Mjesec hrvatske knjige - Ususret Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 

U Mjesecu hrvatske knjige 2020. Ususret Danima sjećanja na žrtvu Vukovara i poginule u Domovinskome ratu

Izborna/dodatna lektira na nastavi hrvatskoga jezika

Jako sam zahvalna što je g. Marijan Gubina iznio svoje traumatično iskustvo koje je proživio tijekom rata dok je bio dijete. Njegova je poruka potrebna u današnjem svijetu jer puno ljudi ne zna što je uopće rat i koliko su strašne posljedice rata. Moramo znati da, ako ne budemo osuđivali druge ljude i ako ne mrzimo, neće doći do rata.&nbsp; Danas sam zahvalna što imam svoju obitelj, prijatelje i što živim u MIRu. Trebalo bi obilježavati Dan(e) sjećanja na žrtvu Vukovara i sve poginule u Domovinskom ratu jer treba djecu - one koji grade našu budućnost - naučiti što su sve naši predci proživjeli i prenijeti im poruku da se RAT više NIKADA ne smije ponoviti.

Autobiografija 260 dana djelo je malog čovjeka koji je svakodnevnim radom na samome sebi uspio probiti sve barijere, otvoriti oči i realno bez predrasuda i mržnje sagledati stvari iz svih kutova. Ključan element bio je odvojiti srce od mozga, osjećaje od razuma – što je posebno teško, pogotovo s tragedijom na svojim leđima. Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. Krivo mjesto je okupirano područje istočne Slavonije u tadašnjoj Jugoslaviji, a krivo vrijeme je vrijeme kada je globalna politika, tj. kada su globalni igrači rekli da je vrijeme da se Jugoslavija rascijepi. Kao kolateralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje i naposljetku, nakon 6240 sati, ponovo vidi svjetlo dana.

Trebali bismo u obitelji i školi više pričati o ratu, ali ne na način da se stvori mržnja prema drugima već da vidimo što sve danas zajedno možemo. Danas imamo situaciju koja nam jedan virus remeti život i sprječava nas da obavljamo svakodnevne poslove, čak i da pohađamo nastavu u školi. Moramo pomagati jedni drugima i brinuti jedni za druge! Sigurna sam da ćemo jedino tako pobijediti ovaj virus i nastaviti živjeti mirnim i zdravim životom. Iskoristimo svaki trenutak u životu jer nikad ne znamo što će biti sutra!&nbsp;

Učenici 1.a obilježili su Svjetski dan posvojenja (9. studenog 2020.) s osmjehom iza maske i na dlanu. Ove ruke zajedno mogu SVE!

Trebamo voljeti jedni druge, biti zahvalni Bogu i narodu što mi, a nadam se ni naša djeca, nećemo proživjeti ono što je preživio ne samo naš autor, nego brojna druga, nevina djeca. On je bio samo jedna kap u moru nevine djece. Svjestan sam da je ovaj roman ublažen te da prikazuje samo dio ratne stvarnosti… Siguran sam da tko god pročita ovo djelo ne ostaje ravnodušan, čovjek se jednostavno promijeni... Zahvaljujem autoru koji nam je pružio priliku da i mi doživimo, proživimo dio rata, dio njegova života… Njegova poruka itekako je potrebna današnjem svijetu jer nekolicina ljudi i dalje osuđuje i mrzi… On koji je svakodnevno proživljavao strahote nije osuđivao, nije mrzio svoje mučitelje. Zahvalan sam što živim u mirnom okruženju, u svojoj obitelji, u slobodnoj državi gdje nema rasizma, nema razdvajanja vjera i nacionalnosti, nema osuđivanja. Zahvalan sam jer sam SLOBODAN, jer svaki dan imam što trebam, jer nisam ni gladan, ni žedan, ni gol, ni bos.

Gospodine Gubina, hvala Vam na svjedočanstvu, na poruci o važnosti poštivanja slobode, Boga, mira, obitelji…

Paola (1.a): Trebali bismo u obitelji i školi više pričati o ratu, ali ne na način da se stvori mržnja prema drugima već da vidimo što sve danas zajedno možemo. Danas nam jedan virus remeti život i sprječava nas da obavljamo svakodnevne poslove, čak i da pohađamo nastavu u školi. Moramo pomagati jedni drugima i brinuti jedni za druge!

