zbirka kratkih priča učenika 8. razreda

Ljepota je svjetlost u srcu - zbirka kratkih priča

Tračak svjetlosti... Doziva ga... Uputio se prema njemu naprežući se svom silom koja mu je preostala. Zbunjen, pogledom je hvatao svijet oko sebe kad mu srce odjednom poskoči. Slika je bila tu, pred njim, u kutu sobe, živa… Supruga oblivena suzama radosnicama i zbunjeni sinčić u njezinu krilu. Licem mu je preletio osmijeh. Uspio je. Vratio se svojoj sreći koja mu je davala snage i hrabrosti u najgorim trenucima. Sada je napokon uz njih.

Kasnije te godine škola je bila otkazana, bazeni zatvoreni, roditelji nisu puštali svoju djecu iz kuće i zabranjivali su im druženja s drugom djecom. Šuškalo se o novom virusu. Majka se posebno prestrašila kada je susjedin sin završio u bolnici i bio prikopčan na aparate. - Mama, ne osjećam se dobro… Povraća mi se, boli me glava… - prošapće dijete. Dani su sporo prolazili. Majka je bila očajna da nađe nove liječnike, lijekove, pomoć… Djevojčici se stanje postupno pogoršavalo, a lijekovi nisu djelovali. Bila je iscrpljena. Jedva se povremeno kretala. Njezine upale oči sada gledale su beživotno, a malo dječje tijelo bilo je slabo i mršavo. Jedina misao koja joj je malo odvraćala pozornost od bolesti bio je njezin otac. Koliko ga mjeseci nije vidjela? Jednoga se dana probudila prije svih. Predvečerje je još bilo sneno, a ptice nisu prestajale pjevale svoju božanstvenu pjesmu. Osjećala se neobično dobro, osjećala se zdravo. Potrčala je u prizemlje, no nikoga nije bilo. - Hm, čudno. – pomisli dijete. - Možda su otišli na jezero. &nbsp;Nebo je bilo prekrasno, plava boja pomiješana s tonovima ljubičaste, a zvijezde poput dijamanata. - Malena! - poviče netko iz daljine. Dječje srce poskoči od radosti. Tako ju je samo otac zvao. -Tata, vratio si se! – potrčaše jedno drugomu u zagrljaj. - Jesam, samo za tebe. Dođi, nećeš vjerovati što je s druge strane jezera. Otac podiže dijete u naručje i sretno čavrljajući stignu na drugu stranu jezerca. - Pa to je jednorog! - uzbuđeno uzviknu dijete. - Želiš li ga dotaknuti? - Zar je to moguće? – začudi se malena i približi se sjajnom jednorogu. - Ovdje je moguće sve što poželiš - blago će otac i zajedno ostanu blistati na nebu.&nbsp;

Ispred njega u moru stajala je figura djevojke. Bila je okrenuta leđima i izgledala kao da se poigrava slanom vodom radeći mjehuriće i simpatično prskajući. Svilena kosa škakljala je njezina leđa svakim uzbuđenim pokretom. Voda joj je dosezala struk močeći joj bijelu majicu. No činilo se kako joj&nbsp;to nimalo ne smeta. Mladić bez puno razmišljanja napravi veliki korak ugazivši u plićak. Naglo poskoči kad mu koža dođe u kontakt s ledenom vodom. No, morao je izdržati hladnoću, morao joj se približiti. Pomislio je kako bi mogao samo glasno povikati, no sumnjao je da bi mu uzbuđenje dopustilo ispustiti glas, a i nije ju želio prestrašiti. Zatvori oči i stisne usnice. Dodir vode ni ovaj put nije bio ugodan, no bilo je lakše. Srce mu je ubrzano kucalo. Gledao je u nju očima punim ljubavi.&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/S89qla9eSTa5xx9WzHsYNA.jpeg?width=710&height=469

https://assets.api.bookcreator.com/templates/DEcT9GiwSCtk1a72vBMC/assets/-MRzD06Uy8Xferznt4kO.png?width=1226&height=810

...nakon jedne loše odluke slijedi mnogo loših posljedica.

Čitava je dolina obasjana slabom svjetlošću jutarnjega proljetnog sunca. Na udaljenim obroncima naziru se stada ovaca koja gledana s ove strane kotline izgledaju poput oblaka na vedrom ljetnom nebu. U kotlini se skuplja gusta magla koja će se uskoro rasplinuti i otkriti gustu borovu šumu. Svuda uokolo čuje se veseli smijeh djece što su se uputila u školu. Pred starom oronulom kućom sjedi starac. Njegove tamne, plave oči tužno promatraju kotlinu. Prohladni mu povjetarac grebe po starom i ispucanom licu. Leđa su mu naslonjena na pljesnjivi drveni zid, a težačke ruke krije u džepovima kako bi ih sačuvao od jutarnje studeni. Na proplanku, na obližnjem brdašcu, sjedi mladi par, pastir i pastirica, i pričaju smijući se. Pokraj njih nema nikoga. Mirisi toplih obroka i slatkastih pića šire se iz obližnje kuće, baš kao što su se nekada širili iz kuće njegove majke koja bi svake subote pekla najfinije kolače. U daljini se čuju zvona koja djecu pozivaju u školu. Nekada su ta ista zvona pozivala i njega. Kretao bi u školu u svitanje zore, majka bi mu pomogla prebaciti naprtnjaču preko ramena i ispratila bi ga uz puno lijepih želja. Nitko mu ne zna ime. Poznaju ga samo kao starca na kraju sela koji uvijek sjedi na svom panju naslonjen na zid gledajući u daljinu. Malo niže na brijegu grupica mladih jelena istrčala je iz šume i uz velik užitak počela živahno skakati amo-tamo. Njihova igra nije dugo trajala jer su već za minutu ponovno otrčali u šumu.&nbsp;

„Sjećaš li se knjige koju smo ti tata i ja kupili za deveti rođendan? Nisi prestajala pričati o tome kako želiš biti liječnica. Ali bila si razočaran poklonom. Tada sam ti rekla da će ti knjiga biti potrebna ako ćeš pratiti svoje snove, što si&nbsp;i učinila. Nadam se da će ti poslužiti“, rekla je mama uzbuđeno gledajući čas u knjigu, čas u mene. Uzela sam knjigu i zahvalila mami. Napustila je sobu i ostavila me samu u mojoj privatnosti. Okrećući stranice, konačno sam pronašla sve definicije, poučke i teorije koje sam tražila. Evo me ponovno u dvorani s kemijskom u ruci i ispitom pred sobom. Osjećam da sam napokon spremna riješiti ispit. Prva strana riješena, nedugo zatim i druga je gotova, ispit se bliži kraju. Ostalo mi je još samo jedno pitanje do kraja i završit ću ovaj ispit.

Bio sam šokiran i pomalo preplašen. Htio sam se veseliti, ali kako nakon svega što je Beni učinio?! ,,Kada sam nestao u tami i ostao sam, počeo sam razmišljati. Shvativši što sam činio, bio sam zgrožen. Bio sam okrutan i bezosjećajan“, rekao je Beni posramljeno. Dok je izgovarao svoje misli i nizao isprike, njegovo je tijelo postajalo sve svjetlije. Osjećao sam kako se vraća moj stari prijatelj. ,,U redu je, Beni. Oprošteno ti je. Zapravo, nikada ti nisam ni zamjerao. Uvijek sam se nadao da ćeš se vratiti i opet biti onaj moj najbolji prijatelj. A sada ti moram ispričati što mi se jučer dogodilo.“ ,,Jao, Luto, pričaj! Nije valjda o onoj ludoj susjedi.“ ,,Neee, otkud ti to?“ Obojica smo se nasmijali i odšetali u tamu osvjetljujući put pred sobom. Moj najbolji prijatelj Beni i ja. Nisam to dugo izgovorio. Nedostajalo mi je.

Govorili su o osjećaju odbačenosti, strahu od ljudi koji ne razumiju tuđe potrebe...

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/Wqz1CH03RO-qOUkCLLhyuw.jpeg?width=704&height=469

Nije mogao prihvatiti da je prošlost zauvijek izgubljena. Otišla je s drugim, a njega zakopala u prašinu ne puštajući da prodiše čisti zrak, da ponovno bude svoj. Sve je krenulo nizbrdo. Prestao je odlaziti na posao, prestao se družiti s kolegama. Kao da je njegovo biće bilo privremeno nestalo, kao da nije postojao izvan svoga uma. A njegova obitelj... Bila je zabrinula za svoj ugled. Sve godine koje su proveli gradeći svoje bogatstvo i reputaciju neće biti uništene zbog nestabilnog sina. Još uvijek čuje svađe i okrutne riječi. Postao je drzak prema svijetu. Ni prijatelji mu se više nisu javljali, a javnost ga bijaše prozvala patetičnim slučajem kojemu se ne može pomoći. Potvrdili su mu. Bio je sam. Riječi su izgovorene, a za djela je kasno.&nbsp;Zatvori oči još jednom. Nasmijao se. Vratila mu se, to je jedino što je bilo važno. Više neće biti u mraku, hladne misli neće mu puniti ozlijeđenu savjest. Napravi još par manjih koraka. More začudo nije promijenilo svoju temperaturu, no kao da više ništa nije osjećao.

Ona se i dalje sretno kretala ispred njega.&nbsp;Još malo i moći će osjetiti njezinu meku kožu pod prstima kao najmekši san. Žudio je za njom, za njima. Bit će ponovo ispunjen ljepotom svjetlosti. Sve utihne. Vjetar smiri svoje hladne ruke i valovi umire svoju neprekidnu uzbuđenost te se primire i počnu laganije udarati o obalu. Zadnja svjetla ulice ugasila su se, čak su i zvijezde prestale snažno treperiti. Odjednom kroz noć odjeknu vrisak. Vrisak iz kojega su se emocije jasno mogle iščitati. Očaj je bio isprepleten u njemu. Onaj gorki očaj pun kajanja koje izlazi iz čovjeka na najgore moguće načine. Raskolači oči u nevjerici, otvori usta dok su mu prsti očajnički češljali kroz vodu. Bespomoćno je gledao kako mu ona samo klizi kroz prste, nestaje iz dodira, gubi se s vidika. Okretao se oko sebe tolikom snagom, zbunjenošću i ljutnjom, no nje nije bilo. Je li se opet vratio iz pokopane prošlosti? Odjednom stane pred tom strašnom činjenicom.&nbsp;

Hodajući po trošnim stepenicama, prisjećala se kako je trčala baki u zagrljaj, kako bi ju uvijek obavio miris boja za slikanje i tek ispečenih kolačića. Po zidovima su visjele stare slike Irene i njezinih sestara, bake i njezina davno preminuloga muža, a bilo je i puno slika Maše kao male djevojčice. Oči su joj se napunile suzama, sjećanja su je potpuno preplavila. Došavši do stola, primijetila je da se na njemu nešto nalazi, no zbog suza nije mogla odgonetnuti što bi to bilo. A kad je shvatila, srce ju je zaboljelo od silne ljubavi koja ju je odjednom obuzela. Bila je to nedovršena, napola ukrašena kuglica za bor puna prašine, a na njoj je bakinim ljupkim rukopisom pisalo:

„Ljepota je svjetlost u srcu.“

Sanja Bosak, ur. Ljepota je svjetlost u srcu Kratke priče 8. b i 8.c OŠ Malešnica šk. god. 2021./2022. Vlastito izdanje urednice URL: https://bit.ly/SBLjsus Glavna urednica: Sanja Bosak, prof. Fotografije: Book Creator Lektura i korektura: Sanja Bosak, prof. Mrežna prilagodba i oblikovanje: Sanja Bosak, prof. Zagreb, prosinca 2022. ISBN 978-953-49859-0-8

Dopustimo, stoga, da nas djeca nauče savršenstvu koje donosi ljubav. Dopustimo tim neiskvarenim bićima, koja upravo promatram, da nam pokazuju pravi put. Ljubav je razlog zbog kojeg smo sretni, zbog kojeg se u nama budi želja za životom, razlog zbog kojeg živimo. I prema njoj se uvijek moramo odnositi s dubokim poštovanjem. Truditi se da uvijek i zauvijek ljubav bude jača od mržnje. Da nas ne poraze zli ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo, ljudi koji su nesretni zbog tuđe sreće i kojima je jedini cilj da i drugi budu nesretni. Moramo se držati svoga cilja i smjera koji je okrenut prema istinskoj i čistoj ljubavi i sreći. Ne željeti drugima zlo, ne činiti da se osjećaju loše, ne bojati se dobroga, ne popuštati. Ljubav donosi sreću, sreća donosi napredak, napredak donosi ljubav… I tako u krug.&nbsp;

Sunce je polako počelo izlaziti, a ja sam još uvijek hodala prema kući prolazeći pored okićenih parkova i zgrada i budeći u sebi mnoga sjećanja. Preostalo je još samo par koraka i… Napokon sam osjetila toplinu. Po zidovima su bili obješeni crteži, a jedino svjetlo dopiralo je iza televizora na okićenoj jelki. Na kauču me dočekao anđelčić pospanih očiju i u ružičastoj pidžami.&nbsp;„Mama!“ Njezini zagrljaji bili su točno ono što mi je sada trebalo. Da zaboravim na sve i opustim se jer ona je mala svjetlost u mom srcu.

