Stihozbirka Sanje Milolože posvećena Ivi Miloloži uz 3. obljetnicu smrti. Skladatelj: Marko Jašek Predgovor: Sanja Bosak. Pogovor: Danijela Zagorec. Uredila i mrežno oblikovala: Sanja Miloloža. 

Sanja Miloloža, Ne postoji oluja

To je tvoje prvo more na jugu Hrvatske. Jutrima bi otac kupovao lokarde izravno iz ribarskoga broda i cijela se četveročlana obitelj te godine nauživala svježe ribe. Ali ti si oduvijek bila posebna ribica. Već plivaš, Djetešce, plavi repić smočio se zajedno s plavom dudom sa žutom ručkicom koju si, na moj nagovor, odlučno bacila ribicama svojom bucmastom brončanom ručicom dakojo, dakojo, u makarski plićak.

Noćas je padala kiša, a bijeli je lijes rastao. Nitko ne može ući u bol moje kiše.

Povratak na<a href="bookcreator://page/z2uyXgO1QEmUQMkVHQJXOA"> Sadržaj</a>

Djelo završava pjesmom „Oduvijek do vječnosti“ koja jedina čini četvrti dio ove pjesničke zbirke, a, kako je vidljivo iz datiranja, izravno je posvećena trećoj obljetnici Ivine smrti. Kao i pjesma „Za nebo rođena“, i ti će versi biti uglazbljeni. Da, ljubav jedne majke prema svome djetetu traje oduvijek do vječnosti. I na kraju, zašto naziv zbirke „Ne postoji oluja“? Sjedeći na terasi u Mandrama i čitajući o strašnoj oluji koja je poharala naš Zagreb i ostale dijelove Hrvatske, u spokoju osunčane tišine i pjeva cvrčaka spustila se neka težina na naša srca u suosjećanju s obiteljima tragično stradalih ljudi. Teško je osjetiti tuđu bol kad smo vrlo često okrenuti samo svojoj. A takva je olujina već tri godine ukorijenjena u Sanjinu srcu i ne prestaje bjesnjeti. Zato je pitanje „Što je oluja?“ u istoimenoj pjesmi utrnulo genezu svih oluja jer uistinu „ne postoje oluje za mater bez djeteta“.

Ostat ćeš u ovoj pjesmi zarobljena Ako te put i izvan nje nanese Ostat ćeš u ovoj pjesmi zagrljena I kad te zlatan grad odnese Daleko, daleko od nas Ostat ćeš u ovu pjesmu zaljubljena Ako ti ćud i izvan nje dan ljubi Ostat ćeš u ovoj iskri prekaljena I kad od mraka zlatozora gubi grlen i dubok svoj glas

Kaotičan tijek zvuka, kaotičan način stvari, silna je posvuda buka što disharmonijom žari uho Božjih stvorenja. Možeš li shvatiti sluhom stalna zaprepaštenja u vremenu čovjeka gluhom?

U Parizu on je pisao sonete, Svjetlogradu moćnom opjevo fasete. U Zagrebu bijelom on na Strossu sjedi Pod starim lampašem, njegov trag ne blijedi! A Tin ga je slavni prozvao Rabbi! Učitelj on bješe slavnomu Tinu (uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu) STO PEDESET GODINA VELIKOGA MATOŠA SNAŽAN UM KREACIJE I DUŠA KROACIJE STO PEDESET GODINA VELIKOGA MATOŠA KNJIŽEVNIK JE NACIJE I DUŠA KROACIJE

Sanja Miloloža ovom je pjesničkom zbirkom potvrdila svoj istančani dar – urođeni osjećaj i smisao za jezik uspješno uranjajući u zreli poetski izraz. Najteže je životno iskustvo oblikovala u stihove, zaustavljene trenutke boli, čežnje i prisjećanja svega proživljenoga. Bez patetike i traženja sažaljenja, vjerno je i iskreno (što li je ljubav nego istina) opisala sve što se po obroncima njezine duše taložilo i slijevalo, što je dozrijevalo i iskrilo. Možemo to prepisati jakosti i snazi dobivenoj s nebeskih visina i velikoj nadahnjujućoj Ljubavi, sveprisutnoj, prozračnoj, zlatnoj i ljubičastoj. Autoričine su pjesme žive i mirisne, pokazuju iskričavo svoje boje i ritmove, ponekad su zaigrane i glasne (divno je što su neke od njih uglazbljene a da ostale još čekaju svoje melodije i aranžmane), a ponekad su šutljive noseći tiho svoje rane i terete. Autorici, dragoj kolegici, Sanji želim još mnogo ispisanih stranica i novih nadahnuća, koja će pretočena u stihove svakom čitatelju obogatiti dušu i postati živom slikom u trajnom sjećanju – poput sunčane ljuljačke na kojoj se njiše ljubičasti anđeo i bit će tako dok je svijeta jer nijedno putovanje nije završeno.

TI ISKRIŠ OD USPOMENA MORSKIM NEBOM ISPLETENA MORSKA VILO, ZVIJEZDO SNENA, NEBOM ČEŽNJI ZAROBLJENA KOJE ZVJEZDAN OBZOR TVORE… GDJE JE NEBO, A GDJE MORE? ZVIJEZDO SJAJNA, MENI DAJ POLJUBAC SVOJ, ZAGRLJAJ! Iskrom svjetlosti zvjezdane… TI ISKRIŠ…

U tvojim rukama bljeskava grlica, zrcalce ili medaljica...? Je li to Majčica? Il' sveti Benedikt? Ili tek odbljesak mog snoviđenja? Doviđenja, ljubičasti moj Anđele! Otvori zlato svoje duše i svoja krila u sutonje svitanje zapletena. I ostani grlica moga sna.

Vidim samo crni pijesak i bijelog Svena. Gdje si, pjesniče?

Da, žao mi života, tuđih boli, šteta. Žao mi je što istinski ne razumijemo genezu oluja i veličajnu snagu prirode. Žao mi je što se snebivamo i Božje ime dozivamo tek kad nam olujina čupa stabla i odnosi krovove sa zgrada. Ali, slušajte, oluja? Što je oluja? Ne postoje oluje za mater bez djeteta.

A ja, nit sam dobra niti dramim, nit sam čovjek. I trenutci su mi omeđeni tvojim okom: život je moj samo u versima o vratima smrti.

Tražim te, snene sjene sjećanja Pitaju gdje si prije bila ti, Vodi me, luč u tmini budi mi Sanjam da zajedno smo zvjezdani. Dvoje nas, dah tvoj mili mirisan, Ljubi me, tajnovala staza nam, Duše mi, luč u tmini ti si mi Sada smo blagoslovom vezani! Dalo je nebo meni anđela osmijeh blag, iskrenost djeteta, zore sve, jutra i sve sutone – pružaš mi svjetiljku za bezdane!

Da kiša plače, na to smo navikli, uz njezin sjetni romon, oknasto jesenje kuckuljanje, proljetno travanjsko dažduljanje, pa i ljetni pljusak u olujini. Ni studena zimska kiša sa suznježicom nije nam strana.

Sanja Miloloža, Sanja Bosak i Marko Jašek

IZ DUBINE DUŠE TVOJE ŠTO SE LJESKA, ŠTO SE ZLATI, RAĐAJU SE ZLATNE NITI NASMIJANI NAŠI SATI I VOLIMO TE ZATO, ZLATO, NAŠE ZLATO! Zlatne ruke ljubav daju Osmijesi do zvijezda lete, Svaku priču zlatnu znaju, Zlatinu se zlatu daju. ZLATNO SRCE SVAKOG VOLI…

KADA PLEŠU NAŠA TIJELA – NISI LI I TI TO HTJELA, NEKA DIVLJA NOĆ U MENI, LJETNA NOĆ U USPOMENI! HEJ! HEJ! HEJ! Danas želiš vruće, vruće neka plešu naša tijela Haljinica tvoja bijela Dovodi me do ludila Zavrti se oko sebe, Neka vide ljetnu tebe Afrika u meni drži Nebo strasno koje prži NE MOGU UGASIT NEBO…

Da, da kiša plače, na to smo navikli. Ali, ti nemoj, Sunce! Od tebe želim radost morskih zrcala i svjetlost malih vala. Ne plači, Sunce!

našu crvenu krvavu prinebljenu žalost naše krvave svijeće krvave suze neotkinute utrte u ambis želudca srca znaš da je trinaesti i da je knjiga tebi maloj posvećena krenula na put

a ja samo gledam zvjezdolomni mramor i pitam se koliko doista u čovjeku ima neba

Pođimo na more jednog sunčanog siječnja. Kad stignemo na osaman žal, zapljusnut će nas svježi val tišine prekrivajući melemom spoznaje ranjeno uho Svemira kojim ćemo slušati otkucaje Božjega srca.

Napisala bih ti, Srce Kristovo, Da Te volim. Želim Te voljeti. Ali noge mi stalno propadaju kroz potrgane daske visećeg mosta i onda osjetim ono kuckanje u sljepoočnicama i posramljene luđačke otkucaje vlastita srca… pa utihnem. O, Ti, divno Srce puno milosnoga neba, Živa rijeko puna neshvatljive i nedokučive radosti, Koliko je mrtva mora u meni?! Izgubila sam most, a Ti svejedno pružaš ruke pune srca.

Pogovor / Bilješka o autorici i skladatelju

U mome biću, u mojoj duši od svjetla Tvoga tmina se ruši. I sada znam, zbog Tebe sjam ko mala svjetiljka zvijezda trepetljika IZLIJ NA ME, MOLITVO, NAJSVJETLIJE NEBESNO, IZ MENE SE, ZNAM JA TO, NAJSVETIJE ČUDESNO RAĐA MALA LAĐA ODSJAJA TVOJE SVJETLOSTI

MOJE ZLATOKOSO MOJE MUDROOKO MOJA ISKRA NEBA MOJA MRVA SREBRA MOJE JEDINCATO MOJE SAFIR-ZLATO MOJE GRLE MALO KAD BI SAMO ZNALO Ovaj stih ti ljubav daje i traje, traje, traje Voljenima straha nema, Ema, Ema, Ema...

Nije zaboravljena, a ipak je se nitko ne sjeća. Nije gorka, a ipak podsjeća na pelin. Nije glog, a ipak se sjeća Krista.

Jesen je već rasplakala Krovove grada Kada si me napustila… O, gdje si sada? Tihi sniježak sipi noćas, Večer je Badnja Na vratima čeka ukras I misao zadnja SAMO DA DOĐEŠ MI TI SRCE NEZABORAVLJENO S KIM ĆU BOŽIĆ SLAVITI, MILA, TOPLA ŽENO?

