Loading...
Moj zavičaj u prošlostiUskrs nekada i sada u Umagu
Loading...
Pred nama je USKRS, VAZAN ILI VAZAM, najveći kršćanski blagdan kojim se slavi ne samo Isusovo uskrsnuće, nego i novi život, pozdravlja dolazak proljeća.
Dan po dan, donositi ćemo vam svjedočanstva starih Umageža o tradicionalnim korizmenim običajima.
VELIKI PETAK spomen je Isusove muke i smrti, posni je i nemrsni dan kada se najčešće jela pečena riba s krumpirom, tjestenina sa slanim srdelama, maneštra od grahorica s malo riže, kelj s polentom, a rijetki su si mogli pruštiti „Njegovo Visočanstvo“ - bakalar na bijelo. Ribari su u to vrijeme neimaštine koristili priliku kako bi traženu ribu zamijenili za druge proizvode: bocu vina, kobasice koje bi spremili s kiselim kupusom ili jaja za bojanje.
Na Veliki petak zemljoradnici nisu obrađivali zemlju i radili oko kuće, jer se vjerovalo da je u zemlji pokopano Isusovo tijelo i da će zemlja „pustiti krv“. Barke su bile privezane u umaškim lučicama sa zastavama spuštenim na pola jarbola, a zvona su utihnula.
U petak navečer održavala se sugestivna procesija u kojoj su sudjelovali čak i oni najotporniji prema religijskim običajima. Na čelo procesije išao je drveni Križ kojeg je na ramenu nosio član uvijek iste obitelji, drevna tradicija koja se prenosila s oca na sina. Jedan od tih bio je i "barba Pellegrin Sciavon" (Zacchigna) u crvenoj tuniki i bosonog. Pored njega je išao Carmel Alessio koji je hod pratio zvukovima drvene čegrtaljke, zvane "grissolon". Zbor je pjevao „Smiluj mi se, Bože“ dok je povorka prolazila glavnim ulicama koje su bile osvijetljene svjetlošću svijeća upaljenim na svim prozorima.
Dan po dan, donositi ćemo vam svjedočanstva starih Umageža o tradicionalnim korizmenim običajima.
VELIKI PETAK spomen je Isusove muke i smrti, posni je i nemrsni dan kada se najčešće jela pečena riba s krumpirom, tjestenina sa slanim srdelama, maneštra od grahorica s malo riže, kelj s polentom, a rijetki su si mogli pruštiti „Njegovo Visočanstvo“ - bakalar na bijelo. Ribari su u to vrijeme neimaštine koristili priliku kako bi traženu ribu zamijenili za druge proizvode: bocu vina, kobasice koje bi spremili s kiselim kupusom ili jaja za bojanje.
Na Veliki petak zemljoradnici nisu obrađivali zemlju i radili oko kuće, jer se vjerovalo da je u zemlji pokopano Isusovo tijelo i da će zemlja „pustiti krv“. Barke su bile privezane u umaškim lučicama sa zastavama spuštenim na pola jarbola, a zvona su utihnula.
U petak navečer održavala se sugestivna procesija u kojoj su sudjelovali čak i oni najotporniji prema religijskim običajima. Na čelo procesije išao je drveni Križ kojeg je na ramenu nosio član uvijek iste obitelji, drevna tradicija koja se prenosila s oca na sina. Jedan od tih bio je i "barba Pellegrin Sciavon" (Zacchigna) u crvenoj tuniki i bosonog. Pored njega je išao Carmel Alessio koji je hod pratio zvukovima drvene čegrtaljke, zvane "grissolon". Zbor je pjevao „Smiluj mi se, Bože“ dok je povorka prolazila glavnim ulicama koje su bile osvijetljene svjetlošću svijeća upaljenim na svim prozorima.
Na VELIKU SUBOTU započinjale su intenzivne pripreme za uskrsni ručak, a u to je spadalo i kuhanje jaja u vodi s vanjskim listovima luka koji su jajima davali crvenu boju: boju krvi i života, simbol prolivene Kristove krvi.
U subotu ujutro odvijao se blagoslov vode i vatre na glavnom ulazu župne crkve. Kada bi taj obred završio, zvona, koja su danima šutjela, zazvonila bi u znak najave Uskrsa, i pozvala bi ljude, gdje god bi se u to vrijeme našli, da si vodom umiju oči.
U subotu ujutro odvijao se blagoslov vode i vatre na glavnom ulazu župne crkve. Kada bi taj obred završio, zvona, koja su danima šutjela, zazvonila bi u znak najave Uskrsa, i pozvala bi ljude, gdje god bi se u to vrijeme našli, da si vodom umiju oči.
PINCA / PINZA: predstavlja simbol muke podsjećajući na spužvu kojom su Kristu vlažena usta. U vrijeme kad su u kućama bila samo otvorena ognjišta za zagrijavanje glavne prostorije i kuhanje hrane, radile su se za Uskrs pogače pod čripnjom. Veličina pogače okruglog oblika bila je ujedno veličine čripnje ispod koje se pekla na ognjištu. Kad je pogača bila pečena, namazala se s gornje strane bijelim vinom ili vodom i posula kristalnim šećerom. Poznata je još i pod nazivom slatki kruh, pogača, maslenka... Tijesto se radi od brašna, jaja, zatim šećera, kvasca, svinjske masti, u novije vrijeme maslac, te začina – vanilin šećer, korice limuna i naranče, domaća rakija ili rum.
U NEDJELJU ujutro, prije odlaska na svetu misu, na stolu je bila poslužena hladetina uz grapu. Nakon toga bi se u svečanoj odjeći odlazilo na misu noseći košare s hranom za blagoslov. U košarama su, umotani u bijeli ubrus, bili jaja, pince, sol i pokoji komad mesa. Poslije mise išlo se na obiteljski ručak na kojem bi se podijelila blagoslovljena hrana. Blagdanski ručak započinjao je predjelom od hladetine i blagoslovljene pince. Djeca često nisu voljela hladetinu pa se za njih pripremala kuhana špaleta. Potom se služila kokošja juha, pečena mlada janjetina s graškom i pečenim mladim krumpirom, a objed je završavao opet mirisnom pincom ili titulom. Na stolu je bilo i sira, sol uz mladi luk i vino. Bogatstvo i sadržaj uskrsnog stola ovisili su o financijskim mogućnostima pojedine obitelji.
„Ali ponos Umažanki bile su pince i „titole“ tj. „pignotole“, kako su se zvale u dijalektu.Tijesto se radilo već u petak kako bi imalo dovoljno vremena za dizanje. Dugotrajno dizanje odvijalo se u mekom pokrivaču ili u ormaru, uz pomoć pegle „na drva“ postavljene na donju policu ormara, kako bi ih zagrijalo. Nakon što bi se tijesto dignulo i pince oblikovale, nosile su se do jedne od četiri krušne peći koje su tada postojale u starome gradu. To je bila prilika za susret s drugim susjedama, razmjenu iskustava, malih ogovaranja.“
„Ali ponos Umažanki bile su pince i „titole“ tj. „pignotole“, kako su se zvale u dijalektu.Tijesto se radilo već u petak kako bi imalo dovoljno vremena za dizanje. Dugotrajno dizanje odvijalo se u mekom pokrivaču ili u ormaru, uz pomoć pegle „na drva“ postavljene na donju policu ormara, kako bi ih zagrijalo. Nakon što bi se tijesto dignulo i pince oblikovale, nosile su se do jedne od četiri krušne peći koje su tada postojale u starome gradu. To je bila prilika za susret s drugim susjedama, razmjenu iskustava, malih ogovaranja.“
