Antine muke

Vlatka Benki Brkić

Bio jednom jedan dječak koji se zvao Ante.
Imao je sedam godina i jednostavno je obožavao gledati TV.

Na televiziji je gledao filmove, serije, utakmice, vijesti, prognozu vremena.

Pred Antinim očima izmjenjivali su se Pepa i Simpsoni, Vijesti u 5 i Mr. Bean,
Carly i utakmica Osijek - Dinamo.

Toliko je volio televiziju da je gledao čak i reklame.

Gledao je reklame za meso, odjeću, aute, banke, igračke i sredstva za pranje.

Kada bi pogledao reklamu za neki proizvod dosađivao je mami da kupi baš taj proizvod.

Mama je, u početku, udovoljavala Anti pa je kupovala sve što je Ante preporučio, ali i mami je dosadilo.

Pokušala je sinu objasniti da sve ono što vidi u reklamama nije točno i istinito.

Pričala je da su reklame napravljene samo kako bi se prodalo što više proizvoda, ali Ante nije slušao.

Kako mu je dan prije došao u posjet stric i dao mu nešto novaca, Ante je, na povratku iz škole svratio u trgovinu.

Tamo su ga sa polica gledali poznati proizvodi. Čokoladice, bomboni i žvakaće gume.

Vidio ih je u reklamama
i nigdje nisu rekli da oni
baš i nisu jako zdravi.

Potrošio je sve novce, natrpao slatkiše u džepove i do kuće ih sve slistio.

Kada je mama došla s posla,
dočekao ju je u krevetu,
savijen od bolova u trbuhu.

Iako joj je Ante objasnio da su
to slatkiši iz reklama i da ga ne
može od njih boljeti trbuh,
mama se svejedno
naljutila na njega.