Naslikani anđeo iskoči iz akvarela koji nesvjesno nasta na njezinu stolu na njezinu papiru njezinim kistovima njezinim bojama. Pogleda me ljepotonosno biće kao Djetešce, nasmije se njezinim grlenim smijehom i odleti kroz prozor stana s trećeg kata. I dok opipavah vruće čelo u nevjerici, živi se akvarelni anđeo još jednom radosno okrenu u zraku nad krovom susjedne peterokatnice i nesta u oblačini koja je zagrizla nebo nad Španskim.

SMARAGD OKA TVOGA BLISTAVA JE RADOST SMARAGD OKA TVOGA DIVNA MEKA MLADOST DVA ZELENA OKA NA TIJELU, SRCU MOM TI SI MOJ DOM, TI SI MOJ DOM. I ledene zidine srca ranjena Zrakama blaga sunca zelena iz sjajna dragulja svog pogleda Rastapaš, ti si me zavoljela Ti si me zavoljela Ti si moja postala Zauvijek mi ostala SMARAGD OKA TVOGA…

ZVJEZDOHVAT STIHOVA – SANJINE SVJETILJKE LJUBAVI

Zatečen sam postojanjem Nemiran kao šiba na vodi Miran kao hrast u šumi Stamen kao hrid u gori 		Ivan Golub

Pogovor piše: Danijela Zagorec, prof., mentor

Nadahnuti stihovi 55 pjesama pjesnikinje Sanje Milolože odabrani za zbirku Ne postoji oluja plod su života sama, njegovih mijena, sljubljivanja s vlastitim olujama, a posebice i najviše s velikom boli koja je postala suputnik i koja usmjerava pogled, određuje udisaje, potrebu za samoćom ili društvom, koja nepogrešivo odvaja bitno od svega ostaloga uz neprekidno opažanje svijeta oko sebe, ljudskih uspona i padova, ali i prirode i njezine začudnosti, ljepote koja ne

Sanji Bosak, ljubiteljici djece i pjesama

Pjesmo moja, pjesmo, baš bih te napisao, Al' u meni još, znaš li to, tek treperi misao Kako da počnem… Kako? Gdje izvor je ili česma? Nije baš lako, priznaj, sve može biti pjesma! PJESNIČE MOJ MALI, AJDE SAD NE BUDALI, KAKO BI MENE TAKAKVI STAVIT U PJESMU ZNALI? MOJA JE ĆUD SVA ZVJEZDANA OD NEKE MILE TVARI KOJA U DUŠI SPAVA TI DOK SE NE OSAMOSTALI. Pjesmo moja, pjesmo, čudno ti baš zboriš, Zvjezdana tvar, takakvi… Kako ti to govoriš? I onda si još dodala spavanje, ćud i dušu? Tko bi tebe shvatio, takvu ćaknutu šušu

Marko Jašek, prof., učitelj savjetnik u OŠ Vladimira Deščaka u Rakitju. Rođen u Zagrebu 3. lipnja 1980., otac troje djece. Diplomirao je Muzičku akademiju u Zagrebu 2006. godine (mentor prof. Josip Magdić) stekavši zvanje profesora glazbene kulture. Rođen u obitelji glazbenika istom se počeo baviti vrlo rano. Sa devet godina upisuje Osnovnu glazbenu školu Josip Slavenski, smjer gitara, a kao desetogodišnjak snimio je pjesmu Majko Božja Bistrička koja se nalazi na albumu Rajska Djevo kraljice Hrvata. Devedesetih godina živi u Melbourneu, u Australiji gdje upisuje Katoličku školu St. Bedes College. U Australiji počinje svirati tamburu brač gdje se pridružuje tamburaškom orkestru pod vodstvom Bože Potočnika. Po povratku iz Australije upisuje srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski, teoretski smjer. Svirao je gitaru i klavijature u raznim sastavima, a godinama prati Terezu Kesoviju. Kao vanjski suradnik nekoliko godina djeluje u Zagrebačkom kazalištu mladih kao korepetitor plesnog učilišta i glazbenik kazališta.

Bavi se skladanjem, aranžiranjem i producentskim radom, a kao kantautor nastupao je na mnogim festivalima (Zagrebfest, Chansonfest, Splitfest, Koprivnicafest, Uskrsfest, Kninfest, Festival kajkavskih popevki Krapina i dr.). Školske godine 2005./2006. radio je kao profesor solfeggia na Osnovnoj glazbenoj školi Bonar u Pregradi, a također je vodio tečaj synthesizera i gitare u Glazbenoj školi Bonar, Muzičkom ateljeu i dr. Vodio je nekoliko zborova, a šest godina bio je umjetnički voditelj zbora Stepinčevi mališani s kojim je snimio dva nosača zvuka (2008., 2011.) U našim srcima si ti i Tiho je tiho. Nastupali su i na mnogim festivalima: Hrvatski dječji festival, Kninfest, Zlatna harfa, Proljeće u Centru Kaptol, Zlatna lira, Radost u pjesmi i dr., a više godina pjevali su s mnogim poznatim pjevačima na koncertu Božić u Ciboni.

dok mu priča mudre male basne, dok mu čita bajke čudorasne, I dok nježno dažd na prozor kuca I dok negdje češer s grane puca I dok plače školjka bisernica I dok gori zvijezda jutarnjica I sve dok traje ova pjesmica – novu srcu maštorodilica. A može bit si i ti malo lane Koje uprav upoznaješ svijeta. Dušo, zloća nek te ne obmane, ostaj duša sa srcem djeteta.

Odjevena Jadranom prelivena paškim suncem Izmeđ cvrčanja cvrčaka iz tamnozelena obrisa borovine starije od tebe u cvijeću citrusna eterična plavetnila u akvarelu s teškim sokom masline iz nedalekog Luna rađa se nova kuća čežnje, naš slani dom od versa. Znaš Djetešce kako je tajnovita molitva sutona na moru kad bljeskovi sunčanih zrcala zaplešu svoj arheritam

I to je dobro i ja se radujem zbog vaših kćeri koje mogu iskreno razgovarati sa svojim majkama i očevima. Vi ćete svoje kćeri odijevati u vjenčanice od bijele svile, umetati bijele cvjetove u njihove savršene frizure i suziti suze radosnice na taj dan. I to je dobro jer nebo želi radosna čovjeka. Ali... ne glumite da razumijete. Moja kći nosi vjenčanicu satkanu kišom

ROKENROL MAMA, MAMA, MAMA, DAJ, DRUŽI SE S NAMA, NAMA, S TOBOM, ZATREBA LI NA ROCK ĆEMO PLESATI. Naša mama je rokerica, voli svirati bas, a kad po kući sprema, ona – pjeva rok na sav glas. ROKENROL MAMA, MAMA, MAMA...

Stvoren si za ruke kiše, Heliopolise – &nbsp; kad nam Sunce koje nosiš u jarkom genomu, titravu plesu protona, neutrona i elektrona, više neće biti potrebno. Djetešce moje sa zlatnim rezom duše, čekaš li me u svom Heliopolisu?

Naša mama je rokerica, voli svirati bas, ko klinka bila je frajerica, a sad se dere na nas kad neku glupost izvedemo Il' zaradimo topa, ipak nas voli, znamo, to je ljubav do stropa. ROKENROL MAMA, MAMA, MAMA, BEATLESE SLUŠAŠ SAMA, O, DAVNO JE PROŠAO ROK KAD TVOJ JE SVIRAO ROCK.

Brate moj, zračna zdjela sunca nahranila je tvoja korjenasta stopala, napojila je mrežu tvojih žila živa voda i sada u tvojoj sjeni žive maleni stvorovi, svi ljupki pred licem Božjim. Brate moj, u tvojim žilama kola praglazba i svemir pulsira u zelenozlatnu lišću pod vrućim, vedrim nebom. Jest, brate moj, ljeto je. A ja sestrinski grlim tvoje deblo i osjećam nježne pahulje sjećanja što ih dozivam jezikom lišća, kukaca i trava.

U tvojim objema rukama bljeskava ptičica s ljubičasta stabla, onoga koje je nacrtalo dijete i koje je odrasla osoba prozvala greškom. U tvojim rukama bljeskav kolibrić s ljubičasta stabla s čijih grana povijuša maštoplodnih padaju nenewtonovske jabuke na glave budućih umjetnika.

Već dugo živimo tako bez mozga, srca, tišine i najradije bi plako pjesnik bez versa i riječi u harmonične visine. Sve tutnji, brenči i zveči.

O, ne. Deset godina! Moj svijet ima...

Prvi mrak Druga žena Treći svjetski rat Četvrto dijete Peta brzina Šesto Silvija Sedma umjetnost Osam nos ti posran Devet godina Deset malih crnaca...

Svaki čovjek može biti dobar dramski lik, ali ne u svakom trenutku svoga života. Tako tvrde.

JADRANKO, ŠTO SLUŠAŠ NOĆIMA, SREBRNO VINO NA USNAMA, JADRANKO, S VLATKOM SAD PLEŠI, VESELO DRAGOJ SE SMIJEŠI! Razigrana, vedra dječačka duša, Samo se pravi da Vlatku ne sluša. Sa ženicom svojom dugo se šeta Tamo u Malinskoj, potkraj ljeta. Je li baš istina da tako je smjeran I svojoj Vlatki beziznimno vjeran? To se ne pita, tako vam to ide, Jer njegove oči samo Vlatku vide. JADRANKO, JADRANKO…

prinosom u mrežnim knjigama u ediciji Obljetnice za Zrinskog i Frankopana, Josipa Pupačića, Marka Marulića, Viktora Vidu, Augusta Šenou, Vesnu Parun, Nikolu Milićevića, Mariju Jurić Zagorku, Antuna Gustava Matoša, zatim Stepinčev zbornik Blago narodima po njihovoj djeci, dva vukovarska zbornika Grad, to smo mi i Naša priča o gradu. Uredila je i autorski mrežno obradila i oblikovala 22 izdanja suvremenih pjesnika i književnika profesora u projektu Godina čitanja. Zaslužna za projekt Juditina kalendara uz 500. obljetnicu prvotiska Marulove Judite. Održava predavanja, piše recenzije i govori na promocijama knjiga. Radi u OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu za koju je napisala spomenicu Četiri desetljeća pod trnjanskim jablanima, pokrenula Humanitarnu biblioteku OŠ Jure Kaštelana Slovo djetinjstva, uredila zbornik za 100. obljetnicu rođenja Jure Kaštelana Evo ti vode, jablane moj i digitalnu priredbu u knjizi Čarolija čitanja koja je dobila međunarodno priznanje uvrštenjem na <a href="https://read.bookcreator.com/library/-LTvhw-PBU6curZjfMTw?fbclid=IwAR0cntJTc3GmDUfUcYdRUrCecJ8bwoRy_qvXP_3SadSOeFV4KYSFQtEPCTQ">e-policu </a>izdanja Book Creatora na stranim jezicima.