...svatko ima nekoga tko ga istinski voli...

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/sPbU3ArOTD64_bBOGf88Gw.jpeg?width=710&height=469

Sunce je tek izišlo, svjetlo dopire s moga prozora i obasjava sobu. To me probudilo. Još uvijek mi se ne da ustati. Sigurna sam da su moji roditelji već budni i čekaju me u prizemlju kuće kako bi mi dali rođendanske poklone, a zatim odvezli u školu. Stvarno ne želim tamo, učiteljica mi se ne sviđa, a niti cure iz razreda nisu baš dobre prema meni. Znam da je još rano za razmišljati o tome, ali već znam koju bih srednju školu upisala. Htjela bih biti liječnica i pomagati ljudima. Dosadilo mi je samo ležati u krevetu i razmišljati o životu. Nadam se da su mi za rođendan kupili novu kuću za lutke koja je viša od mene jer to stvarno jako želim. Čim sam zakoračila na stepenice, moji su roditelji počeli pjevati dobro poznatu pjesmu Sretan rođendan. Ne volim kada mi ljudi to pjevaju jer ne znam što bih sa sobom. Da im plješćem? Da pjevam s njima? Da im cijelo vrijeme govorim bravo? Odlučila sam samo stajati i smiješiti se. Misli su mi bile na poklonima.

Mama je držala u ruci nešto što je izgledalo kao velika cigla. Shvatila sam da to definitivno nije kuća za lutke. Oh, ne! KNJIGA?! Mama se smiješila od uha do uha i pokušala odgonetnuti moj izraz lica. „Onda, sviđa li ti se?“ upitala me. Bila je to knjiga o anatomiji, puna ilustracija i poučaka. „Ne!“ rekla sam iskreno povisujući ton. „Htjela sam kuću za lutke, a ne ovo.“ Ljutito sam bacila knjigu na pod i otrčala u svoju sobu. Bila sam povrijeđena, kao da me vlastiti roditelji ne poznaju. Pričam o kući za lutke već dva mjeseca i svejedno ju nisam dobila. Začulo se kucanje na vratima. Bila je to mama. Nisam htjela da uđe, ali svejedno jest. „Bok, dušice“, rekla je nježno. „Da, što je?“ odbrusila sam, možda sam to rekla malo previše oštro jer nisam mogla ne primijetiti mamin povrijeđen izraz lica. „Zašto ti se ne sviđa poklon?“ nastavila je razgovor koji ja nisam htjela nastaviti.

Priča počinje s jednim malim pužem u jednom velikom gradu. Naš se puž kretao ulicama sam, bez novca, bez doma. Prosio je za komad pizze koja mu je bila najdraže jelo. Uostalom, kao i većini ljudi. Ljudi koji su prolazili pored njega kao da nisu zamjećivali da je puž. Davali su mu novac i on je bio sretan. Kupio je pizzu i podijelio ju s onima koji su bili u istoj situaciji kao i on. Zahvalio je Bogu na prijateljima i hrani. I njegovo je srce bilo ispunjeno.&nbsp;

Hladno jutro u gradiću. Magla posvuda, naznake kiše i puste ulice. Samo nekoliko automobila, ljudi i pokoji pas lutalica na cestama gradića. Vjetar je huktao, a grane drveća lelujale. Počela je snažna oluja, nemilosrdna i puna srdžbe. Vozio je ljutito i nesmotreno ne razmišljajući o oluji. Kotači njegova bicikla vrtjeli su se kao ludi dok je njegov izraz lica govorio više od tisuću riječi. Bol, patnja, tuga i razočaranost preplavili su mladića. Mogao je tako pedalirati u beskonačnost, ali oluja ga je natjerala da se nekamo skloni. Nije se želio vratiti kući, stoga je svratio u napuštenu kolibu gdje je odlučio čekati kraj oluje.

Upalio je televizor, namjestio antenu te sjeo na staru fotelju. Na vijestima su govorili o snažnoj oluji, ali nije ga to zanimalo. Želio je što prije pobjeći od svega. Želio je da sve završi. U tom trenutku netko je kročio u konobu. Bio je to visok, snažan, ali uljudan vlasnik konobe kojega nitko prije nije vidio pa su svi pretpostavljali da je konoba napuštena, a vlasnik mrtav. Mladić je iznenađeno pozdravio uljudna starca koji je zatim sjeo pokraj njega. Srce mu je ubrzano lupalo, a nervoza prštala iz svake pore njegova tijela. „Mladiću znaš li što je iza oluje?“ progovori starac. Odmahnuo je glavom.

Dala bi svijet da bude uza svoje najmilije.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/Vg9kPuYAQWuz6LcF5kFA3Q.jpeg?width=710&height=469

Bila je hladna jesenska večer. Kiša je padala cijeli dan i tek je predvečer stala. Išao&nbsp;sam s mamom pomoći volonterima iz jedne udruge oko dijeljenja hrana beskućnicima. Radije bih ostao kod kuće uz neki film i palačinke, ali... Stolovi za posluživanje hrane već su bili složeni, a na njima lonci puni toploga čaja. Pomagali smo složiti kutije, staviti paketiće hrane na stol, košare s pecivima, bombončiće, čokoladice i sitnice da se svi malo zaslade. Studenti su donosili odjeću u kutijama i vrećama. Uskoro su počeli dolaziti beskućnici i nekako bojažljivo približavati se nama i stolu. S osmijehom smo im nalijevali čaj u metalne šalice. Bilo je prohladno i svima je gutljaj toploga čaja godio. Promatrao sam ih. Bili su povučeni i šutljivi. Kako je s nama bio i jedan svećenik kojega su poznavali, prilazili su mu i razgovarali s njim. U jednom trenutku stigao je jedan par, gospodin i njegova supruga. On mi se činio poznatim. Odmah su nam se pridružili na dijeljenju čaja i peciva. Jedan mu je beskućnik prišao rekavši: „Sličite mi na nekoga. Jeste li Vi možda pjevač?'' Gospodin je potvrdno odgovorio dajući mu čaj i hranu i upuštajući se s njim u srdačan razgovor. Pitao ga je kako je, kako se snalazi, kakva bi mu pomoć trebala. Čovjek se odjednom rastužio. Onako srednje visine, mršav, u staroj jakni i skrivajući pogled ispod kape, reče: „Izgubio sam sve kad je moja žena umrla.'' Govorio je o nekom davnom sretnom životu koji je naglo bio prekinut ženinom bolešću.&nbsp;Dugo se liječila, a liječenje je bilo preskupo. Nisu mogli redovito otplaćivati kredit za stan. Na kraju, ona je umrla, a banka mu je uzela stan da namiri svoj dug. Kako surovo i tužno. Oči su nam bile pune suza. Ostao je sam, bez posla, bez doma, bez ljubavi, bez ičega.&nbsp;Stezalo nas je oko srca.&nbsp;

Probudila me sunčeva zraka koja je kroz prozor kolibe obasjavala moje blijedo lice. To sunce kao da je bilo lažno, vidi se na nebu, ali ne osjeti se njegova toplina. Izišla sam iz kolibe i vidjela lisicu sjajne crveno-narančaste boje krzna i predivnih smeđih očiju poput kestena. „Čini se da smo ostale samo ti i ja, moja predivna mala prijateljice“, rekla sam svojoj posjetiteljici i pošla tražiti drva za ogrjev. Na povratku u kolibu nisam mogla otvoriti vrata. Brava se zaledila. Očajna, ispustila sam drva. Sjela sam na tlo ispred kolibe razmišljajući o tome kada je sve krenulo nizbrdo. Nemiri su započeli s prometnom nesrećom moje najbolje prijateljice Zoe i mene. Još uvijek se sjećam kako je hladan zrak prolazio mojim tijelom dok je Zoe sjedila do mene. Zoe je osoba koja me jedina razumije, koja je uvijek tu za mene. Sjećam se kako se sve neočekivano počelo tresti i kako su svjetla&nbsp;žmirkala. Putnička torba pala je na Zoeinu glavu i Zoe je izgubila&nbsp;svijest. Panika se osjećala u zraku. Iduće čega se sjećam bila je neočekivana eksplozija i moj pad niz liticu. Padajući, imala sam osjećaj kao da je vrijeme usporeno, kao da nikada neću doći do tla. Nakon beskrajne tame probudila sam se u snijegu, u krvavoj svilenoj haljini izabranoj za zabavu na koju smo išle, raščupane crne kose i krvavih očiju boje leda. Jedva sam ustala usprkos boli uzrokovanoj ranama na svome tijelu. Pokušavala sam pronaći Zoe. Pomisao da ju možda neću naći polagano je oslabila svjetlo u mome srcu te je mojim tijelom prostrujio očaj. Zoe je osoba koja je sa mnom prolazila kroz najteže trenutke života.&nbsp;

Taman kada sam mislila da je sve onako kako treba biti, sjedeći pokraj nje, svoje najbolje prijateljice Leone, osjetila sam lagano podrhtavanje. Nisam mislila da je nešto strašno dok svjetla nisu počela treperiti. Iduće čega se sjećam moja je putna torba koja leti prema meni, a zatim me obavio mrak. Trgnula me oštra bol u stražnjem dijelu glave. Htjela sam jauknuti, opipati bolno mjesto, ali nisam se mogla ni pomaknuti. Nisam čak ni oči uspjela otvoriti. Jedino što sam mogla, bilo je osluškivati. Čula sam zvuk bolničkih aparata, činilo se kao da nešto otkucava. Zapanjeno sam otkrila da je to zvuk otkucaja moga srca. Umirio me taj ritam. Sada, prvi put u životu, imam vremena za malo razmišljanja.&nbsp;

Leona! Što je s Leonom? Ona mi je u zadnje vrijeme bila poput sestre. Iako smo naizgled potpuno različite, naučile smo prihvaćati jedna drugu. Za mene nikada nije bila bahata i umišljena bogatašica, kao što ja nisam za nju bila obična siromahinja. Moje je misli prekinulo histerično disanje. Odmah sam ga prepoznala. To je bio Filip. Uskoro sam osjetila njegovu ruku na svojoj i mojim je tijelom prošao val topline. Čula sam kako mi šapuće u uho: „Zoe, probudi se, molim te.“ Silno sam mu željela odgovoriti, no nisam mogla, glas nije izlazio iz mojih usta. Čula sam kako mi tužno govori: „Ne znam čuješ li me i hoće li se išta promijeniti ako me čuješ, no nisu je našli, Leonu.“ Osjetila sam kako topla suza klizi niz moj obraz. Nisam ju mogla zaustaviti.&nbsp;

Dogodilo se to prošle zime pod zimskim praznicima kad smo brat i ja išli s tatom na more kako bismo mu pomogli oko jedrilice. Najprije&nbsp;nisam htio ići i jako sam se protivio. Doslovno su me morali izbaciti iz kuće što je u meni izazvalo bijes. Ljutio sam se i urlao na tatu, ali na kraju sam se morao pomiriti sa situacijom pa sam spavao veći dio puta. Ako ništa drugo, barem ću tamo vidjeti svoje „morske“ prijatelje i zabavit ćemo se. Nešto me probudilo. Pogledavši kroz prozor, iznenadio sam se snijegu koji nikada nisam doživio na moru. Osjetio sam neku radost. Čak mi je bilo drago da sam bio „izbačen“ iz kuće i silom uguran u auto. Prijatelji su me veselo dočekali. Nije bilo interneta ni računala, ni televizora, a ja i nisam osjetio posebnu želju za njima. Baš čudno! Shvatio sam koliko sam, zapravo, zaključan u tehnologiji. Zaključan u samome sebi. Ovdje je osjećaj bio drukčiji; bio sam opušten. Srce mi se u tih nekoliko dana napunilo svjetlošću i ljepotom. A ponajprije zahvalnošću što sam s tatom i bratom mogao uživati u jednom novom osjećaju.

