BREZA
Slavko Kolar
Loading...
Sva nagađanja, puna životne mudrosti, i sva dobrohotna navijanja da bi se Janica ipak mogla izvući živa, a možda i zdrava, iz postelje na kojoj je ležala nekih četiri-pet nedjelja, presjekao je stari Mika Labudan, šef kuće broj 27 na Labudan-brdu, u selu Bikovcu, svojom dostojanstvenom, odlučnom izjavom: — Bude mrijela, to je gotova stvar!
— I meni se vidi — provukla je kroz svoj dugački nos njegova prilično čađava i stara supruga Kata — nema joj spasa! Ej, sirota boga, škoda ju je, i tak je još mlada...
Samo Janica — čula, ne čula — ležala je bez riječi, tek je poneki put umorno otvorila oči, prepune velike žalosti. Čitava se stvar razvijala prilično brzo. Dva mjeseca prije toga rodila je Janica dijete. Nije
na žalost bio dečko, već curica. Curica malešna kao žemička, a glasna kao jare. Odležala Janica par dana u krevetu, desetak dana muvala se po kući, a onda je potjeraše na pašu. — Kaj bi se tu po hiži potezala kakti kakva frajla! — rekla je stara Labudanka.
Nije Janici bilo baš najslađe, ali tko da vječno ratuje s babom! Što se mora — kažu ljudi — nije ni teško. Uostalom, sve bi dobro bilo da se dragi Bog umilostivio pa da je dao lijepo i toplo vrijeme, ali eto udariše jesenske kiše, hladne i beskrajne, pa badava i ona stara golema ambrela, badava novi opanci, Janica se vraćala sva mokra, prozebla, prokisla do kosti, a plava kao šljiva.
Loading...
Mada nije bila od neke gospodske pasmine, Janica je ipak bila nekud odviše tanka i fina, pa joj od tih šetnja na pašu stali sve jače cvokotati oni lijepi, sitni zubići, stala se ježiti koža, oblijevati je čas vrućina čas ledena hladnoća, pa sve tako dok joj se jednog ranog jutra kad je ustala, ne okrenu soba oko nje i ona pade.
Dolazile babe, pa sve složno rekoše: — Prehladila joj se krv! — (Osim toga moglo je biti i što drugo: da je nagazila, da su je urekli itd., ali prehlada krvi bijaše glavna bolest.)
Metali joj svakakve obloge, mazali je svinjskom i pasjom mašću, davali joj piti sve od kravljeg mlijeka do konjske mokraće, puštali joj krv, prelijevali uroke — sve kako je koja baba ili iskusniji čovjek preporučio — ali bez uspjeha. Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk; »govorili« su i »pregovarali«, kako god su najbolje znali i umjeli, ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi! Umrlo joj u to vrijeme i dijete. Vidjelo siroče da za nj nema života i da je samo na nepriliku. Mati ga nije mogla više dojiti, kravsko mlijeko nije mu nikako prijalo. Došli užasni grčevi i mala se curica preselila na drugi svijet prije negoli je pravo ovaj i zagledala. Uostalom, pravo je učinila! Svi su joj to odobrili, jer šta će tu bez matere!?
Loading...
Janici međutim sve gore. Oslabila toliko, te već ni glave nije mogla podići, ni žlice u ruci držati. Sve vrućine, strahovite vrućine, pa boli u utrobi, pred očima sve mutno, sve drugačije. Počela je buncati i »fantazirati«, o nekakvim anđelima, o cvijeću, o muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu Marku. Tepa ona njemu kao malom djetetu, pa onda spominje njegove oči sokolove, njegov gizdavi brk i perjanicu za šeširom. Nasmijali se koji put domari makar je stvar bila žalosna, jer je sve to bilo očiti znak da joj se mlada duša sprema na vječni put.
Mudri i oprezni, kako su bili, vijećali su Labudani još tri dana, a onda zaključiše jednoglasno da bi trebalo otići po velečasnoga i po doktora.
Za doktora već kako-tako, jer kad ni Roža ni Rok nisu pomogli, šta bi onaj zelembać doktorski znao! Nego, tek toliko da se ne bi reklo te su to propustili, pa da im ne zamjeri koji od gospode — a s gospodom se Labudani dobro paze — recimo gosp. bilježnik, učitelj, a naročito gosp. nadšumar koji bi im znao reći da su »zalupanci i zamazanci« i da su »sto godina iza drugog svijeta«.
Što se tiče velečasnog, stvar je već mnogo važnija, jer bi bila velika grehota, da duša ode
bez svetih sakramenata pred prijestolje božje.
