Međuopćinski LiDraNo 2022.

Paper stack border

pongo24308 8. razred &nbsp; Potnik

Zgljedam ga… Tu je… Došel je pred moj oblok! Čistam je molji, črni… Gljedim jo njega, gljedi on mene… Ne zna, bi se nasmejal, bi se išče bolje rasrdil… Hopi… Hopi se plakati, &nbsp;sozice puščati. Se je glasneši, se je jadneši…

Najempot, sam je stal! Zbesil ga grom… Valjda si je unda premisljil! Odišel &nbsp;je… Dalje na pot… Još jempot se brnul, još jempot me poljuknul, činilo mi se kak da mi je namegnul?! Dišel je, po svoji plovi stezi se otprajil.. V dalki svet.. Što zno kam? Molji… črni… tožni… Oblak…

Kt5e20c3N 8. razred&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp; Zaustavite Zemlju, silazim!

Roditelji i djeca su dva potpuno različita svijeta! Ne samo da drugačije misle, nego gledaju, shvaćaju i doživljavaju stvari na drugačiji način. Djeca vide zabavu i smijeh u svemu, dok odrasli posjeduju naočale koje opažaju sve što bi moglo izazvati i najmanju ogrebotinu na djetetu. Roditelji, odnosno odrasli nisu baš razumna bića. Uopće nemaju maštu, što je (ako se mene pita) veoma tužno. Ne vide tepihe koji lete, krevete koji su odskočna daska za odlazak u svemir ili medvjediće koji svaki put kad izađemo iz sobe ožive. Te dvije stranke uopće ne razumiju jedna drugu. Tijekom 14 godina istraživanja zaključila sam da čim je skrbnik stariji to je razumijevanje veće, a čim je mlađi to su veće šanse da izbije rat. U tome ratu bombardira se ružnim riječima koje zapravo ništa ne znače, a zatvaranje u zidine svog dvorca može potrajati par dugih sati. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Sve ukazuje na to da su roditelji došli sa sasvim drugog planeta; planeta na kojemu se educiraju o tome kako odgojiti i brinuti se za dijete. Očito da na tome vanzemaljskom sveučilištu nedostaje jedan predmet koji se zove Međugeneracijski jaz. Jako je važan i po mišljenju svakog djeteta, morao bi se uvesti. Na njemu bi se učilo o različitostima između „njihovog“ i „našeg“ doba i kako mirno riješiti nastali sukob.

Navek me je branil od sega i sih. Bil je moj anđel čuvar. Navek sam znala da morem dbežati k njemu v utočišče ako bi kakšega kvara naprajla. (i to sam znala i koristiti) &nbsp;&nbsp;&nbsp;Unda , najemput, moj je dedek zbetežal i moral je v bolnicu…….Sam tak …iznenada…jemput. Hodala sam ga glet s mamom, bakom i japom. Jako mi je&nbsp;bilo grdo bez jega doma i jedva sam čekala ka več jemput dojde dimo. Dosta dugo neje došel…a dok je došel……. skakala sam od sreće. Nesam se mogla&nbsp;od jega odlepiti, dugo smo se spominali, smejali i zafrkavali. Mela sam mu čuda toga za sprepovedati, kak i kaj je se bilo dok ga ga ne bilo doma. Bil je slab. Pazila sam na jega, na sakom koraku. Rekli smo si, da se, čim mu bode malo bole, odma pemo šetat malo po vrtu. Minuli su štiri dni od da je moj deda došel z bolnice. Bližil se moj imendan -Jožefovo. Bila sam srečna kaj bo moj dedek doma baš unda kaj se si skupa malo počastimo. Nutri v meni&nbsp;je se treperilo i popevalo. Jako sam bila uzbuđena i nestrplivna. &nbsp;Ali, unda se dogodilo nekaj kaj je meni moje malo srčeko rastožilo. Baš na moj imendan, moj je dedek zapral svoje stare i zmočene oči, zaspal je zanavek. Ništ mi je ne od početka bilo jasno. A…unda sam svatila….Bilo je to najhujše kaj mi se moglo dogoditi. &nbsp;&nbsp;&nbsp;Pravila sam se da sam jaka, ali nutri v sebi moje malo srčeko puščalo je velike soze. Nekaj se v jemu bunilo&nbsp;vriščalo.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Te den kak da se na dva dela raskolilo. Den denes mi fali i da gut se zmislim na jega. Baka mi je za rođendan dala zlatnoga prstena kaj je dobila od mojega dedija, svojega moža za uspomenu. Tak je on stalno z menom. I ak' ga ga ne, štimam ga i volim največ na svetu. Znam da bi se ve i on daje živ fest štimal z menom. Našemu druženju ne bi bilo kraja. „Dedek moj……ti si još navek globoko vu mojemu srcu, nek ti je laka zemlica. Počivaj vu miru.“

Polica s koje promatram Jakovljev svijet počela se klimati, ostarjela je. Ostarjele su i moje jadne tanke stranice, sve te godine patnje i tuge ostavile su traga na mojoj duši i tijelu. Ponestalo mi je tema za razmišljanje, a s njima se istopio i onaj zadnji tračak nade koji se još uvijek držao, skriven negdje duboko u meni. „Ovo nije dobar život“, govorila sam si, „ovako ne bi trebala živjeti nijedna knjiga!“ Poželjela sam si počupati stranice od jada. I kad sam se trgnula, slučajno sam pala na pod do Jakovljeve noge. I on je ostario. Uzeo me u ruke i napravio ono na što sam čekala cijeli svoj život – otvorio je moju prvu stranicu. Zagledao se u mene… Nasmijao se… I počeo čitati… Nakon svih ovih dugih i usamljenih godina on me napokon odlučio pročitati! Odmah sam zaboravila na sve svoje muke. Ipak se nisam prevarila, znala sam da će jednoga dana otkriti ljepotu čitanja.&nbsp;&nbsp;&nbsp; Kad je pročitao i posljednju moju stranicu, Jakov je popravio klimavu policu, a zatim su na nju počele pristizati nove knjige. A moj je život toga dana ponovno postao lijep. Svaka knjiga ima samo jednu misiju, a sad kad sam i ja ispunila svoju, novim prijateljicama s ponosom govorim o svom Jakovu koji je ovih dana kupio još jednu policu za knjige.

Kada se našao u opasnoj situaciji koja ga je jako preplašila, a preplašila ga je jer ga je ugrožavala, onda je bila dvojba može li se boriti s time pa osigurati hranu, ili je ipak on presnažan. Tako naš mozak funkcionira. U tom starom dijelu mozga, kod intenzivnih emocija, kad se jako preplašimo ili kad se jako razljutimo, onda tu reagiramo. Kad nam nešto jako digne živac, kažemo ono što inače ne bismo, zacrvenimo se, napeti su nam mišići. To je sve naš evolucijski odgovor,&nbsp;to nam mozak šalje signale. Naljutimo se kad nam se nešto ne sviđa, ne dobijemo što želimo, osjećamo nepravdu,&nbsp;mozak regulira našim ponašanjem, šalje nam&nbsp;impuls da je nešto opasno ili loše u našoj okolini pa su nam mišići snažniji.&nbsp;Upali se centar za emocije pa kažemo svašta. Što se događa kad nam mozak zakaže? Onda teško učimo, nečega se ne možemo sjetiti, to je otprilike ona priča kad neke stvari dugo ne koristimo, onda ih zaboravimo. Mozak utječe na naše cijelo ponašanje i prima podražaja iz okoline. Funkcionira primajući jako puno informacija kojih najčešće nismo svjesni, a mora ih na neki način organizirati.

DRAGO26108 7. razred Privatna projekcija

Zgodan u mlađim danima. Zavodnik zelenoplavih očiju i vitke građe. Danas debeljuškast, kruškast, bombastična trbuha, tankih kratkih nožica. Aktivan i svestran nekad. Kinooperater u Kinu „Rudar“, vozač kamiona za Modex, građevinar, glavni kuhar u svojoj kuhinji. Nakon sedamdeset osam godina i dalje je kinooperater. Projicira svoj film. Kontrolira jačinu tona, oštrinu slike, uklanja sitna oštećenja nastala prilikom presnimavanja. Kada je prva projekcija pri kraju, premata film na početak pripremajući ga za sljedeću projekciju. Ulazim u dvoranu kao posjetitelj, objektivi namješteni, glazba uključena, svjetla ugašena. Početak projekcije. Terezija Turk, supruga Dragutina, preminula je 2006. godine u 62. godini života. Nakon njene smrti u kuću se nastanila tišina. Čini se da je ona razlog duboke tuge u očima moga djeda. Htio je dokazati i sebi i cijelom svijetu da sve može sam. Svake srijede miješao je&nbsp;tajne sastojke, spajao slatko i kiselo praveći „tenku zlevanjku“ koja je svojim mirisom budila uspomene. Koliko god bio uporan u odbijanju bilo kakve pomoći, mama nije odustala. Stavljajući u posudu ručak za djeda, ovaj put „tenfanu piletinu“ s pire krumpirom, uputila mi je osmijeh. Znala sam. Sretna je što sam uz nju. Svaka dva dana posjećujemo djeda. Mama brine da ne bude gladan, a ja sam jednostavno uvijek tu.

Što se događa u mozgu ako dugo ne spavamo? Za njega je to veliko opterećenje jer spavanje ide u osnovne biološke funkcije poput&nbsp;hrane i vode jer bez toga ne možemo. Ugrožavanjem vitalnih funkcija polako dolazi do ugrožavanja cjelokupnog funkcioniranja. Kad dugo ne spavamo,&nbsp;naše cijelo psihičko funkcioniranje je drugačije. Usporeno mislimo, možemo imati nekakve halucinacije, nešto nam se pričinjava. Tinejdžeri imaju drugačiji ritam spavanja zbog razvoja mozga u toj dobi. Kod vas se razvija prednji dio mozga koji je vezan uz planiranje, ponašanje, itd.&nbsp;i ritam spavanja u toj dobi je pomaknut da mladi kasno zaspu. Zato se u nekim zemljama kad se priča o jednosmjenskoj nastavi radi&nbsp;o tome da je nastava pomaknuta na devet sati. Tako&nbsp;djeca mogu prirodno odspavati koliko im je potrebno i da to nije buđenje u šest sati. Zamislite da idete u školu i da se budite u osam, sigurno bi zapamćivanje&nbsp;i učenje bilo lakše. Što se događa s mozgom kad smo ljuti? Mozak je podijeljen na lijevu i desnu polutku, ima i svoje središte, jezgru. Kada bismo to prepolovili i pogledali, sve se iz jezgre nadograđuje dalje. Izvana je kora velikog mozga. Kako se mozak razvijao kroz evoluciju i kroz različite vrste, najveći mozak imaju ljudi jer su najviše na evolucijskoj ljestvici. Međutim, mozak maju i životinje, i one na nižem stupnju razvoja i nešto višem. Što je biće niže na evolucijskoj ljestvici, to ima manji mozak. Kako se vrsta razvijala i bila složenija, tako je rastao i njen mozak. Zato se kod ljudi ovaj bazični dio, jezgra, zove stari mozak jer je prvi nastao u evolucijskom razvoju. Emocije su smještene u starom dijelu mozga. Kad se pojavila ljudska vrsta, čovjek je evolucijski razvio jedan mehanizam koji se zove „bori se ili bježi“.

ZADAĆA 77777 7. razred Domaća zadaća je zajednički nazivnik svih razreda osnovne škole

„Iza sedam mora, iza sedam gora…“ Tako obično počinju bajke pa i vi, vjerojatno, očekujete neku bajku. No, moja priča nije bajka, već stvarna priča o zadaćama koje sam imala tijekom sedam godina školovanja. Niži razredi. Učiteljica ulazi. Veseo osmijeh. Malo igre, malo učenja, a na kraju, ponovo uz smiješak, domaća zadaća. Letim kući mami i tati. Svi sretni – imamo zadaću. Sjede uz mene i potiču me: „Daj, nije teško, možeš to. Samo se malo potrudi!“ A ja, pišem, brišem pa ponovo pišem dok, konačno, zadaća nije gotova! Svi sretni – napisali smo zadaću. No, svaki naredni sat isto – pozdrav, lijepe riječi, obrada, malo (ako imamo sreće) šale i smijeha, a na kraju – domaća zadaća! Ako bih slučajno i zaboravila na nju, mama i tata bi me podsjetili. Osobito mama. Ah, ta mama! Zadaća je uvijek morala biti točna, uredna, lijepo napisana. Ne zbog mene ili učiteljice! Ma kakvi! Mama, mama je bila ta koja je tražila dlaku u jajetu. Ni danas ne kužim zašto mi je jednom (mislim u drugom razredu) prekrižila cijelu zadaću crvenom olovkom. Kao da je učiteljica! Jako sam se naljutila, pala je kiša suza, ali spasa nije bilo. Piši ponovo!

JESEN 20021. 5. razred Jesen je tu

Jesen je tu &nbsp; Uz nas je zelenim i žutim bojama. Cvjetovi joj mokri. Miriše na svježinu. &nbsp; Padat će listovi s drveća. Jesen živi. Oblaci joj mašu.

S kropom so ga poparili i v koriti&nbsp;harili. Na glavo ga obesili po sredini&nbsp;razrezali. &nbsp; Zameglilo mi se… zavrtelo mi se… za čas sam se… prehitiv. &nbsp; I dok so mene mocali Pajceka su već raščameštrali. Srce so&nbsp;vum zeli na stol su ga deli. &nbsp; K &nbsp;sej sam došel al sam več blizu ne&nbsp;išev. Se me bolelo, al srce največ !

ZNANJE56789 7.razred Moja pobjeda

Krenuo sam u prvi razred i učio abecedu koja je bila tek priprema za čitanje. &nbsp;&nbsp; Na početku svog obrazovanja bio sam onaj učenik koji je miješao slova 'd' i 'b',&nbsp;'a' i 'e', čitao obrnutim redoslijedom i pisao lijevom rukom. Slova bi mi bježala, a ja bih ih prstićem pokušavao uloviti da se ne izgubim u svim tim zbijenim, nepročitanim redovima. Čitanje bi bilo slabo, a i kod pisanja izostavljao bih poneko slovo u riječima. &nbsp;&nbsp; Problem je isplivao na površinu početkom trećeg razreda kad mi je učiteljica na satu hrvatskog rekla da čitam za jedinicu. Toliko me bilo sram što nisam bio dovoljno dobar u čitanju da sam prešutio mami što se dogodilo.&nbsp;&nbsp;Strah od čitanja postao je moja noćna mora i nikako nisam želio čitati na glas jer sam se bojao kritika. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Bio sam prestravljen kad sam ugledao crna slova na bijelom papiru koja su izgledala poput strašila, a riječi dugačke poput ogromne zmije zvečarke. Još se sjećam koliko sam truda, muke i vremena uložio da se približim 'nivou' koji su moji vršnjaci već odavno dosegli.&nbsp;

·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;U kojoj su&nbsp;mjeri danas djevojke ravnopravne mladićima? Još je to daleko od ravnopravnosti. Postoje mjesta na kojima uopće niste ravnopravne, recimo u naselju. Mladići mogu raditi svakakve sramotne stvari na račun djevojke. Djevojka će ispaštati, a mladić će ispasti frajer. Čim se malo maknete iz tih zatvorenih mjesta poput romskih naselja, vidjet ćete da postoje mladići koji daju na važnosti djevojkama, gdje se cijeni to što djevojka ima pravo izbora. &nbsp;·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Što mislite o ranoj trudnoći kod mladih Romkinja? Mislim da je to dio neznanja i da nisu ni svjesne što roditeljstvo znači, kolika je to odgovornost i kako se trebaju pobrinuti da to dijete ne upadne u isto siromaštvo u kojem se one nalaze. Ako imaš samo 14, 15 godina i bez ikakve si financijske stabilnosti, nisi spremna biti majka jer ne možeš tom djetetu priuštiti ni najpotrebitije. Treba se čuvati i znati da uvijek postoji način da budete djevojke, da proživljavate svoju mladost, ali da ne morate odmah biti majke i žene. ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Što mislite o utjecaju društvenih mreža na život mladih Romkinja? Mlade djevojke se otvaraju previše na društvenim mrežama i ne znaju se ponašati zaštitnički prema samoj sebi jer nisu svjesne posljedica. Mislim da će se to s vremenom promijeniti jer polako shvaćaju koliko je bitno paziti što objavljuješ jer mnogi iskoriste te informacije.

