8.b
KNJIGA USPOMENA
2019./2020.

 Ja sam u ovu školu došla prije 2 godine. Kada sam došla, mislila sam da me nitko neće prihvatiti.  Ali bila sam u krivu - svi su me prihvatili.                                                          
  U školi me se jako dojmilo to što su svi bili zabavni, radosni i veseli. Moja razrednica Ana Maršić je zanimljiva i želi pomoći, ali zna biti stroga. Moj razred me jako dobro prihvatio, i ja njih. Događaje koje smo imali bili su radosni i veseli, također i smiješni. Evo jednog događaja koji je po meni bio najuspješniji i najzanimljiviji:  SVADBA 8.b RAZREDA. Davor Ivanković i Lucija Lukić su se trebali vjenčati i organizirali smo tko će što donijeti. Trebali smo ići na hranu i na hrani smo imali kifle, a Ana Livnjak je donijela kobasice! Svi su nas razredi gledali i mislili su da smo poludjeli. Nakon hrane smo imali ceremoniju na kojoj je mlada pobjegla i onda smo izabrali drugi par sve je išlo savršeno. Zatim je ušla nastavnica iz engleskog (zamjena) i rekla da ne smijemo to dovršiti. U 7. razredu smo imali veselice koje su bile vesele. Nastavnici su bili dobri, a nekad i strogi. Štrajk i pandemija koronavirus uništili su nam godinu pa sada imamo online nastavu. Trebali smo imati još puno nezgoda i zgoda, ali mi iz ove škole odlazimo online. 
 Žao mi je što moram otići iz ove škole, ali kako se kaže: “ život ide dalje“. Ovu školu ću pamtiti po dobrim prijateljima, nastavnicima i po drugima zaposlenima u ovoj školi i po mojoj razrednici i razredu. Promijenio mi se život kada sam došla u ovu školu. 
                                                  Iva Tošić 

Loading...

Prošlo je osam godina od onog trenutka kada sam tek prvi puta ušao u školsko dvorište, kada sam prvi put upoznao nove prijatelje, kada sam prvi put ušao u školu - svoju novu učionicu.
Tih osam godina brzo je prošlo ili se barem meni čini, ali svega se dogodilo - lijepih i tužnih zgoda i nezgoda, lošijih ocjena, svega...
Sama škola kao obrazovni sustav mi se ne sviđa. Ocjene kvare naše znanje, mislim da nisu potrebne. Ocjena ne pokazuje naše znanje već daje neku perspektivu koliko je učenik naučio neko gradivo. Također, ne sviđa mi se što smo kao u 8. razredu „kao'' započeli školu za život. Ta škola za život je tolika glupost jer se tu testira učenike kako će djelovati ta škola za život. Tu školu nitko nije ranije spominjao , već je to odjednom došlo u našu školu i evo kao: škola za život - više zadaće, više provedenog vremena u školi....No nije sve tako loše. Neke nastavnice mi se sviđaju više, neke manje - to je sasvim u redu i normalno. Svakako, bilo je tu i lijepih trenutaka. Npr., kada samo išli na ekskurziju u 4. i u 7. razredu - svakako događaji za zapamtiti.
Sve u svemu, zapamtit ću sve lijepe događaje u ovoj osnovnoj školi, one loše ću staviti sa strane jer kritike nas učenika ionako ništa ne vrijede i nikad se ništa neće promjeniti.

Marko Agatić

Loading...

Danas, na ovaj kišovit dan te još jedan naporan dan online nastave, malo si razmišljam. U ovoj školi sam već skoro 8 godina, a nikada do sada nisam u pismenom obliku izrazio svoje osjećaje, mišljenja i dojmove. Pa rekoh, zašto ne sada.
Prvi dan kada sam došao u školu, nije mi bilo lako. Prala me neka čudna trema, osjećaj koji mi dotad nije bio poznat. Kroz par dana sve je išlo na bolje, barem što se tiče samopouzdanja i osjećaja sigurnosti u novom okruženju. Krenula su prva prijateljstva, prvi put sam naučio svezati vezice na školskom plakatu na zidu koji je kroz sebe imao provučene vezice. Ubrzo zatim smo prijatelj i ja prvi puta završili u kutu. Imali smo najbolju nastavnicu razredne nastave – Vesnu Seiter. Kao što rekoh, bila je najbolja, ali nije trpjela naše neslane pošalice. Slanjem u kut, ili razgovorom, bi svakog pojedinca bolje usmjerila za budućnost, a i obranila svoj autoritet učitelja. Prošlo je četiri godine. Svi smo se već naveliko upoznali, zajedno slavili rođendane, vozili se biciklom. Nakon prve četiri godine, koje ćemo svi zauvijek pozitivno pamtiti, bili smo primorani napustiti učiteljicu Vesnu. No, bilo nam je jasno. Sada smo veći i ne možemo zauvijek ostati nastavnicine maze, već se od sada baziramo na učenje za život. Nekima poput mene, ta promjena nije dobro legla. Peti razred se nisam dovoljno uozbiljio, već opustio. Tu godinu sam završio s vrlo dobrom završnom ocjenom. Ta promjena je na sve nas, naizgled neprimjetno, ostavila velik trag. Neki su se odlučili izolirati iz društva, neki formirati svoju grupu, neki su tražili osobu za redovno tračanje. Do te godine, naš je razred napustilo nekoliko dragih učenika, a utjecajem puberteta na sve nas, u razredu se polako stvarao nemir, koji bismo uvijek uspjeli ukrotiti i stvar okrenuti na pozitivu. U šestom razredu sam se odlučio uozbiljiti.