Uspješno digitalizirala školski časopis Čarobna frula. Redovito sudjeluje na državnim kulturnim događanjima uz dječje stvaralaštvo kao što su državna LIDRANO smotra i Novigradsko proljeće. Pokreće međuškolski projekt Mir Ukrajini koji isto rezultira mrežnom knjigom. Za Novigradsko proljeće objavljuje mrežnu knjigu Svemir 2023. Za preminulu kćer Ivu pokrenula i organizira Memorijal AORTA NEBA u suradnji sa ŠPUD-om Zagreb, KGZ Knjižnicom Voltino i skupinom prijatelja. Više od dvadeset godina Sanja je Miloloža autorica udžbenika, radnih bilježnica i priručnika za hrvatski jezik (Hrvatski jezik, Hrvatski ja volim, Govori hrvatstki, Hrvatske jezične niti). Osobito je ponosna na dvije Josipove gramatiljke koje je objavila zajedno s kćeri Ivom te na portal Josipova jezična galerija koji je nastao suradnjom sa sinom Hrvojem i kćeri Ivom. Četverostruka je dobitnica godišnje nagrade Ministarstva znanosti i obrazovanja među 500-tinjak najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika u Republici Hrvatskoj.

<a href="bookcreator://page/5gEfAWhTR7u1NQEor2kxpg">Junaci su u pjesmama ostali</a> <a href="bookcreator://page/IFIazaIpS0OrRKsgk8sFBQ">Svjetska brojalica</a> <a href="bookcreator://page/TElfiuLqRouVTpjsqBgB6w">Heliopolis</a> <a href="bookcreator://page/7WOepccgTbu6IchVAeZ8iQ">Ne plači, Sunce!</a> <a href="bookcreator://page/IH-nmLraRcKY3TX28c1MeQ">Ispovijed jedne pjesme</a> <a href="bookcreator://page/guFgg0UJTCCKU8HL0WM92w">S ljubavlju neka</a> PJESME ZA MALENE <a href="bookcreator://page/lgfmnynvRfOVYehzzKrzUQ">Zvjezdomirkova pjesma</a> <a href="bookcreator://page/gjx_ii2BQL6Y95IcE8zNtA">Neegipatska pjesmica</a> <a href="bookcreator://page/wNFv_NE2SruEqGWy0mztgA">Pjesmica malena laneta</a> <a href="bookcreator://page/DYFvGGp3QDKRIi7qxiuPXQ">Versika i pjesnik</a> <a href="bookcreator://page/-25J2jJjRvyI3pVStjbZWg">Duda se vraća kući</a> VERSI ZA GLAZBU, PJESME POSVETNICE <a href="bookcreator://page/A4qSagcmTQGPiB9PQRoWfg">Od svjetla Tvoga</a> <a href="bookcreator://page/jPMYqGJbSo-B9SGWXF6QnA">Tvojom dušom svetom</a> <a href="bookcreator://page/7Py3iCPaSl2FPU3_qiv2gg">Svjetiljka ljubavi</a> <a href="bookcreator://page/_H128qfXQ0qeDz-ragT7NQ">Iskra obzora</a> <a href="bookcreator://page/eRZMO_v_RAGTt7s_hACcZw">Sjaj</a> <a href="bookcreator://page/LshN0XIhTma-BjxUkuTPuA">Dar</a>

58 60 62 64 66 68 72 74 76 80 88 92 94 96 98 100 102

<a href="bookcreator://page/C5AUrjG5Q8ylVIEX_LXLig">Božićna balada</a> <a href="bookcreator://page/VboXKSZHSFizrS9OmYLENA">Pod zlatnom kišom</a> <a href="bookcreator://page/mwIKlsuJRn-j6cLZahgekg">Smaragd</a> <a href="bookcreator://page/wtNB6g0-ShWu9jI0DWLDFQ">Afričko nebo</a> <a href="bookcreator://page/y_s_sqI0QNqzamBwgtUjiw">Zelenooka malena</a> <a href="bookcreator://page/bYiY0BzHTh6mYz_3-rehAQ">Zlatno srce</a> <a href="bookcreator://page/-bLHPj63Tum97ErTWyJQOA">Mrva srebra</a> <a href="bookcreator://page/Jfken6zGTOauudNm4U7YAw">Sonja Svemirica</a> <a href="bookcreator://page/G5XNmrZFSDaGycEr8_S1nQ">Rokenrol mama</a> <a href="bookcreator://page/ZsF6L_VPSOWGNZGJ2qOZSg">Vlatkin hit</a> <a href="bookcreator://page/qap_bQU6RJaxOBlAPpPvXg">Jadrankov hit</a> <a href="bookcreator://page/kv2F1hd_RdyjIUijZ3YnxA">Na dnu pjesme</a> <a href="bookcreator://page/XI4qKJWfT1-8CbJOZUU-qw">Posebno osobno</a> <a href="bookcreator://page/v97aO51hTqGXOwV5IrRwqg">Matoševim tragom</a> <a href="bookcreator://page/ceO05_7DSPmdXtc2qzAbSA">Iskrice mašte</a> ODUVIJEK DO VJEČNOSTI <a href="bookcreator://page/M7_RVFjXQxW020KwHT1ZxA">Oduvijek do vječnosti</a> Danijela Zagorec, <a href="bookcreator://page/DXVCZCHWT1K8ZFyT2TFwuQ">Pogovor</a> <a href="bookcreator://page/v6MQH6K0S6O1UGKbaDxt-g">Bilješke o autorici i skladatelju</a>

104 106 108 110 112 114 116 118 120 122 124 126 128 130 132 136 140 146

Šumi li to Dobra, Mirna ili Lonja, ne znam. Ali ja u biću zvanom Sonja nađoh izvor svemirske rijeke, vidjeh vrelo neba, vrelo svijetla neba, to vrelo mi treba. Treba mi osmijeh, iskričavi pogled, otvorene ruke srca sna, Treba mi zagrljaj čiste mašte... Nedostaje mi neba, dajte mi zvjezdohvat tiha srebra! SONJA JE MOJA SVEMIRICA OD SJAJA ISPLETENA NACRTANA SLIKOVNICA TOPLINOM IZREČENA

Neki duhom, neki sluhom, neki glasom, neki stasom, svatko od nas ima dar – djela činiti: svijet začiniti ljepotom i dobrotom. Neki umom, da, svemirom, jednadžbom il' violinom, svatko od nas ima dar – dobro činiti: svijet začiniti lumenom i znamenom, svijetlim snom.

Ova pjesma je za te, Ova pjesma to zna, Ova pjesma još jeca U svili modroga sna. Kako hladan je mramor, Zvijezde lomi u tren... Pjesmo moja, sad poleti! Daj nam tren ukraden! TI SI MOJA, TI SI MOJA ODUVIJEK DO VJEČNOSTI. TI SI MOJA, TI SI MOJA ODUVIJEK DO VJEČNOSTI!

I dok ljudi možda govore „neznamštobišne riječi“ jer nisu iskusili, nisu ostali bez jednoga dijela sebe, Sanja govori verse kojima opravdava svoje postojanje i smisao života. Zadnja pjesma ovoga dijela nosi snažnu poruku stihovima: I neka se s ljubavlju održava taj protok svjetlosti i života, sna, srca i nota. Bez obzira na bol, pritajenu ljutnju, nesretnost i nemoć povratka, Sanja nam svima daje nadu u protok svjetlosti ako istinski ljubimo život i ne odustajemo od njega. A oni, koji nikada nisu susreli Ivu, lako će ju upoznati u tim versima i osjetiti koliko je bila posebna i slična svojoj majci. Drugi dio zbirke čini pet pjesama za malene. „Zvjezdomirkova pjesma“ nastala je na radionici slikovnice u sklopu Novigradskoga proljeća i svojim metaforama vodi djecu svemirskim maštogradom. Kako najmlađi vole životinje, Sanja nije ni njih zaobišla.

Nosila je u Zagrebu krovove grane stabala cijela stabla počupana iz korijena pala je dizalica (nekim je čudom radnik ostao živ) letijahu billboardi Ilica je postala potok u kojem je plovio ZET-ov tramvajski brod nezapamćeni vjetar digao je autobus u zrak zajedno s prestravljenim putnicima poplaviše mnoge kuće isplivaše fekalije

IAKO MNOGI ĆE REĆI, TO TI JE VALJDA POZNATO, OD DJETETA VEĆEG DA NEMA, TO JE NAJSJAJNIJE ZLATO ALI, SADA, DOPUSTI MI DA POKAŽEM DOBRU TI VOLJU I ODMAKNEM S TVOGA LICA OVU MALU ZLOVOLJU VEĆ SAM TI REKLA PRIJE, TI SI VEĆ PJESNIČKI DISAO KAD SI KO BISER U ŠKOLJKU MISLI TE SVOJE ZAPISAO

Kako uhvatiti vedrinu vremena kad ima neobično zrnastu narav i klizi kroz prste neba? Znam! Očarat ću ga svojim plesom i postat ćemo bezvremeni! Poslat ću ti poljubac, Vrijeme! Oslobodit ćeš se svojih strahova i putovat ćemo zajedno! I nikad nećemo ostarjeti! Mislim da ću se zaljubiti u tebe, Proljeće! Nije li najljepše putovati s tobom? Tada se cijela priroda smiješi!

Melodije moje prate te… Sav sam od čežnje smeten, i možda se činim osoran i možda sam nekad kreten Al' ne mogu biti imun, ne, kad zelenim gledaš me okom i mirišeš svježe na limune I zamamno njišeš bokom HEJ! PJESMOM ĆU TI DOKAZATI, ZELENOOKA MALENA, DA SI ZA MENE STVORENA – TEBI JA PJEVAM OVU STVAR! TI SI MOJ BLJESAK, MOJ SI ŽAR… UZ TEBE ŠTO LI SU GODINE? ZELENOOKA MALENA – ZA MENE TI SI STVORENA

Pa kako li su zanimljive travke šuškave, i sitno graor cvijeće I kako li su glasne lude čavke I kako li je blistavo drveće Usred kapi proljetnoga dažda: Gore nebo, zemlja mokra dolje I mislit će svako lane vazda Uz majčino tijelo da je bolje Jer te majka čuva brižno nježno, Jer ti mati daruje toplinu I u ljeto i u doba snježno – Osjećati divno je blizinu Onih bića što te bezuvjetno grle, vole, cijelu dušu daju I mirišu na polje ono cvjetno Što j' dobrotom stvoreno u raju.