Ne treba mi godišnji odmor kad imam Ulicu. Ona traje čitavu godinu, ali je najposjećenija ljeti kad nema škole. Ona je mjesto na kojem sam tražena i potrebna, na kojem svi znatiželjno slušaju moje priče i pustolovine, na kojem sam svima zanimljiva, na kojem nema nepotrebnih svađa i skandala, samo usputne rasprave. To je mjesto na kojem sam važna ja. Tu nisam odbačena, nisam sramežljiva, nisam tiha, nisam&nbsp;ono što sam u društvu drugih. Nisam onakva kakva se činim na prvi pogled. Slobodna sam. Zato sam shvatila draž ljeta. Ljeto, sloboda, Ulica. Vrijeme je to kad spavam do podneva, skrivam se u hladovini čitajući knjige, tražim nove načine hlađenja, družim se s prijateljima, jedem sladoled, stavljam što više leda u pića, mažem se ljepljivom kremom za sunčanje, iščekujem odlazak na more, i pronalazim ljepotu u tome. Ljeto je razdoblje kad mogu svaku večer odlaziti u Ulicu i na najbolji mogući način provoditi sunčane ljetne dane. Nema većega osmijeha na mojem licu od onoga koji nosim kad trčim prema Ulici, nema slobodnijeg plesa od plesanja po Ulici, nema zanimljivije priče od one prepričane na podu Ulice, nema ljepšeg pogleda na zalazak sunca od onoga s Ulice, nema svježijeg zraka od svježeg povjetarca koji osjećam na licu dok biciklom jurim Ulicom, nema boljeg pogleda na zvijezde od pogleda s prašnjavoga poda Ulice na vedru ljetnu noć. Nema slobodnijeg mjesta, nema posebnijih sjećanja. U mom svijetu, ljeto će uvijek pripadati Ulici onoliko koliko će Ulica uvijek pripadati ljetu.

sreća22057 8. razred &nbsp; OSVRT NA ANIMIRANI FILM ALIKE Biti svoj ili stop kopipejstanju Slični, jednaki, identični

Općepoznato je da na internetu možemo pronaći sve i svašta. Na YouTubeu postoji more različitih videa, pjesama i filmova. Sasvim slučajno u preporukama mi se pojavio film Alike. Odlučila sam mu dati priliku privučena animiranom pozadinom i samim naslovom, ali i kratkoćom jer traje svega osam minuta. Španjolski je film, ali to nije nikakav problem za razumijevanje jer likovi uopće ne komuniciraju govorom. Zapravo govore jako puno, a da ne govore uopće. Glavni su likovi otac i sin, simbolično nazvani Copy i Paste. Njihova se imena u samome filmu uopće ne saznaju i moguće ih je otkriti tek kad se istražuje sinopsis filma. Otac isprva prati ono što rade i svi drugi stanovnici grada u kojemu žive. Kopiraj i zalijepi, kopiraj i zalijepi..., a njegova plava boja blijedi i stapa se sa sivom masom. Animirani filmovi kao svoju publiku najčešće imaju djecu, no film Alike redateljskoga dvojca Daniela Martineza Lare i Rafe Cana Mendeza cilja na ljude svih životnih dobi. Ovaj kratki animirani film izrađen računalnom 3D animacijom svjetlo je dana ugledao sad već davne 2015. godine. Iako sam ga ja odgledala tek ovih dana, u ovih je sedam godina pregledan oko 12 milijuna puta.

Rječnik: potnik – putnik; zgljedam – ugledam; došel – došao; oblok – prozor; čistam – skroz; molji – maleni; črni – crni; nasmejal – nasmijao; išče – još; rasrdil – razljutio; hopi – počne; puščati – puštati; se – sve; glasneši – glasniji; jadneši – jadniji; najempot – odjedanput; stal – stao; zbesil se – uplašio se; valjda – vjerojatno; unda – onda; odišel – otišao; još jempot – još jedanput; brnul – okrenuo; poljuknul – pogledao; namegnul – namignuo; dišel je – otišao je; stezi – stazi; se otprajil – uputio se; dalki – daleki; što - tko

Sjećam se i gubitaka. Izgubila sam osobu za koju nikada nisam mislila da će mi toliko nedostajati,&nbsp;voljela&nbsp;me&nbsp;i cijenila,&nbsp;naučila&nbsp;me kako&nbsp;zavoljeti&nbsp;sebe. Grizem se zbog svega što sam mogla reći, napraviti, vidjeti i proživjeti da sam imala samo malo više hrabrosti i volje. I duša mi ne da disati zbog svih uspomena koje ostavljam iza sebe, svih&nbsp;ljudi koji su mi nekada bili sve,&nbsp;danas postaju sjećanja koje blijede i čekaju neko novo sutra.&nbsp; Preispitujem sve svoje odluke, želje i mogućnosti. Shvaćam da sam upravo ono što sam morala biti. U sebi osjećam djevojčicu koja potpuno bezbrižno šeće ovom stazom, ne shvaćajući da će za nekoliko godina, istom tom stazom šetati djevojka koja bi učinila sve da ostvari svoje snove. U pozadini čujem ljude, čujem prijatelje, cijeli svijet koji se neprestano kreće kao vrtlog. Prisjećajući se svih uspomena, osjetim vjetar u kosi.&nbsp;Podsjeća me na slobodu.&nbsp;&nbsp; &nbsp; Iznad mene pojavilo se sunce&nbsp;i sada se konačno osjećam sigurno.&nbsp;Njegova&nbsp;toplina&nbsp;polako dotiče svaki dio mojeg&nbsp;umornog&nbsp;tijela&nbsp;i daje mi nadu. Što god da se dogodi i što god ja odlučila, netko će biti tu&nbsp;za&nbsp;mene i uhvatiti me u svakom padu. Dotičem&nbsp;tlo i željela ja to ili ne, morat ću nastaviti hodati. Stvarat ću nove uspomene, upoznavati nove ljude. Suze na licu polako se suše, okrećući se oko sebe, ne vidim nikoga. I sada znam da sam u ovome sama, počinjem ispočetka. Oči mi sjaje uspomenama i osjećajima, ali to je ono što me čini jedinstvenom i nepokolebljivom.&nbsp;Sunce iznad mene sja jače nego ikada i kao da mi naređuje: „Ne posustaj!“&nbsp; &nbsp; „Spremna sam, moram biti“, rekla sam sama sebi hrabro koračajući po sasvim novom svijetu. &nbsp; &nbsp;

Najbolja prijateljica u razredu bila je najbolji čitač i dijete kojem je sve išlo od ruke. U usporedbi s njom ja sam bio manji od makovog zrna. Umjesto da me vrijeđa i podcjenjuje, uvijek bi me štitila i dizala mi krhko samopouzdanje.&nbsp;Tajna „lošeg čitača“ nije dugo ostala tajnom jer je netko „pustio bubu“ u uho mojoj mami. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Bilo je tu svega: suza, ljutnje, mucanja, razočaranja, visokih tonova i trenutaka bez tona. Taj isti tjedan kad su roditelji saznali za problem, odveli su me logopedu. Mlada gospođa zvala se Željka i moj prvi susret s njom nije bio neugodan jer je bila jako uljudna i imala je nježan glas. K njoj sam odlazio jednom tjedno prije ili poslije škole pa bismo se aktivno družili. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Vrativši se dvije godine unazad počeo sam spajati kratke crne i crvene slogove kako bih pročitao riječi kao: dabar, dobar, ruka…. Družio bih se s riječima , uvećanicama, umanjenicama, otvornicima , zatvornicima, križaljkama i čitao bih puno tekstova s pitanjima na koja bih kasnije odgovarao. Bilo je naporno,&nbsp;bilježnica se crvenjela od broja pogrešaka, no ja sam svaki tjedan napredovao sporim i sigurnim koracima jer sam i inače mirnije, tiše i sporije dijete.

O životu četiriju sestara Priča se odvija u gradiću jedne od američkih saveznih država zahvaćene ratom. Kroz dva dijela prati pustolovine četiriju sestara: Meg, Jo, Beth i Amy, a naglasak je na tome kako je svaka sestra drugačija od druge. Iako žive u istim životnim uvjetima, imaju sasvim drugačija mišljenja, stavove, osjećaje i talente. Ljepota ovog izvanrednog djela nije samo u priči i radnji, već u likovima u kojima svi možemo pronaći dio sebe: u ambicioznoj Jo, razmaženoj, ali kreativnoj Amy, prekrasnoj i sanjivoj Meg, krhkoj, ali velikodušnoj Beth, tvrdoglavom Laurieju ili pak u marljivoj i mudroj majci koja ih tijekom života savjetuje i podupire. U prvom dijelu družimo se s četirima sestrama tijekom njihovog djetinjstva, čitamo o nepodopština, o stjecanju prijateljstava, doznajemo njihove želje i snove. Mlade i neozbiljne djevojčice u drugom se dijelu suprotstavljaju izazovima odrastanja, smrti, bolesti, a i same dolaze u ulogu majke pa unatoč siromaštvu pokušavaju osigurati svojoj djeci radosno i bezbrižno djetinjstvo. U borbi su same sa sobom, nastoje raspoznati svoje osjećaje, zavoljeti same sebe kako bi mogle voljeti druge, trude se prepoznati pravu ljubav i udovoljiti svojoj želji da budu voljene.

Rječnik: nezgoden cajt – nezgodan trenutak; neje – nije; saki – svatko; zapira – zatvara; zgoden cajt – pravi trenutak; dojde – dođe; velji – kaže; k tej – k tebi; zgovorja – izgovara; betežen – bolestan; zmočen – umoran; večpot – više puta; pošljem – pošaljem; kaj – što; ne baš zgoden cajt – ne u pravi trenutak; spakujem se – spremim se; k najboljšemu pajdošu – najboljemu prijatelju; zakaj – zašto; stiral – otjerao; &nbsp;hitim – bacim; nikaj – ništa; ne delam – ne radim; gljedim – gledam; mortik – možda; čokam – čekam; prejde – prođe; z dena v den – iz dana u dan; neje nam baš zgoden cajt – nije nam baš zgodan trenutak &nbsp;

31159horizont 8. razred Osvrt na knjigu Louise May Alcott Male žene

Male žene u velikom svijetu Već je činjenica da je knjiga Male žene 2013. godine u časopisu The Guardian proglašena &nbsp;jedna od najvažnijih ženskih knjiga svih vremena, dovoljna da shvatite značenje i popularnost ovog neodoljivog romana. Izvanredna priča, koja nam daje uvid u život jedne obitelji, objavljena je još davne 1868. godine. Ušla je u srca mnogih čitatelja stekavši toliku prepoznatljivost, da je prevedena na više od 50 jezika, poslužila je kao predložak za nekoliko igranih filmova, televizijskih serija, pa čak i za operu. Autorica Louisa May Alcott inspiraciju je pronašla u vlastitom djetinjstvu i svakodnevnom životu. U 19. stoljeću usudila se javno podržati ženska prava i samostalnost te time ostala u pamćenju onih koji su njezino djelo čitali s užitkom, u divljenju, bez zastajanja.&nbsp;

breza17052 8. razred &nbsp; BRIGA O SVOJEMU ZDRAVLJU – NAJVAŽNIJA BRIGA SVAKOGA ČOVJEKA &nbsp; Gorivo naše svagdašnje &nbsp; Od lovca i skupljača plodova do čovjeka koji sjedi

Ako želi preživjeti, čovjek treba hranu. Da mu je hrana jedina važna stvar na svijetu, znao je još špiljski čovjek. To je sredstvo preživljavanja trebao pronaći ili uloviti, a pritom je trošio puno vremena i energije. I tako ukrug, iz dana u dan. Nasreću, mi u današnje vrijeme hranu ne moramo loviti ili skupljati. Sve što poželimo pojesti, nadohvat nam je ruke. Bilo kad i bilo gdje. Da bismo došli do energije, ne moramo ju trošiti u onim količinama kao što su to morali naši predci. Ipak, kao da smo otad zaboravili da je naše tijelo stvoreno za kretanje, a ne za sjedenje. Nažalost, velik broj ljudi današnjice zbog svojega posla previše vremena sjedi pred računalima i ne kreće se dovoljno.

Kako izgleda proces pisanja knjige? Čekate li inspiraciju ili je to posao koji se odrađuje u bilo koje doba dana? &nbsp; Ja sam to sve radio planski. Odredio sam si dane i vrijeme u tim danima kad ću raditi na knjigama. Kad se radi o velikim tekstovima od nekoliko stotina stranica – to je vrlo velik posao koji traje ili mjesecima ili godinama. Prvo sam si razradio teme i sadržaje o kojima ću pisati, zatim sam pročitao sve što mi je god palo pod ruku o tim temama, razgovarao s ljudima koji znaju više od mene i tek onda sam se bacio na pisanje. Nema tu inspiracije koja pada s neba. Inspiracija (nadahnuće, udisanje „duha“, sadržaja, teme, materije) je ono što u tebe kao osobu uđe kroz pročitane knjige, pogledane filmove, odslušanu glazbu, razgovor s kulturnim i plemenitim osobama. &nbsp; ČITANJE JEST TEŠKO, ALI BAŠ ZATO JE I KORISNO.&nbsp; &nbsp; Biste li radije bili autor knjiga ili učitelj hrvatskoga jezika, zašto? &nbsp; Ja sam i jedno i drugo. Ne bih htio biti nešto treće. Pronašao sam se i u jednome i u drugome. To je svrha mojega života – da budem pisac i da budem učitelj.&nbsp;&nbsp;

Svašta u našoj glavi Je li točno da se prošlost pohranjuje u malom, a sadašnjost u velikom mozgu? Mali i veliki mozak je jedna druga podjela, mali mozak smješten je iza i&nbsp;više je vezan uz našu ravnotežu, hodanje i motoričku koordinaciju, a veliki mozak se zove&nbsp;kora velikog mozga, izvana. Sve informacije,&nbsp;naša sadašnjost i naša prošlost, smještene su u tom dijelu kore velikog mozga.&nbsp;Ono što smo čuli davno, ponekad to ne koristimo i nekako zaboravimo,&nbsp;to se vjerojatnu spušta u dublje dijelove našeg mozga, a nešto što sada trebamo, lakše ćemo se prisjetiti. Npr. ono što ste učili u petom razredu&nbsp;teže ćete se prisjetiti, nego li učenici koji to uče sada jer ste u međuvremenu saznali još puno novih informacija. Možda ste primijetili kod djedova i baka, oni jako puno pričaju o tome kako je nekad bilo i sve o svojoj prošlosti, a ponekada se ne mogu sjetiti što je bilo dan ranije. Rekli smo da i tinejdžeri imaju svoje specifično ponašanje, tako i ljudi u starijoj dobi polako razmišljaju o tome kako su proveli život, što su napravili, koje su im vrijednosti, kako su zadovoljni time, pa onda razmišljaju o različitim uspomenama. Ova sadašnjost kod njih već malo teže funkcionira. Je li istina ako više učimo&nbsp;da je mozak sve više izbrazdan, a ako sve manje pamtimo da je sve glađi? &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Volim u šali reći da je mozak jedini organ za koji je jako dobro da ima bore. Što je mozak naboraniji, to je bolje za njega zbog stvaranja različitih neuralnih putova. Čuli ste za izraz „pokreni moždane vijuge“. To su crte na mozgu, utori jer što više potičemo mozak učenjem, svladavanjem nečega, to on ima više bora. Prema tome, bore da, ali na mozgu.&nbsp;

coco183 7. razred Prvi film i radionica mladih Roma iz Piškorovca&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;Lume cara âj âm njenčim

Lume cara âj âm njenčim ili Svijet je preda mnom zanimljiva je i edukativna filmska radionica održana u Maloj Subotici od 21. do 25. lipnja 2021. godine uz voditeljicu Hanu Katanić. Cilj tog projekta bio je da mladi Romi osmih razreda nauče nešto o medijima i snimanju filmova jer na tom području nema nijednog Roma. Skupinu je činilo osam osmaša, pet dječaka i tri djevojčice. Radionice su se održavale u područnoj školi u Držimurcu te na prostorima OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica, u suradnji s Otvorenim likovnim pogonom i Romskom organizacijom mladih Hrvatske. Uz učenje o medijima mladi Romi su se pripremali za svoj novi put, srednju školu. Upoznavanje i pisanje scenarija Motivacijske razgovore na hrvatskom i bajaškom jeziku održao je edukator Siniša Senad-Musić, koji je govorio o važnosti obrazovanja, dok je snimatelj Matija Kralj to dokumentirao. Upoznao je učenike s profesionalnom kamerom i montiranjem te ih je potaknuo da razvijaju svoju kreativnost. Prvo se odvijalo upoznavanje među sudionicima radionica. Govorili su o svojim snovima i željama za budućnost koje će pokušati ostvariti. Zajednički su dogovorili scenarij za film te je svatko od njih uspješno sudjelovao. Uz kreativni dio vodili su i ozbiljne razgovore. Raspravljali su o “ženskim” i “muškim” zanimanjima, a kasnije su vodili razgovore o normalizaciji spolne diskriminacije.

Osnovna škola Nedelišće 15.2.2022.

ŠMRKEL Odlučil sam pisati o nečemu kaj ne je lepo niti videti, niti čuti. Dok onak z nosa se cedi, zeleno zgledi, na nojža se vleče, ropčeke v smetje meče hriple i kašla. Na kihaje sprovla dok z nosa vun gledi. Šmrklavi kak šmrklivec glavni je krivec za pune ropčeke, i čaja pune lončeke. Jen obični šmrkel!

Da pak je jemput došel meni v nos zato kaj sam vum dišel bos, celi nos mi je bil pun ne sem šmrkla mogel zvaditi vum. Močil sam se dosti minot, probal sam hiljadu pot. Deset minot ž jim sam se svadil. Na kraju sam ga ja z prstom vum zvadil. Drugač je ne zišlo, z ropčekom nikak ne je išlo! Kakšna nevola se šmrklu pripetila? Šmrkliva kuglica se v smetju zgubila!