Djelo "260 dana" Marijana Gubine odlučila sam pročitati jer me zanimalo kakav je bio život pisca-dječaka u vrijeme rata, što je proživio i kako se spasio. Roman je bilo zaista teško pročitati jer mi je i sama pomisao na Domovinski rat i događaje koje je pisac proživio strašna, a kamoli pomisao na dječaka u takvoj situaciji.

Prije nego što sam počela čitati ovaj roman, očekivala sam tugu i patnju, ali ne toliko i takvo mučenje. Žao mi je što je netko morao tako stradati i ne znati hoće li doživjeti sutra. Žao mi je što su u ratu često razdvajali obitelji i mučili ih pitanjima u glavi jesu li njihovi najbliži uopće živi. Drago mi je što nam je pisac prenio poruku: "Ja ne osuđujem, ne mrzim! Nemojte ni vi!” Ta je poruka danas jako bitna jer se i danas ljude osuđuje po izgledu, boji kože, vjeri... Moramo svi prestati osuđivati i mrziti! Moramo biti zahvalni - mi koji nismo morali proći kroz ratna stradanja! Imali smo djetinjstvo bez rata i razmišljanja hoćemo li preživjeti, hoćemo li doživjeti sutra, hoćemo li sutra, kad se probudimo, vidjeti cijelu obitelj na okupu, hoće li doći netko i ubiti nas sve. Zahvalna sam što živim u miru, što nisam morala osjetiti strah, glad, gubitak voljene osobe i što nikada nisam doživjela teško mučenje.&nbsp;

OSVRT profesorice na pročitani tekst&nbsp; s osobnom zahvalom autoru/ IMPRESIJA (kao poticaj učenicima na čitanje i pisanje)

Poštovani g. Gubina, obećah Vam jednom, nakon jedne <a href="http://ss-ekonomsko-birotehnicka-sb.skole.hr/?news_id=1138#mod_news">srednjoškolske promocije Vaše knjige</a> (sada već davne 2017.) kada sam, (možda) slučajno baš ja, imala čast kazivati dijelove Vašega svjedočanstva, da ću, nakon što pročitam Vaš roman, zapisati i dostaviti Vam svoju impresiju... Duboko potresena riječima koje sam čitala, suznih očiju i drhtava glasa, pred svojim učenicima, obećah i sebi da neću Vašu knjigu uzeti u ruke osim s ozbiljnom namjerom, pripremljena na ponovne, još dublje, potrese u svojoj glavi, duši... Tako je Vaša knjiga, zajedno s jednim neispunjenim obećanjem, čekala gotovo dvije godine.

Dočeka ona baš 5. kolovoza 2019., Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (iako ja Slobodu, Domovinu i Zahvalnost želim živjeti i slaviti svakoga dana), da nam se misli ponovno dotaknu. Na godišnjem odmoru, na obiteljskom ljetovanju, u idili rapskoga sunca, mora i mira, pročitah ispovijest desetogodišnjega dječaka koji je preživio ratni pakao kada sam i sama bila (tek 3 godine starije) dijete... u jednome dahu.

Čitam, događaju se razne "umjerene" strahote..., kad odjednom pročitah nešto i zastah: "Molio sam se samo da i mene ne snađe sudbina nekolicine srpske djece za koju se priča da ih je poklala." Tu sam se nekako suzdržao i nastavio: "Čak da je jedno dijete velikom bajonetom nabila na vrata"... E, tu sam stao, poklopio knjigu, no slika o tom događaju počela se sama, nekontrolirano, stvarati u mojoj glavi. U sebi sam osjećao jednu vrstu straha, neopisiv osjećaj mješavine straha, nervoze i velike gorčine u želucu, jednostavno kao da vas je netko po cijeloj dužini tijela "tresnuo" ogromnim elektrošokerom... Sabrah se i nastavih čitati dalje, spreman suočiti se s novim strahom. Tijekom čitanja suze se nesvjesno, nekontrolirano slijevaju niz moj obraz, no i dalje sam tu, čitam... Sve strahote i dalje se događaju, iznova i iznova.&nbsp; ...