Ovo je priča o prošlom ljetu. Mama me natjerala da odem na selo k baki. To je za mene bila strašna vijest jer baka nema ni interneta ni televizije. Nema ni dućana u blizini. Njezina se kuća nalazi na brdašcu okruženu poljem i šumom. Kada sam čuo da moram ići tamo, htio sam nestati s lica Zemlje. Uvjeravao sam i molio mamu da ostanem u Zagrebu, ali ona se nije dala nagovoriti. Spakirala mi je kovčege, kupila kartu za bus i poslala me baki. Dočekao me bakin susjed i otpratio do njezine kuće. Pred očima mi je cijelo vrijeme bilo mračno. Trebalo mi je dva dana da se prestanem ljutiti.&nbsp; Na vratima me dočekao bakin pas i njuškom me pozivao na igru. Bacao sam mu štap, a on ga je lovio. Trčeći smo se udaljili od kuće i sjeli na livadu. Sve se oko mene smirilo.

„Mamice, a kada ćemo ići baki?“ upitala je malena Maša vrpoljeći se u sjedalu i promatrajući lepršave pahulje snijega koje su se skupljale na prozoru. Bio je petak i trebala je biti sretna zbog božićnih praznika koji su upravo započeli, no znala je da ovaj Božić ni po čemu neće biti drukčiji od dotadašnjih.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; „Za Božić, dušo, znaš da baki uvijek idemo za Božić“, rekla je njezina mama stroga lica, ali toplih očiju. Maša je voljela svoju majku, ali kao desetogodišnjakinja nije mogla razumjeti zašto ona uvijek mora raditi. Kao samohrana majka bila je prezaposlena. Maša je često nakon škole&nbsp;odlazila teti, kod nje bi

napravila zadaću, a nakon posla mama bi došla po nju. Budući da je tada već i mama bila umorna, večer provedena s njom bila je prava rijetkost. Maša je zavidjela svojim prijateljicama kad god bi joj spomenule kako s obitelji odlaze na izlete, u šetnje, gledaju filmove jer to se kod nje nije često događalo. Zato nije bila posebno uzbuđena zbog praznika; dok će se neki sanjkati, a neki peći kolačiće s obitelji, ona će sama gledati filmove i jesti slatkiše dok joj ne dosade. Međutim, bilo je tu nešto čemu se neizmjerno veselila.&nbsp;

Ove kratke priče nastale su kao projektni zadatak. Unutar glavne teme "Ljepota je svjetlost u srcu" svatko je samostalno izabrao naslov svoje priče. Koliko su naši učenici kreativni i koliko su duboka njihova razmišljanja, najbolje nam govore njihove priče. Uronite, stoga, u svijet mira i mašte i uživajte u čitanju!

Sjajile su se lampice na boru, sjajile su u svim bojama, iako grane na kojima su stajale nisu bile savršeno raspoređene. No to nije bio najveći sjaj. Sjaj koji sam vidio u očima toga malog dječaka bio je onaj pravi božićni sjaj i sjaj njegova srca.

Luka Čerina, Čovjekov najbolji prijatelj Patricija Mašina, Novogodišnje odluke Leon Dozan, Nevidljivi Eva Starman, Zvijezde Marta Kovačević, Knjiga Lara Paić, Budimo opet djeca Lobel Marunić, Drhtavi koraci Helena Livaić, Vrisak Kristijan Klarić, Mijau za igru Vid Čizmin, Usmjeriti pogled Petar Đaniš, Sretni puž Maja Lea Matić Zbiljski, Utrnula svjetlost Helena Furčić, Utrnula svjetlost (priča iz drugoga ugla) Vito Perše, Najveći sjaj Martin Koljaja, Zaključan u sebi Lana Morduš, Buđenje nade

60 64 68 72 76 82 86 90

96 98 102 104 108 112 118 120

Zagrlila sam svoju knjigu... Postala mi je najbolja prijateljica!

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/w7sDK_UOSXOpXZMUwJG0zg.jpeg?width=710&height=469

„Jer sam htjela kuću za lutke, a ne neku knjigu.“ „Ali stalno govoriš o tome kako želiš biti liječnica jednoga dana. Možda ti ta knjiga ne znači puno sada, ali ako ćeš nastaviti pratiti svoje snove, značit će ti kasnije. Unatoč maminim riječima bila sam ljuta. Knjiga je tako jadan poklon, a idući put kada ću dobivati darove, bit će za Božić do kojega je ostalo još devet mjeseci, a kuću za lutke želim odmah.&nbsp;

„Gospođice, ostale su Vam još dvije minute do kraja sata, požurite s pisanjem ispita.“, čula sam profesoricu anatomije kako me upozorava. Još su samo dvije minute preostale, a ja nisam riješila niti pola ispita. Ovo je već drugi put da ga polažem. Toliko sam učila, ali za većinu ovih poučaka nisam ni čula, a kamoli da ih znam.&nbsp;

Još uvijek odzvanja njezin&nbsp;anđeoski smijeh njegovim mislima, još uvijek može uživati u toplini koju mu je&nbsp;pružala.&nbsp;Njezina ljepota i dalje isijava iz njega te mu grije srce. Neka gorko-slatka sjećanja i dalje vraćaju izgubljenu iskru.&nbsp;Ona ga je činila čovjekom, osjećao se živo pored nje, nije bio izgubljen u tami. Osjećao se stvarnim, ispunjen ljubavlju o kojoj svi cijelo vrijeme pričaju. Bila je dokaz da nije potpuno napušten, da može biti voljen. A onda... I ona je otišla...&nbsp; Uz vriskove ljutnje upropastila je ideju raja na zemlji u kojem je provodio svoje dane budeći se iz sna idilične ljubavi koju je gajio prema njoj. Još uvijek može osjetiti okus razočarenja i slanoću suza koje mu nisu mogle prestati kliziti niz obraze te noći. Zalupila je vratima ostavljajući ga samog sa svojim mislim, u potpunoj tišini, u tami. Srce mu je ostavila smežurano nad surovom činjenicom nepovratnosti i izdaje.&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/1xNiWu1gSTmoadMvoOvkMA.jpeg?width=480&height=720

...i onda odjednom tračak svjetlosti koji ga doziva.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/cBoZTnSkSqeYoYwtv4ZCgA.jpeg?width=774&height=469

...u njihovim srcima ipak ima suosjećanja...

Sjedim na klupici u parku i promatram djecu. Njihovu sreću izazvanu sitnicama, njihov jednostavan pogled na život. Ta djeca nemaju mnogo poput nas odraslih, ne traže mnogo poput odraslih. Siromašna su, odjevena u staru i izlizanu odjeću naslijeđenu od braće i sestara. Nose prekratke kaputiće koji ih ne štite od hladnoće. A ipak, sretnija su od nas. Onaj unutarnji osjećaj ljepote, mira, sklada i radosti kod njih je vječno postojan. Ne zamaraju se sitnicama, ne zamjeraju mnogo, ne rade od buhe slona, ne traže pogreške gdje ih nema. Uživaju u životu, vole ga i poštuju. Svaki njegov trenutak proživljavaju u punini. A mi, kojima je sve pruženo, i dalje smo nezadovoljni. Nikada nam nije dovoljno novca, stvari, odjeće… Nikada dosta dokazivanja, natjecanja, kupovanja. Često ne vidimo ono lijepo u ljudima. Zaboravljamo primijetiti kada nam se tko nasmiješi, zaboravljamo se smiješiti drugima.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/5IgzLDcDS1WOk0p20d6-dw.png?width=480&height=486

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/3O-mQWY8S4Oot7FZS2PM7g.jpeg?width=480&height=480

... sve što mogu ... nastaviti se boriti ...

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/C8xQhdeuT3OeVwj3JEytoA.jpeg?width=623&height=469

Njezini zagrljaji bili su točno ono što mi je sada trebalo.

Uvijek je bila prezaposlena. Nije bilo trenutka kada nije imala hrpu papira na stolu s raznim sudskim slučajevima i imenima velikih korporacija. - Martinović! - rekao je voditelj odjela za trgovački sud. - Baci se više na taj slučaj, čekam već dva dana! Zatim bi došao još netko pitati za uslugu, još jedan slučaj pa još jedan i tako unedogled. Vratila bi se kući kasno navečer dok bi obitelj već odavno spavala. Takav je bio svaki dan na poslu. Njezin muž bez stresa je obavljao svoj posao. Svakoga dana profesionalno bi vrtlario za građevinsku tvrtku radeći dorade kada bi zgrada bila završena.

Jednu večer, kao i svaku drugu, Kristina se vraćala kući. „Neću stići ove godine ispeći kolače, morala bih stati negdje i kupiti ih“, mumljala je sebi u bradu. Došavši kući, na njezino iznenađenje, suprug je bio budan. Kada mu je rekla da ove godine nema vremena za kolače, prvi put nakon dugo vremena vidjela ga je ljutitog. - Kako to misliš, nemaš vremena? - upitao je ljutito. - Jednostavno nemam. Previše slučajeva na poslu. Morala bih izmisliti vrijeme za te kolače! Ako stvarno hoćeš kolače, pitaj svoju majku! Oboje zašute na minutu. Suprug tužno spusti glavu.

Došlo je vrijeme polaska na more. Večer prije puta majka je shvatila da ne mogu ponijeti cijeli akvarij te se dosjetila staviti ribice u staklenku s vodom. Laurin je zadatak bio da ju svakih pola sata podsjeti da otvore staklenku na pet minuta. U hotelskoj sobi premjestile su ih u široku posudu te se Laura s velikom ljubavlju brinula o njima. Promatrala ih je satima, pričala im, pjevala i zamišljala da ju razumiju. Jednoga popodneva, kad su se vratile s plaže, jedne ribice nije bilo u posudi. Laura se rasplakala. Pomislila je da ju je druga ribica pojela, no majka ju je smirila uvjerivši je da to nije moguće. Nakon pretrage sobe, kad su već mislile odustati, Laura ugleda crvenkasti repić ispod ormarića na kojem je stajala posuda s ribicama.&nbsp;

Odrasla sam u bogatoj obitelji i raskošnoj kući bez ljubavi i roditeljske potpore i Zoe je postala moj pravi dom. Nije me gledala kao razmaženu bogatunku, kao što ni ja nju nisam gledala kao običnu siromašnu djevojku. Za razliku od drugih upoznala je pravu mene. Lutala sam potpuno sama nepoznatim krajem tražeći spas i nakon sati lutanja, sati vječnosti, pronašla sam staru napuštenu kolibu otključanih vrata. Ušla sam u nju te promrzlim i drhtavim prstima nekako uspjela zapaliti vatru. Vatra je ugrijala moje tijelo, ali nije pomogla hladnoći u mome srcu. Pronašla sam gazu kojom sam obavila svoje rane. Te sam noći zaspala uz vatru razmišljajući o svojoj okrutnoj sudbini. Sada sam&nbsp;ovdje na tlu ispred kolibe, u snijegu, i jedino što mi je ostalo moja su sjećanja. Sjećanja na sretne trenutke koje sam provodila sa Zoe. Sjećam se zvuka i izgleda njezina smijeha. Ta sjećanja istinska su ljepota, jedina svjetlost koju sam vidjela. Nisam više osjećala nikakvu bol, samo nadu za svršetkom svojih muka. Dok je mojim tijelom prolazila vječna zima, svjetlost u mom srcu polagano se i mirno ugasila.