Kao što su moji roditelji, logopedinja i učiteljica vidjeli napredak, tako sam ga osjetio i ja.&nbsp;Bio sam sve bolji i brži u čitanju te sam naučio mnogo novih riječi koje sam spremao u pretinac svoje glave.&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;U četvrtom razredu lakše sam pratio nastavu u školi i moj je napredak glasno pohvalila razrednica Sonja Rodinger.&nbsp;Bio sam ponosan do neba i natrag.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Postao sam primjer uzornog učenika, a prijatelji iz razreda su sa smiješkom promatrali moj napredak. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Danas čitam iz potrebe i znatiželje jer znam koliko su knjige važne. One me podučavaju, informiraju, nasmijavaju, odvode u daleke, nepoznate krajeve.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Još i sada u sedmom razredu popiknem se na neku dugačku, meni nepoznatu riječ koju ne mogu odmah usvojiti. Događa se da teže shvaćam riječi prenesenog značenja, ali i dalje se trudim biti bolji i učiti na svojim pogreškama. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Poteškoće u čitanju ogroman su problem, no uz podršku roditelja sve je bilo lakše. Oni su mi uporno govorili da se svaki trud isplati i da mogu što i moji prijatelji. Vjerovali su u mene, a ja sam im dokazao da su njihove riječi istinite i da se sve može uz rad i&nbsp;strpljenje. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Na žalost danas u nekim siromašnim zemljama žive djeca koja nemaju pravo na obrazovanje i pismenost. Zakinuti su za bogatstvo koje se zove čitanje, a ja sam jedan od sretnika koji svakim novim listom otvara vrata svoje budućnosti.

2468zmaj 7. razred OČI

Oči su raznih boja izgleda i veličine. I nitko ne vidi isto. Neki vide slabije, a neki bolje neki crno bijelo, a neki šarene boje. &nbsp; Svako je oko posebno jedno ili dvoje jer sretni su ljudi koji vide sunce na nebu ili zvjezdane noći. Lijepo je vidjeti kad imaš oči.

Nekada očima govorimo bolje nego ustima, pokazujemo osjećaje &nbsp;bez ikakvoga govora. &nbsp; Kao što tugu prepoznajemo kad iz oka suza teče ili kad se oči uzdignu tad čovjek pun je sreće. &nbsp; No, oči imaju manu. Nekad čovjeka mogu prevariti, ono loše dobrim pokazati jer s očima nikad ne znamo hoćemo li vidjeti ono što želimo.

Kako psiholozi uspostavljaju kontakt s mladim ljudima? Kod tinejdžera treba voditi računa&nbsp;o&nbsp;njihovim razvojnim osobitostima i imati razumijevanja&nbsp;za&nbsp;nekakve probleme s kojima se oni nose. Bitna je usmjerenost na ostvarivanje dobrih odnosa s vršnjacima, kako s početcima ljubavnih veza, kako sa zaljubljivanjem, kako ostvariti svoje potencijale,&nbsp;kako razmišljati o tome što sam i što želim biti, kako fizički izgledam, zapravo je ključno razumijevanje osobe nasuprot sebe. Saslušati&nbsp;što je muči i čime se nosi. Od psihologa nećete dobiti recepte, to nije kuharica u&nbsp;smislu „dođeš k meni jer ti je teško“, a psiholog ti veli što moraš napraviti. Pokušavamo kroz razgovor vidjeti što je ta osoba spremna promijeniti u ponašanju jer baš promjene ne volimo puno. Čime se bavi psiholog, a čime psihijatar? Razlika je prvo u bazičnom obrazovanju. Psihijatri su liječnici koji su završili medicinski fakultet, nakon toga specijalizaciju iz psihijatrije i bave se liječenjem ljudi koji imaju ozbiljne psihičke probleme. Propisuju lijekove, a ujedno vode računa o općem zdravstvenom stanju. Psiholozi, s druge strane,&nbsp;završavaju studije društvenog smjera. Na filozofskom fakultetu u smjeru psihologije&nbsp;bavimo se&nbsp;ljudskim ponašanjem, možemo raditi sa psihijatrima u timu, ali se bavimo i prevencijom mentalnog zdravlja. Psihijatri se neće toliko baviti nekom općom populacijom kako da im bude bolje, nego je to više posao psihologa.&nbsp;

&nbsp;Uzela sam onu unaprijed pripremljenu knjigu i izdržala sam čitajući ju sve do izlaza iz Čakovca. Slijedeća postaja bila je Koprivnica pa nakon nje Sesvete, a učiteljica nas je obavijestila da će nam usput društvo praviti učenici iz drugih škola koje ćemo pokupiti. Od Koprivnice je oko mene bilo sve puno iritantne djece koja su vikala i vodila razgovore tko se kome sviđa i slično. Umrla sam od dosade do Sesveta. Sva su sjedala već bila zauzeta i stvarno nisam mogla birati i izboriti se da sjedim sama. Neki dečko koji je izgledao kao srednjoškolac je sjeo pokraj mene. Morala sam sjediti s njim sve do Opatije. Ne znam zašto nisam pokušala voditi neki razgovor, to mi barem odlično ide! Samo smo šutjeli i pokušavali držati razmak od petnaest centimetara na sjedalima autobusa. Zaboravila sam reći da vozač nije bio iz Hrvatske pa to opravdava onu dugu vožnju. Vozili smo se još odprilike tri sata dok konačno nismo došli do hotela. Počeli smo u gužvanju izlaziti van iz busa. Jedva sam čekala da dobim karticu i odem na spavanje jer mi je odmor itekako bio potreban.&nbsp;

Zapravo je prošao cijeli dan i moja majka je bila u pravu, sve u svemu ništa nisam naučila iz te situacije i nastavila sam raditi po svom. To je samo jedan od primjera, a ima mnogo toga oko čega se ne slažemo. U 70% sukoba kriva sam ja, ponekad to priznam, a ponekad ne, ovisi o tome koliko mi je žao i koliko mi vremena treba da pređem preko crte svog ega. U onih 30% gdje moja majka nešto zaboravi ili nešto slučajno ne napravi, nikad nije kriva, zapravo samo zanemari što se desilo i krene na drugu temu. To svakako nije u redu, ni pošteno, ali ja tu ne mogu ništa. Ako probam nešto reći, ispast ću bezobrazna i drska. A ako ništa ne kažem, pitat će me zašto se ljutim na nju. Ponekad bih najradije samo prokrijumčarila sve svoje stvari u raketu i otišla na Neptun. Možda bi mi na njemu bilo malo prehladno, ali ako uspijem ponijeti sa sobom sve svoje zimske jakne i gležnjače, hladnoća ne bi trebala biti nikakav problem. „Mi smo uvijek krivi za sve što se dogodi“, tako mi djeca razmišljamo. To zapravo nije istina. Roditelji nas nikad nisu okrivili&nbsp;ni za što, mi samo preuveličavamo stvari. Koliko god nam išli na živce i iznervirali nas, uvijek su tu kad nam nešto zatreba, ako padnemo ili nam treba pomoć da ispravimo ocjenu. Naravno, svaki roditelj će prvo povisiti glas i “poslužiti nam jezikovu juhu“, ali nakon te dobro zapamćene lekcije dat će sve od sebe da nam pomogne. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Roditelji i djeca su stvarno dva potpuno različita bića, koja se istovremeno mogu i sukobiti i biti najbolji prijatelji. Iz svih nesuglasica s roditeljima možemo nešto naučiti, ali to naučeno moramo i primijeniti na buduće situacije. Svaki roditelj je uzor svome djetetu i model prema kojem će ona graditi svoje svjetove. Ta, cvijet bez vode ne može rasti. Ako nema vode koja ga svaki dan jača, uvenut će. Tako i roditelji i djeca jedno bez drugog.

Kradljivci energije Brojni su stručnjaci već odavno otkrili da nas zdrava prehrana u kombinaciji s tjelovježbom dulje drži na životu, pomaže nam da budemo sretniji i puni energije. Ako jedemo zdravo, naš će nam organizam pokazati zahvalnost. Radit će bez greške. Znanost tvrdi da nezdrava hrana krade energiju i dovodi do iscrpljenosti. Većina ljudi stavlja svoj posao i obveze ispred svega i ne pronalazi vrijeme za ništa drugo. U takvome užurbanom životnom ritmu često nema mjesta za kuhanje i rekreaciju. Najbolji prijatelj postaje brza hrana. Koliko puta ste se našli u situaciji da ste ,,samo skoknuli'' do pekare i rekli: ,,Ma to je samo danas jer nemam vremena'', a onda ste sutradan već u drugoj pekari. Istina, pekarski su proizvodi ukusni, ali ne daju nam održivu energiju. Novija istraživanja pokazuju da je majčino mlijeko krivo za želju za takvom hranom jer ako je ono bilo masno i puno ugljikohidrata, onda i u ostatku života čeznemo za takvim okusima. Nutricionisti savjetuju da treba unositi što manje štetnih ugljikohidrata, a što više povrća i voća te nemasnoga bijelog mesa. Iako nam nezdrava hrana trenutno puni prazan želudac i donosi zadovoljstvo u prvome trenutku, ubrzo se počinju osjećati umor, tromost i nadutost, a s njima i nedostatak energije.

Koje žanrove čitate u slobodno vrijeme? Koja je knjiga na Vas ostavila najveći utjecaj? U književnosti me najviše privlače filozofski i kriminalistički romani, međutim, vrlo često uopće ne čitam književnost, nego znanstvene ili popularnoznanstvene tekstove vezane uz umjetnost, povijest ili neku prirodnu znanost (najčešće fiziku). Knjiga koja je na mene kao na odraslu osobu ostavila najveći utjecaj jest knjiga Milana Fizija „Fotografija“, po mojem mišljenju najbolja knjiga o fotografiji koja je napisana na hrvatskome jeziku. &nbsp; Jeste li kao dijete voljeli pisati, kakve ste ocjene dobivali iz pisanih radova? &nbsp; Nisam pretjerano volio pisati i mislio sam da mi pisanje baš ne ide od ruke. Pisanje je ozbiljna stvar, rekao bih da je čak ozbiljnija od govorenja. Ono što zapišeš, to ostaje kao trag iza tebe. Zato sam uvijek pisanju pristupao oprezno, možda ponekad i sa strahom. Sjećam se da sam se u osnovnoj školi mučio s pisanjem tekstova. Kako početi? Što napisati da tekst bude zanimljiv i dobar? Koje riječi upotrijebiti? Uvijek sam mislio da imamo premalo vremena za pisanje tekstova, meni je uvijek trebalo više vremena za pripremu i pisanje od drugih. Možda sam komplicirao bez pravoga razloga.&nbsp;

Jeste li pročitali baš sve lektire, koja Vam je najdraža i zašto? Mi smo općenito puno više čitali kad smo bili u osnovnoj i srednjoj školi nego što vi danas čitate jer su bila drukčija vremena. Imali smo manje televizijskih programa, a Internet još uvijek nije postojao. U osnovnoj školi sam pročitao kompletnu lektiru u svim razredima, to je nekako bilo potpuno normalno, u srednjoj školi sam pročitao veliku većinu (priznajem da sam od poneke teške knjige i odustao, ali rijetko). Najdraža knjiga mi je „Sofijin svijet“ norveškog pisca Josteina Gaardera. Najbolja mi je zbog toga što sam, u vrijeme kad sam ju čitao, već „zaglibio“ u filozofiju koju sam od svih znanosti najviše cijenio. Gaarder je „Sofijin svijet“ napisao kao roman o filozofiji koji je poput udžbenika, ali s odličnom uzbudljivom i neobičnom pričom. Pomoglo mu je to što je radio kao profesor filozofije u srednjoj školi.&nbsp; ČITATELJSKE NAVIKE JEDNOG UČITELJA Čitate li i danas knjige, koliko, kako birate naslove? Naravno da čitam, pročitam u prosjeku jednu knjigu mjesečno. Naslove često biram prema preporukama prijatelja ili prema vlastitoj znatiželji.

KULAS35124 8. razred &nbsp; Promjene &nbsp;

Nalazim se na litici, nijemo gledam u bezdan. Stojim čvrsto na tlu, a osjećam da trebam skočiti. Taj jedan korak dijeli me od početka neke nove priče i završetka stare. Jesam li zaista spremna ostaviti sve i krenuti dalje? Jesam li spremna polako zaboraviti na osobu koja sam nekada bila? Osjećam pritisak. Cijelo moje biće podrhtava gledajući u tu, naizgled, beskonačnu rupu. Boljet će, znam da hoće, ali gledajući unatrag, ne vidim ništa čemu bih se mogla vratiti, sve se promijenilo, a moja duša je i dalje ista. Teško mi je, nisam sigurna hoću li uspjeti, ali ovo nije trenutak da se preispitujem. Stisak u prsima sve je jači, uši mi čuju ubrzano kucanje srca, a suze mi liju niz lice kao da me pokušavaju zaustaviti. Moram napraviti taj korak, staviti sve na kocku, skočiti.&nbsp; Neprospavane noći, suze, nesuđene ljubavi i neiskrena prijateljstva. Prisjećam se svakog pada koji me, kada sam ustajala, činio jačom, svakog ponosnog osmijeha na licu moje mame kada bih joj rekla da sam uspjela, svakog zagrljaja koji mi je dao snagu da pokušam ponovo i ne odustanem. Sjećam se svih svojih krivih odluka zbog kojih se i dandanas mrzim, svih osoba kojima sam vjerovala, a nisam trebala,&nbsp;svih osmijeha koje sam svakodnevno nosila i nadala se da nitko neće shvatiti da je to samo maska,&nbsp;svih trenutaka koje nisam doživjela zato što sam se&nbsp;bojala&nbsp;osjećaja nemoći iza kojeg se skrivao strah od neuspjeha.&nbsp;

44444LOPTA 7. razred Moj životni put

Put… Cilj… Putem do cilja… Uspjeh… Svaki čovjek ima svoj životni put. Nečiji je lagan, nečiji težak. Čovjek se rodi da bi postao netko, nešto. Korača putem koji ga može dovesti do željenog cilja ako se potrudi. Od malih nogu u glavi imam zacrtan svoj životni put koji mogu nazvati i nogometni put. Od četvrte godine lopta mi je sve. Moja omiljena igračka, najbolja prijateljica. Nisam još ni hodao, a već sam se mučio šutnuti loptu. Igrao sam s tatom, mamom, bratom, sa svima koji su bili u blizini, ali obavezno i loptom. Rastao sam, očvrsnuo i počeo trenirati. Teško da možete vidjeti dječaka od pet godina kako trenira s velikim dečkima. Nije lako ni zamisliti, ali tako sam počeo. U mojem selu nije bilo sportskih aktivnosti za djecu od 5 godina pa sam nagovorio roditelje da me odvedu na trening s dečkima koji su bili i do deset godina stariji od mene. Znali su kolika je moja želja za nogometom pa su me pratili na treninzima. Dečki su se prema meni super ponašali, pazili su na mene jer sam bio duplo manji od njih. Trenirao sam tamo kratko jer se formirala Škola nogometa „Petica“ gdje sam nastavio trenirati sa svojim vršnjacima. Jako lijepo razdoblje u mom životu. To je nogometna škola pet udruženih sela. Međutim, na utakmicama smo bili slabiji od svih, gubili po 15:0, no to se nakon nekog vremena promijenilo.

