Loading...
Učenici 1. a razreda (Ekonomsko-birotehničke škole, Slavonski Brod)
i njihova prof. hrvatskoga jezika objavljuju...
Loading...
Moja prva pričaLoading...
Loading...
Gabrijela Kapetanović:
San iz djetinjstva
San iz djetinjstva
U malenom gradiću po imenu Sintra, u jednoj siromašnoj četvrti, živio je Bryan sa svojom majkom i teško bolesnim bratom.
Bryan je tada bio učenik osmog razreda, pun ljubavi i razumijevanja. Desetogodišnji Tomy, Bryanov mlađi brat, imao je tek sedam godina kada su mu liječnici otkrili tešku bolest srca zbog koje su njegovoj majci rekli da neće dugo živjeti. „Srce Vašeg sina teško je bolesno, jedini način da preživi je transplantacija istog u jednoj od najboljih klinika za djecu u Kaliforniji, ali…“ riječi su jednog od liječnika, riječi od kojih bi i kamen suzu pustio.
Majci, koja je od toga dana neumorno radila kako bi zaradila novac za operaciju njegova brata, Bryan je bio na posljednjem mjestu, ali on se nikada nije žalio. Bio je svjestan da ga majka voli, ali, isto tako, bio je svjestan da je njihova sudbina nešto drugačija. Srce bi mu se paralo svaki put kada bi vidio svoju majku kako uplakana liježe. Želio je pomoći, ali nije znao kako.
Kada je napunio 15 godina, uz školu koju je pohađao, počeo je raditi na gradilištu, kako bi pomogao svojoj majci. Bez obzira na posao, nije htio napustiti školu jer je imao velike snove. Želio je postati pilot, slijediti put svoga oca koji je poginuo u teškoj zrakoplovnoj nesreći kada mu je bilo 5 godina. „Tata, kada odrastem želim biti kao ti!“ posljednje su Bryanove riječi upućene njegovu ocu.
Bryan je tada bio učenik osmog razreda, pun ljubavi i razumijevanja. Desetogodišnji Tomy, Bryanov mlađi brat, imao je tek sedam godina kada su mu liječnici otkrili tešku bolest srca zbog koje su njegovoj majci rekli da neće dugo živjeti. „Srce Vašeg sina teško je bolesno, jedini način da preživi je transplantacija istog u jednoj od najboljih klinika za djecu u Kaliforniji, ali…“ riječi su jednog od liječnika, riječi od kojih bi i kamen suzu pustio.
Majci, koja je od toga dana neumorno radila kako bi zaradila novac za operaciju njegova brata, Bryan je bio na posljednjem mjestu, ali on se nikada nije žalio. Bio je svjestan da ga majka voli, ali, isto tako, bio je svjestan da je njihova sudbina nešto drugačija. Srce bi mu se paralo svaki put kada bi vidio svoju majku kako uplakana liježe. Želio je pomoći, ali nije znao kako.
Kada je napunio 15 godina, uz školu koju je pohađao, počeo je raditi na gradilištu, kako bi pomogao svojoj majci. Bez obzira na posao, nije htio napustiti školu jer je imao velike snove. Želio je postati pilot, slijediti put svoga oca koji je poginuo u teškoj zrakoplovnoj nesreći kada mu je bilo 5 godina. „Tata, kada odrastem želim biti kao ti!“ posljednje su Bryanove riječi upućene njegovu ocu.
Bio je povučen i samozatajan, volio je provoditi vrijeme u samoći. Noću bi često ostajao budan. Gledajući u nebo i promatrajući avione, sanjao je o tome kako će i on jednoga dana biti u jednome od njih.
No, situacija se zakomplicirala. Bratovo stanje bilo je sve gore, Bryan je morao napustiti školu, a svoje snove staviti u drugi plan. Majci Eleni bilo je neizmjerno žao što Bryan mora napustiti školu, ali njegova želja da pomogne svome bratu davala joj je snagu i vratila nadu.
Kada su skupili novac, uputili su se u Kaliforniju gdje je obavljena operacija. Nakon operacije i oporavka koji je trajao nekoliko tjedana, vratili su se u grad, a brat je napokon ozdravio. Bryan se ponovo vratio u školu, više nije morao toliko raditi pa se mogao posvetiti sebi i svojim snovima. Nakon završene srednje škole upisao je Fakultet prometnih znanosti. Bio je odličan učenik. Kada mu je bilo teško, znao je da netko „gore“ navija za njega.