,,Beni, imam pitanje“, rekao sam pomalo zbunjeno dok sam promatrao svoga prijatelja koji je izgledao pomalo drukčije nego inače. „Otkud ti taj novi sjaj?“ Za vas koji ne znate, u našem gradiću izreka ,,ne sudi knjigu po koricama“ ne vrijedi. U potpunosti je suprotno jer svakim dobrim djelom naša tijela svijetle jače, a svakim lošim gubimo svoj sjaj. Jednostavno je. Beni i ja prijatelji smo od kada znamo za sebe. Obojica smo se uvijek trudili svijetliti što jače, no nikada nisam vidio nikoga da tako snažno svijetli. „Luto, već sam ti rekao da ne znam. Ne budi dosadan. Zašto je uopće bitno odakle je moja svjetlost došla. Bitno je da odlično izgledam. Ne bih mogao isto reći za tebe!“ podsmjehnuo se Beni. Njegova mi je svjetlost polako prestajala bosti oči. Možda sam se počeo privikavati na nju. Tko zna?! Beni i ja nikada nismo tako razgovarali. Pa što ako svijetli jače od mene?!

Nisam mu htio zamjeriti. Možda je imao loše jutro. Pokušao sam to zaboraviti sve do sljedećega dana kad smo uz cestu ugledali siromaha. Svijetlio je snažno. Vidjelo se da je dobra osoba. Želio sam pomoći pa sam mu prišao. ,,Joj, daj, Luto, stvarno si glup! Ne prilazi toj sirotinji! Gledaj svoja posla i ne sramoti me!“ ,,Kako možeš biti tako okrutan i...“, nisam htio nastaviti. Mogao sam svašta reći Beniju, no nisam htio vrijeđati najboljega prijatelja. ,,Beni, znam da si dobra osoba. Ne trati svoju svjetlost samo tako.“ ,,Pretjeruješ“, rekao je oholo. U tom sam trenutku primijetio kako njegova svjetlost slabi, a moja jača. Nisam se mogao ljutiti na njega, no bio sam razočaran. S vremenom je situacija postajala sve gora. Beni me počeo doživljavati kao ukras. Zapravo sam bio tu samo da mu pravim društvo kada mu je bilo dosadno. Već mi je svega bilo dosta.&nbsp;

Predala sam ispit prije ostalih i napustila dvoranu. Kod kuće su me svi s nestrpljenjem čekali.&nbsp; Tjedan dana kasnije stigli su rezultati ispita. Najviši postotak u generaciji! Zagrlila sam svoju knjigu o anatomiji, postala mi je najbolja prijateljica. Proslavili smo moj uspjeh uz omiljene kolače. I oni su imali okus uspjeha.

Pogledao sam prema nebu. Pahuljasti oblaci razmjestili se jedan pored drugoga&nbsp;na plavoj podlozi. Gledajući ih, razmišljao sam koliko su slični, a opet toliko različiti. Tko im radi oblike i zašto niti jedan nije ravan? Uživao sam u ljepoti i skladu plave i bijele boje te tom velikom prostranstvu. Taj me prizor smirio. Pored mene se i dalje na zelenoj travi odmarao pas. Njegovo čupavo krzno svjetlosmeđe boje izgledalo je kao topao tepih. Samo su dva crna oka povremeno žmirkala. Otkinuo sam tratinčicu da provjerim ima li uopće taj cvjetić miris. Zagledao sam se u sićušne latice oko žute sredine.

Mali mačić prekrasne sive dlake, velikih zelenih očiju, težine svega tri kile mogao je napraviti štetu nepregledne veličine. Netom prije Božića kupujemo bor koji će popuniti prazninu i hladnoću žestoke zime. Kitimo ga raznim krasnim ukrasima, toplim crvenožutim lampicama, a onda odemo na spavanje. Usred noći čuje se prasak. Mačak je hitro dojurio u moju sobu te se počeo maziti i mijaukati. Skočio sam iz toploga kreveta i sišavši na donji kat, imao sam što vidjeti. Katastrofu! Bor je bio na podu, grančice potrgane, ukrasi na sve strane, a lampice ne svijetle. Znao sam tko je bio krivac pa sam ga uspio namamiti zveckanjem njegove hrane. To uvijek upali. Mačić je došao, pogledao me svojim velikim zelenim očima, zamijaukao i sjeo pred zdjelicu. Kako sam bio uzrujan, nogom sam šutnuo kuglicu, a mačak skoči i trk za njom. Uzeo ju je u svoje male pufaste šape te polizao. Počeo sam uzimati druge kuglice i dodavati se s njim, a on ih je kao golman sve hvatao. Ljutnja me polako prošla. Shvatio sam da se samo htio igrati i osjetiti malo ljubavi. A bor… Ma opet će on biti kao i prije. Mijau!

Svakog Božića, sve otkad zna za sebe, Maša bi odlazila svojoj baki. Bila je stara, no iznimno mudra žena. Maša ju je naprosto obožavala. Živjela je posve sama u svojoj staroj siromašnoj kućici u malome selu. Dane je provodila čitajući stare knjige i izrađujući što god joj je palo na pamet. Svake bi godine napravila Maši nešto posebno, bila to naizgled posve obična narukvica ili sašivena haljinica za lutke, a Maša ih je čuvala kao kap vode na dlanu. No unatoč tim sitnicama, baka bi joj svake godine izradila poseban poklon, poklon koji će Maša zauvijek pamtiti. Bila je to kuglica za bor, ručno rađena i oslikana motivima iz bakina djetinjstva: djeca koja čuvaju ovčice, starica koja radi u vrtu... Bila su to bakina naslikana sjećanja. Na kuglici bi se uvijek našla neka mudra izreka kojih je baka imala u izobilju. Te čarobne kuglice imale su posebno mjesto u Mašinoj sobi, ali i u njezinu srcu. Držala ih je u velikoj staklenoj posudi pokraj kreveta i one bi joj pružale utjehu kada se osjećala posebno usamljenom.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/6nNCl_XhQ5CCOL0UoxRZxA.jpeg?width=704&height=469

...gledala je kako pada snijeg, a okoliš poprima božićni duh.

Ljepota je svjetlost u srcu ...

No tada sam ugledao nešto što mi je slomilo srce. Majka i sin zajedno su prosili pokraj stare fontane tužnih, gotovo očajnih lica. Sjedili su tamo ozeblih i ispucanih ruku, u odjeći punoj rupa. Majka je bila bosa jer je svoje čizme dala sinu kako bi mu bilo barem malo toplije. Netremice sam gledao u njih. Hoće li uopće preživjeti noć? Tada me pogledao. Njegovo lice bilo je lice topla i nježna bića koje je zasluživalo puno više nego što mu je život dao. Osjećao sam tugu i bijes. S jedne strane raskoš, izobilje i pretjerivanje u „šoping“ ludnici, a s druge žena bosih nogu privija k sebi djetešce ne bi li ga svojim tijelom ugrijala. To je nepravda, pomislih. Dok su se moji roditelji stopili s tom masom drugih ljudi u trgovini, pogled tog malenog dječaka nagnao me, kao sila, da im priđem. Sjeo sam do njih. Tresli su se od hladnoće. Upitao sam dječaka: „Što želiš za Božić?“ Odgovori mi drhtavim glasom: „Želim samo šalicu toplog mlijeka da se ugrijem, a majci cipele da ne bude bosa.“ Prošlo mi je kroz glavu: „Ovo zaista ne smije biti tako.“&nbsp; Čim su roditelji izišli iz trgovine, zamolio sam ih da ovoga Božića učinimo jednu veliku i pravu stvar.

Nje nema. Ona i nije bila tu. Trčao je prema nikome. Nje nema. Sam je. Ponovno u tami. Suze su mu nježno i polako počele kliziti licem. Sada je to doista bilo lice očajna čovjeka. Izgubljena čovjeka. Bila je to istinska reakcija čovjeka osuđena na tamu, na mjesto gdje se sunčeve zrake ne probijaju i gdje je ljepota srca upropaštena. Još jedan očajnički vrisak razbi noć.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/xJdiss6iQbGzgiKUI8AMcw.jpeg?width=480&height=480

Moj je dodir čaroban pa mogu mijenjati boje!

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/7jTM3U3tQ-i-9zmzDSkKOw.jpeg?width=704&height=469

„Čini se da smo ostale samo ti i ja, moja predivna mala prijateljice.“

- Evo je! – uzviknula je Laura brzo podigavši ribicu i nježno ju spustivši u posudu. Nekoliko minuta samo je plutala. Djevojčici se činila cijela vječnost. Snuždena i tužna sjela je ispred „akvarija“ misleći da je uginula. Osjetila je jaku bol. Suze su joj tekle licem uz tihe jecaje. - Laura, pogledaj! – uzviknula je mama. – Počela je plivati! Djevojčica, njezina mama i ribice nikada nisu bile sretnije. Da ribice mogu usrećiti čovjeka, dokaz je da mu za sreću treba vrlo malo.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/Z4wDGNn4TpCvaWHR1AkB1Q.jpeg?width=690&height=469

...prisjećala se kako je trčala baki u zagrljaj...

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/05f_xUuxRzeXewz8pSTbag.jpeg?width=710&height=469

Gledala je kroz prozor vlaka. Razmišljala je kako je božićne dane mogla provesti sa svojim društvom, a ne s bakom i djedom. Badnji je dan, a&nbsp;ona putuje u mali grad da baki i djedu ispuni želju. Uopće nije bila sretna zbog toga. Kroz prozor vlaka gledala je kako pada snijeg, a okoliš poprima božićni duh. Ugledavši je, baka i djed nisu skidali osmijeh s lica. Čim je osjetila njihovu sreću, i sama je bila veselija. Baka je još bila u pripremama za sutrašnji veliki dan, za Božić, pa se odmah primila posla da joj pomogne. Kada je sve bilo gotovo, okitili su bor uživajući što su zajedno. Djed je prepričavao sjećanja iz svoga djetinjstva. Bilo joj je zanimljivo slušati. Uz puno priče i smijeha bor je bio okićen, topao čaj im je grijao ruke, a radost je plesala u njihovim srcima. Zajedno su otišli na ponoćku gdje ih je još više dotaknuo duh Božića. Božićno jutro bilo je posebno. Bila je istinski sretna. Malo se posramila što je negodovala oko dolaska, no shvatila je da joj nikada ništa neće moći zamijeniti ljubav koju joj pružaju baka i djed. Osjetila je svjetlost u svome srcu.