Rječnik: &nbsp; pes-pas&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;soseda - susjeda draple- trga, uništava&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;grunt – dvorište, imanje zgine-nestane&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;nebre- ne može zdigne – podigne&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;prijeti - uloviti nagoja – naganja&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;šmugnul – brzo pobjegao zastajiti-zaustaviti&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;hiža - kuća groja – ograda&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;nora- luda ljukja – rupa&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;zakrči-zavikne najde-nađe&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;bejži - bježi navek – uvijek&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;lasi - kosa zbegne- izbjegne&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;zuje – izuje hiti – baci&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;mom - odmah

Mikić12345&nbsp;&nbsp;&nbsp; 4.razred&nbsp; Ona je naša prijateljica

&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Živim u obiteljskoj kući s roditeljima, sestrom, bakom i djedom. Mogla bih reći da smo unatoč mojoj bolesti i stalnim posjetima liječnicima bili normalna obitelj. Roditelji nisu dopustili da se osjećam drukčije, do tada. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Mami su se iznenada pojavili čudni simptomi. Stalno je bila umorna, nije se mogla više sa mnom igrati, oticali su joj zglobovi, naglo je mršavjela. Osjetila&nbsp;sam da se nešto događa, ali kako na sve uvijek gledam s veseljem, tako ni to nisam uzimala za ozbiljno. Međutim, mama je gotovo preko noći završila u Zagrebu u bolnici. Tada sam shvatila da to nije šala. Dijagnoza je bila: akutna mijeloična leukemija. Ne, nisam shvaćala! Tada ne! Jer moja mama je najhrabrija i najvedrija osoba koju znam i kako bi njoj mogla nauditi tamo neka bezvezna bolest. Kada sam ja bila bolesna, ona je svu snagu i vrijeme trošila na mene, a sad je bio trenutak da joj vratim. Krenulo je ubrzano liječenje. Prvo kemoterapija ( opet neka kemija) od koje je ostala bez svoje crne kose. Traženje donora. Ujak nije bio podudaran pa se tražilo u banci ( bez novca) i &nbsp;donor koštane srži je nađen u&nbsp;Njemačkoj.&nbsp;

Djeca diljem svijeta pokušala su poslati žalbu ravnatelju sveučilišta, ali budući da nisu znala adresu pismo nije stiglo. Jer, znate, to svestrano sveučilište je negdje skriveno i ni jedno dijete ga nije uspjelo pronaći. Bilo je tu raznih ekspedicija, lutanja po prašumama, letenja do Mjeseca i spuštanja u podzemlje, ali uzalud. Naravno, pošto tog predmeta nema, roditelji su prisiljeni snalaziti se sami što dovodi do raznih neugodnih situacija. Navest ću najčešći razlog sukoba između mog dodijeljenog roditelja i mene:&nbsp;zašto nisam napravila sve što mi je ona (moja draga majka) rekla istog trenutka kada mi je to priopćila. „Možeš li, molim te, staviti mokri veš u sušilicu?“ napomenula je. „Budem!“ odgovorila sam odsutno mirnim tonom glasa. To je win - win za mene zato što ne samo da sam rekla da ću izvršiti molbu, nego sam odgodila svoj zadatak za kasnije i mogu ga odraditi kada god želim. Ipak, mojoj se majci nije svidjela ta ideja i za 20 dugih minuta čekanja da stavim rublje u sušilicu, dotrčala je u moju sobu i rekla: „Sada više ništa ne moraš napraviti, sve sam ja odradila.“ Na mojem licu se točno moglo vidjeti da sam baš ovog trenutka namjeravala ustati i napraviti što mi je zadano. „Ali, baš sam mislila…“, usudila sam se progovoriti. Prekinula me usred rečenice: „A što si do sada radila? Taj veš već stoji u toj mašini cijeli dan, a ti ništa.“ Izašla je iz sobe, a ja sam ostala u šoku. „Nema šanse da je prošao cijeli dan, ona samo malo pretjeruje“, mislila sam i nastavila gledati televiziju.&nbsp;

Testiranje prije polaska Probudilo me odzvanjanje mobitela i zvuk koji sam mrzila i zaboravila promijeniti. Mama me odvela na testiranje koje smo brzo obavile, iako je red bio dugačak kao kralježnica od žirafe. Navečer sam spakirala svoje stvari za Rijeku i dobro se opremila bacivši u torbu i jednu knjigu s namjerom da je napokon pročitam, duboko uvjerena da će mi tih nekoliko dana biti najbolji prijatelj. Put kojem nema kraja Polazak je bio u 9 i 45 tog jutra, 30.studenoga 2021. Ustala sam ranije, s dobrom voljom i uzbuđenjem kako bih se dodatno mogla spremiti i biti sigurna da je sve spremno za dugo putovanje do Rijeke, točnije Opatije gdje smo morali prenočiti. To me najviše brinulo, s kim ću biti u sobi. Mama mi je složila tri sendviča od čajne salame i sira, kupila dvije vode i neki smoki.&nbsp;&nbsp; Tata me dovezao do škole s puno pozdrava i zaželjene sreće prije putovanja. Dok sam se pojavila ispred učiteljice, uvalila mi je u ruke neki sendvič pa sam ih sada imala četiri.&nbsp; Ušla sam u bus i bila jedina koja je sjela skroz naprijed, blizu učiteljice. Kada smo krenuli, shvatila sam da zapravo nema roditelja i da sam sama svoj vlasnik. Osjećala sam se kao odrasla osoba.&nbsp;

Vječna nedoumica: udaljava li tehnologija ljude ili ih zbližava? Jedna od pozitivnih strana tehnologije je olakšano komuniciranje s ljudima diljem svijeta, ali i iz naše blizine. Danas nam tehnologija omogućuje da se možemo povezati s ljudima na različite načine. Neki izvori novog online prijateljstva su društvene mreže ili igrice. Tako sam upoznala jednog prijatelja i jednu prijateljicu igrajući online igricu. Svaki dan razmjenjujemo savjete kako postupiti u igrici te se na taj način zbližavamo i upoznajemo. Sada u vrijeme epidemije prednosti su još veće. Na daljinu se možemo družiti s prijateljima, održavati nastavu ili raditi svoj posao. Zbog takvih mogućnosti tehnologije čujem se s prijateljima svaki dan, čak i onda kad se s njima ne mogu vidjeti. Jednu veliku prednost imaju i videopozivi. Oni prikazuju naša lica, naše reakcije, pomoći njih možemo razgovarati u ,,četiri oka“, a na daljinu. Zanimljivo, zar ne? Uz sve navedeno rekla bih da nam tehnologija ipak nudi ono što nam je izrazito važno – povezanost. Samo moramo naći pravu mjeru kako ju i koliko koristiti.

Zmisliv sam se kak su ga čoveko presadili, i s tem so se po sim vestima falili! (štev sam za doktora iti, a ve sam jedino siguren da se z šniclima na tajero morem oprostiti). Rječnik: sosed-susjed; pot-put; kolije-kolinje; kesno-kasno; protuletje-proljeće; Vuzem-Uskrs;preveč-previše; štacun-trgovina; gavge-željezna postava kao za njihaljku; škedej-štagalj; krop-kipića voda; ogej-vatra; pajcek-svinja; hariti-skidati s kože dlake, depilirati; obesiti-objesiti; zamegliti-zamagliti; zavrteti-zavrtjeti; zeti-uzeti; bodo-budu; prezvuršt-tlačenica; cvirki-čvarci; čurke-krvavice; vulici-ulici;; krič-vrisak; prehitiv-pao u nesvijest; macati-oživljavati; reščemeštrati-raščetvoriti; vum-van; zeti-uzeti; deti-staviti; zmisliti se-sjetiti; sim-svima; falili-hvalili; štev-htio; iti-ići; ve-sad; siguren-siguran; šnicli-odresci; tajer-tanjur&nbsp;

ZVONO12345&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; 3. razred &nbsp;

STARI&nbsp;ZVONČEK Da v našoj hiži zvonček zazvoni saki se veseli. Z kuhje diši, a zvonček zvoni, zvoni... Fest se žurim i nutri letim. Veselo se za stol sednem i v lonec poglednem. Minulo mi je veselje jer sam videl samo zelje.

Ali zvonček i dale zvoni... Na stolu sam ve i meso spazil. Dobro, jer bi inače od muke pod stol splazil. Zvonček je ftihnul. Do zutra da bu vreme obeda.

RJEČNIK: zvonček – zvono&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;nutri – unutra&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;ve – sad&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;zutra - sutra&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; hiža – kuća&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;lonec – lonac&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;spazil – opazio&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;obed - ručak kuhja – kuhinja&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;minulo – prošlo&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;ftihnul – ušutio&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;vreme - vrijeme fest – jako&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;videl – vidio&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;bu – bude&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;diši - miriši

Ipak, Korona ima i svoje prednosti. Nastava na daljinu je pridonijela razvoju naše mašte: svako malo internet (Nemam pojma zašto?) ne radi, baterije na tabletu (Jako čudno!) ne izdrže više od deset minuta, mobiteli (Nemoguće!) krepavaju, netko me (Kako?) odjavio s Teams-a, ja Vas vidim, ali (Ne znam zašto?) ne čujem… &nbsp;Ah, predug je popis naših bisera! Osim toga Korona združuje članove obitelji. Mame i tate se javljaju na Teams-u, sestre pišu sastavke, braća rade prezentacije, a domaće zadaće… One se uglavnom prepisuju. Vrhunac maštovitosti u prepisivanju zadaća je kad moja prijateljica (uživo) čita rad u kojem joj se otac i majka zovu Ivan i Karmen (Posve slučajno kao i moji!). Loše? Dobro? Ne znam i nisam sigurna je li nam bolje s njom ili bez nje. &nbsp;Ali jedno znam: ona i nije tako zločesta. Znate one moje prištiće na licu… Pa, da nema Korone, ne bismo nosili maske! A mogu vam reći da maska jako lijepo skriva one odvratne kratere i vulkane na mom licu pa pod njom izgledam manje-više pristojno. U svakom zlu nešto dobrog, hvala dragome Bogu! „Hej, Marija! Ti o Koroni, a tema je domaća zadaća?“ javi se tada moj unutarnji glasić. „Daj šuti! Zar nije i ovo neka vrsta domaće zadaće?“

Aleksandar , 12345. 8. razred Mali veliki&nbsp;životi

Svatko ima svoju priču , veliku ili malu, isto je. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Moja priča&nbsp;je drugačija. Prati me prava i nametnuta istina… stvarna sjećanja i ono što pričaju. Na svoj način proživljavam jedno i drugo. Borim se… Rođen sam 6.5.2007.godine oko jedan sat ujutro u čakovečkoj bolnici.&nbsp;Aleksandar, drugo dijete oca Borisa i majke Teje. Ime sam dobio po glumcu kojeg je otac volio. &nbsp;Već od malih nogu smo se često selili, a u to vrijeme zajedno smo živjeli kod bake u Murskom Središću,&nbsp;sestra Valentina i ja . Bila moj oslonac,&nbsp;jedina koju sam imao , (mada ni sama nije slutila da nismo prava braća, da Boris nije njezin otac) , iako ju je volio istom ljubavlju kao i mene. &nbsp;Majka je bila nezaposlena, a otac je radio za minimalnu plaću i tako uzdržavao obitelj. Obožavali smo igru skrivača, Valentina i ja uvijek smo se zajedno sakrivali kao da smo se htjeli sakriti od života koji nas je čekao.&nbsp;Kad sam imao dvije godine , dobili smo još jednu sestru,&nbsp;Dijanu. S vremenom se pokazalo da&nbsp;je igra skrivača obilježila našu obiteljsku situaciju.

Ringo13 8.razred

Srce Sosed dva pot na leto kolije ima v&nbsp;kesno jesen dok se tre za zimo pripraviti, i v protuletje dok tre za Vuzem šunkicu sušiti. Celi&nbsp;Pajcek&nbsp;je&nbsp;preveč jer deca hodijo po sveto, a oni so samo dva: sosed i soseda. Polovico, kupimo mi mama je vesela, domače meso ima ne mora v štacun iti i&nbsp;uvozno&nbsp;GMO&nbsp;meso kupiti.

·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Zašto je učenje važno? Važno je jer ti ono otvara vrata i daje jako mnogo mogućnosti. Ti rasteš kao osoba bez obzira na to koji predmet učiš ili koja je tema, razvijaš se, a novim znanjem možeš doprinijeti svima oko sebe. ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Budući da su se vršnjakinje iz romskog naselja udavale i posvećivale obitelji kao što se tražilo od njih, kako je okolina reagirala na Vašu odluku da ćete nastaviti školovanje? Nemam podršku svoje obitelji u smislu „bravo, kćeri, to je to, postigla si nešto čime se možemo ponositi“, nego je reakcija „dokle ćeš više, što ti nije bilo dosta, kreni raditi, zarađivati za svoj život.“ A od svoje generacije…bilo je tu svega. Od toga „bravo, izvukla si se iz sela, nisi kao mi, gle, mi već imamo i djecu“. Neke su reakcije bile u smislu poticanja „možeš ti to, idi dalje, nemoj kao ostali“, a s druge strane postoji uvijek onaj dio „joj, gle, sad nam je purgerica došla, ona živi u Zagrebu, ona nije kao mi.“ Nazvala bih to dvostrukom diskriminacijom. Valjda je to zato jer se osjećaju ugroženo. Boje se da ću im nešto pametovati ili da sam drukčija od njih, ali zapravo sam samo Romkinja koja želi bolje za svoj narod. ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Kako ste se osjećali kada ste se trebali preseliti u Zagreb? Bilo je mnogo strahova, ali isto tako bilo je i očekivanja i nadanja da će mi biti bolje.

LOVCI NA DJECU Kakav je status albino djece u Africi? Od samoprozvanih proroka potekla je ideja da pojedini dijelovi tijela albino djece donose sreću i bogatstvo, pa su se pojavili i „lovci na djecu“. Škola im je zato jedino utočište, okružena je visokom ogradom, čuvarima i policijom. Dakle, albino djeca su u školi jedino na sigurnome. Kao mali odvojeni su od roditelja. Roditeljima je najbezbolnije u tajnosti takvu djecu smjestiti u školu iz koje jako rijetko izlaze, samo u posebnim prilikama i za to im je potrebna dozvola države.

Danas većinom mladi uče noću, ima li to veze s današnjim tehnologijama? Postoje jutarnji i večernji tipovi za učenje. Kod mladih se vidi da su većinom večernji tipovi. Kakvi smo tipovi, ponajprije ovisi o nama. Netko&nbsp;tko uči ujutro, mozak mu je svjež nakon spavanja, pa lakše pamti i uči. Onaj koji uči navečer ima više mira, više tišine, više se može usredotočiti. Mozgu sigurno ne pomaže prevelika izloženost, a to je današnjica jer&nbsp;umara vizualno. Osim informacijama mozak je&nbsp;opterećen i&nbsp;vizualnim efektima. Svakako treba osluškivati i pitanje umora koji pritom ide. Zašto narod kaže da je srce vodič, a sada smo saznali da je zapravo mozak? Vrlo davno, u antičkoj Grčkoj i Rimu mislili su da je srce središte naših&nbsp;emocija. Istraživanja su pokazala da mozak&nbsp;djeluje našim cjelokupnim ponašanjem, a ne srce. Novija istraživanja pokazuju da srce šalje neke impulse mozgu, a to znači&nbsp;kada smo emocionalno nabijeni, bilo da smo zaljubljeni ili uplašeni, zbog te srčane aritmije srce mozgu šalje impuls da se nešto događa. Postoji ta neka sprega mozga i srca, znači važno je jedno i drugo.&nbsp;

Početak divnog prijateljstva Nakon što su učiteljice ispunile neke bezvezne papire, glasna većina pokupila je svoje kartice za sobu, a ja sam samo čekala i stajala iza grupice ljudi iz moje škole koji su se prepirali oko soba s učiteljicom.&nbsp; E sada su se stvarno već svi dogovorili oko pravde i nepravde. Osim jedne cure. Došla je do mene kao da me zna sto godina. „Ti i ja smo skupa?“ rekla je. Ja sam samo bubnula: „Ma da“ nešto u to smislu. Ime joj je Laura. Lijepo joj stoji. Manja je od mene za nekih dvadesetak centimetara. Izgleda malo, ali moćno. Odmah smo se zapričale i uvjerljivo sprijateljile. Lauru sam već od prije znala iz viđenja. Često je glumila u školskim predstavama i jako mi je lijepo bilo slušati ju. Dobila sam dojam da njoj čovjek sve može reći i da se direktno slaže s tobom i nadograđuje temu koja te muči ili o kojoj želiš izvesti pravdu. Uglavnom, nosile smo svoje teške torbe i kao prave pametnjakovićke krenule u potragu za svojom sobom. Neki mali hodnik u koji smo ušle imao je dva smjera. Srećom, ugledale smo lift koji nas je podigao do trećeg kata gdje je bila naša soba. Soba broj 217. Na vrata je pokucala glasna Zoja, voditelj svih situacija s učiteljima pa tako i toga da se svi moramo okupiti dolje kod recepcije radi fotografiranja i odlaska na večeru. Nakon večere smo otišli svatko u svoje sobe i opet dobili informaciju od Zoje da se svi trebamo naći u učiteljičinoj sobi kako bi se dogovorili o daljnjemu planu tko pliva koju tehniku, kako izgleda natjecanje i ono, meni najsmješnije, kada trebamo na spavanje. Sumnjam da su neki otišli spavati prije jedanaest, ali morali smo biti oprezni jer je učiteljica rekla da će se šetati hodnikom ili u prevedenom smislu, patrolirati.&nbsp;

Zašto u školama nema psihološke pomoći? Škole imaju zaposlene stručne suradnike i ovisi o veličini škole koliko &nbsp;se njih može zaposliti. Prvo se u školi zapošljavaju pedagozi i knjižničari, &nbsp;a škole koje imaju nekih specifičnih problema zapošljavaju psihologe. Naravno da bi ih trebalo zaposliti jer psiholog u školi može raditi na prevenciji mentalnog zdravlja, ranije prepoznati ako netko ima neke probleme i savjetovati učitelje oko toga. Kod&nbsp;zapošljavanja je novac &nbsp;taj koji je regulator svega. &nbsp; Imati na pameti &nbsp; Utječe li dokolica na razvoju mozga? Kad nam je dosadno, kad ne znamo što bismo radili, osjećamo se tromo, bezvoljno i mozak je isto usporen. Kada smo jako dugo u osjećaju bezvoljnosti i opuštenosti, nema podražaja sa strane. Ako to dugo traje, utječe na razvoj mozga jer njegovi neurološki putovi ostaju polako zaboravljeni. Ljudi intuitivno traže način kako da se iz toga izvuku. Mozak se sastoji od stanica, a živčana stanica izgleda kao lignja koja ima krakove. Sve su stanice spojene krakovima, između idu električni impulsi tj. struja i stvaraju se informacije u mozgu. Kad nešto radimo puno puta, ti su putevi u mozgu brži jer smo puno puta to napravili. Primjerice, kada padne snijeg, moramo razgrnuti put od točke A do točke B kako bismo mogli lakše do cilja, nego da svaki put od točke A do točke B idemo drugim putem i snijeg &nbsp;moramo ponovo razmesti. Mozak radi brže ako ono što radimo, radimo češće jer na isti način prolazimo tim putevima. Ako nema akcije, snijeg zapada i taj put se zatvori, moramo se ponovo aktivirati.&nbsp;