Zaglušuju nas urbane putanje male europske metropole. Zaboravili smo slušati. Već dugo živimo s bukom u očima.

Decibeli koje ne primjećujemo nalegli na naše duše, mišiće i kosti. Oprosti. Oprosti što se ne čujemo.

Ma nemoj, luda, o Versiko, zar sam ja to zaslužio? Najradije bih sada kraj tebe bez riječi tek produžio… Al' ne smijem odustati, sad sam se zainatio Kako bih umjesto srca vratio blistavi ratio… Ne čudi se čudno, o Versiko, pjesmo nenapisana, I ja sam čuo za latinski od prvih školskih dana Kada je povijest Historia magistra vitae est, no klasični, antički jezici i nisu najnovija vijest.

Šumi grad Helijev s fontanom ideja, beskraj se razlijeva ulicama sunčanoga grada isklesana prema zlatnom rezu. Zove se Heliopolis, grad od sunca u kojem se, hodajući pravocrtno i noseći u golemim očima cardo i decumanus, snažni Atlasi žedni ljubavi zauvijek traže, a rijetko nalaze.

Mila moja, već dugo živimo bez tišine. Mudre šutnje tihanih svitanja tako potrebne duši i molitvi

između zamaha ruku udisaja izdisaja udisaja izdisaja udisaja izdisaja… I zaiskri sunčana ljuljačka I zaiskriš u bijelu haljetku raspuštenih dugih kosa s ljiljanom iznad lijevog uha. I smiješ se zvonko, glasno Sunčano zvonce Chenova glasa I držimo se za ruke Sijekući svijetle i osvježavajuće valove I gledamo svoju radost u

Dvanaest godina bio je dirigent Župnog zbora Alojzije Stepinac s kojim je organizirao duhovni festival Zlatna Lira. Uz zborove vodio je i nekoliko KUD-ova, a danas je voditelj pjevačke skupine KUD-a Novaki, voditelj Tamburaškog orkestra Angelus i voditelj KUD-a Antun Mihanović. Dvanaeset godina radio je u OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu gdje je vodio zbor Kaštelanci s kojim je snimio tri nosača zvuka (2010., 2012. i 2017.) Moja škola,Od snova i kamena i Svijet kaštelanaca. Zbor je nastupio na mnogim festivalima: Hrvatski dječji festival, Kninfest (na kojem su osvojili nagradu za najbolji aranžman), Festival u Centru Kaptol i dr. Član je Hrvatske glazbene unije. Sa Sanjom Miloložom, autoricom ove pjesničke zbirke, intenzivno surađuje od 2008. godine. Dosad je njegov skladateljski, producentski, izvođački rad uključen u sve njihove zajedničke projekte, od navedenih triju nosača zvuka sa zborom Kaštelanci, do cijeloga niza mrežnih izdanja u kojima je predstavljena njegova glazba: Aorta neba (2021.), Da se čita (2021.), Svevremena

Judita (2022.), Lirice (2022.), Spomen tvoga stiha (2022.), Svevidljiva Iva (2022.), Blagost narodima po njihovoj djeci (2022.), Memorijal Aorta neba (2023.), Matoševim tragom kreacije, Kroacije (2023.), Kamen, plamen, znamen (2023.), Ne postoji oluja (2023.) Suurednik je izdanja zbornika za stotu obljetnicu rođenja velikog poljičkog pjesnika Jure Kaštelana S. Miloloža, M. Jašek, D. Đuretek-Šuper, Evo ti vode, jablane moj, OŠJK, Zagreb, 2019. U pripremi je pjesmarica Marko Jašek – Sanja Miloloža – Iva Miloloža, fORA ZBORA. Marko Jašek autor je himne i odgovorna osoba za glazbeni dio programa Memorijala Aorta neba u čast prerano preminule likovne umjetnice mlade Ive Milolože, likovnoga nagradnoga natječaja za buduće umjetnike, učenike ŠPUD-a Zagreb.

Noćima iz mora Mali anđeli Izlaze da s lunom bi se igrali. I zlatna kiša pada Na tijela njihova, Zlate se ko ljubav Od njenih stihova. Ti si sjajno biće, Zlatni anđeo, S tobom bih pod kišom Svu noć proveo.

koja se još uznosi i tako je nosić digla umjesto da si sretna što nisi neka cigla Il' potrgani lonac, zgužvana vrećica čipsa ili umorni jazavčar koji za gazdom klipsa nego si lijepa želja jednog dobrog dječaka? Pjesmo moja, o pjesmice, e čast tebi baš svaka! Umjesto da mi pomogneš da te sada napišem I grozu od zle jedinice tvojim bićem izbrišem! PJESNIČE MOJ MALI, ZAR MISLIŠ DA TO JE LAKO DA TE ZA GLUPU ZADAĆU RASTEŽE DIJETE SVAKO I ONDA TI JOŠ ODJENE OFUCANU, OH – STRAŠNO – VESTU U KOJOJ NI ONO SAMO NE BI IZIŠLO NA CESTU!? SLUŠAJ, KAD, ETO SI UPORAN PULAVO KAO PULE, ZA DOBRU JEDNU MENE POČETI MORAŠ OD NULE.

Bacam se u vatru, ili na travu svojih snova koji će sve izokrenuti i zavrtjeti da više nećeš razumjeti tekst mojega tijela... A onda ću leći među nevidljive različke i gledati vidljivo nebo puno vunastih ovčica koje se pretvaraju iz životinje u predmete, iz predmeta u čovjeka... Gledat ću te preobrazbe i osjećati da svaka stanica u mojemu tijelu želi iskustvo putovanja... Ali... hoćeš li biti doma kad se budem vraćala? Kad se... vratim?

Kao plemkinja odrasla si u tužnim mrkim danima Pseudonime rabila si Da sakriješ se znanima Obzor ti je, znam, bio dom, a sužavali su ti horizonte romane si davala, drame po svom, orlice s krilima dronte Eeeeeeeeeeeeeeeeee! DAROVITA ZAGORKA, S RUHOM KAKVA MOMKA PLEMENITA ZAGORKA, SUDBINA JOJ GORKA NAŠA DRAGA ZAGORKA, PISALA JE VRLO VJEŠTO

prekrivaju žamori, šumori, šumovi, novi izumi i nesporazumi. Mila moja podkamena doći ću razgovarati s Tobom i Dedom da se naužijem rječite tišine.

vez neba kliktaj rijeke krilo čiope ili lastin rep versi prsti papir kist malo boje pile moje i sličica jedna smeđa na kojoj portretiraš tamnooku djevojku na europskom trgu vez neba niti uspomena

Moj svijet ima deset godina, a nema dide koji bi ga poveo za ruku.

I OVAJ NAŠ MALI RAZGOVOR DOKAZ JE TVOJE VJEŠTINE SAMA JA NE BIH POSTOJALA, TI SI ME STVORIO, SINE. I AKO SE JOŠ PITAŠ, DAKLE, KAKO NAPISATI PJESMICU DAT ĆU TI ODMAH IZ GLUPOSTI SAD ČISTU PETICU! DOK SMO RAZGOVARALI, VIDIŠ, U TOME JE FORA MOGAO SI – JESI – UHVATITI SJAJ NAŠIH METAFORA.

Radio, malena, sama slušaš često Pa katkad poželiš da ondje ima mjesto U divnim šansonama i zabavnim pjesmama Iz tvoga imena srca zlatna nit – Da postaneš, da postaneš hit! Al' nisi ni Angie, ni Jeanny, ni Ana, Ni Tonka, Andrea, Ružica, Ivana, Tamara, Sanja, ni Selma, ni Neda… E, da! E, da! Tvoje ime nemaju Stihovi ni note, ni versi, ni kajde…

Da u Boga Dobroga, a ne vjerujem u teorije zavjere brz gospodarski oporavak internetske čudesne lijekove sve što piše u novinama mutne kvazidefinicije pseudoznanstvenike i njihovu kvaziznanost razum bez vlastitih misli misli bez općega reda opći red bez svog nereda svoj nered bez mašte maštu bez djetinjstva (ima ljudi koji nikad nisu bili djeca)

U krošnji stare masline Zapela je jedna zvijezda Ti gledaš neba sjaj Ja slušam more, more, I nježan će biti baš zagrljaj taj! Iskrom svjetlosti zvjezdane Uspomenom se napajaj Ja gledam neba sjaj Ti slušaš more, more, I nježan će biti baš poljubac taj!

OVDJE SAM, SVIJETE, DAROVITO SAM DIJETE POMOĆI TI ŽELIM RANE DA TI ZACIJELIM. OVDJE SAM, SVIJETE, DAROVITO SAM DIJETE, NAPRETKU BEZ KRAJA ZRNCEM SVOGA SJAJA POMOĆI ĆU I JA, DA, DA, DA! Volim znati djelovati, žarom, marom prinos dati! Svatko od nas ima dar – djela činiti: svijet začiniti ljepotom i dobrotom, dušom svom.

Oduvijek do vječnosti, Marko Jašek i Sanja Miloloža

Napisala bih ti, Srce Isusovo, najnoviju pjesmu. Rukovet stihova – poluotvorenih školjaka u kojima se naziru biseri obojeni korakom ljiljanskih oblaka. Napisala bih ti, Srce Isusovo, najsvojiju pjesmu istkanu mirisom svibanjskih ruža Majčinih I bijelih – kao krsna haljina djetešca, I crvenih – kao krvav znoj sa sveta Ti Lica Kojim si Neba u suton moje duše obojio. Napisala bih ti, Srce Isusovo, najmojiju pjesmu Rukovet izgubljenosti Dodir kapi kiše, rose Ili suze…

Čempresovo cvrčkovo jutarnje razlijevanje radosti. Sa Sanjine terase u Mandrama gledam vrhove borova i paralelogram mora, zapeo između krovova od crvena crijepa, pun sunčanih iglica. Toliki su opisivali cvrčkovo cvrčanje, a nitko nije u svom versu uhvatio radostan život tvoga oka kojemu je toliko prispodobiv.