Prošle su godine, Bryan je završio svoje školovanje. Nakon brojnih uspona i padova, postao je ono o čemu je sanjao cijeli svoj život, postao je pilot. Na letu 1589, na visini od 859 metara sudario se s jatom ptica, oba su motora otkazala te je bio natjeran na prisilno slijetanje. Kapetan Bryan obaviješten je da se ne može vratiti u zračnu luku iz koje je poletio te da su sve zračne luke u okolici nedostupne. Tako je Bryan avionom kliznuo na rijeku, učinivši to tako da nije bilo niti jedne žrtve.
Bryan je ostvario svoj san iz djetinjstva. Postao je pilot, i ne samo pilot, već i junak stotine ljudi kojima je toga dana, 24. prosinca 1998. godine spasio život u zrakoplovnoj nesreći.
No, situacija se zakomplicirala. Bratovo stanje bilo je sve gore, Bryan je morao napustiti školu, a svoje snove staviti u drugi plan. Majci Eleni bilo je neizmjerno žao što Bryan mora napustiti školu, ali njegova želja da pomogne svome bratu davala joj je snagu i vratila nadu.
Kada su skupili novac, uputili su se u Kaliforniju gdje je obavljena operacija. Nakon operacije i oporavka koji je trajao nekoliko tjedana, vratili su se u grad, a brat je napokon ozdravio. Bryan se ponovo vratio u školu, više nije morao toliko raditi pa se mogao posvetiti sebi i svojim snovima. Nakon završene srednje škole upisao je Fakultet prometnih znanosti. Bio je odličan učenik. Kada mu je bilo teško, znao je da netko „gore“ navija za njega.
Prošle su godine, Bryan je završio svoje školovanje. Nakon brojnih uspona i padova, postao je ono o čemu je sanjao cijeli svoj život, postao je pilot. Na letu 1589, na visini od 859 metara sudario se s jatom ptica, oba su motora otkazala te je bio natjeran na prisilno slijetanje. Kapetan Bryan obaviješten je da se ne može vratiti u zračnu luku iz koje je poletio te da su sve zračne luke u okolici nedostupne. Tako je Bryan avionom kliznuo na rijeku, učinivši to tako da nije bilo niti jedne žrtve.
Bryan je ostvario svoj san iz djetinjstva. Postao je pilot, i ne samo pilot, već i junak stotine ljudi kojima je toga dana, 24. prosinca 1998. godine spasio život u zrakoplovnoj nesreći.
Nika Tomić:
Novi san
Novi san
Hodajući po cesti punoj lokvi od kiše koja je nedavno pala, Marija je mogla vidjeti svoju refleksiju u jednoj od njih. Miris svježe kiše probudio je svježinu u njoj, a pogledom u lokvu, gledajući iza sebe, mogla je vidjeti predivno žuto i narančasto lišće kako lagano pada.
Dolaskom jeseni, Marija se teško mogla pomiriti s činjenicom da više neće moći klizati. Mrzila je jesen koja ju je podsjećala na ono što je najviše voljela, ali tragično izgubila. Jedan krivo uvježbani korak Mariju je doveo do toga da izgubi mogućnost da radi ono što najviše voli, da kliže.
Marija je bila klizačica koja je ove zime trebala ići na olimpijske igre. No, zbog iznenadne ozljede na zadnjem natjecanju, morala je zaboraviti odlazak na ovogodišnje igre. Sjedeći na terasi i ispijajući kavu, zadnje zrake sunca koje su obasjavale Marijino lice, probudile su nešto u njoj. Odlučila je podići pogled i krenuti ka klizalištu. Znala je da svoje znanje i iskustvo ne želi baciti u vodu, da tonu i nestanu na dnu.
