Dijete sreće

"Dijete sreće"

ulomci sjećanja Bjanke Auslender Levi

27. siječnja - Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta

Kada su sile Osovine u travnju 1941. osvojile Kraljevinu Jugoslaviju, njemačke, talijanske i ustaške vlasti osnovale su na području NDH brojne koncentracijske logore.
Sabirni logor Đakovo osnovan je potkraj 1941. godine u zgradi napuštenog mlina “Cereale”. Logor se tako nalazio na periferiji Đakova, uz glavnu cestu prema Osijeku. U logoru, do njegovog raspuštanja sredinom 1942. godine, bile su internirane Židovke s djecom i, manjim brojem, Srpkinje s djecom. Logoraši su bili većinom iz Bosne i Hercegovine (pretežito sarajevski Židovi), a manjim dijelom iz Hrvatske.
Tijekom postojanja logora (prosinac 1941. do lipanj/srpanj 1942.) u njemu je život izgubilo najmanje 566 žena i djece. Žrtve su sahranjivane na židovskom groblju u Đakovu u zasebne grobove i na dostojan način. Za to je zaslužan grobar Stjepan Kolb. Njegovom zaslugom žrtve imaju posljednje počivalište u pojedinačnim i imenom i prezimenom obilježenim grobovima, što logoraško groblje u Đakovu čini jedinstvenim na svijetu.

Zgrada mlina "Cereale"

Groblje žrtava holokausta u Đakovu

U logor Đakovu prvi transport stigao je 2. prosinca 1941. godine. Bile su to židovske žene i djeca iz Sarajeva. Među njima se nalazila i Bjanka Auslender, rođena Levi, tada jedanaestogodišnja djevojčica. Preživjela je logor i poslije rata ispričala svoje svjedočanstvo.

Ovo su ulomci njezine priče...

"U rukama držim fotografiju koja pokazuje moju mnogobrojnu obitelj: djeda Avrama, njegovu ženu Saru, brojne sestrične, sestre, onklove, moga oca Izidora, majku Floru i tek rođenu malu bebu u jastuku, a to je Bjanka Levi. Skupilo se šesnaest članova obitelji i mladih i starih, tri, četiri naraštaja da proslavimo hamišoši u Velikoj avliji broj 8. Sarajevo, 1930. godine. U našem starinskom trosobnom stanu, u kući mog djeda."

"Imala sam još malu sestricu pet i pol godina mlađu od mene, Saru, Sarinu, rođenu 1936. Živjeli smo s djedom i bakom, očevim roditeljima i bili smo jako sretni u velikoj obitelji. Istina, moj otac je bio jedinac, ali zato je majka imala puno sestara koje su bile i njegova obitelj. Evo baš se to i slavi u našoj kući u očevu domu gdje su dolazili i drugi. Uopće, taj obiteljski život je ostao kao svetinja, kao nešto što sam za cijeli život ponijela, jako duboko i emotivno."