O, O, O, AJDE, AJDE, BUDI SLATKA, NA TEBI JE RED! NASMIJEŠI SE,MOJA VLATKA, NEMOJ BITI LED! O, O, O, AJDE, AJDE, MALA VLATKA, USNE SU TI MED, POLJUBI ME, CURO SLATKA, NA TEBI JE RED! Al' nisi ni Angie, ni Jeanny, ni Ana… O, O, O, AJDE, AJDE, BUDI SLATKA, NA TEBI JE RED! NASMIJEŠI SE, MOJA VLATKA, NEMOJ BITI LED! O, O, O, AJDE, AJDE, MOJA VLATKA, S TOBOM ŽELIM BIT! MOJ SI, SLATKA CURO VLATKA, PRAVI LJETNI HIT!

Narančasti mjesec sanja Zlatni suton zlatna sjaja Nitima života spaja Drage ljude, obećanja. Tihe note zlatom (se) pote, Kolovoz na dlanu nose, Zlato sunca nebu ote Zlaćan sjaj te divne kose. ZLATNO SRCE SVAKOG VOLI LJUBAV DAJE BIĆU SVAKOM MUŽU, DJECI, PSU I MACI TO SU ZLATNA SRCA ZNACI

Sanja Miloloža NE POSTOJI OLUJA URL: https://bit.ly/smNPO Vlastito izdanje urednice Glavna urednica: Sanja Miloloža Recenzija: Danijela Zagorec Sanja Bosak Skladatelj: Marko Jašek Fotografija: Prizna 2021., Sanja Miloloža Lektura i korektura: Ana-Marija Šipoš Likovno i grafičko oblikovanje i digitalizacija: Sanja Miloloža ISBN 978-953-8462-11-5 Zagreb, kolovoza 2023.

i pjesme nenapisane. Neka more bude rijeka, a rijeka potok. I neka se s ljubavlju održava taj protok svjetlosti i života, sna, srca i nota.

koje mi, tvoji prizemnici, gledamo iz Zagreba iz Mandra iz Malinske iz Makedonije... Letiš na ćilimu od šuštava šaša, malena naša, i nema zvijezde od stvorenja nastale a da jače sja u mom dahu. Letiš i ne trebaš krila. Ja ih trebam. Zato gledam put neba.

Jedan djed i dah davnina, i iskrice iz kamina, mali šegrt, čizme, pjesme, pisma majci, čudne česme s kojih Ti se napajaš. Svijetlom crtom razdvajaš bajkovito dobre, zle, i male kućne duhove. A ko nježna ptičica malena sad Rutvica, Jaglenčeva sestrica, sanja hrabra Hlapića u ljupkosti zrcala: svaku zgodu predviđa! I Kosjenku s biserom, s Ivaninom maštom svom.

Nad glavom mu trava. Škakljaju ga vlati neba. U srcu lista dragulj glazbe iskri. Pod rukama sjena svinuta rebra Plač modre pjesme crnilom prikri.

danas na tvom grobu otac je poredao tri svijeće okomito jednu ispod druge crvenu bijelu plavu s anđelom a ja u vazu stavila tri ruže jednu pored druge

crvenu crvenu crvenu kao krv kao krv neba i gledam tvoje ime na kamenu i boli ona crtica među godinama i pitam se vidiš li vidiš li vidiš li

Nijedno putovanje nije završeno. I kad je kraj, nije kraj. Samo sjaj.

KAD ZAMRAČIM SVIJETOM, ZRAKE SVOJE LJUBAVI PROSPI NA ME, SVJETLOSTI. SVETI MILI ISUSE, U TE DUŠOM UZDAM SE, MOLIM TE, ODUŠI ME! Naša sva milina On, naša utjeha! Zbog čega da strepimo kad smo uz Njega? Njegova nas Duša zna, sve nas osjeća, Zbog čega da strepim kad grlim Isusa?!

Zvjezdano nebo nada mnom maglice, luna, kometi Mliječni je put sad posut snom daj, zajedno s nama poleti! Lunine zrake nad nama maglice, zvijezde, planeti, Kumova slama pod prstima, daj, zajedno sa mnom odleti U SJAJ, U SJAJ, U SJAJ!

MALI TINTILINIĆI BAJKU ĆE NAM PRIČATI MALI KUĆNI DUHOVI SVE PRŠTE OD RADOSTI. SAMO NEKA, SRCE ZNA, NAĐU TUGU-POTJEHA, NEK MU ČELJAD VESELA BUDE ŽIVA UTJEHA. Jedan djed i dah davnina žive iskre iz kamina, mali šegrt, čizme, pjesme, pisma majci, čudne česme s kojih Ti se napajaš. Guju srca zatvaraš u zatvore bezmaštice, mila naša književnice! MALI TINTILINIĆI...

Jeste li znali, jeste li znali? A možda netko temu i pogodi... Bit će to pjesma o našoj Nali: afričko štene u Kongu se rodi. Stručno ga zovu pas basenji (na kraju zvuči kao Angie), a ovo se daje već na sva zvona: pretci joj pratili faraona! Pa i moje to oči neka vide, basenji na zidu piramide! No naša je Nala njuškica mala, i kako bi ona Egipat znala

Ova pjesma je za te, Ova pjesma to zna. Neka neba mi vrate Pogled modroga sna! Kako hladan je kamen, Topla suza bez plamena. Ova pjesma je znamen, Ova pjesma to zna. TI SI MOJA, TI SI MOJA ODUVIJEK DO VJEČNOSTI! TI SI MOJA, TI SI (SAMO) MOJA ODUVIJEK DO VJEČNOSTI!

Neka neka meka oseka osjenča i ovjenča plimni val. Neka poteče jezero, a rijeka neka stane malo sa strane jedne glazbe uspavane

Ne glumite da razumijete moju kišu. Vama je dan kao svaki drugi s kišobranom ili bez. Vama je marina kao svaka druga mokar il' suhi vez. Vama je nebo kao svakom drugom sa zvijezdama ili bez.

ŠIMIĆ JE ZNAO U DUŠU ISTINU O POETU, PA GA JE, ZNAŠ, OPISAO KO ČUĐENJE U SVIJETU MISLIM, NJEGOVE OKICE, ALI TO JE ISTO, SVAKO JE OKO ZA DUŠU JEDNO OKANCE ČISTO A ZA MENE, DA, VJERUJ MI, I NE TREBA PUNO VIŠE, JEDNO SRČANO SVJETLO ŠTO ISPOD RIJEČI DIŠE JEDAN NADAHNUT VJETAR ŠTO S MORSKE STRANE PUŠE I ISKRIČAVI SVJETLOPLET DUŠE, DUŠE, DUŠE… Čekaj, pjesmice, stani, pretjerala si malo, kako bi jadno dijete te pjesničke riječi znalo? Ja bih te lijepo molio za ovaj moj pjesnički slučaj jednostavnijim jezikom samu sebe otključaj.

Ne zamjeri mi, mila, što uporno pokušavam vratiti tu cvrčkovu pjesmu u svoj zagrljaj. Bože, slatke li pjesme! Djetešce, natjeraš li ti katkad ovaj čempres da cvrči i miriše dulje i... opojnije?

Piše: Sanja Bosak, prof., izvrstan savjetnik

Više nema puno ljudi u hrvatskim kroatističkim i pjesničkim krugovima koji nisu čuli za Sanju Miloložu i, osim udžbeničkoga, tj. usmjerenoga na podučavanje hrvatskoga jezika u čemu se potvrdila i traje već više od dvadeset godina, i za njezin književno-pjesnički opus objavljivan na portalima i u tiskanim izdanjima. Svestrana, kreativna, inspirativna, puna prenosive energije moja prijateljica i kolegica Sanja potiče mnoge da i oni nesebično prostru svoju kreativnost i umješnost onoga što oplemenjuje druge. Najnovija zbirka „Ne postoji oluja“ sastoji se od 55 pjesama podijeljenih u četiri dijela. Zadnji je dio samo jedna pjesma kao obod cijele zbirke koju majka posvećuje svomu djetešcu. U Sanjinim se stihovima kriju priče i ispovijedi otkrivajući njezinu nježnost i ranjivost, a opet silinu snage u svakodnevnoj neshvatljivoj boli. Stoga su njezini versi introspektivna analiza jednoga emocionalnog svijeta i same sebe, unutarnji monolozi što izviru iz duše, iz misli, ostajući otvoreni onima koji žele upiti životnu stvarnost satkanu od anđeoskih riječi. U svim pjesmama iz prvoga dijela zbirke provlači se Iva. U prirodi, u pjesnicima (znanima i neznanima), u simboličnom broju 13, u slikama –živim akvarelima, u Srcu Isusovu. One su dokaz svakodnevne majčine borbe s težinom na duši, „bolnoj od nijema vriska“, i vjere da njezina kći „leti na ćilimu od šuštava šaša“ dok su oči majke uprte put neba.

pjesme bez priča (prava pjesma u sebi uvijek krije priču) priče bez versa (prava priča u sebi uvijek krije pjesmu) ljude bez obraza (pravi ljudi uvijek dostojanstveno nose svoj obraz) obraz bez ljubavi (jer neljubav obraza nema). Ali vjerujem NJIMA. U njih je duša istkana glazbom Dobroga Boga koju ti slušaš, Djetešce.

SONJA JE MOJA SLIKOVNICA OD POGLEDA S KOJEG JEZDE PTICE I SVEMIRSKE PRIČE I NICE PADAJU ZVIJEZDE. Treba mi osmijeh, iskričavi pogled, otvorene ruke srca sna, Treba mi zagrljaj čiste mašte... Nedostaje mi neba, dajte mi zvjezdohvat tiha srebra i jednu ludu Sonju Svemiricu i jednu divnu, toplu slikovnicu i jednu malu nebesnu rijeku iz duha svemirske kiše, duše osmijeha. I ništa više. SONJA JE MOJA SVEMIRICA…

U mome žiću izvor u suši, iz duše Riječi svjetlost me liječi. I sada znam, zbog Tebe sjam ko mala svjetiljka zvijezda trepetljika IZLIJ NA ME, MOLITVO, NAJSVJETLIJE NEBESNO, IZ MENE SE, ZNAM JA TO, NAJSVETIJE ČUDESNO RAĐA MALA LAĐA ODSJAJA TVOJE SVJETLOSTI.

Tvoja sva milina On, Tvoja blagost sva! Zbog čeg sad da strepi tvoja ovčica? Tanana mi duša zna, Nježnost osjeća. Zbog čeg sad da strepi tvoja ovčica? BOŽE MOJ MILOSRDNI, TI ŠTO OGANJ POBIJEDI, OGANJ NEPRISUTNOSTI, PUTE MOJE OSVIJETLI SVOJOM DUŠOM SVETOM ZBOG LJUDI RAZAPETOM.

Pusti ljupkosti vjetra da ti mrsi kosu. I ne boj se.