Starac nastavi: „Iza oluje još je jedna oluja. Vidiš iza svega dobroga nešto je loše, a nakon jedne loše odluke slijedi mnogo loših posljedica. Mlad si ti momak, ali kloni se oholosti, škrtosti, bludnosti, lijenosti, neumjerenosti u jelu i piću, srditosti te posebno zavisti. Zavist je najlakše učiniti, a najteže ispraviti.“&nbsp;Nekoliko je trenutaka razmišljao o starčevim riječima, a kada je podigao pogled, starca više nije bilo. Želio mu je zahvaliti, no nije mogao.&nbsp;Izletio je iz konobe u nadi da će ga pronaći, no nije mu bilo traga. Možda je to bio san ili možda još uvijek sanja, ali znao je jedno... Morao se ispričati ljudima koje je povrijedio i oprostiti onima koji su njega povrijedili. Vratio se u konobu po svoj bicikl i gle! Kad je izišao, sunce je bilo na obzoru. Nasmiješio se i osjetio neku svjetlost i lakoću na srcu. Ne zato što mu je bilo vruće od sunca, nego zato što je shvatio pravu ljepotu života. Oprost.&nbsp;

Ptičica iz gnijezda, koje je napravila na najnižoj grani obližnjeg stabla samo nekoliko dana ranije, glasno zacvrkuće i zapilji se u rosnu travu u kojoj se nešto trza. To je mali vrabac. Uspravi se na tanašne noge i počne trčkarati tražeći svoju majku, braću i sestre, ali nikako ih ne uspijeva pronaći. Pokuša poletjeti, ali ubrzo shvaća da nema smisla te počinje glasno cvrkutati, baš kao da gorko plače. Kada je starac to vidio, skupi ono malo snage što je imao, podigne svoj štap za hodanje i krene drhtavim koracima prema jadnoj ptici. Došavši do vrapčića, uze ga i podiže natrag u gnijezdo. Sporo se uz pomoć štapa vrati do svoga panja. Duša mu je sada ispunjenija. Sunce se uzdiglo nad planinom i obasjava cijeli prizor blještavom svjetlošću. Gusta se magla u kotlini razišla i ponovno se otkriva predivna borova šuma.

Ponudio im je stolac pokretom ruke. Prva je progovorila žena: ,,Uvijek je zaposlen! Nikada nema vremena za mene. Sve kućanske poslove obavljam ja. Dosta mi je, ne mogu više, što da radim?!“ Muž i žena počeli su se svađati i vikati jedno na drugo, no on ih više nije čuo. U ušima su mu odjekivale riječi koje je žena izgovorila. Došle su mu kao hladna pljuska na obrazu. Odjednom je on bio taj muškarac koji sjedi ispred njega, a njegova supruga ova uzrujana žena. Počeo je shvaćati zašto je bio tužan i usamljen. Zaboravio je kako mu dijete i žena izgledaju. Pomagao je mnogim ljudima da spase brak i obitelj, a sebi… sebi nije. ,,Čini se da i nisam toliko pametan kao što sam mislio“, razmišljao je u sebi. Prenu se iz vlastitih misli. Dvoje ljudi više se nije prepiralo. Zbunjeno su ga gledali očekujući savjet. ,,Hmmm, paa…“, prvi put u životu nije znao što bi rekao.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/85pNJGSzSrWsy96Xirzi6w.jpeg?width=587&height=469

Mogu birati što gledam i što mislim.&nbsp;&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/eafpinyqQTSCDvzYf62XDw.jpeg?width=704&height=469

Laurinoj sreći nije bilo kraja.

Što je to bilo jučer, a neće se ponoviti sutra?&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/CxBK85npSViqSsyHCn6mkw.jpeg?width=757&height=469

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/J6yVrMlYScSvFjJs7b-eLQ.jpeg?width=629&height=469

Ona je nevidljiva i nepredvedljiva.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/0UrGDmq8QnWb9iTZLYy66A.jpeg?width=710&height=469

Prošlost, sadašnjost i budućnost stopile su se u dječju čaroliju.

Mjesečeva svjetlost nježno je plesala ukorak s nemirnim morem. Valovi što su se lijeno zabijali u sada potpuno tamni žal bili su jedini izvor zvuka. Mekani pijesak obale dočekivao ih je u privremeni zagrljaj. Vjetar se hrabro provlačio kroz teški zrak, no ta slika uronjena u gotovo potpuni mrak nije bila pošteđena čovjekova prisustva. Da svjetla iz obližnjih ulica nisu velikodušno dijelila malo svoje svjetlosti, postojanje čovjeka bilo bi neprimjetno. Ipak, mladiću koji je nepomično stajao ovo nije bila samo još jedna prolazna noć. Ukopao je prste duboko u hladan pijesak, svega nekoliko centimetara od dosega valova. Opustio je ramena, podigao bradu i uspravio se. Način držanja odavao je nekakvu nervozu. Lagano se ljuljao s noge na noge u nepoznatom ritmu, a time mu se i malčice široka odjeća pomicala zajedno s njim.

Njegovu visoku figuru grlila je tanka košulja koja mu je jasno isticala uzak struk i mlohave ruke. Hlače su više priličile kakvoj pidžami nego hlačama koje bi netko njegovih godina odjenuo u ovo doba noći. Široki osmijeh protezao se od jednog do drugog obraza. Oči su mu sjajile iskrama koje su treperile poput zvjezdica u njegovim zjenicama. Zračio je srećom. Bio je opčinjen euforijom koja mu je tekla krvlju i upravljala svakim mišićem. Ovaj trenutak živio je u njegovu umu toliko dugo. Toliko je dugo čekao da ga osjeti, da ga osjeti na usnama, da ga osjeti pod prstima. Napokon ju vidi. Napokon mu se vratila. Duboko je udahnuo. Osjećao je kako mu se zrak ugodno smješta u pluća i pruža nemjerljivo zadovoljstvo.

Badnja je večer. Ljudi trče naokolo kao ludi i kupuju poklone u zadnji čas. Automobili prolaze cestom, odrasli se utrkuju za poklone, a djeca se međusobno igraju. Cijeli je grad u pokretu, bez stajanja. Moja obitelj i ja upravo smo obišli šest trgovina i potrošili ukupno pet sati za pronalazak savršenog dara za baku, iako je mama rekla da će potrajati samo sat vremena. Prolazimo pokraj igrališta. Bezbrižna djeca kližu se i zabavljaju. Da sam barem ja tamo, pomislih. Dok čekamo u redu da kupimo bor, gledam prolaznike. Upravo jedan djedica nosi bor sa sobom. Evo i drugog. Pa trećeg… I mi smo nakon sat vremena prebiranja kupili jedno drvce iako mami grane niti na jednom koji smo vidjeli nisu bile idealno raspoređene. Svi su ljudi sretni i uzbuđeni zbog Božića, baš kao i ja. Malo promatram zvijezde i Mjesec, malo ogroman bor usred grada, sve ukrase i sva svjetla, topla i smirujuća.&nbsp;

Volio je svoju sestru. Uvijek je bila vesela i znala je što treba reći kako bi se osjećao bolje. Da je bar sada tu pokraj njega, sada kada mu je najviše potrebna. Zamisli se, dignu ruke u zrak i zijevnu. Zašto je on ovdje? Komu je potreban oronuli starac, jadan i bijedan? On nema svrhu, nikoga nije briga je li ovdje ili nije. Kada bi sada napustio ovaj svijet, nitko se ne bi mogao dosjetiti ni koje mu ime napisati na spomenik. Preživljava. A kakva to ima smisla? Može samo postojati i promatrati. Zašto mora biti ovako?

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/5tq46sVGSWasZ0Ni7TqOow.jpeg?width=587&height=469

... tada sam ugledao nešto što mi je slomilo srce ...

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/gykFK6sCTUaVCWjI90WZxw.jpeg?width=757&height=469

... kao da nisu zamjećivali da je puž.

Iako se moja majka u početku protivila, ipak smo na kraju i majku i malog dječaka ugostili i utoplili te Badnje večeri. Dječaku sam ponudio najveću šalicu toplog mlijeka, ali i pun tanjur ukusnih božićnih kiflica. Njegova nam je majka bila neizmjerno zahvalna. Te večeri zajedno smo okitili bor i upalili božićne lampice. Kada smo svi pozaspali, moja je majka ispod bora posložila darove. Osvanulo je božićno jutro i sve je bilo svečano. Ispod bora bio je paket s mojim imenom. Pogledao sam poklon pa dječaka i rekao: „Evo, uzmi ga.“ Pogledao me svjetlucavim očima i primio paket. Suze su mu klizile niz obraze. Nikada prije nije dobio poklon. Zagledao se u svjetlucavi omot, zagrlio me i tiho rekao: „Hvala ti.“ Iako su unutra bili samo slatkiši, to je za njega bilo pravo bogatstvo.&nbsp; Cijeli Božić proveli smo zajedno, a moj je otac otvorio posebnu internetsku stranicu putem koje je objavio priču o majci i dječaku koji više nikada ne smiju bosi i na hladnoći dočekati Božić. Ljudi su se odmah počeli javljati i donirati novac i sredstva potrebna za normalan i sretan život. Za nas je to bila sitnica i najmanje što smo mogli učiniti, a za majku i dječaka prekretnica u životu.&nbsp;

Oprao ga je i nahranio, a psić je odmah živnuo i rastrčao se po stanu. Kao da je želio pokazati dječaku da je našao svoj dom. Igrajući se sa psom, zaboravio bi na sve muke. Roditelji su mu dozvolili da zadrži psa vidjevši sreću na licu svoga sina. Pas je bezbrižno zaspao u njegovu krilu, a s njim je nestala dječakova tuga i razočaranje dječacima iz razreda. Shvatio je da svatko ima nekoga tko ga istinski voli, svatko ima pravog, odanog, savršenog prijatelja.

Na životu ga je održavala samo želja da se jednom vrati kući, u svoj dom. Braneći svoju domovinu, udaljen od svega što voli i što mu je drago, boreći se za svaki milimetar i žrtvujući cijeloga sebe, jedino što mu je davalo potrebnu snagu bio je prizor slike njegove supruge i sinčića pohranjene u lijevom džepu vojničkoga kaputa, tik iznad srca. Svaka pomisao na njih punila je njegovo srce potrebnom hrabrošću i voljom da izdrži do kraja. Bolnička soba, stranci oko njega, bez sjećanja, osim slike koju je sada grčevito držao u svojoj šaci. Crnilo, tama… i onda... odjednom...

Mali robot s ruksakom na leđima šeta sred velikoga praznog polja tamnozelene boje te naiđe na jedan cvijet. Prošlo je puno vremena otkako je zadnji put vidio neki cvijet. A ovaj je sjajio u odnosu na tlo na kojem se nalazio. Robot ga je znatiželjno gledao. Začudio se primijetivši da cvijet ima lice. Prestrašio se i povukao dva koraka unazad. „Hoću vode“, rekao je cvijet, a robota je to još više iznenadilo. Izvukavši oprezno bocu iz ruksaka, prolio je vodu po cvijetu koji je upijao svaku njezinu kap i zasvijetlio poput sunca. Osvrnuvši se oko sebe, robot je vidio da je prazno polje postalo prepuno cvijeća i predivne prirode. Bio je zahvalan životu.

