Loading...
Loading...
Lidija MiočićGita Negro
Loading...
OŠ Jurja Barakovića, Ražanac2021.
Uvodna riječ
Slikovnica je nastala u sklopu projekta „U potrazi za izgubljenim vrijednostima“ te je njezino tiskanje financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske kao projekt u sklopu izvannastavnih aktivnosti osnovnih i srednjih škola u školskoj godini 2019./2020.
Cilj projekta bio je sačuvati i njegovati tradiciju te razviti svijest o važnosti očuvanja zdravlja, prirode i tradicijske baštine. Kroz projekt se nastojalo spojiti tradiciju s modernim dobom i osvijestiti mogućnosti korištenja digitalnih alata kod djece osnovnoškolskog uzrasta na način da je objavljena i digitalna inačica slikovnice.
U sklopu projekta nastale su četiri slikovnice s različitom tematikom: recepti tradicijskih jela, ljekovito bilje zavičaja, tradicijske igre i legende zavičaja.
Zahvaljujemo gospođi Gordani Miočić koja nam je, ispričavši priče iz naroda, pomogla u potrazi za izgubljenim vrijednostima jer ove dvije legende uistinu su dio tradicijskog nasljeđa ražanačkog kraja i kao takve smo ih ovim putem željeli sačuvati od zaborava.
Zahvaljujemo učenicima na iskazanom zanimanju za očuvanjem tradicijske baštine, posebice našim ilustratorima te njihovim roditeljima na podržavanju projekta.
Lidija Miočić, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti
Gita Negro, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti
Slikovnica je nastala u sklopu projekta „U potrazi za izgubljenim vrijednostima“ te je njezino tiskanje financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske kao projekt u sklopu izvannastavnih aktivnosti osnovnih i srednjih škola u školskoj godini 2019./2020.
Cilj projekta bio je sačuvati i njegovati tradiciju te razviti svijest o važnosti očuvanja zdravlja, prirode i tradicijske baštine. Kroz projekt se nastojalo spojiti tradiciju s modernim dobom i osvijestiti mogućnosti korištenja digitalnih alata kod djece osnovnoškolskog uzrasta na način da je objavljena i digitalna inačica slikovnice.
U sklopu projekta nastale su četiri slikovnice s različitom tematikom: recepti tradicijskih jela, ljekovito bilje zavičaja, tradicijske igre i legende zavičaja.
Zahvaljujemo gospođi Gordani Miočić koja nam je, ispričavši priče iz naroda, pomogla u potrazi za izgubljenim vrijednostima jer ove dvije legende uistinu su dio tradicijskog nasljeđa ražanačkog kraja i kao takve smo ih ovim putem željeli sačuvati od zaborava.
Zahvaljujemo učenicima na iskazanom zanimanju za očuvanjem tradicijske baštine, posebice našim ilustratorima te njihovim roditeljima na podržavanju projekta.
Lidija Miočić, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti
Gita Negro, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti
RAŽANAČKIM VRLETIMA
Autori: Lidija Miočić, Gita Negro
Vile u Skutima pod pećinom
Ilustrator: Amelie Coldeboeuf
Konjanik s Vrtoloma
Ilustratori: Petar Jelinić i Mihaela Mustać
Autori: Lidija Miočić, Gita Negro
Vile u Skutima pod pećinom
Ilustrator: Amelie Coldeboeuf
Konjanik s Vrtoloma
Ilustratori: Petar Jelinić i Mihaela Mustać
Vile u Skutima pod pećinom
U davno vrijeme svijetom su hodale vile. Živjele su daleko od ljudskog pogleda, ali nisu uvijek krile da su ovdje pokraj nas.
Noći su provodile u kolu na rosnoj livadi plešući do tihih praskozorja. Bijela magla vukla se čitavim ražanačkim krajem izranjajući iz morskih dubina ispod Vrtoloma i protežući se do podnožja Skuta pod pećinom.
U davno vrijeme svijetom su hodale vile. Živjele su daleko od ljudskog pogleda, ali nisu uvijek krile da su ovdje pokraj nas.
Noći su provodile u kolu na rosnoj livadi plešući do tihih praskozorja. Bijela magla vukla se čitavim ražanačkim krajem izranjajući iz morskih dubina ispod Vrtoloma i protežući se do podnožja Skuta pod pećinom.
Čim bi se magla počela spuštati, rane jutarnje zrake sunca pozivale bi razigrane vile da još brže zaigraju oko svoje špilje. Na glavi su imale vijenac ispleten od raznog poljskog cvijeća koji je krasio prekrasna rumena lica mlađahnih plesačica.
Vile su do pasa bile izvanredne ljepotice koje je rijetko koje ljudsko oko moglo vidjeti, a bijelim haljinama koje su sezale sve do poda, skrivale su svoje magareće noge. Oko pasa su imale pojas ukrašen perlama morskih školjaka. Svojim čarobnim plesom pozdravljale su novi dan.
Lišće obližnjeg drveća skladalo je najljepšu glazbu. Svirku bi upotpunila melodija ptičjeg pjeva te tjerala vile da plešu sve više i više. Neumorno bi se vrtjele i izvodile veličanstvene pokrete. Što su vile više plesale, to je magla bivala prozračnija.
Staza do ledine nije bila utrta jer su vile lagano, gotovo lebdeći, koračale po zemlji, a tek rijetki pastiri koji su tuda prolazili znali su za događaje na skrovitoj ledini.
Ledina bijaše okružena redovima borova, divljih maslina, pokojom smokvom i raznolikim grmljem. U sjeni drveća skrivali su se oni manje hrabri stanovnici šumskog proplanka, a na drugoj strani sunce je nesebično grijalo ledinu i sve na njoj. Ovdje se priroda pobrinula da oslika svoje najljepše pejzaže.
Kada bi poneki zalutali pastir ugledao vile kako plešu, skrio bi se misleći da će ih preplašiti i otjerati, ali one bi ga uzele za ruku i uvukle u kolo. Jedna među njima isticala se. Bila je to žena duge, crne kose do poda koja bi se pojavila među vilama pa iščezla.