Spremio se dakle stari Mika Labudan na put na Bikovski Vrh. Uzeo u torbu luka i kruha,
u usta nasuo baguša, a povrh toga zapalio i lulu.
Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo,
pa važno i zamišljeno zakimao glavom.
— Bog sveti zna je li je budem jošće živu našel? — rekao je rezignirano. — Morti bi dobro
bilo da se i za daske za škrinju propitam...
— Ej Bože-e, na sve se mora misliti i ob svem skrbeti, samo da si čovek dušu spasi! —
odgovorila je s uzdahom njegova Kata.
Samo Janica nije rekla ni riječ.
bez svetih sakramenata pred prijestolje božje.
Spremio se dakle stari Mika Labudan na put na Bikovski Vrh. Uzeo u torbu luka i kruha,
u usta nasuo baguša, a povrh toga zapalio i lulu.
Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo,
pa važno i zamišljeno zakimao glavom.
— Bog sveti zna je li je budem jošće živu našel? — rekao je rezignirano. — Morti bi dobro
bilo da se i za daske za škrinju propitam...
— Ej Bože-e, na sve se mora misliti i ob svem skrbeti, samo da si čovek dušu spasi! —
odgovorila je s uzdahom njegova Kata.
Samo Janica nije rekla ni riječ.
Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava! Mnogo je puta to od sveg srca poželjela Janica, mlada snašica, otkako se unatrag godinu dana udala za gizdavoga Marka, najstarijeg sina Mike Labudana. Na priliku, zimi. Mrkla i hladna noć još zjapi kroz mala zamagljena okanca, niz strehu vise dugačke ledene svijeće ili curi beskonačna, prežalosna kiša, čovjeku još srce i duša spava — o kako bi se divno spavalo! — a ono već se sa svog kreveta dižu, kao dvije sablasti, stari Mika i njegova Kata.
Janica, onako u polusnu, čuje kako stari hriplje i pljucka i kako stara traži žigice, Strepi Janica jer zna čim ta vještica od svekrve zapali onu čađavu lampicu, odmah će zaurlati kao da viče sa drugoga brijega (a ono, krevet je iza kreveta):
— Oj Ja-no-o! Diži se!...
Pa ne skoči li u isti mah, ona će i opet zagrajati:
— Kaj se tu protežeš? Valda si se dosta nacrkevala!...
Što će drugo nego da ustane brzo, ali teška srca, poneki put bez riječi, a kadikad se na svekrvu i oštro otrese:
— A kaj tu zijate, kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!...
Janica, onako u polusnu, čuje kako stari hriplje i pljucka i kako stara traži žigice, Strepi Janica jer zna čim ta vještica od svekrve zapali onu čađavu lampicu, odmah će zaurlati kao da viče sa drugoga brijega (a ono, krevet je iza kreveta):
— Oj Ja-no-o! Diži se!...
Pa ne skoči li u isti mah, ona će i opet zagrajati:
— Kaj se tu protežeš? Valda si se dosta nacrkevala!...
Što će drugo nego da ustane brzo, ali teška srca, poneki put bez riječi, a kadikad se na svekrvu i oštro otrese:
— A kaj tu zijate, kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!...
Studeno je u sobi, mada su sinoć dobro naložili onu veliku peć na kojoj se suše bezbrojni, komplicirano musavi obojci i teški opanci. Marko, Janičin muž, ostaje u krevetu i gospodski hrče dalje, jer on je lugar, pa ga se kućni poslovi ne tiču.
Spava i Jaga, žena drugog Mikinog sina koji je u vojsci. Nju stara Kata ne goni, jer ona tobože kućevne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice. Drugi Mikin sin oženio se puno prije od starijeg brata Marka, pa tako njegova žena ima prvenstvo. I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice. Da se oženi treći sin, onda bi se protiv pridošlice složile
sve tri. Stari Mika gleda to i kima glavom: kao u soldačiji, rekrut uvijek strada! Ždere to Janicu što Jaga spava, ali od svađanja nema koristi. Treba ustati, nahraniti i napojiti blago, jer stari Mika jedanput hoće, drugi put neće, a treći put ga reumatizam muči.
Naljuti se poneki put Janica, misleći pući će od jada, sve bi ih pobila, dabome osim Marka. Ali brzo je srdžba prođe, pa krotko, čak i veselo posvršava svoje poslove.
Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njenom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije. Oči su joj plave, plavije od jasnoga neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama.