Kada u oku tvom lunina zraka bljesne Pustit ću sunce da 	 sruši se na dno pjesme I neću strahovati hoćeš li sad i ti Bez mene sanjati, bez mene gledati TA SVJETLA ZVJEZDANA, NA, NA TA SVJETLA SUNČANA, NA, NA TA SVJETLA DRAGANA, NA. NA, TA SVJETLA SANJANA, NA, NA

/ čupa stabla i odnosi krovove sa zgrada. Tako nas pjesma upozorava i savjetuje kako bismo uvijek trebali birati zahvalnost i uspravno hodajući, podnositi terete života, a snažan završetak jasno poručuje: Ne postoje oluje / za mater / bez / djeteta. Tu duboku istinu valja s poštovanjem pamtiti. Bol zaslužuje dostojanstvo i iskrenost. O tome progovara Trinaesta pjesma, obraćanje svima čije bujice fraza i riječi neugodno zaglušuju i nadglasavaju trenutak, kao i onima čije mlako tješenje produbljuje rane stvarajući nove. Da, nikako ne treba glumiti razumijevanje, ne treba izgovarati isprazne i suhe riječi. Tišina je dragocjena i često sama po sebi dovoljno rječita grleći duše kojima izrečeno postaje suvišno. Samo slušajte sa mnom moju kišu / dišite uz mene sućutno / i iskreno. Autorica se često koristi motivima iz prirode uspješno ostvarujući pjesničke slike i prenesena značenja. U pjesmi Stablo života pojavljuje se motiv korjenastih stopala, koja nas učvršćuju na svim razinama, daju sigurnost krošnji koja je u dosluhu sa Suncem, a sve pred licem Božjim dok svemir pulsira. I stablo smokve našlo je svoje mjesto među stihovima, kao i grlica, vjetar, kiša… Priroda je nepresušan izvor autoričinih poticaja. Često je prisutan motiv ljubičaste boje, koja poziva na poniranje u otajstvo, a ujedinjuje dvije stvarnosti: „modrinu Duha i crvenilo čovjekova života; blagost Duha i oštrinu ljudskih čina.” Zlatna pak boja, u stihovima nadilazi materijalnu dimenziju predstavljajući vjernost, ljepotu i povjerenje. U Živom akvarelu autorica uprizoruje lijepog anđela zlatnih očiju i ljubičastih krila, koji je lijep i nasmijan iskočio iz akvarela, a nesvjesno nasta na njezinu stolu. Razigrana, dječje nevina i čista pjesnička slika u kojoj su anđeo i Djetešce blizu i kao da su jedno zapravo je filmična pa poželimo pružiti ruke u pjesmu i dodirnuti ih oboje. Gotovo sve pjesme prve cjeline Ne postoji oluja uokvirene su snažnim majčinskim osjećajima.

Ne želim biti Pale sam u Svemiru Ne želim biti jadac crnom nemiru JA sam jedan radosni Svemirko, Zovite me, djeco, Zvjezdomirko. Noge su mi od svemirskog sira, Crne rupe čuju sve što svira. A tek ruke... od zvjezdane sapunice uronjene u svemirske maglice! Kad zavičem, moj je glas tišina, Kad zašutim, moj je muk baš glasan... možda ovdje nisam bio jasan ali znajte, ja sam sav milina. Jedino se jako baš naljutim maštoždera kad u blizini slutim tada moje ruke tamu čuju, ne moraš me ukopčat u struju,

Noćas satima padaše kiša. Rashlađivaše mi leđa bolna od sunca i jezik bolan od šutnje i grlo bolno od nijema vriska i kose bolne i sijede nad mladim očima.

tek jedna pjesma zarobljena tek jezerokut, fosil, mitoza, tek jedna nevjesta zabijeljena tek jedna obična proza. Zato sam, bez laži i istina, progutala svijet s deset godina.

Ljepotica Cvijeta o kojoj sada pjevam Ljepša nije bila, ni draža, ni mila, Kao što je moja, kovrčava, crna, hrabra kao ljubav, plaha kao srna. Plavokosa djeva renesansnih ljeta kao rujno piće zaludje mladiće. A moju dušu, tijelo, zarobila TI si, Mila moja crna, nježna kao srna. I ledene zidine srca ranjena Zrakama blaga sunca zelena iz sjajna dragulja svog pogleda Rastapaš, ti si me zavoljela Ti si me zavoljela Ti si moja postala Zauvijek mi ostala

(pod mentorstvom voditelja Marka Jašeka skladale polaznice Skladateljske radionice Škole stvaralaštva Novigradsko proljeće 2023.; izvodi zbor polaznika Radionice pjevanja pod mentorstvom Doris Kovačić)

BUDI SJAJ U MOM SVEMIRU KORAK-DVA U MOM NEMIRU MREŽA OD ZVJEZDANE SVJETLOSTI KLJUČEVI ISKRENE RADOSTI MISLIŠ LI DA SMO JEDINA NOVIGRADSKA GALAKSIJA? OSMIJEH-DVA U MOM NEMIRU, BUDI SJAJ U MOM SVEMIRU!

Gdje se moja duša to zamela? U kakav li je čemer zapela? Otrovno je tkanje suzom isplela, Poskok-vale na koži oćutjela. Gdje se moja duša to zamela, Koja bura kamo ju odnijela? Mrzle trnce tijelom mi pronijela Vjetrina… Srpanj je. Nedjelja. Nedjelja je sveta usred žarka ljeta Sveta je nedjelja, Gospa od Karmela. Nedjelja je sveta (Svetost vam smeta?) Sveta je nedjelja Gospe od Karmela

Nad glavom mu mravi. Miluju ga posred uha Njihove moćne ekonomske misli. Pod jezikom mrva glicerinskog kruha I stihovi što se bez razloga stisli Od straha i mola. Urezuju se niti jave U njeg'vo prozno nesonetno biće. Kakva rima? Kakve plave krave? Boja Milke, i-phone i bez priče Odraslo je jedno tužno dijete. Čovjek koji ne vjeruje u sonete.

zelenom krvlju zaplakalo drveće u Parku mladenaca, na Jarunu, na Bundeku, u Španskom, u cijelom gradu. Mnogo je ozlijeđenih ljudi. Dvojica su poginula u Zagrebu, i treći kad se olujna neman proširila i na Slavoniju. Omi je najmanje tri sata proveo šćućuren pod trosjedom, s iskonskim strahom u divnim zelenim očima. Ništa od toga osjetila nisam. Sjedim na morskoj obali, gledam srebrnastu masu Jadrana koja se valjuška zibajući ribarsku brodicu u daljini okupanu srebrnastozlatnim zrakama večernjega sunca u spokoju srca polutišini polupjesmi.

kćerimajčinskom pogledu iskrom prazvijezda kojom smo istkane od ljubavi svjetla jedna drugu zazivajući ushićeno gugutavo nježno nježnije pjevušeći sirensku pjesmu ružičaste pjene sutona… A onda me oko gležnja uhvati morska trava, peckava i hladna kao mramor.

i ja je ne mogu dotaknuti ni umetnuti ljiljan u njezinu raspuštenu kosu do struka kakvu je imala prije kemoterapija. Ne glumite da razumijete, ne govorite neznamštobišne riječi. Samo slušajte sa mnom moju kišu, dišite uz mene sućutno i iskreno i pustite me da se isplačem. Možda tada osjetim kako me Djetešce prekriva svilenim zagrljajem neba boje njezinih očiju.

SVIJET JE, DIJETE, OKO TEBE SAZDAN OD ZVJEZDANE TVARI, TO ĆE TI POTVRDITI SVI PJESMOZNALCI STARI NO IPAK JE, ZNAJ, NAJVAŽNIJA, TO KAŽE TI ĆAKNUTA ŠUŠA, DA SVE TO KAKO ME NAPIŠEŠ BUDE ISKRENA DUŠA. A TO ŠTO KATKAD SAM SKRIVENA U ŠIFRE ILI SIMBOLE, NEMOJ DA TE OBESHRABRI, PJESNICI TO VOLE. I MOŽDA BAŠ TI SI, ŠTO TREBAŠ ME, BUDUĆI MOĆNI POETA, JEDINICA IZ KNJIŽEVNOSTI NEKA TI SAD NE SMETA BUDEŠ LI JEDNOM TREPTAVO OBLIKOVAO MISAO, JA ĆU TE ZAHVALNO CMOKNUTI ŠTO IPAK SI ME NAPISAO.

Ne zna lane ljubav što ju lako Ljudska bića iznose kroz usta Ali koje teško il' nikako U djelima nema. Magla gusta Često ljudsko srce ovije I oči mu duše prekrije Da ne vidi pogledom laneta Što je radost nevina djeteta I kako jedna ptica voli ptičića Kako jedna mačka voli mačića Kako jedna patka voli pačića A kako li tek baka unučića

A prastari se čempresi njišu plešu pjesmu tužbalicu i mirišu na polje 313, a ne dopiru im sjećanja na Bistricu Lesnu ni imenovane i neimenovane Krležine i krležijanske junake. Moja je nekrležijanska bol stvarna, Krleža nije izgubio krv svoje krvi, a ni većina vas koja živi svoje živote u prirodnom rasporedu stvari. Zato ne glumite da razumijete moju kišu. Vi razgovarate sa svojim kćerima, brinete se o njihovoj sadašnjosti i budućnosti, školama, fakultetima, momcima, večerama, garderobi ili noktima.

LA LA LI LA GDJE SI LI SE SKRILA? LA LA LI LA SPUSTI ZLATNA KRILA! LA LA LE LA DAJ MI PAMUK TIJELA, LA LA LE LA ZNAM JA ŠTO BI HTJELA LA LA LE LA DAJ MI KOMAD NEBA LA LA LE LA TI SI SVE ŠTO TREBAM ZLATNI ANĐELE! Zlatnu kišu pijem S tijela anđela…! Jedino si mene Tako voljela! LA LA LI LA…

Da ih prijatelji nisu upoznali, Nikad, vjerujte, ne bismo doznali Njihovu priču, njihovu bit – Vlatkinu pjesmu, Jadrankov hit. Njihova je ljubav naglo planula, Ružičasta zora im je svanula: Medicinsku sestru zetovac s Remize Oženio je sretno, prevladao krize. Viceve sad stalno iz rukava sipa, Ne možete sresti smješnijeg tipa. Iznutra nježan, izvana crte grube Život bi dao za one što ga ljube!