Nekoliko se volontera okupilo s idejom da mu pomognu vratiti stan i posao. Uključio se i pjevač, rado će uplatiti za takve potrebe. Gospodin zna postavljati pločice, pokazao nam je fotografije i ispričao što je sve radio. Odmah je živnuo i razvedrio se jer se rodila nada. Mama mi je rekla da je njegov posao jako tražen i sigurno će uspjeti u tome. Bio sam radostan, barem je jedan od tih jadnih ljudi pronašao rješenje. I ostali su beskućnici podijelili s nama svoja iskustva, više se nisu sramili, nisu bili bojažljivi. Govorili su o osjećaju odbačenosti, strahu od ljudi koji ne razumiju tuđe potrebe i nemaju osjećaja za tuđe nesreće i tegobe. Smatrali su se nevidljivima. Svaki beskućnik ima svoju priču i nijedan od njih nije lijen niti nemaran. Njima samo treba naša podrška i razumijevanje da se izbore za svoj život i promijene situaciju. Bio sam sretan što sam taj dan umjesto filma gledao stvarni život, i to život ljudi koje na ulici obično ne primjećujemo, za koje mislimo da nas traže kunu kako bi kupili cigarete ili alkohol. Ali nije tako. Puno je ljudi koji nemaju posao ni plaću, koji nemaju osnovno za život.&nbsp; Suosjećanje i dobrota najvažnije su osobine i obogaćuju svakoga. Kad ljudi to shvate, dogodit će se velike promjene u njima. Oni koji imaju pomagat će odsrca onima koji su izgubili svaku nadu i koji će ponovno postati vidljivi. To je ta svjetlost u srcu koja grije druge u potrebi i svima uljepšava život.&nbsp;

-&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Tata, što je sreća? -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ne znam, teško je objasniti. -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A gdje je ona? -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ah... dijete, ona je posvuda. -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A, tata, kako sreća izgleda? -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Nema točan opis, može biti svakakva. Sreća je nešto što jedni imaju, a drugi nemaju. Netko ju ima uvijek i zauvijek, netko ju nikada i ne pronađe, a nekomu dođe pa ode. Ona je nevidljiva i nepredvidljiva. Sada ti je, možda, nejasna, ali shvatit ćeš kad odrasteš. -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A što je tvoja sreća, tata? -&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ti si moja sreća.&nbsp;

Bila je prekrasna proljetna večer. Djevojčica je s bratom igrala školice ispred kuće. Zadubljeni u igru nisu ni primijetili da ih otac gleda. - Tko će sa mnom u ribolov? – veselo ih upita. - Ja ću s tobom, tata! - usklikne djevojčica dok je brat samo odmahnuo glavom. Smjestili su se uz jezero i u tišini čekali svoj ulov. - Čini se da danas nisu gladne… - malo razočarano reče otac. - No pogledaj nebo! Znaš li kako se zove ono zviježđe? - Pa to je mali medo! Pokraj njega je i onaj veliki! Tata, gle, ono je jednorog! Otac je nježno gledao svoju kćer kako uzbuđeno i zadivljeno promatra nebo. - Opa, jedna je zagrizla! – nasmija se otac, a dijete odmah uhvati štap pomažući mu izvući ribu. Još su dugo uživali u toploj noći. Dani su odjednom počeli prolaziti prebrzo. Nekako se više nisu činili uobičajenima. Otac je bio napet, druženja su se prorijedila dok nisu u potpunosti prestala. Majka je bila zabrinuta i često suznih očiju. Djevojčica je bila tužna, ništa joj nije bilo jasno. Očev se odlazak dogodio naglo.&nbsp;Majka je dugo odbijala reći što se dogodilo i gdje se nalazi, a onda je pod stalnim upitima svoje djece popustila. - Otišao je… daleko… - Kako daleko? Je li „daleko“ mjesto gdje jednorozi slobodno lete nebom? Zašto mene nije poveo sa sobom? – mislilo je dijete.&nbsp;

Dječak više nije išao u školu sa strahom i tugom. Sada je hodao s osmijehom jer je znao da ga kod kuće čeka netko tko mu se istinski veseli i tko će mu uljepšati svaki dan. Tko zna, možda skupi snagu i suprotstavi se dječacima, možda ga prihvate u društvo. Mnogo možda prođe mu glavom. Možda s puno nade.&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/58eX0CrgQi-FpxGzXqKYRQ.jpeg?width=710&height=469

Jedva je čekao da ih zagrli, da osjeti ljubav i toplinu.&nbsp;&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/Cy-4M9fBQXKqx82WZ_Fpug.jpeg?width=1020&height=469

Ona ga je činila čovjekom, osjećao se živo pored nje, nije bio izgubljen u tami.&nbsp;

Filip je svakodnevno bio uz mene iduća tri mjeseca. Pričao mi novosti iz svijeta, a ja sam se pokušala boriti, za njega. Teško je biti siromašan i ne moći si priuštiti bolju njegu. Da nije tako, vjerojatno bih već bila vani s njim. Sada sve što mogu, mogu se nastaviti boriti. Taman s tom mišlju dogodilo se ono od čega strahujem svih ovih mjeseci. Izgubila sam svu preostalu snagu. Uređaj koji me držao na životu počeo je pištati i Filip me čvršće primio za ruku. „Bori se, Zoe!“ rekao je više za sebe nego za mene, no ja nisam mogla. Kao da je netko isisao sav život iz mene. To se i dogodilo. Ostala je samo tama, no nadam se da će moja svjetlost zauvijek svijetliti u srcima ljudi koje sam poznavala tijekom svoga života.

- Ona je u bolnici. - reče tiho. Kristinino lice problijedi. Na trenutak pomisli da se ispriča, ali umjesto toga samo pobjegne u drugu sobu. Noć je prošla bez isprike, bez riječi. Bližio se Božić. Dok je zurila u gomile papira i nezavršenih projekata, sve je više mislila o tome kako joj je obitelj važnija od nekog besmislenog sudskog slučaja i kako bi dala svijet da bude uza svoje najmilije, u toplini svoga doma. Toga se dana vratila kući ranije sretnoga lica i s vrećicom punom namirnica potrebnih za barem šest vrsta kolača. Cijela je obitelj radosno prionula poslu. Pravili su kolače do dugo u noć. Stigao je Božić i sada, više nego ikad, posao se činio tako nevažnim, a obitelj najvažnija na svijetu. Sretno su se uputili baki koja je puštena iz bolnice. Dijelili su kolače, priče, radost... Kristina i njezin Tomislav napokon su razumjeli pravi smisao Božića.

Svanulo je prvo novogodišnje jutro. Sunce je sramežljivo pružilo zrake kroz prozor njezine sobe. Otvorila je oči i zadovoljno se protegnula u krevetu. Nova godina, pomislila je, novi izazovi, novi životni putevi. Posljednjih dana svi pričaju o novogodišnjim odlukama, opraštaju se od protekle godine, zahvaljuju Bogu i anđelima što je staroj godini napokon došao kraj, neki čak izvikuju ,,Ne ponovila se!“&nbsp;Gledajući u zrake sunca koje se poigravaju na bijelim zidovima njezine sobe, razmišljala je o tome koliko smisla imaju novogodišnje odluke.

Što je to bilo jučer, a neće se ponoviti sutra? Kakav je to zid sagrađen u noći između 31. prosinca i 1. siječnja? Što je sve to ružno ostalo iza toga zida, a što lijepo dolazi ubuduće? Nasmiješila se samoj sebi i pomislila na sve prekrasne dane koje je proživjela u staroj godini, na druženja s prijateljicama, na sretne trenutke provedene s obitelji, na sve dobre ocjene i uspjehe koje je ostvarila u školi. Sjetila se zatim i malo manje lijepih trenutaka, sjetila se dana kad joj ništa nije bilo po volji, sjetila se svađe s bratom i nesretne ljubavi tijekom ljetnih praznika.&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/1A_EZVdfRJ-5ldT2wGCO_A.jpeg?width=757&height=469

Svakim dobrim djelom naša tijela svijetle jače.

Marko, veseo i razigran dječak, plave kovrčave kose i krupnih crnih očiju poput ugljena ustao je rano ujutro. Sve je oko njega bilo mirno i tiho. Polako i na prstima krenuo je prema kupaonici. Onako nespretan, s nekoliko kilograma viška i trbuščićem koji se presavijao preko pidžame upalio je svjetlo. Debelim, masnim prstima prošao je kroz kosu i, gle čuda, kosa je promijenila boju, više nije bila plava već tamnosmeđa. Još je jednom provukao prste kroz kosu i ona je sada postala crna. Sav u čudu gledao se u zrcalu, najprije izbezumljen, a zatim prasnuvši u smijeh. „Moj je dodir čaroban, pa ja mogu mijenjati boje! Moj se san ostvario!“&nbsp;mrmljao si je u bradu. Istog je trena odlučio da će svojom moći uzvratiti dječacima koji su ga u školi svakodnevno ismijavali zbog izgleda. Obukao je svoju najdražu plavu jaknu, zgrabio torbu i pojurio iz stana. ,,Sad im neću ostati dužan'', govorio je samom sebi. Ubrzo se pred školom susreo sa svojim neprijateljima i već je čuo iza leđa: ,,Evo debeljka! Zar ne možeš brže?'' Jutros ga njihovo ismijavanje nije boljelo. Prišao je prvomu dječaku i dodirnuo mu jaknu koja je mijenjala boje sve do roze, a tada je isto učinio i s hlačama. Okrenuo se, dodirnuo drugoga dječaka i pričekao da i njemu jakna i hlače postanu roze. Nije se osvrnuo, krenuo je prema ulazu kad je iza sebe čuo viku: ,,Ha-ha, ha-ha,&nbsp;došli ste u roza jaknama i roza hlačama! Pa izgledate kao curice!'' Ovaj put iza sebe nije čuo ,,hej, debeljko'' jer su dečki u suzama dozivali učiteljicu. Neutješno su plakali, no nisu ga tužili. Gledali su ga u čudu, bez riječi. ,,Ovako se ja osjećam svaki dan'', rekao im je i krenuo prema učionici.

Predvečerje je još bilo sneno, a ptice nisu prestajale pjevati svoju božanstvenu pjesmu.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/vlFIZRNqTjKoEAIHJgm3Wg.jpeg?width=480&height=533

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/4cpy21CJTVev8tkf2KLfyQ.jpeg?width=480&height=720

...svakodnevno izrezbarim u sjećanju jednu sličicu onih trenutaka...

Bio je ponosan na svoj posao, možda jedino na što je bio ponosan. Nije istina da nema obitelj, zapravo ima kćer i ženu koje s njim i njegovim roditeljima žive u stambenoj zgradi. Kao bračni savjetnik pomagao je mnogim bračnim parovima i to ga je činilo sretnim i ponosnim. Zašto i ne bi? No sva ta sreća i ponos nisu dugo trajali. Nije znao zašto. ,,Zar nismo sretni ako pomažemo drugima?“ često se pitao. Bio je uvjeren da nije do njega, nego da je nešto drugo razlog njegovoj tuzi. O tome je razmišljao dok je u svom uredu češljao tamnu kosu tako da izgleda što otmjenije i ozbiljnije. Držao je do izgleda i odjeće kao osnovnog motiva suđenja ljudima. To se moglo vidjeti i po njegovu načinu odijevanja: crne hlače i bijela košulja preko koje je navučen crni sako sa zlatnim gumbima i, naravno, crna kravata. Na njegovu su stolu olovke i papiri uredno smješteni na sredini. Sjeo je na udoban stolac i nervozno vrtio prstima čekajući novi bračni par kojeg će i ovaj put spasiti od rastave (u to je bio i više nego siguran). Imao je osjećaj da prolaze sati u tihoj samoći njegova ureda. Radi isti posao već petnaest godina i ni jednog prijatelja nije imao niti je i s kim razgovarao, nije bio baš druželjubiv. ,,Kad će stići?!“ nervozno je pomislio. Upravo u tom trenutku vrata njegova ureda širom se otvore i u ured uđe profinjen muškarac i neuredna ljuta žena. ,,Kakav li je ovo čudan par? Apsolutna suprotnost“, pomisli.

Laura je&nbsp;desetogodišnjakinja i kao svako dijete u toj dobi željela je kućnoga ljubimca, ali joj mama nije dopustila da ga nabavi. Jednog dana Laura se sjetila da bi joj se želja mogla ispuniti prođe li s odličnim uspjehom. Mama malo promisli i složi se s njezinom idejom. Sad je djevojčica pred sobom imala veliki cilj i nije ga htjela lako odbaciti. Na kraju školske godine zajedno su otišle po svjedodžbu u školu. Majčino je lice bilo ozareno gledajući u Laurin prosjek. Laura je jedva dočekala pitati najvažnije pitanje: - Idemo li sada u trgovinu za ljubimce izabrati moga ljubimca? - Ne, dušo, kod kuće te čeka iznenađenje. – odgovori joj majka sa smiješkom na licu. Djevojčica je gotovo trčala kući. Odmah je uletjela u svoju sobu u kojoj se nalazila kutija s rupama na stolu. - Hvala ti puno, mama! - kaže Laura te otvori kutiju. U kutiji se nalazio akvarij s dvije prelijepe zlatne ribice. Laurinoj sreći nije bilo kraja.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/UzMv_oYXT9aT4WcqvF5BUg.jpeg?width=704&height=469

Najviše tuge dolazi od čovjeka, najviše nesporazuma i ljutnje.