Spava i Jaga, žena drugog Mikinog sina koji je u vojsci. Nju stara Kata ne goni, jer ona tobože kućevne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice. Drugi Mikin sin oženio se puno prije od starijeg brata Marka, pa tako njegova žena ima prvenstvo. I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice. Da se oženi treći sin, onda bi se protiv pridošlice složile
sve tri. Stari Mika gleda to i kima glavom: kao u soldačiji, rekrut uvijek strada! Ždere to Janicu što Jaga spava, ali od svađanja nema koristi. Treba ustati, nahraniti i napojiti blago, jer stari Mika jedanput hoće, drugi put neće, a treći put ga reumatizam muči.
Naljuti se poneki put Janica, misleći pući će od jada, sve bi ih pobila, dabome osim Marka. Ali brzo je srdžba prođe, pa krotko, čak i veselo posvršava svoje poslove.
Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njenom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije. Oči su joj plave, plavije od jasnoga neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama.
Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se bio oduševio.
— To je cura! — rekao je on. — Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao: otmjena pojava!...
— Gospodin nadšumar ima pravo! — potvrdi Marko službouljudno. Naljutio se g. nadšumar.
— Šta tu brbljaš! Otkuda i znaš šta je to otmjeno? (Marko je vojnički stao kao kip.) Otmjeno, ha? Šta je to? Vidiš da ne znaš!... Sad slušaj: što je breza među bukvama i grabrima, to ti je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama!... Razumiješ li sad?
— Molim pokorno, razumijem! Bio je Marko čovjek služben, pa je tako valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g. nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom! Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak. Mislili su već da se (na sramotu ćaći svome i kući labudanskoj) neće ni ženiti, kadli na čudo svemu selu on izabra Janicu. Drugi je ne bi nitko uzeo, jer bogata nije bila, a onako tanka malo se momcima dopadala. No Marko je bio u Americi pa prošetao po čitavom svijetu za svjetskog rata, bio godinu dana pokusni žandar, pa šumski radnik, pa »cimerman«, živio neko vrijeme u gradu, bivao mnogo s gospodom, pa eto, on drukčije gleda na svijet!
— To je cura! — rekao je on. — Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao: otmjena pojava!...
— Gospodin nadšumar ima pravo! — potvrdi Marko službouljudno. Naljutio se g. nadšumar.
— Šta tu brbljaš! Otkuda i znaš šta je to otmjeno? (Marko je vojnički stao kao kip.) Otmjeno, ha? Šta je to? Vidiš da ne znaš!... Sad slušaj: što je breza među bukvama i grabrima, to ti je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama!... Razumiješ li sad?
— Molim pokorno, razumijem! Bio je Marko čovjek služben, pa je tako valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g. nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom! Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak. Mislili su već da se (na sramotu ćaći svome i kući labudanskoj) neće ni ženiti, kadli na čudo svemu selu on izabra Janicu. Drugi je ne bi nitko uzeo, jer bogata nije bila, a onako tanka malo se momcima dopadala. No Marko je bio u Americi pa prošetao po čitavom svijetu za svjetskog rata, bio godinu dana pokusni žandar, pa šumski radnik, pa »cimerman«, živio neko vrijeme u gradu, bivao mnogo s gospodom, pa eto, on drukčije gleda na svijet!
Konačno se smirio kao lugar zemljišne zajednice. Položaj baš nije bio visok, a niti plaća velika, no lugarski šešir s perjanicom izvrsno mu pristajao, a puška koju je nemarno prebacio preko ramena, davala mu služben karakter i znatnu važnost u selu.
Mnogoj curi, mnogoj udovici, a i udatoj ženi zapelo bi oko za onu perjanicu, pa za one uvijek propisno zavinute plave brkove i za one oštre, sokolove oči. Pa kad je njegov izbor prošle jeseni iznenada pao na Janicu Turkovićevu, ona se od čuda snebila, od silne sreće i ponosa zadrhtala i zanijemjela, da poslije, kada se već snašla, sve do udaje dodija svim curama i babama hvališući se svojom izvanrednom srećom.
Lijepo ti je biti bolestan dva-tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri-pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golemi! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. Inače bio je on prilično dobar, tek malo strog, kako i treba da je pravi čovjek.
Mnogoj curi, mnogoj udovici, a i udatoj ženi zapelo bi oko za onu perjanicu, pa za one uvijek propisno zavinute plave brkove i za one oštre, sokolove oči. Pa kad je njegov izbor prošle jeseni iznenada pao na Janicu Turkovićevu, ona se od čuda snebila, od silne sreće i ponosa zadrhtala i zanijemjela, da poslije, kada se već snašla, sve do udaje dodija svim curama i babama hvališući se svojom izvanrednom srećom.