Rekao sam si: „Ovaj i svaki sljedeći razred ćeš završiti s odličnim uspjehom!“. Kako sam rekao, tako je i bilo. Posvetio sam se školi, a manje vremena posvećivao osobama iz tadašnjeg društva, za koje sam kasnije shvatio da im nisam potreban. Kroz razne izmjene sastava i promjene, u našem razredu bi uvijek prevladavalo zajedništvo. Nebitno fokusira li se netko na ocjene ili na društvo te stjecanje lažnog ugleda, međusobno smo se podržavali. Završio je i šesti razred, kao što rekoh, s odličnim uspjehom. Tada sam zadobio više samopouzdanja i shvatio da mogu. Sedmi razred je imao svojih drama, trač tema, pa čak i malo međusobne mržnje, no i dalje smo to bili mi. Smatram da nas se više posvetilo redovnom učenju, koje su vješti uspjeli kombinirati s trač partijima. Kroz šesti i sedmi razred smo se puno više zbližili s novim nastavnicima i nastavnicama. Shvatili smo kako sustav ocjenjivanja diše, koji nastavnik misli na nas, a kojem smo samo brojke. Naravno, imali smo i poneki smiješni incident, koji bi kasnio postao interna fora nekog nastavnika. I dalje smo na sve gledali pozitivno, te kakvo god mišljenje imali o pojedincu, bili zajednica.
Isti smo mi danas pri kraju osmog razreda. Veći, viši, teži znanjem. Ali i dalje u nama kuca srce dječaka/djevojčice od 7 godina, koje prvi put sjeda u školsku klupu. Nitko od nas sigurno nikada neće zaboraviti ovih 8 godina koje su nam život obilježile zauvijek. Neke promijenile na bolje, neke na loše. Ali usprkos svim problemima i nedaćama, uvijek smo to mi – razred zajedništva. B razred, generacija 2012.-2020.

David Tadić

Kada pomislim na riječ škola, zvuči mi dosadno, ponekad zabavno.
    
U školi je veselo, dosadno, zabavno, ali najčešće smo svi nasmijani. 
Ima trenutaka koje nikada nećemo zaboraviti (npr. kada s nastavnicom 
učimo kroz zabavu i smijeh), ima trenutaka koji su jako dosadni (npr. 
kada su nastavnice tužne ,razočarane i neraspoložene). 
U školi ima svakakih trenutaka, ali uglavnom su to oni koje ćemo pamtiti po smijehu i veselju. 
  
Zato idite svi sa smiješkom u školu kako bi bilo lakše i nastavnicima.

Alen Gril

Kada pomislim na riječ škola, zvuči mi dosadno, ponekad zabavno.
    
U školi je veselo, dosadno, zabavno, ali najčešće smo svi nasmijani. 
Ima trenutaka koje nikada nećemo zaboraviti (npr. kada s nastavnicom 
učimo kroz zabavu i smijeh), ima trenutaka koji su jako dosadni (npr. 
kada su nastavnice tužne ,razočarane i neraspoložene). 
U školi ima svakakih trenutaka, ali uglavnom su to oni koje ćemo pamtiti po smijehu i veselju. 
  
Zato idite svi sa smiješkom u školu kako bi bilo lakše i nastavnicima.

Alen Grilc

Rastem i nisam toga svjesna. Svi sada rastemo. Rastemo, razvijamo se pa tako i naši mozgovi. Naše misli su različite, naša osjećanja... Znamo razlikovati dobro od lošega. Znamo kako se lijepo i pristojno ponašati. Možemo biti kao svi odrasli, no i dalje postoji ta jedna iskrica koja će nas zauvijek vraćati u djetinjstvo.
Gledala sam svoje stare fotografije kada sam bila manja i sretna sam zbog svakog trenutka kojeg sam dosad proživjela. Prvi razred i prvi koraci u školu koju danas, nažalost, moram završiti online. Prvi odlazak na more i dodir mora na plaži na otoku Viru. Zahvalna sam roditeljima jer su me s vremenom učili onome što sam morala znati. Gledajući fotografije, vidim neko mrzovoljno lice. Pa to sam ja kada sam učila tablicu množenja i dijeljenja! Koliko je to bilo teško. Iskreno, bilo je vrijedno truda. Sjećam se jednog odgovaranja u 4. razredu, učiteljica Vesna nas je pitala o vodama. Monika je bila dobila jedinicu i iznenađujuće, sljedeći sat naučila sav tekst napamet i ispravila ocjenu. Bila sam iznenađena jer učiteljica nije skužila kako je ona taj tekst naučila napamet. Svakog dana, kada smo išli kući iz škole, nije nas bilo dvije nego tri. Te treće prijateljice Laure danas nema, ona je otišla i sada živi u Njemačkoj. No ono nešto što nas je uvijek povezivalo jest ta zabava i zezanje putem od škole do kuće i od kuće do škole. Igrale smo se i kupovale slatkiše putem. Nekada su nam roditelji morali odrediti vrijeme kada da dođemo kući da se ne bismo dugo zadržale na putu do kuće. Sjećam se 5. razreda, kada se na vratima pojavilo neko nepoznato lice – naša razrednica Ana Maršić. Bila sam zbunjena jer je baš nikada prije nisam vidjela, a iskreno sam se nadala da će nas nastavnica Ivana Hrastović Mandarić preuzeti.