Sjedila je na travi ispod drveta kruške i razmišljala koliko djetinjstvo znači u njezinu životu. Drvo kruške bilo joj je najdraže mjesto uspomena.&nbsp;Upravo se ispod njega igrala s djedom. Miris procvalih cvjetova podsjećao ju je na tu igru i osjećaj sreće i ljubavi. Nakon što je izgubila djeda kao dijete, svake godine odlazi na to mjesto uspomena. I dalje su tako žive njegove riječi: „Čovjek ne zaboravlja ono što je dio njega“. Život je satkan od lijepih i ružnih stvari. Izgubila je prijatelja, a s njim i vjeru u ljude. Pokušala je sabrati svoje misli i osjećaje, ali nije uspijevala. Srce joj je govorilo jedno, a misli nešto drugo. Željela je prijatelja kojega će poznavati u dubinu duše i koji će uvijek biti uz nju kada je teško. A takav je prijatelj bio njezin djed. Pomagao joj je da svoje strahove pretvori u zabavu. Ponovno je sjela pod drvo stare kruške. Kad bih barem mogla čuti svoga djeda. Ljetni povjetarac prošao joj je gustom kosom i pomilovao joj licu. Zatvorivši oči, osjetila je utjehu, osjetila je djeda. Njezina prošlost, sadašnjost i budućnost stopile su se u dječju čaroliju.&nbsp;

Prošla je godina dana od zadnjega daha moje bake. Spremamo se u posjet djedu koji je otada drukčiji. Tužna srca, ali sretna lica prikriva svoje osjećaje. Satima pričamo o svemu, o sadašnjosti i o prošlosti, a onda djed kaže: „Idemo na groblje.“ Penjem se do grobnice. Bacam uvenulo cvijeće. Crvene ruže. Bakino najdraže cvijeće. Prisjećam se lijepih trenutaka provedenih s bakom, njezinih nježnih riječi, brižnoga pogleda i toplih ruku. Imala je sijedu kosu, plave oči boje neba, predivan anđeoski osmijeh koji je mogao usrećiti i najtužniju osobu.&nbsp;Nisam uvijek bio zahvalan i to me sada boli iako znam da baka nikada nije zamjerala. Sretan sam što sam imao priliku oprostiti se i reći joj svoje osjećaje, staviti joj glavu na klonule ruke i zahvaliti. Svjestan sam da mnogi ne dobiju taj blagoslov, stoga svakodnevno izrezbarim u sjećanju jednu sličicu onih trenutaka sreće sa svojom bakom.&nbsp;

Nosio je crno odijelo i bijelu košulju svakodnevno mijenjajući kravatu. Od stana do posla trebalo mu je oko dvadeset minuta. Pješačio je. Na poslu je bio odlučan, i ravnodušan prema svima. Volio je taj posao iako je bio pomalo dosadan. Sa svima je pričao o problemima, a nekoliko mjeseci zaredom osvojio je nagradu Zaposlenik mjeseca. Kada bi se vratio kući u svoj maleni ali sladak stančić, upalio bi televizor i gledao sportski program. Takav je bio svaki njegov dan. Bez točke i bez zareza. Nije bilo telefoniranja s mamom ili sa sestrom, nije bilo druženja sa suradnicima s posla. Došlo je božićno vrijeme. Ležao je u krevetu gledajući u strop. Koliko se toga promijenilo samo u nekoliko mjeseci… Kako je život nepredvidiv. Otkaz, neuredan stan, obična trenirka… Zadubljen u svoje misli jedva je čuo zvono na vratima. Sestra je veselo ušetala u stan, sva u predbožićnom raspoloženju. Donijela je maleni bor. Iako je želio biti sam, nije proturječio njezinu elanu za pospremanjem stana i pripremanjem večere. Nakon nekoliko sati božićni je duh preplavio stan, sve se sjajilo. Uspjela ga je nagovoriti da dođe na božićni ručak. Nije vidio roditelje ni rođake godinama, no ipak je želio Božić provesti sam. Nije mu bilo do druženja ni slavlja. Sestra nije popuštala. Odjenuo je svoje najbolje odijelo, ali u sebi je bio izgubljen.&nbsp;

Anatomija mi je najteži predmet. Ne mogu vjerovati da ću ponovno pasti ispit. Osjetim kako mi kapljice znoja izbijaju na čelu. Nemoj sada paničariti, preostale su ti još dvije minute. Požuri se i samo napiši nešto na prazne crte, tješila sam samu sebe. I evo ga, zvuk zvona koji obilježava kraj sata. Predala sam ispit i potišteno izišla iz dvorane. Očekivala sam da će moji roditelji biti ljuti kada im javim kako je prošao ispit, ali prevarila sam se. Nisu ništa trebali pitati, mogli su me pročitati kao otvorenu knjigu. Pokušala sam upamtiti što više imena poučaka koji su me najviše mučili i došavši u svoju sobu, zapisala sam ih, a onda pokušala pronaći u knjigama i na internetu. Više nemam motivacije za učenje. Kako bih i imala kada znam da ću ponovo pasti ispit? Prolazili su tjedni, a ja se i dalje mučim s anatomijom. Čula sam već poznato kucanje na vratima. Mama je ušla u sobu i sjela na krevet.&nbsp; „Dušice, u čemu je problem, možda ti ja mogu pomoći?“ upitala je zabrinuto me gledajući.

„Ne mogu učiti, ponovno ću pasti ispit, ne mogu pronaći ni sve definicije i poučke koje moram znati.“ Pokušala sam se suzdržati, ali glas mi je svejedno pucao. Jedna mi se suza otela iz oka i kliznula niz obraz. Mama me utješno potapšala po ramenu. „Ne brini se, dušo, u životu se često susrećemo s preprekama, ali kada naiđemo na njih, ne smijemo samo ostati stajati ili, još gore, vratiti se na početak. Trebamo pronaći rješenje, prijeći preko prepreka jer će ih u životu biti još puno i morat ćemo se suočiti s njima.“ Mamin govor bio je iznenađujuće ohrabrujuć. Obrisala sam suzu s lica i pokazala joj knjigu koja bi mi puno značila za ispit. Knjiga je povučena iz prodaje prije svega nekoliko godina. Mama je odjurila iz moje sobe i počela pretraživati police s knjigama. Vrativši se, u ruci je držala istu knjigu koju sam joj upravo pokazala. Kako je došla do te knjige? Odakle joj? Koliko ju već dugo ima? Zašto nisam znala da to postoji u našoj kući? Pitanja su mi letjela glavom.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/ovB7qXifTZuCNEGM7WQXQw.jpeg?width=480&height=679

I ovako, bez nakita, svjetlucali su kao posuti zvjezdanom prašinom.

Duboko je uzdahnuo: ,,Najčešće misle na posao i novac, no trebali bismo više misliti na obitelj, ali to ne shvaćamo sve dok nam se u životu nešto ne dogodi i promijeni nas. Ti, mladiću, imaš priliku promijeniti se i shvatiti da je najveća ljepota i smisao dobrota, ljubav prema drugima, prema obitelji, jer će jedino i uvijek ona biti uz tebe. Ili zaboravi moj savjet, rastani se i cijeli ćeš život biti tužan, bez dobrote, a čovjek bez dobrote također je i bez ljubavi, a bez ljubavi ništa smo. Zapamti, ljepota je svjetlost u srcu.“ Ustao je sa stolca, otvorio vrata i istrčao na hodnik. U sekundi je već trčao put svoga doma, svoje obitelj, svoje ljubavi. Jedva je čekao da ih zagrli, da osjeti ljubav i toplinu.&nbsp;&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/22xTbXlBRnq7W5-6sLNQPQ.jpeg?width=902&height=469

Njegovo se srce otvorilo svjetlosti...

Nekoliko dana kasnije dječaci su shvatili da su bez ikakva smislenog razloga izgubili suigrača za košarku, ali i ono najvažnije, svoga prijatelja. Toga dana došli su na igralište puni sreće, s novom loptom spremnom za košarkašku utakmicu. Na igralištu su spremno stajali Marijan i Andrija i radosno im prišli. Andrija se pomirio s dječacima, a oni su napokon prihvatili Marijana kao dio tima. Bolje su ga upoznali i shvatili da uopće nije loš u košarci kao što su mislili. Marijan je bio sretan što više nije izostavljen iz društva, a Andrej oduševljen što su njegovi prijatelji pokazali da u njihovim srcima ipak ima suosjećanja i zadovoljan jer napokon svi mogu igrati košarku zajedno.

Gledajući naprijed u godinu koju je upravo jutros započela, znala je da neće moći spriječiti tužne trenutke kao ni povremene ljutnje i svađe, ali istovremeno je bila sigurna da će učiniti sve da u nadolazećim danima doživi bezbroj lijepih i sretnih trenutaka, neka nova iskustva koja će joj obogatiti život. Trudit će se i dalje biti dobra prijateljica, dobra sestra, dobra kći, dobra unuka… Nije bila sigurna ima li to veze s novogodišnjim odlukama, ali razmišljajući o svemu tome na prvo novogodišnje jutro, osjetila je neku posebnu snagu i radost te veselo iskočila iz kreveta. Utrčavši u kuhinju, zagrlila je i poljubila sve svoje ukućane zaželjevši im najsretniju Novu godinu.

Najviše tuge dolazi od čovjeka, najviše nesporazuma i ljutnje. Samo tražimo razlog da nešto ne bude kako treba biti ne dajući dovoljno prilika. Nesretni smo kada za to stvarno nemamo razloga, ne vjerujemo kada bismo trebali, ne nadamo se kada je upravo to najvažnije. Ne razumijemo da nadu u bolje sutra ne možemo kupiti i da nema te vrijednosti kojom se ljubav može platiti. Da životne vrednote stječemo bez novca, da se poštenju i povjerenju učimo bez ijedne lipe. Radost u našim srcima nepotkupljiva je. I nije sve u životu neoprostivo, nema sve u životu materijalnu vrijednost. Ponekad je potrebno osvrnuti se i razmisliti zašto su ljudi što učinili baš tako kako jesu; ponekad je potrebno oprostiti, ne osuđivati.&nbsp; Svijet bi bio ljepše mjesto bez svađe, tuge i jada kada bismo drugima pomagali umjesto da im otežavamo.&nbsp;

„Mamice, a kada ćemo ići baki?“ upitala je malena plavokosa djevojčica Ema svoju mamu Mašu. Pogledala je mamu, bore od smijanja na njezinu veselom licu bile su vrlo uočljive. „Kad se vratimo s izleta. Moraš baki napraviti neki lijepi dar s obzirom na to da nećemo biti kući za Božić“, odgovorila je sad već odrasla Maša prisjećajući se kako se i ona sama veselila odlascima baki koji su unosili toliko sreće u njezino pomalo usamljeno djetinjstvo. No nakon onoga Badnjaka ništa više nije bilo isto. Taj žalostan Božić nakon bakine smrti Maša i njezina majka provele su same kod kuće. Sadašnja se Maša jedva sjećala toga dana od svih suza koje je isplakala. Iako je tada imala samo deset godina, razumjela je da baku više nikada neće vidjeti. Nikakvi ju pokloni nisu mogli usrećiti nakon što je otišla jedina osoba s kojom je bila istinski povezana. Bakina je smrt na neki način pokrenula Mašinu majku Irenu.

Nakon što je uvidjela koliko je Maša bila usamljena, dala je otkaz i čvrsto odlučila da će ostatak svoga života posvetiti samo i isključivo Maši. Irena je sada bila sijeda starica, no živjela je u stanu pokraj Mašina. Ema ju je u potpunosti obožavala. Puno su vremena provodile zajedno i bile sretnije nego što su mogle zamisliti. Ovo je bio prvi Božić koji Maša neće provesti s majkom. S kćeri i mužem putovala je za blagdane i vratit će se tek nakon Nove godine. Bilo joj je žao ostaviti majku samu, no Irena im je uporno tvrdila da će s njom sve biti u redu. „Tu skreni lijevo i parkiraj pokraj one stare kućice“, govorila je Maša upute. Odlučila je na putu stati kod bakine kuće, bilo im je usput, a i željela ju je vidjeti još jedan, zadnji put. Sjećala se svih onih veselih Božića kada bi joj majka pomagala izići iz auta, a na trijemu oronule kućice uvijek bi ju čekala baka.