Lijepo ti je biti bolestan dva-tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri-pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golemi! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. Inače bio je on prilično dobar, tek malo strog, kako i treba da je pravi čovjek.
Ćušio je Janicu u ovu godinu dana kako zajedno žive, tek jedanput. Pa i tu je ona bila kriva, priznala je i sama, jer koji ju je đavao gonio da se na nj otresa kad je vidjela da je malo, ko reći ćemo, pijan.
Ali sada otkako je bolesna, dolazi on tek na ručak i na večeru, a i to kanda izbjegava, ništa je ne pita, niti je gleda. Zna ona da on ne voli tih ženskih bolesti, mrski su njemu ti bolni uzdasi i ti žalosni razgovori.
Sve to ona zna i razumije, pa zato dok nije još bila sasvim klonula, u njoj je rasla silna, upravo divlja čežnja za zdravljem.
A poslije, kad joj se od onih vječnih vrućina i strašnih bolova stala već mutiti pamet, kad su joj stali dolaziti neki divni, nasmijani anđeli, kad je sve odnekud čula tamburaše, kad se od časa do časa ona čađava sobetina punila svakakvim divnim cvijećem, ona je u lakšim momentima znala naćuliti ona prozirna mala uha ne bi li s dvorišta čula krupni Markov glas, s teškom je mukom nadizala svoju umornu glavicu ne bi li kroz pomućeno okance gdjegod ugledala njegove krasne brkove. Od časa do časa njene su male, izgorjele usnice jedva čujno šaptale:
— O lepi moji gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove!...
Stari se Mika nekako teško otpravljao na put. Ne što on ne bi volio koji put da odmakne od kuće ili što bi mu bilo teško gaziti ono debelo jesensko blato, nego jer se nikako nije mogao odlučiti da li da uzme volove pa da odmah doveze i daske za mrtvačku škrinju ili da to odgodi kad mu snaha doista umre. Istina, očita je stvar da joj spasa nema, ali opet ženskom čeljadetu nije nikad vjerovati. Može se najedanput predomisliti! I stara njegova Kata bila je tog mišljenja jer je ona uvijek mislila onako kako i njen muž. Ako ne inače, a ono bar u njegovoj prisutnosti. Njegov sin Marko stajao je u suši duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvorca. Bio je to »patent« kojim je mislio iznenaditi gosp. nadšumara, a možda steći i mnogo para. Marko se nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga. Njemu je bilo sve svejedno.
Druge su njega brige trle. Svatovsko je bilo vrijeme i za nekih desetak dana trebala je biti svadba kod Žugečića, u bogatoj kući na Žugečić-brdu. Njega, Marka Labudana, lugara zemljišne zajednice, pozvali su za zastavnika. Poznata je stvar bila da u tri župe nije bilo takvog barjaktara kakav je bio Marko Labudan. Bio je on čovjek od oka, a kad je progutao koju litru, ni vrag ga ne bi nadvikao ni nadskakao. Pun šala i vragolija koje je pokupio širom svijeta, on je izazivao udivljenje u ženskoga i muškog. Pa kad se još uzme u obzir njegov lugarski rang, njegov šešir s perjanicom, pa puška, onda je jasno što je to značilo za svatove, za mladu i za mladenca, imati Marka Labudana za barjaktara. Da ih on predvodi, da on pred svatovima poigrava, da on juška i vrišti, kako to samo on zna!
Druge su njega brige trle. Svatovsko je bilo vrijeme i za nekih desetak dana trebala je biti svadba kod Žugečića, u bogatoj kući na Žugečić-brdu. Njega, Marka Labudana, lugara zemljišne zajednice, pozvali su za zastavnika. Poznata je stvar bila da u tri župe nije bilo takvog barjaktara kakav je bio Marko Labudan. Bio je on čovjek od oka, a kad je progutao koju litru, ni vrag ga ne bi nadvikao ni nadskakao. Pun šala i vragolija koje je pokupio širom svijeta, on je izazivao udivljenje u ženskoga i muškog. Pa kad se još uzme u obzir njegov lugarski rang, njegov šešir s perjanicom, pa puška, onda je jasno što je to značilo za svatove, za mladu i za mladenca, imati Marka Labudana za barjaktara. Da ih on predvodi, da on pred svatovima poigrava, da on juška i vrišti, kako to samo on zna!