Među strašnim i tužnim događajima “našao sam” i najljepši - onaj koji je najviše obradovao autora i njegovu obitelj, događaj kada im se otac pridružio na putu za razmjenu, kad su svi bili na okupu, svi osim najstarije sestre..., opet su sretni i spašavaju se. I... kada su se, ne sasvim slobodni, vratili "slobodi" svoje kuće, kad su jeli, kad su na trenutak zaboravili na sve što se događa... Autorove riječi zapamtio sam i sigurno ću ih nositi kroz život: "JA NE OSUĐUJEM, NE MRZIM, NEMOJTE NI VI!" Ja, danas samo pet godina stariji, ne mogu ni pojmiti ono što je autor proživljavao. Dok mi “nosamo” kocke, on je “nosao” leševe… Dok se desetogodišnjaci danas igraju rata, nesvjesni što je zapravo RAT odigravaju scene o kojima ne znaju ništa, ON je proživljavao RAT u punom smislu te riječi…&nbsp;Mogu samo reći da smo mi toliko SRETNI, a nesretni, toliko SLOBODNI, a zarobljeni, toliko VOLJENI, a uobraženi...

OSVRTI i (likovne) IMPRESIJE učenika 1.a i 1.e razreda Ekonomsko-birotehničke škole

Učenici su, tijekom Mjeseca hrvatske knjige 2020., ususret Danima sjećanja na žrtvu Vukovara i poginule u Domovinskome ratu, pročitali roman/autobiografiju/dnevnik 260 dana Marijana Gubine kao dio izborne/dodatne lektire na nastavi hrvatskoga jezika

Željela bih zahvaliti g. Marijanu Gubini zbog toga što je podijelio najteže trenutke života svoje obitelji s nama jer mnogi&nbsp;koji su doživjeli takve strahote ne mogu ni misliti, a kamoli pričati i pisati o tome. Treba imati hrabrosti i snage pisati o tako bolnim i traumatičnim trenutcima, a on je to učinio kako bi nam prenio ovu prelijepu poruku: “JA NE OSUĐUJEM, NE MRZIM! NEMOJTE NI VI!” Mislim da bi nam u ovom trenutku ova poruka mogla pomoći jer bi svijet bio puno ljepše mjesto kad ne bi bilo mržnje i zla.&nbsp; Smatram da bi bilo lijepo kad bi se na Dan(e) sjećanja na žrtvu Vukovara i sve poginule u Domovinskom ratu u školi više govorilo o ratnim zbivanjima. Te dane treba obilježiti na dostojanstven način. Mislim da se tada (ni ikada) ne bi trebali omalovažavati ni Srbi ni bilo koji drugi narod jer na ovom svijetu, među pripadnicima svih naroda, ima i dobrih i zlih ljudi i uvijek će ih biti!

Katja (1.e): Ususret Danu sjećanja na žrtvu Vukovara i sve poginule u Domovinskom ratu...

Danas supruga i majka desetogodišnjega dječaka i dviju djevojčica od 13 i 15 godina, profesorica hrvatskoga i engleskog jezika u srednjoj školi, ne mogu odvojiti dvije sebe koje je ovaj roman „probudio“, duboko p(r)otresao i čvrsto povezao... i čini mi se da niti ne trebam, da mi je baš ovo čitateljsko iskustvo trebalo kako bih (se) bolje razumjela – onu djevojčicu koja je svjedočila ponekim zbivanjima u vrijeme raspada Jugoslavije, doduše, sigurno sklonjena od ratnih razaranja, smrti i mržnje, u obiteljskome krilu, u slavonskobrodskome atomskom skloništu, i ovu ženu koja danas svojoj djeci (i učenicima) svjedoči iste životne i ljudske vrijednosti u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj. Kao što prve dvije rečenice Vašega romana (Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji.) donose sliku intuitivnoga djetinjeg spokoja i otvaraju vrata Nadi u ratnome užasu, tako i u meni bude spoznaju da djeca mogu – svojim spokojnim snom u mirisnome krevetu ljetne obiteljske dokolice – obojiti ovaj svijet najljepšim bojama i u najcrnjim (mirnodopskim) olujama.