Ulaskom u dvoranu i gledajući klizaljke sa strane, Mariji su se vratila stara sjećanja. Sama je uložila puno muke i rada te ju je sama pomisao na to da se možda više nikad neće vratiti na klizaljke silno boljela. Iz misli je probudi djevojčica u svom pokušaju da napravi okret u zraku s kojim je imala poteškoća. Laganim hodom se približavala klizalištu, gledajući djevojčicu, fascinirana. Djevojčica je primijetila Mariju te se okrenula prema njoj i nasmiješila. Marija je uzvratila osmjeh, pogledala djevojčicu u oči i upitala: „Trebaš li možda pomoć s tim okretom?“
Kada je vidjela olakšanje na licu djevojčice, Marija je shvatila da pomoć koju može pružiti djevojčicama na putu ka ostvarenju njihova sna može pomoći i njoj da pronađe novu sebe, novi san.
Dolaskom jeseni, Marija se teško mogla pomiriti s činjenicom da više neće moći klizati. Mrzila je jesen koja ju je podsjećala na ono što je najviše voljela, ali tragično izgubila. Jedan krivo uvježbani korak Mariju je doveo do toga da izgubi mogućnost da radi ono što najviše voli, da kliže.
Marija je bila klizačica koja je ove zime trebala ići na olimpijske igre. No, zbog iznenadne ozljede na zadnjem natjecanju, morala je zaboraviti odlazak na ovogodišnje igre. Sjedeći na terasi i ispijajući kavu, zadnje zrake sunca koje su obasjavale Marijino lice, probudile su nešto u njoj. Odlučila je podići pogled i krenuti ka klizalištu. Znala je da svoje znanje i iskustvo ne želi baciti u vodu, da tonu i nestanu na dnu.
Ulaskom u dvoranu i gledajući klizaljke sa strane, Mariji su se vratila stara sjećanja. Sama je uložila puno muke i rada te ju je sama pomisao na to da se možda više nikad neće vratiti na klizaljke silno boljela. Iz misli je probudi djevojčica u svom pokušaju da napravi okret u zraku s kojim je imala poteškoća. Laganim hodom se približavala klizalištu, gledajući djevojčicu, fascinirana. Djevojčica je primijetila Mariju te se okrenula prema njoj i nasmiješila. Marija je uzvratila osmjeh, pogledala djevojčicu u oči i upitala: „Trebaš li možda pomoć s tim okretom?“
Kada je vidjela olakšanje na licu djevojčice, Marija je shvatila da pomoć koju može pružiti djevojčicama na putu ka ostvarenju njihova sna može pomoći i njoj da pronađe novu sebe, novi san.
Marina Mikulić: Samo opušteno
Marija, Ana i Ela natjecateljice su Utrke 2020. uz, naravno, još natjecateljica. No, upravo su one osvojile prva tri mjesta. Marija je od samog početka bila glavni favorit jer je i prošle godine pobijedila na istom natjecanju. Ana se sasvim spontano prijavila na natjecanje, dok je Ela mijenjala svoju sestru koja je tjedan dana prije natjecanja slomila nogu. Evo kako je priprema izgledala...
Ana je mjesec dana uoči Utrke naporno vježbala i trenirala svaki dan. Bez obzira ne uloženi trud, nije imala velika očekivanja niti se brinula o rezultatu. Prošlogodišnja pobjednica Marija također je kontinuirano vježbala i pripremala se, no, za razliku od neopterećene Ane, Marija je osjećala veliki pritisak društva jer su svi očekivali da će ona pobijediti. Fizički je zaista bila i spremna i talentirana, ali to breme u glavi ju je neprestano kočilo. Ela, koja je vježbala samo tjedan dana prije Utrke, nije bila favorit ni za prvih deset (od ukupno dvadeset natjecateljica), samo što je ona vjerovala u sebe znajući svoje sposobnosti.
Stigao je i taj dugoočekivani dan Utrke. Sunce je obasjalo teren na kojemu je bilo spremno dvadeset natjecateljica. Na tribinama je bilo stotinjak ljudi, svi su navijali za svoje favorite i nestrpljivo čekali početak. “Priprema, pozor, sad!” začulo se na terenu i Utrka je počela. Otrčati ta dva kilometra naizgled je lako, ali zapravo je vrlo složeno. Svi su imali drukčije tehnike i načine: prvi kilometar sporo – drugi brzo, prvi brzo – drugi sporije ili cijelo vrijeme umjereno... Malo pomalo, minutu po minutu, vrijeme je prolazilo, pozicije natjecateljica su se izmjenjivale.