Ulicom su još uvijek gorjela žuta svjetla. Vani je bilo tiho, jako tiho jer su svi odavno otišli spavati, ali nekima je već bilo i vrijeme ustajanja. Samo se čulo klapkanje mojih štiklica i zvuk kotačića kovčega po cesti. Ne pretjerano niska i sa svojim plavim kaputom izgledala sam poput onih ljudi koje možete vidjeti kako se pred kamerama šepure u dizajnerskoj odjeći, a nakon odrađene noćne smjene sličila sam kakvoj vještici koja se noću šulja ulicama. Nije mi prvi put da se vraćam ovako kasno, ili bolje rečeno rano, ali opet me je hvatao neki nemir. Posvuda su bili božićni ukrasi koji su bliješteći stvarali prividan osjećaj topline. Od umora sam jedva razaznavala kuda idem. Najviše mi je išlo na živce kada bi 

mi rekli da je lako samo stajati pokraj vrata u zrakoplovu i smješkati se. Prije sam često razmišljala o svom poslu dolazeći do zaključka da je najvažnije to što imam dovoljno da si priuštim stvari zbog kojih bih bila sretna. No sada jedino razmišljam o tome kako ću uskoro biti u krevetu ušuškana mekanom dekom. Noge su mi tako natekle da ih više nisam osjećala.&nbsp;Otkopčala sam remenčić na crvenim štiklama i ostatak puta nastavila bosa.&nbsp;Nedugo poslije shvatila sam da me nešto boli, iznutra, nije to bilo zbog umora ili natečenih nogu, bio je to sasvim drukčiji osjećaj. Osjećaj tuge i čežnje za domom. Nakon ovakvih povrataka kući sve bi išlo ispočetka. Otuširala bih se, našminkala, odjenula, namirisala i s velikim osmijehom na licu vraćala poslu tihe i dobre stjuardese.&nbsp;

Osjećao sam se drukčije. Ljepota je u meni izazivala radost. Kao da se neko svjetlo nastanilo u mome srcu. Pitao sam se otkuda taj sklad u prirodi i kako je sve nastalo. Na trenutak sam se sjetio svoje ulice, tamo je sve nekako tvrdo, sivo i podsjeća me na školu i obaveze. Razmišljajući o tome, osjetio sam kako se ono svjetlo iz moga srca&nbsp;smanjuje. Nisam htio da nestane jer je dobar osjećaj imati u sebi i nebo i oblake, i čupavoga psa. Brzo sam vratio svoje misli na selo. Mogu birati što gledam i što mislim.&nbsp;Sada znam kako ću se obraniti od tuge i loših misli. Samo trebam usmjeriti svoj pogled na nešto skladno, prirodno i lijepo te pričekati da mojim srcem zavlada svjetlost.&nbsp;

Rano jutro. Badnjak. Išao je s bratom i tatom po božićno drvce. Jedva je dočekao sumrak. Stigli su na tržnicu gdje je stajala gomila borova svih vrsta. Izgledali su veličanstveno. I ovako, bez nakita, svjetlucali su kao posuti zvjezdanom prašinom. Sve je izgledalo bajkovito dok nije spustio pogled i ugledao njihova odsječena stabla. Na srce mu se spustila neka težina. Zatvorio je oči i vidio ih kako na nekom proplanku stoje okićeni snijegom. Na putu kući nije mogao zaboraviti taj prizor. Noseći bor u stan, još je uvijek bio pun tuge i težine. Prenuo ga je glasan vrisak sreće i sestrina smijeha koja je raširenih ruku trčala prema boru kao u najljepšoj bajci. Osmijeh mu se vratio na lice. Znao je… Taj će bor biti najljepši kad ga njegova obitelj okiti u toplini doma. Toplinom srca. Ljepotom osmijeha obitelji. U tom trenutku shvatio je kako je taj bor na nekom proplanku rastao baš za njih, a uspomena na Božić zauvijek će ga držati na životu.

Svakomu je potreban prijatelj. Pa tako i jednom malom dječaku koji je često bio usamljen. Ni s kim nije razgovarao. Sasvim sam išao bi u školi gledajući svoje korake i razmišljajući o pravom, odanom, savršenom prijatelju. Bio je drukčiji, sramežljiviji, manji od dječaka iz svoga razreda. Zato često izrugivan i odbačen. No jednoga se dana nešto promijenilo. Glasno cviljenje prekine mu misli. Podiže pogled s tla i ugleda uprljanog psića. Čim mu je prišao, psić ga lizne po ruci. Dječakovo srce poskoči od nježnosti i odluči ga odnijeti kući. „I ti si sam i ostavljen kao i ja“, pomisli dječak. Nije znao hoće li mu roditelji dozvoliti da zadrži psa niti kamo bi ga odveo.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/DlncVPZBQKumiaOhoZ4iyQ.jpeg?width=818&height=469

Komu je potreban oronuli starac, jadan i bijedan?&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ArB8jRn0slsY9y_cvtp9kB3cN7WpeNJ4ksO8f3MxKFA/books/5O3Lbo1ETDmvNXiX0Z96MQ/assets/OLy5TQ3zQvejIuc7zJmAdA.jpeg?width=689&height=469

Nikada nisam doživio snijeg na moru.

Često ih je promatrao. Sjedio je i gledao dok su oni, smijući se i trčeći, igrali košarku. „Dodaj mi loptu! Zakucaj!“ vikali su jedni drugima dok je Marijan sjedio i gledao. Bio je odbačen iz društva i ismijavan od druge djece. Govorili su mu: „Ne želimo te u timu.“ To ga je činilo vrlo nesretnim. Bio je nesiguran u sebe i osjećao se kao da vrijedi manje od ostalih. Njegov prijatelj Andrej bio je jedini koji ga je podržavao, družio se s njim i zapravo ga poznavao kao osobu. Andrej je bio jedan od dječaka koji je igrao košarku i oduvijek mu je bilo žao jer su njegovi prijatelji odbacivali Marijana iz društva i ne pokušavajući ga prihvatiti kao prijatelja.

Jednoga je dana Andrej ipak odlučio poduzeti nešto. „Zašto ne dopuštate da Marijan s nama igra košarku?“ upitao je Andrej svoje prijatelje. „Ne igra dobro…“, rekao je jedan od dječaka. „U redu, i to vam je opravdani razlog da ga ignorirate i odbacujete?“ upitao je Andrej ljutito. „Ne želimo ga u svom društvu i gotovo!“ odgovorili su. Rekli su mu da se prestane družiti s Marijanom ili više ne može biti dio njihova tima. Svi zašute na trenutak, a Andrej odluči: „U redu, ako ste spremni tako olako odbaciti svoga prijatelja, niste vrijedni moga prijateljstva.“ Dječaci su bili iznenađeni Andrejevim riječima ne vjerujući da je odabrao Marijana umjesto njih.

Počeo sam se udaljavati od njega, no kada je primijetio da više ne želim imati ništa s njim, povikao je: ,,Sad bježiš od mene, ha? Malo sam bolje izgledao od tebe pa odlaziš? Vidi se kako ti nedostaje samopouzdanja! Ha-ha-ha!“ Problem je bio u tome što Beni uopće više nije svijetlio. Sjaj je bio toliko slab da ga se jedva moglo razaznati. A on nije ni primijetio kako lagano nestaje. S druge strane, ja sam svijetlio jače nego ikada. Mogao sam osvijetliti svaku noć i svaku tamu. Ali što je značio moj sjaj kada sam svaki dan gledao svoga najboljeg prijatelja kako se pomalo pretvara u sve veću tamu. Nakon nekog vremena Beni je nestao. Njegova svjetlost više nije postajala. Nastavio sam život kao najsvjetlija osoba u gradu. Ipak, osjećao sam se isto kao i prije. Nedostajao mi je Beni. Onaj stari Beni s kojim sam stvarao najbolja sjećanja. Jedne sam večeri prolazio ulicom kojom smo Beni i ja često šetali i zbijali glupe šale. Sjeo sam na rubnjak i razmišljao. Odjednom sam u tami vidio neko slabo svjetlo. Slabi sjaj. Trebao sam se jako potruditi da vidim tko bi to mogao biti. ,,Luto, ja sam. Beni.“

Obitelj je bila presretna. Pričali su se viceve, smijalo se, pjevalo… Polako ga je počela prožimati toplina, ali nije se mogao dokraja opustiti. Sestra ga je gurala laktom očekujući da im ispriča kakvu smiješnu dogodovštinu. Kako? Ništa u njegovu životu nije bilo zabavno. Svi su zašutjeli čekajući njegovu priču. Zar da im govori o svome djetinjstvu? Poslu koji ga nije činio sretnim? Prijateljima koje nikada nije imao? O čemu?&nbsp; „Često srećem čovjeka na putu do posla“, započe svoju priču. „Izgleda siromašno, spava na novinama u zabačenom dijelu ulice, ali pomaže svakoj starijoj osobi prijeći ulicu. Ne prosi, nije agresivan. Smiješi se kad mu je teško. I nikad mi ne zaboravi poželjeti ugodan dan.“&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Oči mu u tom trenutku zasuze. Obitelj je šutjela, razumjela je da mu nije lako. A on je osjetio toplinu gledajući ih. Njegovo se srce otvorilo svjetlosti koja je brzinom munje jurnula u njega. A onda se dogodilo nešto za čim je žudio, a nije znao kako to ostvariti. Svi su ga grlili, tapšali, davali mu utjehu i snagu. I sve se odjednom činilo boljim. Više neće biti sam. S tom svjetlošću u srcu probudila se nada.

Ana Krišto, Par koraka Lara Vlajčević, Ljepota je svjetlost u srcu Bruno Mutak, Cvijet s licem Dina Petrinec, Bakin i djedov osmijeh Dino Mehdić, Zlatne ribice Emanuela Verović, Zagrljaj Fran Stranjik, Prijateljstvo Neira Zlatanović, Sve se vrati na kraju Petra Mihalj, Sreća Gabrijela Brtan, Drvo stare kruške Lovro Horvat, Na Badnjak Angelina Miletić, Dobrota svijetli Matej Marić, Oni trenutci Ana Krtalić, Iza oluje Nika Kottnig, Slika života Jakob Bubalo, Božić počinje s osmijehom

8 12 18 20 22 26 30 34

36 38 40 42 46 48 52 56

Ovoga Božića dobro će iskoristiti sve vrijeme koje ima s bakom. Maša je sada već bila puno veselija. Kako joj samo nedostaje! Zadnji put vidjela ju je prošloga Božića, ima joj toliko toga ispričati, baka će sigurno biti ponosna na nju! Dok je razmišljala o svim zgodama koje će prepričati baki, Maša je primijetila da mama pretražuje torbu jednom rukom upravljajući volanom. Čula je poznatu zvonjavu mamina mobitela. "Sigurno opet nešto vezano za posao", pomislila je. „Halo? Da, ja sam“, pomalo je zbunjeno rekla majka. Što bi moglo biti ? Pa ne mora valjda raditi na Božić! Maša je netremice promatrala majku primijetivši odjednom ogromnu promjenu na njezinu licu. Što se dogodilo? Mama je tu i tamo kimala glavom, no Maša nikako nije mogla maknuti pogled sa suza koje joj je vidjela u očima. Mama je zaustavila auto. Bila je nestrpljiva saznati što se dogodilo, no nije htjela gnjaviti mamu.&nbsp; Prekinuvši poziv, polako se okrenula Maši, suze su joj se sada već slijevale niz lice izgovarajući ono što će na Maši itekako ostaviti traga: „Oh, dušo moja… Upravo su mi javili“, borila se sa suzama, „tvoja baka… preminula je.“

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.