Male žene u pokušaju da postanu velike U svakom životu mora bit i kiše, i crnih, sjetnih, sumornih dana. Autorica pronalazi nadahnuće u problemima mladih žena u društvu - avanturi odrastanja iz nestašnih djevojčica u ozbiljne mlade žene, važnosti ljubavi i prijateljstva te pretvaranju snova u stvarnost. Čitajući roman, živimo život sestara koje se unatoč skromnim životnim uvjetima, trude istaknuti u društvu, doprinijeti svijetu svojim talentima, ostvariti svoje snove i sve to kao žene u svijetu kojim vladaju muškarci i u kojem su ženska prava i samostalnost ograničeni. Male žene živjele su u vremenu kad su ženska prava bila gotovo nikakva, morale su ovisiti o muškarcima, same od svog posla nisu mogle preživljavati, a kad bi se udale, sve ono malo što su imale, pripalo bi muškarcu. Pratimo ih kako ispunjavaju ulogu kućanica, brinu o djeci, rade sve ono što se očekuje od njih kao žena, a u njima se gomilaju želje za ispunjenjem snova. Ženama nije bilo dopušteno obrazovanje, osim onim imućnima, stoga su se morale obrazovati kod kuće. Od početka civilizacije muškarci su imali sve prilike i prednosti u svim dijelovima života – u obitelji, politici, društvu, obrazovanju. Slušajući naredbe muškaraca i u nemogućnosti da si priušte neovisnost, sestre su se obratile svojim talentima. Jo je dopustila peru da je vodi po papiru pišući razne priče i romane, Amy je kist vodio po platnu, Beth je dozvolila svojim prstićima plesati po tipkama klavira, a Meg je glumila pretvarajući se da je netko drugi u nekom boljem svijetu.

leny138 6. razred Knjiga za znanje ili računalo za zabavu ili može oboje? &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Borba za prevlast

Računala loše utječu na mozak djeteta, pogotovo u obiteljima koje ne mare za to što im djeca rade. Dokazano je da su djeca koja provode puno vremena igrajući se na internetu lošija u matematici i čitanju te imaju manjak koncentracije. &nbsp;

Borba protiv računala oduvijek je postojala. To ne znači da ona nisu korisna. Dobra su za istraživanje, za opuštanje, ali prekomjerna izloženost može biti štetna za naše zdravlje. Računalo protiv knjige / knjiga protiv računala. Odabir je vaš. No ako ne možete bez računala i bez knjiga, organizirajte se tako da vam ostane vremena za jedno i drugo. Ima puno slučajeva kada djeca ne žele čitati, zato je važno učiti djecu ispravnom načinu.

PLIVAJ 55555&nbsp;&nbsp;&nbsp; 7. razred Kad se poklope talent i upornost: Besplatni odmor s bazenskom vodom

Neke se prilike grade godinama, ponekad nam se čini da se trudimo uzalud, no kada trud dođe na naplatu, dolazi sa stilom! &nbsp; Bio je početak listopada, a ja još nisam posjetila stranicu Hrvatskog školskog sportskog saveza kako bih&nbsp;napravila iskaznicu za natjecanje u plivanju. Kao da sam znala da se zbog korone neću moći natjecati na županijskom natjecanju. Jedino što sam mogla je navijati za svoju ekipu i nadati se da ako pobijede, idemo na državno natjecanje u Rijeku.&nbsp;&nbsp; Naravno, tko bi sumnjao u njih? Osvojili su prvo mjesto na natjecanju te donijeli pobjedu sa sobom kući. Bila sam odlučna i spremna za državno natjecanje&nbsp;koje se krajem studenoga održalo u Rijeci. Obećala sam sama sebi da me ništa u tome neće spriječiti.

Djedova obožavateljica i pozorna slušateljica njegovih priča. Najčešće započinje novostima u susjedstvu. Rudi, medar Zvonko i Toni njegovi su najbolji prijatelji. Njihov je detektivski zadatak uskladiti priče o tome kuda se kreće susjeda Jula, kad dolazi kući, je li popila čašicu previše, zašto Joža kupuje kosilicu kad mu je stara još dobra, jesu li se Marija i Ivan rastali, zašto se Biserka odselila… Kada se trojka raziđe, nastupa pernata ekipa raspršena po dvorištu. Guske, patke, kokoši, pijetlovi, pilići i golubovi. Ekipa koja čuva njegovu najmračniju tajnu. Samo njima se djed požali kad ga nešto boli. U trenutku kada se mora sagnuti da bi sipao kukuruz u njihove posude, požali se na bol u leđima. Povezuje to s promjenom vremena koja je kriva za sve. Nižu se tako iz dana u dan nove bolesti. Svaki dan trebao bi popiti devet tableta. Mama uporno sortira tablete u kutijicu&nbsp;na kojoj su označeni i dani i vrijeme kad ih treba popiti. Za sada je kutijica nedotaknuti suvenir na ormariću. Nezaobilazna tema su i vijesti koje uznemiruju već pune dvije godine. Koronavirus. Izolacija. Broj zaraženih. Umrli.&nbsp;Nikako da se vratimo u normalu. Dok se panika uvlači među nas, moj sveznajući djed kao odgovor na tu boleštinu samo odmahne rukom. Siguran je da se virus pojavio s razlogom koji on zna. Kratko i jasno. Njegova teorija podsjeća na vrijeme bajki, borbu dobra i zla. Nadam se samo da će ova borba završiti čim prije i da će dobro pobijediti, baš kao u bajkama. Projekcija se približava kraju. Isključi se zvuk. Nešto ne štima u postavkama. Morat ću priskočiti u pomoć. Nastala su opet neka nova sitna oštećenja na koja smo polako navikle i mama i ja. Nenadani prekidi u priči, zelenoplave oči, zbunjene i daleke. Demencija napreduje, ali sigurna sam da će se projekcija djedova filma ponoviti opet za dva dana. Objektivi će biti namješteni, a glazba uključena. Priča potpuno ista, začinjena desertom „tenka zlevanjka“ – djedu omiljenom.&nbsp;

Neprestano skrivanje, nestajanje , traženje i otkrivanje. Prvo je se nestajala mama. Njezino bježanje iz kuće i vraćanje u kasne sate&nbsp;&nbsp;stvaralo je &nbsp;nemir u našim srcima. Pitali smo se kada će sve to završiti, ali uzalud. &nbsp;&nbsp;&nbsp;Otišla je . &nbsp;Ostali smo Valentina, Dijana, tata i ja. Odjednom je netko bez pitanja odlučio sakriti Dijanu i mene k udomiteljima Josipu i Mariji u Jalšovec, a Valentinu k udomiteljici Kseniji u Goričan. Bio je to najbolniji dan u mom životu. Mama se više nije mogla brinuti za nas, a tata je dobio otkaz. Ušli smo u sivi auto kao dva neželjena paketa, razdvojeni , na &nbsp;dvije potpuno različite adrese. Stigli smo &nbsp;do kuće koju još nisam vidio, stajali smo nasred kuhinje , mama je još &nbsp;nosila Dijanu, a mene nesigurno držala za ruku. &nbsp;Zaplakala je i otišla. Po prvi put smo bili razdvojeni, nije bilo nikoga , &nbsp;ni &nbsp;mame , ni tate ,&nbsp;ni traženja . Prva noć bila je teška, ostali smo sami . Teško &nbsp;mi je padalo što uz mene nije Valentina.&nbsp;

Zašto bismo se trebali hraniti zdravo? Okretanje zdravoj hrani podrazumijeva izbacivanje namirnica koje kradu energiju i konzumiranje one hrane koja je dobar izvor energije. Zdravom prehranom poboljšavamo kvalitetu svojega života, a bavljenje fizičkim aktivnostima sprečava neke bolesti u budućnosti. Motiviranost i fokusiranost na ono što je dugoročno najbolje za naše tijelo omogućuje nam da se osjećamo bolje, sretnije i zdravije. Ima li nešto važnije od toga?

·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Kakvo je Vaše mišljenje o očekivanjima okoline od djevojaka u romskim naseljima? Ako si u nekoj zdravoj okolini koja vrednuje obrazovanje i cijeni zapošljavanje, tada imaju moju podršku. Mislim da se od djevojaka treba očekivati da budu samostalne, no ako se nalaze u okolini koja očekuje od njih da se moraju udavati i postati mlade majke, tada nemam dobro mišljenje. To&nbsp;nas vodi u to da djeca rađaju djecu, da su sela puna mladih majki od 14, 15 godina. One su i dalje djeca i užasno mlade. Ta okolina bi trebala promijeniti svoja očekivanja od tih mladih djevojaka. Poručila bih vam da radite na sebi jer je najbitnije da budete stabilne kao djevojke, da imate svoje temelje, a dečki, spojevi i ostalo će doći, ali prvo radite na sebi, a za to je potrebno obrazovanje.&nbsp;

24117MJESEC 8. razred Ulica

Ljudi mi svakodnevno postavljaju pitanja na koja ne znam odgovor. Razmišljam o njima kako bih pronašla prikladno rješenje, no često ne uspijevam. Čak kad mi se nudi odgovor i dalje nisam sposobna odlučiti i odabrati nešto sa sigurnošću. S takvim se pitanjima susrećem svakodnevno. Koje ti je najukusnije jelo? Tko ti je najbolji prijatelj? U kojem školskom predmetu najviše uživaš? Što želiš postati u životu? Koje ti je najdraže godišnje doba? Nedavno sam pronašla odgovor na posljednje pitanje. Cijelo moje djetinjstvo bio je pred mojim očima, odgovor na koji sam se uvijek vraćala. Ljeto. Divno, vruće ljeto. Priča je ovo o jednom mjestu. Jednoj ulici kojoj smo dali vrlo nekreativno ime – Ulica. Ulica je na prvi pogled neuredna, prljava, beznačajna, kao i svaka druga, samo što je ova slijepa. Nema puno prometa, samo pokoji automobil koji dolazi u frizerski salon ili se vraća kući. Poznati su mi svi stanovnici moje Ulice, susjedi, uobičajeni prolaznici, psi, mačke... Znam i sve njezine najskrivenije kutke iz neprestanih igra skrivača, svaki kanalizacijski otvor i na kojem je mjestu, svaku ogradu i kako se preskače preko nje, svaku kocku na cesti, pogotovo onu na koju sam se prije nekoliko godina potpisala.&nbsp;

RJEČNIK: cedi – cijedi celi – cijeli da – kad dišel – otišao dosti – dosta došel – došao drugač – drugačije gledi – gleda hiljadu – tisuću hriple – hripa jemput – jedanput jen – jedan kaj – što kakšna – kakva kašla – kašlje kihaje – kihanje krivec – krivac

lepo – lijepo lonček – lončić meče – baca se minot – minuta močil – mučio nevola – nevolja nikak – nikako nojža – tavan obični – običan odlučil&nbsp;- odlučio pot – puta pripetila – dogodila ropčeke – maramice smetje – smeće smetju – u smeću sprovla – spravlja svadil – svađao

šmrkel – sekret iz nosa, šmrkalj šmrklavi – šmrkav šmrkljiva – šmrkava šmrkljivec – šmrkavi dječak videti – vidjeti vleče – vuče vum – van vun – van z –s zgledi – izgleda zgubila – izgubila zišlo – izašlo/ nije bilo zvadil – izvadio zvaditi – izvaditi ž jim – z njim

Izdvojite Vaše najljepše i najšokantnije iskustvo? Najljepše iskustvo u Tanzaniji bilo mi je upoznati njihova otvorena srca, a najšokantnije je bilo kada smo dobili dojavu u školi da se rodilo albino dijete i išli smo ga tražiti po naseljima da ga spasimo od sigurnog ubojstva. Časne sestre koje vode školu su u kontaktu s policijom, došla je dojava da se rodilo malo albino dijete, organizirao se prijevoz i krenuli smo u naselje gdje smo koristili veoma puno mita. Djeci smo davali slatkiše da nam otkriju lokaciju gdje je to malo dijete, a odraslima smo davali novac. To je trajalo cijelu noć dok nismo napokon uspjeli otkriti lokaciju. Pronašli smo majku koja je rodila dijete i dala nam ga svojevoljno (sa suzama u očima) zbog toga što je znala da je s nama sigurno i da će odrasti uz zaštitu i veliku sigurnost. Na samom je kraju razgovora Martina na temelju vlastitoga iskustva podijelila s nama i svoje planove za budućnost te recept za bolji suživot u svijetu: „Tolerancija i poštovanje, moja misija u Africi je tek započela, tako da ja ne vidim kraj“.

Prolazili su dani. Bio sam navikao na stalno seljenje.&nbsp;&nbsp;Ponekad smo išli k mami i tati na praznike. K njima&nbsp;je dolazila Valentina, a ona se u međuvremenu preselila &nbsp;novi dom k &nbsp;Zlatku i Andreji. Kad sam imao četiri godine krenuo sam u vrtić. Oko mene&nbsp;djeca koju nikad nisam vidio, ali već prvi tražio sam prijatelje. Nekoliko mjeseci kasnije k nama su navratile mama i baka da nam &nbsp;kažu da je tata nestao i ne znaju gdje da ga traže . Kažu da se &nbsp;kupao&nbsp;u Muri i &nbsp;nestao&nbsp;u borbi sa žestokim riječnim virovima. Tijelo je pronađeno tri dana kasnije&nbsp;kad ga je mama posljednji put i vidjela. Baka i mama plakale su, a ja nisam mogao vjerovati da ga više nema. &nbsp;Pomislio sam da se opet igra skrivača i da nije nestao zauvijek. Čekao sam, ali se nije pojavio. Kako sam odrastao postajalo mi&nbsp;je sve jasnije da se neće vratiti . &nbsp;Pomirio sam se s tim. Sve više sam se vezao uz svoj novi dom . Bilo mi je sve &nbsp;ljepše. Pružili su mi ljubav i bili su mi potpora u svemu . Kod udomitelja ja sam najstariji i Dijani to ponekad ide na živce, ali nakon svađe uvijek se pomirimo. &nbsp;S Valentinom se dopisujem i povremeno se viđamo. I dalje smo veoma bliski. Mama je pronašla &nbsp;supruga i s njim ima troje djece; Valeriju, Denisa i Kijaru. Nedavno je položila vozački, živi u stanu i zaposlena je. Za vikend i praznike odlazimo k njoj u posjet. S njima smo u dobrim odnosima i veselim se dolasku k njima. &nbsp;

ZA PISANJE TREBA NAPROSTO PISATI Kada ste odlučili napisati knjigu i zašto? &nbsp; Prva motivacija za pisanje o fotografiji je došla od mojih učenika. U školi vodim fotogrupu i za nastavu o fotografiji tražio sam neke izvore, neke knjige za svoje učenike, međutim nisam ih pronašao. Zato sam odlučio napisati prvo jedan priručnik za svoju fotogrupu i to sam napravio na nekih pedesetak stranica. Kad sam taj priručnik pokazao u Fotoklubu Čakovec u kojem sam član, svi su me počeli nagovarati da to proširim i uobličim u neko veće izdanje. Tako sam 2011. godine nakon otprilike godine dana pisanja i pripreme napisao svoju prvu knjigu „Promišljati fotografski“ koju je izdao Fotoklub Čakovec i to u 1000 primjeraka. Knjiga o fotografiji je nedostajala u to doba u Hrvatskoj, jer o fotografiji praktički nitko nije pisao.&nbsp;Poslije sam još napisao dvije knjige o fotografiji „Kod fotografske slike“ i „Kreativna makrofotografija“. Prva knjiga se i rasprodala pa sam 2018. proširio i pripremio drugo izdanje knjige „Promišljati fotografski“.