Nakon osam minuta prva tri mjesta bila su očita: Marija, Ana i Ela, koje su bile u velikoj prednosti u usporedbi s ostalima. Pitanje je samo bilo koja će od njih triju odnijeti pobjedu. Razlika između njih nije bila veća od metar-dva. Publika, kojoj je favorit bila Marija, navijački je uzvikivala njeno ime. Svega dvadesetak metara pred ciljem ona je izgubila kontrolu i iznenada usporila tempo. Očekivanja su ju zaustavila i nije uspjela pobijediti konkurenciju. Sada su u centru pažnje bile Ana i Ela. Tih nekoliko sekundi teklo je kao nekoliko sati.
I pobijedi Ela, ona koja je to najmanje očekivala, ona koja to nije očekivala uopće. Dotrčala je i Marija i osvojila treće mjesto. Bila je tužna jer nije ispunila očekivanja drugih, ali raspoloženje su joj popravile nasmijane Ana i Ela kojima nije bio najvažniji rezultat, one koje nisu imale velika očekivanja i one koje su bile spremne, fizički i psihički, one koje su bile opuštene.
Ana je mjesec dana uoči Utrke naporno vježbala i trenirala svaki dan. Bez obzira ne uloženi trud, nije imala velika očekivanja niti se brinula o rezultatu. Prošlogodišnja pobjednica Marija također je kontinuirano vježbala i pripremala se, no, za razliku od neopterećene Ane, Marija je osjećala veliki pritisak društva jer su svi očekivali da će ona pobijediti. Fizički je zaista bila i spremna i talentirana, ali to breme u glavi ju je neprestano kočilo. Ela, koja je vježbala samo tjedan dana prije Utrke, nije bila favorit ni za prvih deset (od ukupno dvadeset natjecateljica), samo što je ona vjerovala u sebe znajući svoje sposobnosti.
Stigao je i taj dugoočekivani dan Utrke. Sunce je obasjalo teren na kojemu je bilo spremno dvadeset natjecateljica. Na tribinama je bilo stotinjak ljudi, svi su navijali za svoje favorite i nestrpljivo čekali početak. “Priprema, pozor, sad!” začulo se na terenu i Utrka je počela. Otrčati ta dva kilometra naizgled je lako, ali zapravo je vrlo složeno. Svi su imali drukčije tehnike i načine: prvi kilometar sporo – drugi brzo, prvi brzo – drugi sporije ili cijelo vrijeme umjereno... Malo pomalo, minutu po minutu, vrijeme je prolazilo, pozicije natjecateljica su se izmjenjivale.
Nakon osam minuta prva tri mjesta bila su očita: Marija, Ana i Ela, koje su bile u velikoj prednosti u usporedbi s ostalima. Pitanje je samo bilo koja će od njih triju odnijeti pobjedu. Razlika između njih nije bila veća od metar-dva. Publika, kojoj je favorit bila Marija, navijački je uzvikivala njeno ime. Svega dvadesetak metara pred ciljem ona je izgubila kontrolu i iznenada usporila tempo. Očekivanja su ju zaustavila i nije uspjela pobijediti konkurenciju. Sada su u centru pažnje bile Ana i Ela. Tih nekoliko sekundi teklo je kao nekoliko sati.
I pobijedi Ela, ona koja je to najmanje očekivala, ona koja to nije očekivala uopće. Dotrčala je i Marija i osvojila treće mjesto. Bila je tužna jer nije ispunila očekivanja drugih, ali raspoloženje su joj popravile nasmijane Ana i Ela kojima nije bio najvažniji rezultat, one koje nisu imale velika očekivanja i one koje su bile spremne, fizički i psihički, one koje su bile opuštene.
Stjepan Gusak:
Ulaznica za raj
Ulaznica za raj
U jednom malom selu, na kraju puta, stajala je jedna, naizgled lijepa, stara kućica. U toj je kući dugi niz godina živjela starija žena, udovica tamošnjeg, bivšeg, župnika koji je preminuo nekoliko godina ranije...