Koliko samo (mi, odrasli) možemo (na)učiti od djeteta koje samo želi SNIVATI (o Uskrsu) u OBITELJskome DOMu sred ljetnoga MIRa! Želim vjerovati kako se više nikada niti jedno dijete neće naći na krivom mjestu, u krivo vrijeme... Istinski zahvalna za iskustvo predstavljanja Vaših autobiografskih zapisa svojim učenicima i ovo čitateljsko iskustvo, želim Vam čestitati na vrhunskome književnom izdanju. 260 dana (pakla u kojemu je vrijeme stalo) proleti u trenu (u životu razmaženoga suvremenog čitatelja kojemu je toliko blagodati darovano). Oprostite na ovome paradoksu! Mišljenja sam da samo vrhunski književnici mogu ispisati ovako tečne, čitke stranice koje se gutaju (s knedlom u grlu), a koje nas doista odnose onamo gdje vrijeme ne teče i gdje život nikako nije čitak. Osobito je dojmljiva uloga dječaka-pripovjedača koji živi srcem djeteta, a životom (preteškim i za) odrasloga te, svjedočeći ljubav prema obitelji i domu, tako iskreno, djetinje, propituje svijet koji je odjednom (kao u noćnoj mori) preuzela bešćutnost, okrutnost, mržnja...

Čitajući teške riječi, probuđene svijesti, suze su se nakupljale u očima i nesvjesno tekle niz moj obraz dok su moje oči budno čitale napisano, napisano, ali jednake težine kao i izgovoreno, ako ne i veće.&nbsp; Ruke su drhtale, a drhte i na samo sjećanje pročitanog… Da, drhte i sada i odsad će vjerojatno drhtati na bilo kakvu pomisao o Domovinskom ratu, nedužnim civilima, žrtvama i braniteljima koji su, ne trepnuvši, dali svoj život za sve nas, kako bismo mi danas živjeli u miru, u svom domu, sa svojom obitelji, u ljubavi, sreći i blagostanju. Pisac koji je ovo proživio kaže ono što bismo svi mi trebali nastojati: "Ja ne osuđujem, ne mrzim! Nemojte ni vi!" Smatram da je ovo najbitnija poruka djela. Bez obzira na sve razlike među nama, nema potrebe da nekoga ponižavamo, mrzimo, osuđujemo ili pak manje volimo zbog njegove boje kože, nacionalnosti ili vjere.&nbsp;

Stjepan (1.a):&nbsp; Mogu samo reći - mi danas toliko smo SRETNI, a nesretni, toliko SLOBODNI, a zarobljeni, toliko VOLJENI, a uobraženi...

Odlučih se pročitati roman ne znajući što me čeka, što ću "vidjeti", osjetiti... No, ipak sam slutio, očekivao nešto strašno jer u ratu nema mnogo toga lijepog… Moja očekivanja počela su se ostvarivati, u mnogo većem obliku.&nbsp; Roman ne samo da je bilo teško čitati, nego je još teže bilo shvatiti... Desetogodišnji dječak proživljavao je trenutke koje ja ne bih mogao ni zamisliti, a kamoli proživjeti… Ja, samo pet godina stariji od istog tog dječaka, čitam njegovu ispovijest. Čitam, stvaraju se slike, i ne vjerujem… Jednostavno, život oko mene staje. Sva buka, sva "brzina" oko mene staje...

i, istovremeno, u najdubljem bolu spoznaje značenje riječi HEROJ jer njegova je sestra bila jaka i odlučna da krene u pakao samo da bi sačuvala njih... i tako mudro i zrelo zaključuje o istinitosti paradoksa starijega neznanca da jednom 'ko se probudi iz mrtvih, ne umire lako.&nbsp; Čestitam Vam na čovječnosti! Preživjeti pakao i svjedočiti rajske vrijednosti može samo Čovjek. Jasna je i plodonosna Vaša misija i HVALA Vam na tome! Hvala Vam što ste me podsjetili, upravo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, na važnost svakodnevne zahvalnosti na darovima svetosti: Bogu, slobodi, domovini, domu, obitelji, ljubavi!

Marijan Gubina, autor knjige&nbsp;„260 dana“&nbsp;i predsjednik&nbsp;udruge Auxilium, održao je 8. prosinca predavanje učenicima i djelatnicima Ekonomsko-birotehničke škole. U sklopu programa&nbsp;„Mirotvorac“&nbsp;autor knjige promiče poruke nenasilja i tolerancije. Kroz potresne ulomke iz knjige, koje je pročitala&nbsp;prof. Ivana Opačak, autor je govorio o gladi, ljubavi, nasilju i žrtvovanju, iz proživljenih strahota izvlačeći pozitivne poruke o humanitarnom radu, prepoznavanju potrebitih, nenasilju, toleranciji te potrebi iskazivanja ljubavi kako ne bismo postali emotivni invalidi.