&nbsp;Pokaži što znaš i možeš! Ujutro, nakon doručka, odjurili smo na autobus koji nas je ostavio negdje u blizini bazena u Rijeci. Polako me počela hvatati trema zbog natjecanja. Prvo su plivali dečki kraul pa cure kraul. Nakon što je to bilo gotovo, išlo je leđno dečki pa cure. Tu sam osjećala zahvat ruke oko grkljana. Ušla sam u prostoriju gdje smo morali davati iskaznice. Samo sam čekala da me ne uhvati napad panike. Došao je red da skočim u vodu i odradim svoj dio zadatka. Na zviždaljku sam skočila u vodu i pripremila se da krenem. Odjednom, noge su mi se same micale, a ruke bacale iza mene. Loš opis, ali osjećala sam tremu s adrenalinom. Bilo je neponovljivo, ali i stresno. Nakon što sam otplivala prvu rundu svog zadatka, na red je došla štafeta. To znači da plivam s ostalim curama i da u tom trenutku ovisimo jedna o drugoj. Prvo je trebalo biti leđno, a to je značilo da ja idem prva i da moram ponoviti sve ono od prije. No, nakon mog skoka u vodu, sve je pošlo krivo. Skočila sam prije vremena, a u toj želji da isplivam najbolje što mogu, nisam to ni primijetila. Samo sam plivala. Da bi me zaustavili, spustili su na mene neku mrežu, a to je značilo da se moram vratiti na početak i da sam se osramotila, ne samo uživo, pred očima publike, nego i na stranici Hrvatskog školskog sportskog saveza.&nbsp;Sreća da nas nisu diskvalificirali.&nbsp;Još i danas, kad se toga sjetim, propadam u zemlju od srama. Sjetim se svog šokiranog lica kada shvatim da me zaustavljaju mrežicom i vraćaju na početak. Srećom, ni ekipa, a ni učiteljica, nisu mi zamjerili. Velika je stvar sudjelovati na državnom natjecanju. Velika stvar i nezaboravno iskustvo.&nbsp;

I tako isto svakog dana, na kraju svakog sata (Koliko je to tijekom sedam godina?): „Dragi učenici, za domaću zadaću…“ &nbsp;No, dobro, ako mora, neka bude! Pomirila sam se s tim, redovito sam ih i uredno pisala i svi smo bili sretni. Sretni sve do dolaska – lektire! Noćna mora! Pročitaj knjigu, prepričaj sadržaj, opiši likove, nacrtaj najljepše prizore. A uz lektiru, kao šlag na tortu, pjesmice i sastavci! Ne postoji tako velik broj u matematici koliko sam puta molila mamu da mi pomogne. Ali, ne! Moja majka srca kamenoga samo bi rekla: „Probaj sama!“ &nbsp;Ma dajte, koga još to danas zanima? Ali hvala bogu na „pjesničkoj slobodi“ – što god napišeš, dobro je! I tako sam korak po korak došla do tablice množenja! E, da sam to znala, odustala bih od škole. Zamislite – tablica! Umanjenica? Frišku figu! Uvećanica: tabla, tabletina, tablurina! Ali sam, kao i sve ostale zadaće, i tu tablicu nekako riješila. Iako ni danas ne kužim je li broj četiri nastao množenjem ili zbrajanjem brojeva dva i dva. Učiteljica Ivana jako se trudi objasniti mi da to nije isto, ali... (Ako je razultat isti, je li važno kojom je računskom operacijom dobiven?) I tako prođoše moje prve četiri školske godine. Mislila sam da je to najgore što mi se u životu dogodilo, ali ono što je došlo prevršilo je svaku mjeru. Viši razredi! Potpuna zbrka! Više (novih) učitelja, predmeta, zadaća… Ne znam kako, ali riješila sam peti razred (gotovo savršeno), šesti razred (pa, uglavnom dobro), ali ovaj sedmi… Bolje da ne pitate! Živa koma!&nbsp;

Marija i Josip , moji udomitelji , vole me kao da sam im sin. Uvijek mi&nbsp;opraštaju , ma koliko god sam ponekad&nbsp;dosadan i naporan. Možda me&nbsp;i previše štite . &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Mama se još uvijek trudi vratiti nas sve natrag , Koliko god nas vežu neke rijetko drage uspomene , ne bih više htio živjeti s njom. &nbsp;Ovdje&nbsp;sam stekao puno prijatelja i nekako sam sretniji . Želim ostati ovdje, a samo za praznike posjetiti mamu i braću. Ovdje živim mirnijim , sigurnijim životom. Idem u 8. razred i redovito se družim sa svojim prijateljima. Oni imaju veliku ulogu u mom životu, prihvatili su me. &nbsp;&nbsp;&nbsp;A Boris?! Svake godine na datum njegove smrti idemo na groblje. Sam napravim aranžman od cvijeća i zapalim svijeću. Kad idem k baki uvijek&nbsp;šećemo uz Muru. Još uvijek&nbsp;mi nedostaje .&nbsp;Na njegov lik me podsjećaju samo fotografije&nbsp;i moja sve bljeđa&nbsp;sjećanja. O životu moje mame, nama ,&nbsp;njezinoj&nbsp;djeci, nestalom Borisu i udomljavanju priča se i dalje.&nbsp;Kao da se još uvijek traži se istina. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A ja ? Bilježim trenutke,&nbsp;pohranjujem i proživljavam svoju istinu, onu&nbsp;pravu i jedinu: Ja sam dijete u udomiteljskoj obitelji , omotano u toplu mekanu dekicu na kauču dnevnoga boravka,&nbsp;koje zna da je voljeno.&nbsp;

Kako bi ostvarile svoje snove, pokazale svoje talente i mogućnosti široj publici, morale su se žestoko boriti i raspravljati ili pronaći bogatog muža koji bi im donio poštovanje. Male žene nisu imale priliku živjeti u svijetu u kojemu vlada ravnopravnost spolova i u kojem žene imaju slobodu, neovisnost i zaslužena prava. Njhova bi sreća bila neizmjerna kad bi znale da danas, nakon stoljeća&nbsp;i stoljeća diskriminacije, nedostatka prava, pogodnosti i samostalnosti, raste položaj žena u društvu i njihova ravnopravnost s muškarcima. Sestre nam pokazuju da usprkos skromnim životnim uvjetima, ograničenoj slobodi, nedostatku prava, ali s velikim snovima i ambicijama, napornim radom i učestalim trudom, željom i voljom, ima mjesta za uspjeh. Ljubav je jedino što možemo ponijeti sa sobom kad se otisnemo na posljednje putovanje. Male žene, osim što nam govore o problemima žena u 19. stoljeću i nedostatku prava, pripovijedaju priču o ljubavi i smrti, ratu i miru, sukobu između osobnih ambicija i obiteljskih dužnosti. Danas se djelo &nbsp;smatra svevremenskim klasikom jer govori o izazovima&nbsp;s kojima se suočavaju sve generacije. Knjiga nas uči da u avanturi odrastanja saznamo razliku između ostvarivog i neostvarivog, škrtosti i darežljivosti, sebičnosti i velikodušnosti, bogatstva i skromnosti, stvarnosti i snova, nemarnosti i ambicioznosti te prave ljubavi i želje da budemo voljeni. Naposljetku, svaka mala žena na kraju raširi svoja krila i odleti iz svoga toploga gnijezda, krene hladnim i zamršenim putem sa željom da postane velika.

JEZOŠ37799 &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; 6. razred Na bratvi

Dotepla se jesen vu selo, dovlekla i meglo debelo. Šume su zbog je gole, prazno je več i pobrano pole. A, ona&nbsp;frajla, na ves glas&nbsp;z vetrom se smeje, i koli ftiče spituvle, žuto sunce de je. Lepa je jesen dekla, i bez brige bi se mogla ženiti. I tancati kroz selo bi mogla. Vladati sako jutro dok se počne deniti. V gorice pak&nbsp;jesen,&nbsp;donese sako leto,&nbsp;jano te isto. Veselje čisto.

Prvo se sam smeh od berači čuje, a kak se ide z bratvom k kraju, se je huje, se je huje… Več je teško putu na breg nesti. &nbsp;Berači pak iščejo mesto za sesti. Al' dok se zadnji grozd, v zadnjemu redu pobere. Jezoš!! Onda tek počne bratveno veselje. Tu ga mošta v potokima&nbsp;&nbsp;teče. &nbsp;Lagvi se puniju, ne ga vekše sreče ! Brotva je navek gustuvanjsko veselje &nbsp;bilo. Čuda se popevalo,&nbsp;i delalo.….. a&nbsp;bormeš i pilo.

Rječnik: bratva- berba grožđa, dotepsti se - doći nepozvan, dovleći - dovući, pole- polje, frajla - ponosna djevojka, ves – sav, koli - uokolo, spituvati - ispitivati, dekla - mlada djevojka, tancati - plesati, sako - svako, deniti se - svitati, jano - jedno, huje- lošije, nesti- nositi, iščejo -traže, Jezoš - Isuse, gustuvanjsko - svadbeno, bormeš -isto tako &nbsp;

Kako da djeca steknu naviku čitanja? Važno je da se od malih nogu djecu uči čitati. Bilo bi dobro da prije spavanja roditelji djeci prepričavaju priču ili je čitaju. U mnogo slučajeva je dokazano da će djecu zaintrigirati čitanje kada čuju roditelje kako čitaju naglas. Kada dijete napuni četiri godine roditelji bi ga mogli učlaniti u knjižnicu i posuđivati razne slikovnice koje bi ono samo upoznavalo listajući ih. U nižim razredima osnovne škole djeca bi već sama mogla odabirati što žele čitati. Još jedan način kako dijete zainteresirati za čitanje jest da roditelji posuđuju knjige koje bi zanimale dijete. Ako dijete, na primjer, voli mačke, izabrali bi knjigu o mačkama. Ako pak se dijete ne želi ni na koji način povezati s knjigom, mogli bi pokušati tako da nakon što pročita desetak stranica dobije omiljenu čokoladicu ili bombon. Najvažnije razdoblje kada bi svaki čovjek trebao čitati je pubertet. Tako bi se spriječile mnoge depresije i promjene u ponašanju. Isto tako, tinejdžeri bi se mogli poistovjetiti sa sadržajem knjige i proživljavali bi manje stresa. Bez obzira na dob važno je čitati jer, kao što poznata krilatica kaže – čitanje je znanje! Kako kombinirati vrijeme za čitanje i boravak za računalom? Radite li posao koji ne možete obaviti bez računala, to je veliki problem jer vjerojatno nemate dovoljno vremena za ostale aktivnosti. Mogli biste čitati vikendom kako biste odmorili svoj mozak od umjetnog svjetla računala i prekomjernog broja informacija. Možete si uzeti petnaest minuta vremena za čitanje, možete napraviti raspored čitanja i tako si organizirati vrijeme. Ima mnogo različitih načina koje možete iskoristiti, samo treba biti motiviran.&nbsp;

Obavljanje više zadataka odjednom ima neke posljedice na naše mentalno zdravlje. Današnji mladi naraštaji imaju značajno drugačiju mrežu živčanih veza i putova u mozgu u odnosu na generacije koje su u digitalno doba ušle kao odrasli ljudi. U odnosu na generacije djece prije 50 godina imaju razvijenije vizualne sposobnosti. No, velika količina informacija koje obrađuju zbog smanjene pažnje pohranjuje se u pamćenje manje kvalitetno. Psiholozi naglašavaju utjecaj današnje elektronike na preopterećenje mozga mladih osoba jer internet drži mozak aktivnim 24 sata, što može imati štetne posljedice na njihove živote. Nekoliko istraživanja ukazalo je na veću vjerojatnost razvijanja poremećaja raspoloženja (depresije, anksioznosti i sl.) među osobama koje prekomjerno koriste internet, ali i odraslih ljudi koji su “prikovani” uz svoje ekrane pametnih telefona, računala i drugih. Zbog toga rijetko pomislimo da bi bilo mudro prošetati se ili barem rastegnuti svakih 30 minuta. To ostavlja veliki trag na naše tijelo. Problemi s kralježnicom postaju sve izraženiji, a&nbsp;uz pretjerano sjedenje javlja se problem pretilosti. Pretilost za sebe veže mnogobrojne druge zdravstvene probleme.

kišobran58140 6. razred &nbsp; Nezgoden cajt

V denešnje vreme nikome nikaj neje prav. Saki se v sebe zapira i nekak mu neje zgoden niti jeden čas. &nbsp; Zoveš nekoga kaj ti dojde, a on ti velji: Pa neje ve baš zgodno dojti k tej… Saki se samo zgovorja da nema cajta, da je betežen ili od nečega zmočen. Večpot i poruku nekomu pošljem, a niti odgovora ne dobim: Kaj poslal sam mu sigurno v ne baš zgoden cajt?

Spakujem se k najboljšemu pajdošu, a mama mi velji: Joj, pa ne ti je ve baš zgoden cajt! Misljim si zakaj?&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Kaj stiral bi me dimo? &nbsp; A unda se i jo hitim v krevet i nikaj ne delam, samo v zrok gljedim ili mortik čokam kaj prejede te - ne baš zgodni cajt. &nbsp; I tak z dena v den: Joj, neje nam baš zgoden cajt…

15060ZVIJEZDA 5. razred Sedam svjetskih čuda po mome izboru

Prvo što nam padne na pamet kad čujemo pojam svjetska čuda, građevine su iz prošlosti. Istražujući na internetu, saznao sam da su svjetska čuda piramide u Egiptu ili građevine za koje znamo samo zbog slika jer više nisu sačuvane, na primjer Zeusov kip od zlata u Grčkoj ili Semiramidini viseći vrtovi u Babilonu. To su neka od čuda starog vijeka, ali postoji i sedam čuda novijeg svijeta, na primjer Kineski zid. Nadam se da ćemo uskoro učiti o tome na Povijesti.&nbsp; Da sam ja bio Antipatros iz Sidona, na prvom mjestu na mojoj listi svjetskih čuda bio bi internet jer nam on omogućuje brzo pretraživanje bez da gubimo vrijeme listajući knjige i enciklopedije. Na internetu je sve na jednom mjestu, a najbolja stvar je u tome da je put do informacije brz, samo s nekoliko klikova. Sljedeće na mojoj listi su lijekovi jer ljudi bi bez lijekova živjeli kraće, a umirali bi od običnih bolesti. Mislim da su lijekovi najveći medicinski doseg u povijesti.

Pričali su i o tome kako su Romi još uvijek diskriminirani. “Bili smo iznenađeni što svi oni gledaju na svoju budućnost kroz školovanje. Pristojni su i sudjeluju u razgovoru. Jako dobro objašnjavaju svoje prepreke i prepreke svojih vršnjaka koje utječu na obrazovanje. Žele promjenu i često govore da ne žele biti kao druga romska djeca i starije generacije koje nisu pohađale srednju školu. Često to povezuju sa siromaštvom i socijalnom isključenosti”, pojasnio je edukator Siniša. Učenici su iznosili svoja mišljenja i razloge o prestanku školovanja. “Dječake svugdje puštaju i imaju više slobode, a djevojčice ne”, rekla je jedna učenica. Na kraju su došli do zaključka da roditelji ne puštaju učenice u učeničke domove kako ne bi došlo do neželjene trudnoće. Također su saznali da veliki problem čini njihova loša financijska situacija. Učenice su se žalile kako zbog brige o mlađoj braći i nedovoljnog mira ne stignu učiti koliko bi željele. Kako bi potaknuli njezine roditelje, s jednom učenicom krenuli su u najavljeni posjet u Piškorovec. Piškorovec je veliko romsko naselje koje se nalazi nekoliko minuta vožnje od Držimurca. Bilo je potrebno najaviti se jer, kako kažu, nenajavljeni posjetitelji nisu poželjni. Snimanje filma Nakon što su učenici međusobno podijelili svoja željena zanimanja i radna mjesta, počelo je i samo snimanje filma. Voditelji radionica ubrzo su otkrili kako će njihovo željeno zanimanje biti i njihova uloga u filmu. Prilikom uživljavanja u uloge učenici su ubrzo postali oni iz budućnosti. Moglo se vidjeti veselje i uzbuđenje na njihovu licu, zaista su uživali. Snimatelj Matija dokumentirao je njihove iskrene stavove i razmišljanja, a medijska grupa OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica dokumentaristički je snimala cijeli proces nastajanja filma. Tako je projekt dobio metadokumentarističku razinu. “Ideja je bila da učenici pokušaju napraviti nekakav video, da probaju raditi s kamerom, da vide koliko im je to interesantno i da se upoznaju s procesom stvaranja filma”, rekao je Matija. Uz pomoć Matije snimili su uspješan i zanimljiv film.&nbsp;

radionice1234&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; 6. razred RAZGOVOR S LEOM ORŠUŠ

ZNANJEM MOŽEŠ DOPRINIJETI SVIMA OKO SEBE &nbsp; &nbsp; Radionice za mlade Romkinje na temu rodne ravnopravnosti, adolescencije i odrastanja, Čakovec Dana 29. i 30. siječnja 2022. godine zajedno sa svojim vršnjakinjama sudjelovala sam na edukacijskim radionicama, a namijenjene su bile mladim Romkinjama u sklopu projekta „Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!“ koji provodi Savez Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara“ u partnerstvu s Institutom za strane jezike Vigdís Finnbogadóttir&nbsp;i njihovom inicijativom Roma in the Centre iz Islanda. U romskim naseljima žene su u neravnopravnom odnosu prema muškarcima, često prisiljene prekinuti školovanje radi sklapanja braka i ranih trudnoća. Na njima je gostovala Lea Oršuš, mlada studentica socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu koja je živjela u romskom naselju, a sada pruža pomoć i podršku mladim Romkinjama.

Dok dojde kolija vreme sosed gavke vun škedja nosi. Krop se kuha na ogju, vuni jer Pajceka harati &nbsp;treba ka se koža zeme. &nbsp; Kože bodo za hladnetinu želodec za prezvuršt, špeh za slaninu. I cvirki bodo se jeli krv za čurke bodo zeli. &nbsp; Mesar je došev z &nbsp;pištoljom kak v igrici, Pajcek je zacvilil kak Pajcek! Čulo se v celoj vulici. Takšega kriča nega !