Versi za glazbu, pjesme posvetnice naslov su treće cjeline zbirke namijenjene uglazbljivanju. Duhovno ozračje pjesme Od svjetla Tvoga dotiče čitatelje lirskim monologom, a svjetlost molitve autoričin je oslonac i prostor sigurnosti. U mome žiću izvor u suši / iz duše Riječi svjetlost me liječi. Ljubav – prisutnost, pokretač, najčišći izvor utjelovljen u nadi očituje se u svakodnevnom traženju višeg smisla oblikovanog riječima: Dalo je nebo meni anđela. Dio pjesama autorica je posvetila bliskim i dragima osobama koje su obogatile njezin život i koje zaslužuju posebnu lirsku pažnju. Među pjesmama posvetnicama mjesto su našle i pjesme posvećene Mariji Jurić Zagorki (HRABRA MALA DJEVOJKA, / ODUVIJEK JE BILA NEŠTO), Antunu Gustavu Matošu (U Zagrebu bijelom on na Strossu sjedi / Pod starim lampašem, njegov trag ne bliedi!) i Ivani Brlić Mažuranić (Jedan djed i dah davnina / žive iskre iz kamina, /mali šegrt, čizme, pjesme, / pisma majci, čudne česme). S posebnom je pažnjom i poštovanjem autorica portretirala te naše svevremenske virtuoze riječi i stiha koji su ispisali zlatne stranice hrvatske književnosti. U četvrtoj cjelini, kojom je zaokružena ova iznimna zbirka, riječ je o pjesmi Oduvijek do vječnosti koja zaslužuje biti izdvojena. Bol prosijava između stihova, leti do neba u prozračnosti sna i začudnosti gorke istine. Ova pjesma još jeca tražeći ukradene trenutke i oduzeto vrijeme. TI SI MOJA / O, TI, TI SI MOJA / ODUVIJEK DO VJEČNOSTI. Završni stihovi zbirke ujedno su i nijemi krik, svjedočanstvo istine o neraskidivoj vezi majke i djeteta koja ne poznaje ovdje i sada već prelazi u drugu dimenziju, a sve napisano i sve što čuvaju bjeline ostaje trajno u svakom čitatelju.

pa zasvijetlim, sav od svijetla bijesa, pa se propnem snom do u nebesa, pa se sav u zvijezde zapletem pa se sav u tebi raspletem. Zato velim, nema ovdje jada zato velim, svemir je pun snova zato velim, djeca Novigrada svemirska su sreća, Cittanova! Jer u meni živi Maštolina, Zvjezdanica lunarnoga kova Zbog nje Svemir nije pustolina, Maštopletom misao već nova. Ne želim biti Pale sam u Svemiru Ne želim biti jadac crnom nemiru Ja sam nekom isto cijeli Svemir Nekom i sam ublažavam nemir. Svemir, Svemir, to je naša pjesma Svemir, Svemir, to je duše mreža Dijete, dijete svemirska je česma voda u njoj zauvijek je svježa.

kad ju iz Afrike u Zagreb doniješe, u Emine ručice štene to staviše, a brižne je Sanjine ruke njegovahu: Nije bilo mjesta basenji strahu! Odrasla Nala sretan je pas i evo je sada tu do nas, Za privrženost trebala bi dobiti značku. Da, katkad nas podsjeća na veću mačku, i to je stoga što nikad ne laje. A dramu svojega tužnog stanja izražava kroz pseće osjećaje kad joj nedostaju Ema i Sanja tako da tugu (emocijo podla!) ne laje, ne laje... nego – jodla! Nalica naša čudan je svat i fali joj gazdarica, a ne Egipat.

Sve su te tvoje sličice baš zanimljiva štorija: Elipsa i metonimija, metafora, čak alegorija! Otuda sam naučio, oj, kako sam se mučio Zapamtiti sva ta značenja ne bih li dokučio Kako ću te napisati, Versiko slatka i mila, No cijela ta stvar s učenjem nije ti dovoljna bila… GLE, GLE, DJEČAČE PJESNIČE, SVAŠTA TI SAD MENI REČE, PREBRZO KANDA SI STASAO OD DJETETA U NEŠTO VEĆE

Sanja Miloloža, rođena 1971. u Zagrebu, majka troje djece: Hrvoja, Ive i Luke. Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, izvrsna savjetnica, pjesnikinja, književnica. Voditeljica portala Čarobna frula, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Josipova jezična galerija, Matoševim tragom kreacije, Kroacije i stranice Ivina memorijala za ŠPUD Zagreb. Nagrađena na Uskrsfestu za tekst Pomisli me, Isuse. Uredila i pisala tekstove za nosače zvuka zbora Kaštelanci, nominirana s Markom Jašekom za Porin za album Svijet kaštelanaca na kojem potpisuje većinu autorskih pjesama. Pokretačica raznih projekata, volonterski mrežni izdavač. Autorica igre Zbunilica te digitalnih igara Pobijedi Zmaja Krivoslova.

Autorica je djelima Josipova gramatiljka (2018.) Aorta neba (2021.), Knjigotvorac (2021.), Stihovi (2022.) Trinaesti (2022.) Lirice (2022.) Svevidljiva Iva (2022.) Proza odraza (2022.) Ne postoji oluja (2023.) i nosačima zvuka s VIS HOSANA Luka srca (Orfej, 1998), a sa zborom OŠ Jure Kaštelana i Markom Jašekom Moja škola (OŠJK, 2010.), Od snova i kamena (OŠJK, 2012.) i Svijet kaštelanaca (OŠJK, 2017.). Pokrenula je nekoliko mrežnih edicija Društva profesora hrvatskoga jeziika. Uredila je, digitalizirala, napisala predgovore i aktivno sudjelovala autorskim

Pođi sada s nama Matoševim tragom, Promišljaj o njemu kao znancu dragom. Na svetog je Antu u Hrvatskoj rođen, Umjetničkom riječju u životu vođen. A Tin ga je slavni prozvao Rabbi! Učitelj on bješe slavnomu Tinu (uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu) STO PEDESET GODINA VELIKOGA MATOŠA SNAŽAN UM KREACIJE I DUŠA KROACIJE STO PEDESET GODINA VELIKOGA MATOŠA KNJIŽEVNIK JE NACIJE I DUŠA KROACIJE

Šutnja se suprotstavlja vremenu vriska dok se bol zaustavlja u vanjskoj manifestaciji – sijedoj kosi nad mladim očima. Postoji stvarnost u kojoj se živi, ali i prava stvarnost za koju trebaju krila, stapaju se ritmovi cvrčkove pjesme, izvor jutarnje radosti s radošću oka Djetešca. Autorica spretno prepliće i spaja radost i tugu, zahvalnost i ranjivost, prolaznost i bezvremenost govoreći o nepresušnoj snazi ljubavi koja nije omeđena ovozemaljskim mjerilima. Djelujući kao odraz antičke inspiracije, pjesma Heliopolis odiše svjetlošću i lijepim prostorom, sve je prozračno, ali čvrsto i stabilno dok zrak titra od Sunčeva sjaja. Autorica se obraća Djetešcu sa zlatnim rezom duše, idealnim skladom i božanskim omjerom kao najsnažnijim doživljajem ljepote i najuzvišenijim umjetničkim dosezima. Sunčeva snaga i sjaj pouzdan su znak neprolaznosti. Motivacija nam postaje jasnija ako znamo da je Heliopolis nikad dovršen Ivin diplomski rad na Akademiji likovne umjetnosti. Druga cjelina Pjesma za malene donosi novi tematski sloj, zaigrane stihove i razigranu rimu. Autorica svoj pjesnički izraz obogaćuje novim riječima koje „sklada” s lakoćom u ritmu živog jezika ostvarujući svoju izmaštanu stvarnost. Jer u meni živi Maštolina, / Zvjezdanica lunarnoga kova / Zbog nje svemir nije pustolina, / Maštopletom misao već nova. Sve je u bezbrižnom tonu, svemir se čini blizu kao i zvijezde i svemirska maglica, čaroban prostor igre. Tematski se posebno izdvaja pjesma Versika i pjesnik posvećena Sanji Bosak, ljubiteljici djece i pjesama. U neobičnoj dijaloškoj (dramskoj) formi razgovaraju pjesnik i Versika – pjesma. Na balogovski šaljiv način pjesnik moli pjesmu neka bude jednostavnija i neka samu sebe otključa kako bi postala jasna i razumljiva. Pjesma mudro odgovara: A TO ŠTO SAM KATKAD SKRIVENA / U ŠIFRE ILI SIMBOLE, / NEMOJ DA TE OBESHRABRI / PJESNICI TO VOLE. otvarajući put novim značenjima, metafore su šifrirani pjesnički jezik koji obogaćuje svakoga tko s pjesmama prijateljuje.

Zašto je uz čempres bila tvoje najdraže stablo? Nije suha a ipak je nitko ne pojede. Nije otrovna, a ipak ju zaobilaze.

Majka srna umorna je usnula Malo lane livadi prepustila Da se igra na travici zelenoj I da skače ko pjegavo mače! Malo lane ne zna tajnu potoka Ni kako je progutao sunce. Malo lane ne zna boje otoka Ni san ptica slijećuć na vrhunce. Malo lane vlažnim svojim pogledom I njuškicom svom od prve rosice Istražuje svijet, i sve to redom Kukce, pčele, leptire i osice

Ponukana svojom ljubavlju prema mojoj Nali, tvrdoglavoj basenjici, nastala je „Neegipatska pjesmica“, a „Pjesmicom malena laneta“ poručuje svima, i djeci i odraslima dječjega srca, „zloća nek te ne obmane, / ostaj duša sa srcem djeteta“. Samo dječja nevinost može radosno gledati svijet očima jednoga laneta. Pjesma „Versika i pjesnik“ posvećena je mojoj malenkosti što me neobično veseli jer je napisana stihovanim dramskim oblikom, koji jako volim. Zadnji su versi u ovome dijelu o Ivi i njezinoj dudi. Mnogi se maleni jako teško odvajaju od svojih duda, no možete li zamisliti veće sreće kad im se duda „sama“ vrati?! Naša je Iva vrlo hrabro prepustila svoju zadnju dudu ribama, nesebična odmalena, a onda, kad se duda vratila, jednostavno, dječje, ponovno je prisvojila. I opet je versima ispričana priča. Priča iz života djeteta. Svakog djeteta. U trećem su dijelu pjesme posvetnice, „Versi za glazbu“. Snažan pjesnički doživljaj javlja se u pjesmama koje je uglazbio Sanjin (i moj) dragi prijatelj Marko Jašek. Sinergija koja je utkana u stihove i note, svojom snagom i pjevnošću lako postaje modus vivendi. Opjevani Matoš, Zagorka, Ivana Brlić-Mažuranić ulaze u svijet naših učenika s iskricama mašte. Pjesme koje još čekaju biti opjevane mahom su posvećene dragim ljudima iz Sanjina života. I tako, njezina nesebičnost, ljubav i prijateljstvo „iskaču“ iz svake njezine riječi i misli utiskujući u svačije srce snažnu vjeru u dobro kad ti život to dobro uskrati. Blagoslov je imati takva prijatelja!