Ivana Opačak (tekst je napisan i dostavljen autoru e-poštom 5. kolovoza 2019.)

Marina (1.a):&nbsp; Ako je ovaj maleni, nevini čovjek sa samo deset godina mogao sve ovo proživjeti, možeš i ti, iz poštovanja prema njemu, pročitati.

Djelo "260 dana" autora Marijana Gubine u meni je probudilo veliki osjećaj zahvalnosti. Zahvalnosti za mir u svijetu, obitelj koja je na broju, živa i zdrava, hranu koju svaki dan jedem i koje imam u izobilju, vodu koju svi mi ne cijenimo dovoljno, dom u kojemu proživljavam i sretne i tužne događaje, ali dom iz kojega nikada nisam izbačena te dom u kojemu me nitko nije mučio niti mi naređivao.

Eh, taj dom, potreba svih ljudi na Zemlji! Nitko od nas ne može niti zamisliti kako bi izgledalo da nas netko stavi u nekakvu prostoriju - bez prozora, bez kupaonice, bez hrane i vode - s još puno ljudi koje uopće ne poznajemo i još, uz sve to, izloži nas silnim uvredama i ponižavanjima… ni zbog čega. Upravo je to proživio maleni desetogodišnji dječak sa svojom šesteročlanom obitelji.&nbsp;Mislim da ne postoji osoba koju bi ova knjiga ostavila ravnodušnom, pa tako nije ni mene. Najtraumatičniji događaj teško je izdvojiti, kao što je bilo teško pročitati knjigu, osobito dijelove u kojima autor kupi leševe, opisuje prostoriju i piše o teškim uvredama i povredama nanesenim njegovoj obitelji. Znala sam samo prijeći nabrzaka tekst, ali vratila bih se, rekla bih si: "Ako je ovaj maleni, nevini čovjek sa samo deset godina sve ovo proživio, možeš i ti, iz poštovanja prema njemu, pročitati."

Dragi učenici,&nbsp; MOLIM VAS, nakon što ste pročitali knjigu, oblikujte i zapišite (u Googleov dokument) kratak osvrt na svoje iskustvo čitanja, svoje dojmove, poučne citate (doslovno prepisane iz teksta i označene navodnicima) s porukom nama koji danas živimo u miru...&nbsp; Ne plašite se KAKO (u kojoj formi) pisati… Posvetite pažnju sadržaju koji ste pročitali, mislima&nbsp;i osjećajima koje je tekst u vama potaknuo, izazvao! Napišite svoje ime… i pišite… Tekstove ćemo kasnije strukturno, jezično i stilski urediti. U nastavku teksta pročitajte pitanja koja vam mogu pomoći. Pitanja vas ne obvezuju, tu su da potaknu pisanje, pomognu...

* Zašto si odlučio/odlučila pročitati roman? * Je li bilo teško pročitati tekst? Zašto? * Kakva su bila tvoja očekivanja? * Je li roman ispunio tvoja očekivanja? * Možeš li izdvojiti najpotresniji dio romana? Ako ti nije teško (traumatično), možeš li ga opisati, prepričati i objasniti svoj izbor? * Možeš li izdvojiti najljepši dio romana? Objasni svoj izbor! * Izdvoji citat koji ćeš “ponijeti u život” kao lijepu poruku autora. Objasni svoj izbor! * Možeš li se osobno obratiti autoru i zahvaliti mu na traumatičnome iskustvu koje je s nama podijelio kako bi nam prenio poruku: Ja ne osuđujem, ne mrzim! Nemojte ni vi! * Je li nam potrebna ta poruka u današnjem svijetu/trenutku? Objasni! Na čemu si ti danas zahvalan/zahvalna? Uskoro ćemo obilježiti Dane sjećanja na žrtvu Vukovara i sve poginule u Domovinskome ratu. * Trebamo li u školi govoriti o ratnim zbivanjima i čitati/slušati poruke svjedoka ratnih zbivanja? Vaša prof. hrvatskoga jezika

Kako Katja (1.e) vidi Svijet u bojama tolerancije (likovni rad je poslan na natječaj Foruma za slobodu odgoja u listopadu 2020.