ŠKOLSKE AKTIVNOSTI &nbsp; Razlikuju li se njihove škole od naših? &nbsp; U afričkoj školi, koja je vrlo organizirana te izuzetno slična našoj, dan započinje ujutro u pet, a završava u pet navečer, dakle dan traje od izlaska do zalaska sunca. Učenici se svako jutro bude u pet i tad slijedi jutarnja molitva da zahvale što su se ujutro probudili i što je novi dan pred njima. Zatim je na redu higijena, spremanje sobe, čišćenje dvorišta, doručak i nastava od osam školskih sati. Velika razlika između njihove i naše škole je da njihova djeca imaju samo jednu bilježnicu i jednu olovku, knjige posjeduju isključivo učitelji i sve što je u zapisano u knjigama učitelji prepisuju na ploču. Učenici doslovno uče s ploče. &nbsp; Koje aktivnosti u školi odrađujete s njima? &nbsp; Sve što je potrebno, učila sam ih pjevati na hrvatskome jeziku, no najviše su bili sretni i uzbuđeni kada su prvi put imali priliku bojati s vodenim bojama koje sam im donijela. Oni nemaju igračke, pa je za njih igra improvizacija, naprimjer crtaju grančicama po zemlji. Nogometna je lopta najčešće napravljena od starih krpa, majici, otpadnih tkanina i zamotana je špagom, igraju nogomet bosi ili svaki ima možda samo jednu patiku jer obuću zapravo nemaju.

Grad iz crtića ili i moj grad? Je li grad prikazan u ovome filmu neki tamo zamišljen, nestvaran grad? Ili takvi gradovi postoje i u stvarnome svijetu? Nije li takav cijeli svijet u kojemu danas živimo? Rijetko tko ima posao koji ga ispunjava i usrećuje, a poznajem jako malo vršnjaka koji istinski vole školu i kojima škola nije teret. Usredotočeni smo na to što ćemo i kako raditi da napravimo sve što se od nas očekuje i traži, kakve ćemo ocjene imati i koliko novaca zarađivati da uspijemo preživjeti. Iz dana u dana gubimo svoju energiju, stapamo se s masom. A trebalo bi pritom i živjeti. Što nam život znači ako nismo sretni u njemu? Glavna stvar je ne koliko dugo, već koliko ste dobro živjeli, zapisao je Seneka. To je u ovome filmu shvatio i otac. Kad je vidio kako je njegovo dijete izgubilo svoju iskru, svoju žutu boju, učinio je ono što bi svaki roditelj i svaki čovjek trebao napraviti – shvatio je koji su njegovi prioriteti. Umjesto zaključka U ovome je filmu jako dobro prikazan život suvremenoga čovjeka koji robuje svojemu poslu zaboravljajući pritom na istinske životne vrijednosti. Malo-pomalo mašta i originalnost, kreativnost i zaigranost nisu više prioriteti u našemu krutom svijetu. Ipak, nade za spas ima ako se pojavi pojedinac koji će biti dovoljno hrabar i nesputan da izbjegne zamku rutine i nejedinstvenosti te svojim bojama oboji sivu masu oko sebe. Sve je rečeno ovim filmom u svega nekoliko minuta. Inspiracija je za napraviti promjenu u životu.&nbsp;

PAULA 17097 Razgovarali smo s Martinom Strahija Moja misija je tek započela – ja ne vidim kraj

Volontiranje se često definira kao velikodušna aktivnost koja se obavlja bez želje za financijskom dobiti. Osoba djeluje slobodom volje i u organiziranom okruženju u želji da pomogne drugim osobama i društvu. Imali smo čast upoznati Martinu Strahiju, fotografkinju koja volontira u Africi. Kao što sama za sebe kaže osoba je koja voli putovati, istraživati, pojesti finu čokoladu i popiti šalicu dobre kave. U njezinom skromnom, pomalo egzotičnom stanu doznali smo istinitu priču o Africi nakon koje nitko od nas nije ostao ravnodušan. PLANOVI ZA MISIJU Kada i gdje je sve započelo? Moja priča u Africi je započela prije nekoliko godina kada sam vidjela na televiziji dokumentarni film o volontiranju, nedugo zatim sam upoznala misionara iz Tanzanije na radu u Hrvatskoj. Nisam znala niti kad, niti kako ću završiti u Africi, ali sam istoga trenutka znala da budem. Evo, i prije samo dvije godine to mi se i ostvarilo.

Napredovali smo, itekako. Nakon te jako loše sezone slijedile su tri odlične sezone u kojima smo bili prvaci. Ništa od toga ne bi bilo da nismo naporno radili, učili i bili uporni. Dok napreduješ, uvijek te netko vidi, primjećuje tvoj talent, tvoju volju. Zahvaljujući mom trudu i radu, vidjeli su me ljudi za koje tada nisam ni znao. Pozvali su me da zajedno s dvanaestoricom mladih međimurskih nogometaša sudjelujem na međunarodnom turniru. Tako sam dobio mogućnost putovati na drugi kontinent i posjetiti Japan. Jedno neprocjenjivo iskustvo. Ovaj put ne mislim na nogomet. Upoznao sam njihovu kulturu, njihove običaje i nove prijatelje – Japance. Nakon Japana nastavio sam svoj zacrtani put… Igrao sam na mnogim turnirima, na dosta njih dobio sam nagrade za najboljeg igrača ili najboljeg strijelca. Otac mi je uvijek govorio: „Daj sve od sebe, nikad ne znaš tko te gleda!“ To je živa istina i uvijek mi je u glavi. Da nisam na svakom treningu, svakoj utakmici, svakom turniru davao sve od sebe, ne bi me primijetili ljudi iz Osijeka, Hajduka, Dinama, Slaven Belupa.&nbsp;

FOTOGRAFIJA SLUŽI ZA KREATIVNO IZRAŽAVANJE &nbsp; Kada ste zavoljeli fotografiju i zašto baš fotografija? &nbsp; Fotografiju sam zavolio još kao klinac, u osnovnoj školi. Moj tata mi je objasnio osnove fotografije na starom fotoaparatu koji smo imali kod kuće. Upravo zbog tog predivnog mehaničkog aparata koji čarolijom kemije može zabilježiti sliku ispred objektiva, zbog zvukova koji je proizvodio, mirisa razvijenih fotografija i mogućnosti bilježenja sjećanja – mene je fotografija obuzela i nije me pustila do dana današnjega. Danas mi fotografija služi za kreativno izražavanje pa me zbog toga privlači. Obožavam fotografirati. &nbsp; Postoji li poveznica između hrvatskoga jezika i fotografije? &nbsp; Jezik i slika su zapravo dosta udaljeni jedno od drugoga. Fotografija govori više od tisuću riječi, s druge strane, ono što možeš izraziti riječima ponekad ne možeš izraziti fotografijom. Na jedan se način „čita“ površina slika, a na potpuno drugi način se čita tekst. Meni su se jezik i fotografija povezali zato što sam odlučio pisati tekstove o fotografiji. To nije jednostavno, ali baš zbog toga je zanimljivo.

Kako natjerati mozak da razmišlja brže? Trebamo voditi računa o tijelu i&nbsp;zdravo živjeti. Mozgu treba dovoljno sna, zdrave hrane i&nbsp;akcije da ga potičemo. Njemu pomaže naša dobra tjelesna forma, znači vježba i sport. I što je jako važno, to je životni stav i optimizam,&nbsp;nekakva vjera u pozitivno. Pozitivan pristup stvarima povećava našu opću energiju i prihvaćanje. Zašto se djeca često žale da ih boli glava, tj. što ih točno boli u glavi? Sigurno nas ne boli mozak jer on kao organ nema receptore za bol, ali je prošaran krvnim žilama koje imaju receptore za bol. Postoje dvije vrste glavobolja; jedne su one koje imaju organsku podlogu, a druge koje su vrlo česte u dječjoj dobi su tzv. tenzijske glavobolje koje nastaju zbog napetosti. Stres, anksioznost, strah pred ispit i onda dolazi do povećavanja napetosti u krvnim žilama, povećavanja napetosti u tkivu koje rezultira glavoboljom.&nbsp;

Mislim, dakle jedem zdravo Kad ste zadnji put razmislili o tome što jedete kao i o tome jesu li namirnice koje unosite u sebe zdrave i jesu li vam potrebne? Naš najvažniji posao ne bi trebalo biti stalno razmišljanje o tome hoćemo li uspjeti obaviti sve svoje radne zadatke, već bi to trebala biti briga o našemu zdravlju – zdravlju tijela i duha. Svaki trenutak u kojemu zakažemo, tj. prestanemo se brinuti o sebi, prije ili poslije doći će nam na naplatu. Svjedoci smo toga da je današnji svijet prepun pretilih ili bolesnih ljudi kojima je uzrok bolesti upravo nezdrava prehrana. Jedna od činjenica kojom se Hrvati najmanje ponose jest da smo među najdebljim nacijama u Europi. Jesmo li uistinu toliko nesvjesni toga da će nas nezdrava hrana ubiti? Kako se početi zdravije hraniti? Prije svega potrebno je pronaći svoj cilj i motivaciju. Nakon toga sve će biti lakše i slijediti zdravu prehranu bit će mačji kašalj. Važno je kretati se što više. To može biti šetnja do posla ili do škole ili šetnja radi šetnje, brzo hodanje, ples uz omiljene hitove. Zapisivanjem namirnica koje pojedemo tijekom jednoga dana, osvijestit ćemo što je od toga bilo potrebno i dobro te tako s vremenom smanjiti unos nepotrebnog. Najvažnije, treba uzeti vremena za ritual hranjenja i usput ne raditi još deset drugih stvari jer tako nećemo shvatiti jesmo li uistinu gladni ili ne.

LEA 29407, 8. razred DAVOR ŽERJAV, UČITELJ I AUTOR KNJIGA MISLIO SAM DA MI PISANJE BAŠ NE IDE OD RUKE

Živimo u vremenu u kojem svakodnevno izlazi mnoštvo knjiga. Neke želimo, a neke moramo pročitati. Zanimanja za određene knjige i užitak u čitanju knjiga gotovo uvijek se bore s manjkom vremena ili jednostavno krivim navikama današnjih generacija. Učitelji hrvatskoga jezika slove kao prvi uzor kad je čitanje u pitanju, a nedavno smo doznali da učitelj naše škole čak i piše knjige, stoga smo odlučili razgovarati s Davorom Žerjavom, učiteljem hrvatskoga jezika i autorom knjiga. Koje ste knjige voljeli čitati u djetinjstvu, koja je knjiga obilježila Vaše djetinjstvo? Hm, komplicirano je… Teško mi je izdvojiti neku knjigu koja je posebno obilježila moje djetinjstvo jer su mi skoro sve bile drage, ali knjige poput Hitrecovih „Smogovaca“, Kušanove „Ljubavi ili smrti“ ili Krilićevog „Prvog sudara“ su mi nekako odskočile. Dakle, humoristični romani, romani u trapericama ili priče o suvremenome životu su me najviše privukle čitanju u višim razredima. Možda bi se Brlićkine „Priče iz davnine“ mogle nazvati knjigom koja je obilježila moje djetinjstvo, jer Ivana mi je kroz te bajke približila književnost kao umjetnost.&nbsp;

Svjetskim čudom smatram i struju jer nam svi uređaji na struju olakšavaju život. Kad ne bi bilo struje, svijet bi možda bio ljepše mjesto, ali život bi nam bio puno teži. Na listu bih stavio i pametni telefon koji je pravo čudo – uređaj koji je 100 u 1 jer sadrži u sebi puno uređaja: telefon, fotoaparat, kalkulator, sat, skener, diktafon… pravo malo računalo.&nbsp;Najbolje od svega je to što na njemu možemo igrati igrice. Najbolja stvar ikad! Mislim da i zrakoplov zaslužuje svoje mjesto na mojoj listi. Čudi me kako stvar teška 70 tona može letjeti. Još nikad nisam letio zrakoplovom. Bojim se jer postoji mogućnost da padne, a to ne bih preživio. Da upotpunim svoju listu svjetskih čuda, stavljam na nju još i ljubav i prijateljstvo jer bez njih život bi bio siv.&nbsp;&nbsp; Bez ljubavi i prijateljstva, koji nam svima trebaju u životu, internet, struja, lijekovi, zrakoplovi i pametni telefoni ne bi nam značili ništa.&nbsp;

Htjela sam pod svaku cijenu tome dječaku pokazati da sam i ja vrijedna. Pokušavala sam privući njegovu pažnju na stotine načina, ali nijedan nije upalio.&nbsp;Čim bih osjetila malo propuha, otpuhivala sam svoje stranice u nadi da će me zamijetiti. Gađala sam ga slovima i riječima, no on nikad nije shvatio otkud one dolaze. Skakala bih s police na njegovu glavu, ali on bi samo bolno jecnuo, vratio me na policu i u trenu zaboravio što se dogodilo. Nisam shvaćala zašto me ne želi ni pogledati, već uvijek u ruke uzima samo svoj mobitel. Zato sam jedne noći odlučila preuzeti inicijativu. Kad ga je Jakov, duboko u noć, konačno ispustio iz ruku, skoknula sam s police i odlučila popričati sa Samsungom, famoznim Jakovljevim najboljim prijateljem. Dugo sam skupljala hrabrost za taj poduhvat. Upitala sam ga zašto me Jakov ne voli. Njegov je odgovor bio odrješit, bezdušan i kratak: „Jer si knjiga!“ Htjela sam se pobuniti i reći mu još svašta, no on se već bio isključio. To je bio jedini razgovor koji sam s njime uspjela pokrenuti, ako se to uopće može nazvati razgovorom. I tako sam jednostavno odustala. Osjećala sam se praznom i malodušnom… Prošlo je deset godina.&nbsp;

Smatrate li da je potrebno imati talent za pisanje i što to znači imati talent? &nbsp; Ne smatram da imam talent za pisanje. Smatram da sam načitan i da sam dobro obrazovan i da zbog toga mogu pisati. Dakle, kad sam bio u školi, u „vašoj koži“ redovito sam čitao lektire, trudio sam se pisati sastavke, uglavnom sam slušao na nastavi, učio sam gramatiku i pravopis jer su mi učitelji govorili da je to važno naučiti, redovito sam pisao zadaće i tako. U srednjoj sam školi morao i puno više učiti, jer je gimnazija zahtjevna. Za pisanje trebate naprosto pisati. Puno treba pisati, puno vremena treba posvetiti planiranju, skiciranju i samome pisanju tekstova. Prije bih rekao da je potrebna upornost i hrabrost, nego talent. Talent je precijenjen. Koje su odlike dobroga autora knjige? &nbsp; Prije svega originalnost i iskrenost. Ako ne pišeš ono u što vjeruješ i ako u pisanju nisi otvoren i iskren prema čitatelju, bolje je da ne pišeš knjige. Kad pišeš, moraš svakako imati čitatelja u mislima, moraš ga zamisliti i probati dokučiti što bi tog čitatelja moglo zanimati. Tekst mora biti interesantan. Dobra odlika autora knjige je i organiziranost. Pisanje je vrlo dugotrajan proces. Ljudi pripremaju i pišu knjigu i po nekoliko godina, a knjiga se možda pročita u nekoliko dana. Zato si treba organizirati vrijeme za istraživanje i pisanje.&nbsp;

ARSEN12057&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; 6. razred Lepi&nbsp;dnevi

Dragi prijateli! Denes me tak nekša tuga prijela, zato pišem par reči o svojemu dedeku šteroga ga&nbsp;več ne. Moj dedek i ja bili smo prijatelja dva. Dok sam se trebala roditi, &nbsp;štrptal je,štrptal, &nbsp;ne se mogel fčekati. Mama mi je znala prepovedati i kak je to bilo dok sam došla dimo z bolnice. Prve dedijove reči su bile: „ Da bo z toga maloga deteta čovek postal?“ &nbsp;&nbsp; Bil je srečen i vesel dok me je zgledal, &nbsp;i dok sam došla konačno dimo z bolnice, od veselja je po celomu dvoru zakričal: „ Došla nam je velika sreča k hiži.“ Ali, kak sam bila mala i drobna, &nbsp;ne me je vupal v roke prijeti. Nekak se ipak &nbsp;skorajžil, i zel me v roke. Soze su mu potekle. Od onda me je sako malo dok je mel čas pazil i čuval. &nbsp;&nbsp; Kak sam rasla, tak smo se več bili skupa. Prve korake sam napravila dok je on bil polek. Prohodala sam&nbsp;pa smo se da gut šetali. Mislim da sam mela negder šest let dok me&nbsp;navčil peljati biciklina. On je bil moj mentor.&nbsp;Vežbal je z menom matematiku, tablicu množenja i nemačke broje. Dok gut je mel časa, peljal me je na traktoru, kak nekšu kralicu. Meli smo i krave, pak me je z veseljem, &nbsp;se, i okoli njih, vučil. Pomagala sam mu i šrota v bačvi jemati i nesti ka bodu kravice jele. Štimala sam se ka mu pomažem i rekel mi da bez mene se to ne bi mogel naprajti. &nbsp;Bili su to lepi dnevi. Pazil je na mene, na sakom koraku.&nbsp;

Ne mogu shvatiti da tamo neki čovjek koji nas nije nikada vidio može biti podudaran ( uopće nam nije u rodu). Ali to je medicina! I da, koštana srž je stigla i presađena je. Mojoj mami su promijenili sastav krvi. Zapitala sam se što to znači? Neće više biti ista? Ali ona je i dalje vedra i nasmijana. Ne može više toliko plesati sa mnom, ali onda ja zaplešem za nju. Ne može mi više toliko pomagati oko zadaće, ali ni ne treba jer sam već velika. Ne može ići sa mnom u duge šetnje, ali joj ja mogu donijeti zalaz sunca&nbsp;u sobu. Ne može ići sa mnom u shopping (zbog svog slabog imuniteta), ali kupovati se može i online. Njena borba nije gotova, nije ni moja. Nedavno je opet ponavljala presađivanje zbog bakterije koja joj je ušla u tijelo. Vratila se iz bolnice još jača i sretnija. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Dugo nisam bila svjesna kakva je to bolest i nikad nisam pomislila na najgore. Znam da sam samo osjećala jako veliku prazninu svaki put kad je odlazila i kad je nije bilo. Znam kada moja mama govori o datumu novog rođendana (dan kada joj je presađena srž) da je moglo biti i drukčije. Znam da je završetak priče mogao biti drukčiji &nbsp;kada sam čula da je umrla teta koja je bila sa njom u sobi. Ali u jedno sam još sigurnija. Mama i ja imamo&nbsp;zajedničku&nbsp;prijateljicu: bolest. Ona nas je naučila što je život i u njemu nam pomaže samo &nbsp;&nbsp;beskrajna ljubav.