Danas želim brzo, brže Ritmovi me ludo drže Bongosi i djembe, o, TO je to, ljeto, to! Danas želim jako, jače Afrika u meni skače Kao priča sretnih tijela Da, o da, o, to sam ja! NE MOGU UGASIT NEBO KOJE GORI NAŠOM STRASTI RITAM VRELI, TO SMO HTJELI, NEMOJ, DUŠO, NEMOJ KRASTI TAJ TRENUTAK NAŠE SREĆE – ZABORAVIT ONA NEĆE LJUBAV RITMA, IGRU, IGRU,

DAROVITA ZAGORKA, S RUHOM KAKVA MOMKA PLEMENITA ZAGORKA, SUDBINA JOJ GORKA HRABRA MALA DJEVOJKA, ODUVIJEK JE BILA NEŠTO POSEBNO, POSEBNO, POSEBNO, OSOBNO… Kao Zagorka stvarala si, mnogo redaka za prava, slobode Hrvatske, žena i čovječnost… Kamo sada riječi nas vode? A znate li, dragi čitatelji, Što biste sad iskreno htjeli? Sa Zagorkom budite prijatelji I rastite. Fata libelli. (Iiiiiiiiiii...) DAROVITA ZAGORKA….

Kad je svijet imao deset godina bio sam jako, jako, jako star. Kada je svijet imao deset godina svi su mislili da nemaju par očiju od grimizne vode ni svilu, ni škare, ni papir, ni mrakove iz kojih vode u cvrčkov srebrni pir

poznaje vrijeme i prostor. Zbirka je posvećena Djetešcu, divnoj kćeri Ivi kojoj autorica upućuje svaki svoj osjet, doživljeni titraj, osjećaj i majčinsku čežnju. Ljubav je tako utjelovljena u pjesmama, vrijednim riznicama majčine ranjene i bogate duše svjedočeći hrabrost i ustrajnost, čovječnost i jakost, krhkost i nježnost. Zbirku čine četiri cjeline: Ne postoji oluja, Pjesma za malene, Versi za glazbu, pjesme posvetnice i Oduvijek do vječnosti. Autorica prvu cjelinu zbirke otvara pjesmom Pjesnicima upućujući je NJIMA, onima koji stihovima vješto pletu najfinije niti i napajaju se Božjim nadahnućem, čije su duše povezane s Djetešcem. Sveprisutna bol u pjesmi Na polju 313 postaje gotovo fizički opipljiva i snažna izranjajući između svijeća koje na grob stavlja otac i crvenih ruža, gdje zvjezdolomni mramor čuva crticu među godinama, gorku spoznaju da smo slabi i maleni, nemoćni i utišani uz krvavu prinebljenu žalost. Ljubav u punoj snazi, bezuvjetna i čista kao morsko plavetnilo, smještena u zaštićenom prostoru želje, ostaje trajno uporište i izvor nježnosti. I držimo se za ruke / Sijekući svijetle i osvježavajuće valove / I gledamo svoju radost u / kćerimajčinskom pogledu. Sanjivu pjesničku sliku, zanos i snažan osjećaj povezanosti prekida gruba stvarnost: A onda me oko gležnja uhvati morska trava, / peckava / i hladna / kao mramor. Slojevitost jezika i bogatstvo izraza snažno oslikavaju autoričina raspoloženja i intimna promišljanja pokazujući kako je Ljubav / ljubav sveprisutna, snažna i postojana. Pjesma Ne postoji oluja, koja je posudila svoje ime cijeloj zbirci, poput dnevničkog zapisa, otkriva nemili događaj u Zagrebu kada je priroda pokazala svoju ljetnu ćud. Autorica navodi koji su dijelovi grada stradali, žao joj je života i tuđih boli. Žali i što Božje ime dozivamo / tek kad nam olujina

Letiš na ćilimu od šuštava šaša, malena naša, i svojom iskričavom putanjom označenom mjehurićima srebrne morske pjene ispisuješ svjetlucavu melodiju (pjeva li to Chen ili mala sirena?) Letiš na ćilimu od šuštava šaša, malena naša, a niz duge modre i vijorne kose klize ti mlade zvijezde obasjavajući tvoj lik sobom – svojom svjetlošću – a ne onom zvijezda naših pradjedova

SAMO DA VRATIŠ SE TI SRCE NEPREŽALJENO, S KIM ĆU JELU KITITI, MILA, TOPLA ŽENO? Darove smo umotali, Jedan i za te, „Daj, ne plači“, govore mi, „takve se vrate!“ Ali ti na vrata naša ne dođe više, nikad više. Snijeg sve tiše Naše sate briše. SAMO DA DOĐEŠ MI TI… SAMO DA VRATIŠ SE TI…

Kada u srcu tvom sunčana zraka bljesne pustit ću mjesec da sruši se na dno pjesme I neću strahovati hoćeš li sad i ti Bez mene sanjati, Jer znam da uvijek si MOJA, O, DRAGANA, NA, NA MOJA, O, ZVJEZDANA, NA, NA MOJA, O, SUNČANA, NA, NA MOJA, O, SANJANA, NA, NA Jer znam da uvijek si Na dnu te pjesme – ti.

Ti si mi prva rečenica Što se u jutro zaplete Nježna ko nevina ptičica… Al' ptičice brzo odlete… Ja ne mogu biti imun, ne, Kad raspustiš kovrče crne što mirišu svježe na limune, Kad gledaš me poput srne HEJ! KAD BIH TI ZNAO DOKAZATI ZELENOOKA MALENA, DA SI ZA MENE STVORENA, TEBI DA PIŠEM OVU STVAR! TI SI MOJ BLJESAK, MOJ SI ŽAR… UZ TEBE ŠTO LI SU GODINE? ZELENOOKA MALENA – ZA MENE TI SI STVORENA

NAJDRAŽA LJUBAVI, PRUŽAŠ MI SEBE SVU, A LJUBAV I BEZDANU HODA PO DNU LJUBAV I BEZDANU HODA PO DNU NAJDRAŽI, LJUBAVI, UVIJEK ĆEŠ BITI TU JER LJUBAV I BEZDANU HODA PO DNU LJUBAV I BEZDANU HODA PO DNU Dvoje nas, dah tvoj mili mirisan... Dalo je nebo... Najdraža ljubavi... Svjetiljka ljubavi!

Sanja Bosak, <a href="bookcreator://page/iAYucb_USyic9T_RmvZ70A">Predgovor</a>

NE POSTOJI OLUJA <a href="bookcreator://page/_4op14aYSZ-RCJXNMrWtTg">Pjesnicima</a> <a href="bookcreator://page/dV5UChV1Q5eKWmXX50pfbQ">Čovjek koji ne vjeruje u sonete</a> <a href="bookcreator://page/dWLS2vvKQl6FqDACxAivTg">Na polju 313</a> <a href="bookcreator://page/Eyor2PbrSaqnWVjHOKsldQ">Sunčano zvonce</a> <a href="bookcreator://page/N9ID3xtdSBWed3CLw04chQ">Ne postoji oluja</a> <a href="bookcreator://page/n9feV8zWS0WySa9v5aJO0Q">More od Karmela</a> <a href="bookcreator://page/asAuGVbWQNqxPOSGx_pjog">Ruke pune srca</a> <a href="bookcreator://page/NkcWZ27sS5-ou6ENg3MLuA">Poljubac proljeću</a> <a href="bookcreator://page/kdtXo91bTPWi_eDUpL-7mQ">Pusti ljupkosti vjetra</a> <a href="bookcreator://page/GMuvYXWqRJ2RM1MKCVKz9A">Stablo života</a> <a href="bookcreator://page/Y11SdXM4RxO0olvZGmcp4Q">Sličica</a>

6 12 14 16 18 21 24 26 28 30 32 33

<a href="bookcreator://page/GtCZHcWfSEWGn2P2FqtpAA">Grlica sna</a> <a href="bookcreator://page/guG5FYBwQg6HRDgM4XBJFw">Trinaesta pjesma</a> <a href="bookcreator://page/w7wkRGjmRz2H3NjZ6anhZw">Smokva</a> <a href="bookcreator://page/zh9hf9J8SG26uSfsu2CGWg">Živi akvarel </a> <a href="bookcreator://page/mHl89OJOSse41FSyt8z68g">Od kiše</a> <a href="bookcreator://page/y34GnK1dQjO39IREHWwJMQ">Put neba</a> <a href="bookcreator://page/avSZiquUSXuyfnqEJIwCMw">Opojnije</a> <a href="bookcreator://page/-g0lnNPvS2y9n6g4o-ANZg">Već dugo živimo bez tišine I.</a> <a href="bookcreator://page/Tn8Oox4pSYyYmrdSJ9d-Kw">Već dugo živimo bez tišine II.</a> <a href="bookcreator://page/SKedtrqhSz-QUcUn_izvCw">Već dugo živimo bez tišine III.</a> <a href="bookcreator://page/xlBcgsQ5S0CJZyvwDvzY1w">Genesis</a>

34 36 40 42 44 46 48 50 52 54 56

Samo njene oči blagosti su pune, Ozvjezdane ruke, taj sjaj njene krune, Miris sjajne stele modrost nam prenijela Ljetna je nedjelja Gospe od Karmela. Srca tvoga ubrzani otkucaj Zapliće se žilom sna u kosu. Modar sjaj osmijeha i zagrljaj, Radost iskre dušama nam prosu. U smijeh tvoj duša mi se saplela U prošlost me igre tvoje prenijela Morem. A danas je nedjelja… Ljeto je. More od Karmela.

Na panju tisućljetne masline koju je odvalio zluragan sjedi mlad i lijep anđeo ljubičastih krila. Zlatnim očima smiješi se dok mu guste zelene kovrče padaju na brončana ramena. Imaš li poruku za mene, ljepotane?

Tvoji su roditelji i braco sumnjičavo gledali tvoj hrabar čin. * * * Mamice, jibice ne žele moju dudu! uskliknu oduševljeno majušna ti kad ti je more vratilo dudu začinjenu morskom solju i pokojom morskom travkom, i to zadnju iz tvog dudomanskog arsenala. S neskrivenim si je uživanjem vratila kući, u svoja nestrpljiva ustašca. O, ribice moja mala dudava!

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.