1.a s ravnateljem i razrednikom te profesoricom hrvatskoga i engleskog jezika na Svjetski dan kravate 2020.

Ivona (1.a):&nbsp; Bilo bi lijepo kad bi se na Dan(e) sjećanja na žrtvu Vukovara i sve poginule u Domovinskom ratu u školi više govorilo o ratnim zbivanjima. Taj dan treba obilježiti na dostojanstven način!&nbsp;

Knjigu 260 dana odlučila sam pročitati jer su mi ju preporučili profesorica i prijatelji. Neke dijelove ovog romana mi je bilo jako teško čitati jer su događaji u tekstu vrlo živo opisani te sve možemo zamisliti u glavi, a bilo je jezivih i traumatičnih dijelova o kojima nisam željela razmišljati.&nbsp;

Tekst je jako tužan i potresan. Najpotresniji dio bio je onaj kada pretučenom Marijanu, dječaku staru samo 10 godina, liječnica odbija pružiti pomoć zato što je Hrvat. To me jako potreslo jer je njegov jedini „grijeh“ bio taj što je Hrvat. On nije mogao ni smio biti kriv ni za što jer je bio samo dijete, a doživio je toliku traumu... Traumu koja će mu se zauvijek urezati u pamćenje.&nbsp; Mislim da takvo mučenje i patnju nitko nije zaslužio, a pogotovo ne dijete od 10 godina. Iako je bilo mnogo traumatičnih i tužnih trenutaka, “pronašla” sam i najljepše dijelove romana - kada je Marijan svake večeri, nakon što bi završio svoje obveze, čekao svog oca u krošnji drveta u njihovu dvorištu… Ti su mi se dijelovi svidjeli jer, iako otac nije dolazio danima, Marijan ga je i dalje željno iščekivao te se nikad nije prestao nadati da će se njegov otac vratiti. Kod Marijana mi se najviše svidjelo to što je on bio poslušan i pristojan dječak te se ponašao zrelije i hrabrije od svojih vršnjaka.

Tena (1.a):&nbsp; Treba obilježavati Dan(e) sjećanja na žrtvu Vukovara i sve poginule u Domovinskom ratu jer treba djecu - one koji grade budućnost ove zemlje i svijeta - naučiti što su sve naši predci proživjeli i prenijeti poruku da se RAT više NIKADA ne smije ponoviti!

Djelo “260 dana” odlučila sam pročitati jer me uistinu zanimalo kako je bilo živjeti u vrijeme rata, pogotovo kada je netko kao dijete to proživio. Meni nije bilo teško pročitati ovaj roman, ali je bilo jako potresno čitati sve te silne strašne događaje koje je pisac proživio kao dijete.&nbsp;

Očekivala sam da će djelo biti tragično i žalosno jer rat nikome nikada nije ništa pozitivno donio, ali nisam se nadala da će dijete od 10 godina toliko strašnih događaja proživjeti. Najpotresniji je dio romana kada dječak izvršava naredbu srpskih vojnika i kupi leševe hrvatskih vojnika i civila. Najljepši je dio u kojemu je djed pomogao pretučenom dječaku tako što ga je stavio na svoj bicikl i odveo ga k majci i sestrama.&nbsp; Najljepša je poruka koju je pisac prenio nama čitateljima: “Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim… NEMOJTE NI VI!” Autor želi reći da ne treba dijeliti i osuđivati ljude po rasi, nacionalnosti, seksualnoj orijentaciji, vjerskom opredjeljenju..., ni po čemu!

Bez obzira na veliku patnju, strašne trenutke koji su ga pratili 260 dana i trenutke koji će ga pratiti do kraja života, odvažio se prenijeti svoje doživljaje na ostatak čovječanstva, s namjerom da prikaže, u prvom redu zdravo, pozitivno razmišljanje te da pošalje nekoliko poruka čovjeku. Osim navedenoga, čitatelj će prepoznati nekoliko bitnih elemenata među kojima je i snaga pojedinca, kako da preživi tako i da nastavi živjeti. Osnovna poruka koju autor šalje jest sljedeća: Ja, desetogodišnji dječak, proživio sam pakao i živim s posljedicama istog, zbog toga što sam povijesno pripadao narodu koji se zove HRVATI. Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga.

Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim… NEMOJTE NI VI!

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.