Žena je bila jako pobožna. Svaki je dan bila na euharistiji u crkvi, primala je sakramente i nagoviještala evanđelje... Jedne noći žena usnu san. Vidjela je dotad neviđenu svjetlost, u toj svjetlosti siluetu čovjeka, no zbog svjetlosti ne vidje mu lice... Osjeti da je to Isus. On joj reče: "Slušaj ženo, sutra ću ti tri puta doći pred vrata, a ti me primi." Žena se probudi, sva rastresena, te zbog uzbuđenosti ne mogne više zaspati...
Kad je svanulo jutro, žena se poče pripremati za dolazak "posebnog gosta"; kuhala je najfiniju hranu, pripremala najudobniji ležaj, a iz podruma je izvadila bocu najkvalitetnijeg vina...
Bilo je točno 9 sati kad joj je netko pokucao na vrata. Žena se trznu i hitro poleti prema vratima. Otvorivši vrata, vidje nekog starca koji od nje zatraži utočište za odmor na kratko vrijeme. Žena ga pobješnjelo otjera, rekavši mu da čeka drugoga, važnijeg gosta...
Nešto poslije 11 sati netko opet pokuca na vrata. Žena poskoči i otvori vrata. Vidje nekoga sitnog bosonogog dječaka koji zatraži od nje malo hrane jer već dva dana nije ništa jeo. Žena se razljuti i drsko mu zalupi vratima pred nosom...
Sat otkuca podne kad netko zakuca na vrata. Žena pomisli da je to On. Otvorivši vrata vidje prosijedog starca koji ju zamoli za malo pića jer je na "onoj" ljetnoj vrućini silno ožednio. Žena samo drsko zalupi vratima...
Dan je odmicao, a Njega nije bilo, niti je više bilo ikoga drugog...
Kad je pala noć, žena utone u san, a u san joj dođe ista silueta od prošle noći. Žena reče: "Isuse mili, cijeli dan sam bdjela i čekala te, a tebe nije bilo."
On odgovori: "Ženo, tri sam ti puta došao na prag, a ti si me triput odbila. Ovo ti je bila ulaznica za raj, koju si odbila."
Žena je bila jako pobožna. Svaki je dan bila na euharistiji u crkvi, primala je sakramente i nagoviještala evanđelje... Jedne noći žena usnu san. Vidjela je dotad neviđenu svjetlost, u toj svjetlosti siluetu čovjeka, no zbog svjetlosti ne vidje mu lice... Osjeti da je to Isus. On joj reče: "Slušaj ženo, sutra ću ti tri puta doći pred vrata, a ti me primi." Žena se probudi, sva rastresena, te zbog uzbuđenosti ne mogne više zaspati...
Kad je svanulo jutro, žena se poče pripremati za dolazak "posebnog gosta"; kuhala je najfiniju hranu, pripremala najudobniji ležaj, a iz podruma je izvadila bocu najkvalitetnijeg vina...
Bilo je točno 9 sati kad joj je netko pokucao na vrata. Žena se trznu i hitro poleti prema vratima. Otvorivši vrata, vidje nekog starca koji od nje zatraži utočište za odmor na kratko vrijeme. Žena ga pobješnjelo otjera, rekavši mu da čeka drugoga, važnijeg gosta...
Nešto poslije 11 sati netko opet pokuca na vrata. Žena poskoči i otvori vrata. Vidje nekoga sitnog bosonogog dječaka koji zatraži od nje malo hrane jer već dva dana nije ništa jeo. Žena se razljuti i drsko mu zalupi vratima pred nosom...
Sat otkuca podne kad netko zakuca na vrata. Žena pomisli da je to On. Otvorivši vrata vidje prosijedog starca koji ju zamoli za malo pića jer je na "onoj" ljetnoj vrućini silno ožednio. Žena samo drsko zalupi vratima...
Dan je odmicao, a Njega nije bilo, niti je više bilo ikoga drugog...
Kad je pala noć, žena utone u san, a u san joj dođe ista silueta od prošle noći. Žena reče: "Isuse mili, cijeli dan sam bdjela i čekala te, a tebe nije bilo."
On odgovori: "Ženo, tri sam ti puta došao na prag, a ti si me triput odbila. Ovo ti je bila ulaznica za raj, koju si odbila."