·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Jako ste me se dojmili. Dali ste mi nade da postoje bolji putovi u životu. Kako se osjećate kad gostujete na radionicama s mladim Romkinjama? Osjećam da je to mjesto na kojemu želim biti. Zna biti teških dana u mom studiranju kada pomislim da je uzaludan sav ovaj trud. Vi me potičete da se potrudim i završim studij, da vam olakšam i&nbsp;pripremim taj put jer znam koliko je meni bilo teško kad sam upisala fakultet. Na mom studiju nema nijedne Romkinje ni Roma, kao što nije bilo ni u mojoj srednjoj školi. Već sad ima jako puno Roma na raznim fakultetima diljem Hrvatske&nbsp;i moći ćete imati potporu. Kad sam s vama na radionicama, vidim bolju budućnost romske zajednice. &nbsp; ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Koje ste prepreke imali u svome školovanju i kako ste ih savladavali? Na početku je bilo teško jer sam kao dijete došla iz romskog naselja. Nisam išla u vrtić i nisam bila okružena hrvatskim jezikom, ali s druge strane bilo mi je zanimljivo baš zbog toga što nisam ništa znala i htjela sam naučiti. Djeca su mi govorila da bi bilo bolje da i ne znam romski jezik jer bi mi to olakšavalo. Kasnije shvatiš da je romski dio mnogih drugih jezika oko tebe. U jednu ruku sam i ponosna jer je on dio mene, dio mog identiteta. Djeca su me ponekad gledala kao Romkinju koje se treba kloniti. Pred kraj osnovne škole shvatila sam da mi je bitno znanje, tako da se nisam uopće obazirala na poteškoće koje sam imala s vršnjacima, nego sam se okrenula sebi i svojim ocjenama.

Zašto djeci nedostaje koncentracije? Ako dijete provodi četiri ili više sati igrajući igrice, nedostajat će mu koncentracije u školi. Preporučeno je da djeca igraju igrice do dva sata dnevno jer sve što je više od toga je previše. Danas djeca u prosjeku godišnje „potroše“ 608 sati na društvenim mrežama, a 1642 sata ispred televizijskih ekrana. Slabi im koncentracija jer, npr. kada pišu zadaću, istodobno razmišljaju o tome kako će pobijediti nekog lika u igri. Budući da dijete više privlači igranje igrica, ono će onda razmišljati o tome te će zbog toga zadaća biti pogrešno napisana. Za dobrobit svoje djece roditelji bi zato trebali postaviti granice. Mašta nastaje kada čitamo Važno je čitati jer se tako u čovjeku razvijaju osjećaji, mašta i potiče ga se na stvaranje. Poželjno je da dijete čita barem tri i pol sata tjedno (pola sata dnevno), ako ne i više. Čitanje nam budi maštu, ali i poboljšava koncentraciju i vokabular. Mašta je dobra za djecu jer ona tako mogu stvarati svoj svijet u kojem će oni biti neki lik iz knjige. Mašta također potiče kreativnost koju možemo primijeniti u svakodnevnom životu. Čitanjem proširujemo svoj rječnik, što je djeci vrlo korisno na satu Hrvatskoga jezika, za pisanje projekata, zadaćnica i sl. Veća koncentracija poboljšava djetetovu pozornost kada učiteljica nešto pojašnjava, pri rješavanju zadataka i problema, u pisanju testova i dr. Kada čitamo, svaki put naučimo nešto novo. Čitanje može biti zarazno, čitanje nas čini boljom osobom, čitamo za oštriji um, čitanjem povećavamo memoriju, ublažava nam depresiju, čitanje opušta, smanjuje stres, čitanjem razvijamo analitičko razmišljanje itd. U mnogim slučajevima čak je zabilježeno da dulje živimo ako čitamo. Čitači su 23 % ispred ostalih u tome. Nisu samo djeca ta koja ne čitaju dovoljno, mnogi odrasli ne čitaju ništa zbog nedostatka vremena. Veliki ili mali, stari ili mladi – svi mi moramo čitati jer je zdravo za nas.

Poznato mi je svako drvo, svaki grm, svaki cvijet, svaka gredica, a najviše ona kod frizerskog salona za koju sam bezbrojno puta bila strogo upozorena da ju ne oštetim. Znam sve kante za smeće koje nitko nikada ne želi dobrovoljno otvoriti, znam ju bolje od onih koji u njoj žive već desetljećima. Ulica u kojoj sam provela najviše ljetnih dana svojeg djetinjstva. Ljeto. Svakog bih dana u predvečerje, kad bi se sunce malo spustilo, nataknula tenisice, zgrabila bočicu vode i ključeve te brzinom svjetlosti odjurila do Ulice koja se nalazi točno iza moje. Mahnula bih svima koji su već tamo ili koje vidim u dvorištima. U početku bismo sjedili na ogradici ispod susjedovog drva tise u hladovini, a kasnije na prljavom podu Ulice. Gledali bismo prekrasne zalaske sunca koji bi me svaki dan ponovno iznenadili svojom ljepotom, bezbrižno razgovarali, dijelili priče i iskustva. Tada bi netko izjavio da mu se igraju ledene babe. Ispili bismo svu vodu iz bočica, iskrali se u susjedovo dvorište i natočili vodu s vrtne slavine užasnoga metalnog okusa. I tako izmučeni, žedni, ali nikad bolje budni, legli bismo na suncem ugrijan pločnik. Kad biste bili jedan od stanovnika Ulice i oko 22 sata pogledali kroz prozor, vidjeli biste nekoliko djece kako leži na pločniku, čuli smijeh i glazbu. Vidjeli biste kako odjednom ustanu kada dođe ona jedna dobra pjesma, kako divlje plešu i pjevaju, a onda opet legnu na pod i započnu razgovor o dubokim temama. Smijali smo se tako da smo se kotrljali po podu, nismo mogli prestati kad smo počeli, prepuni vedrog duha i dječje bezbrižnosti. Gledali smo zvijezde i govorili besmislice. Prije odlaska uzela bih nečiji bicikl i vozikala se po duljini Ulice, upijajući svježi ljetni zrak što mi se sudarao s licem, u nadi da ću ga se sjećati zauvijek.

Na koje poteškoće nailazite kao učitelj hrvatskoga jezika vezano uz čitanje učenika. &nbsp; Na sve klasične probleme kao i svi drugi učitelji hrvatskoga jezika u današnjim školama. Manje se čita, čitanje se shvaća samo kao obaveza, a vrlo malo kao užitak i potreba. &nbsp; Zašto je bitno da čitamo redovito? &nbsp; Da se izgradite kao osobe. Da steknete vrhunsko obrazovanje. Da postanete kulturni. Da se produhovite. Da naučite osjećati. Da razvijete kritičko mišljenje. Da zavolite čitanje. Da vam knjiga postane prijatelj ili uzor. Da jednog dana svojoj djeci možete ispričati milijun zanimljivih stvari. &nbsp; Na kraju intervjua učitelj hrvatskoga jezika i autor nekoliko knjiga Davor Žerjav ističe da nijedna stvar kao čitanje ne utječe na naše obrazovanje i pamet. Pametni ljudi čitaju više od prosjeka. Čitanje jest teško, zahtjevno i ponekad zamorno, ali baš zato je i korisno.&nbsp;&nbsp;

·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Čemu ste se nadali za vrijeme školovanja i jeste li postigli ono što ste&nbsp;zamislili? Postigla sam puno više od onog čemu sam se nadala. Mislila sam da ću se zaposliti čim završim srednju, da ću otići negdje raditi, no od onih očekivanja koja sam imala u selu, sve se promijenilo, sve poraslo. Na kraju sam upisala gimnaziju, i to jednu od boljih u Zagrebu. Nakon gimnazije upisala sam fakultet nakon čega planiram ići dalje. ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Čime se najviše ponosite?&nbsp; Najviše se ponosim jer sam jedina u svome selu upisala gimnaziju i fakultet svojim postignućima, trudom i radom, a isto tako vidim da trebam dalje i da trebam nastaviti putem koji sam odabrala. &nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Današnji način života mladih Romkinja u romskim naseljima ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Što mislite o današnjem načinu života mladih Romkinja? Mislim da su mlade Romkinje sposobne, pametne i nadrealno talentirane mlade cure koje još nisu prepoznale tu stranu sebe. Zato, s njima treba raditi, razgovarati, treba ih se poticati i dati vjetar u leđa. Kad ste u naselju, imate uvijek istu sliku mladih djevojaka koje možda završe osnovnu školu, a možda i ne, nakon čega obično kreće zaljubljivanje koje najčešće vodi ozbiljnim posljedicama, ­­­maloljetničkim trudnoćama. Jednom kad će im se pokazati da mogu izaći iz sela i školovati se, imati svoj posao i birati kad se žele udavati i za koga, vjerujem da će se stvari promijeniti, ali trenutno situacija u romskim zajednicama je po meni kritična i voljela bih da se promijeni po svim mogućim parametrima.&nbsp;

Koliko je važno zadržati svoju boju? Film Alike prikazuje svakodnevicu jednoga grada i njegovih stanovnika. Njihova je tragedija prikazana već u prvih nekoliko sekundi. Život im se bazira na rutini: probudim se, popijem kavu, idem na posao, izvršavam suhoparne radne zadatke, vratim se kući, spavam. I tako svakoga dana ispočetka. Stanovnici kao da nemaju svoje živote, već svi žive isti život u gradskome sivilu koje se onda prenosi i na njih pa su svi prikazani kao tužni čovječuljci sive boje. U središtu su radnje jedan otac i njegov sin. Otac u kolotečinu života pokušava ubaciti i svoje dijete koje započinje svoje školovanje, no ono pruža otpor i na djetinjaste, ali iskrene načine pokušava prkositi ustaljenim normama u školi i prevladavajućemu sivilu u gradu. Dijete pokazuje svoju kreativnost, ali ne nailazi na odobravanje sustava. Jedino vedro i obojeno mjesto u gradu jedan je mali trg na kojemu je svoje mjesto pronašao glazbenik violinist koji istinski uživa u životu i onome što radi. No nitko ne obraća pažnju na njega i to mjesto radosti. Gradski svirač ipak uspije privući nečiju pažnju. Ljepotu umjetnosti, boje i radost koju širi primijetit će jedan od rijetkih drugačijih – dječak. I on ima svoju boju i učinit će sve da ju zadrži te da ju prenese na svojega oca u trenutcima kad mu to najviše treba. Osjećajna stanja glavnih likova popraćena su glazbom koja upotpunjuje doživljaj. Kad je dijete sretno i glazba je radosna i prpošna, a svaki put kad otac poremeti njihovu sreću, glazba zastaje na nekoliko sekundi.&nbsp;

Koja je Vaša uloga u Africi kao volonter? &nbsp; Moja je uloga učiti, promatrati i ne suditi. Prihvaćanje tuđe kulture lekcija je koja oslobađa jako puno stvari u nama, nauči nas puno u životu, a ponajviše o odbijanju predrasuda. Zadatak volontera općenito je da jednostavno pomognu na bilo koji način, onako kako znaju – da razgovaramo s djecom na engleskome jeziku, da se igramo s njima, pomognemo oko pripreme hrane, peremo s njima odjeću na ruke, jednostavno učimo s njima život. &nbsp; Na što ste posebno ponosni iz svoje misije? &nbsp; U protekle dvije godine u Školi Svetog Franje sagradili smo spavaonice za 320 djece. Tijekom mog prvog boravka tamo naišla sam na spavaonice u kojima su djeca spavala po podovima, pet je djece spavalo na jednom krevetu što je bilo vrlo opasno i neizdrživo. Uz pomoć prijatelja iz Čakovca i Međimurja prikupili smo donacije te smo ove godine u mjesec dana sagradili ogromne spavaonice, složili smo krov, postavili prozore, vrata i spremno je za spavanje.

Umorni i iscrpljeni, ali zadovoljni! Najbolji dio tog dana za mene je bilo kada smo sjeli u autobus za doma. Pitam se da li bih ušla u taj bus da sam znala da će povratak kući trajati devet sati. Puno pitanja sam postavljala sama sebi. Baš lijepo besplatno putovanje u Rijeku. Zaboravila sam spomenuti da sam nakon bazena izašla van bez jakne s mokrom kosom, ali mi ništa nije bilo. Dokaz da je sjedenje na hladnom betonu laž. Putem je padao mrak i već mi se vrtjelo u glavi pa nisam mogla više imati oči na Jakovljevom mobitelu, a niti na svojem. Sva sreća pa smo bili na ulazu u Čakovec. Jedva sam čekala izići van i otići kući. Uskoro mi se ispunila i ta želja.&nbsp; Sve u svemu, bilo je to lijepo i nezaboravno iskustvo kojeg ću se uvijek rado sjećati. Bez obzira na onu situaciju s bazena. Ponovila bih opet, a s obzirom da se želje ispunjavaju, zašto da mi se i ova želja ne ispuni, barem još jednom. &nbsp;&nbsp;

bessi27121 7. razred &nbsp; Životna misija jedne knjige

Lijepo je biti knjiga. Kad si knjiga, sa svojega mjesta možeš mirno promatrati ljude koji prolaze knjižarom. Ima ih svakakvih: s dugom plavom, s kovrčavom smeđom ili s vrištavom kratkom kosom obojenom šarenim bojama; užasno glasnih kao i onih drugih koji u tišini i sramežljivo listaju enciklopedije… No svi su oni zapravo u nečemu jednaki… Vole čitati. Kad si knjiga, možeš do mile volje razgovarati s ostalim knjigama u knjižari, a to ti zaista može obogatiti život. Obožavala sam biti knjiga, sve do 4. travnja prije deset godina.&nbsp; Toga je dana sve krenulo nizbrdo. Bilo je sunčano popodne i nakratko sam zadrijemala, a kad sam se probudila, više nisam bila u knjižari. Nađoh se u sobi nekoga dječaka, sama na polici, bez svojih prijatelja. Znala sam da će taj dan doći i iskreno sam mu se veselila, no na nešto ovakvo nisam bila spremna. Moje razočaranje nakratko je prekinuo Jakov, moj vlasnik. No samo me je okrznuo pogledom, uzeo mobitel u ruke i legao na krevet. Uši je prekrio slušalicama. U tom trenutku postalo mi je jasno da ću zauvijek ostati sama, bez prijatelja, bez radosti i, što je najgore, nikad neću biti čitana. Pokušala sam se s time pomiriti, no djelić nade u mom srcu i dalje je titrao. Govorio mi je da će me taj momčić jednom ipak uzeti u ruke i pročitati. Da će me učiniti živom.

Ali nisam ja kriva. Sigurna sam da je svemu krivo ono što tata zove: „Ah, pubertet!“. E, taj „Ah, pubertet“ je učinio da moja kosa odjednom postane očajna, odjeća ružna, tenisice demodirane… S tim bih još kako-tako mogla izaći na kraj, ali prištići na licu… Nemoguća misija! Brda i doline, krateri i vulkani! A, vjerujte, to su još blage usporedbe! Moje psihičko stanje mijenjalo se iz minute u minutu. Jedan trenutak sam bila sretna, u drugom tužna, u trećem živčana. No, dobro, malo lažem! Stalno sam bila nesretna i živčana na sve živo i neživo (Pazi na genitiv jednine muškog roda!). Zaista sam se jako trudila da uskladim školske obaveze s tim „Ah, pubertetom“ i mogu se pohvaliti da mi je to neko vrijeme uspijevalo. Ali tada se pojavila ona – Korona! Tata sada pažljivo sluša mamu (zdravstvenu radnicu) i važno i zamišljeno klima glavom. I ja slušam, ali misli me vode drugim putovima… Ako mi je onaj „Ah, pubertet“ zadao toliko problema, što će tek ova? No, moja je znatiželja brzo zadovoljena: mjerenje temperature, maske, izolacija, nastava na daljinu…&nbsp;

mozak 13502&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; 7. razred&nbsp;&nbsp;&nbsp;

TATJANA ŽIŽEK, psihologinja čakovečkog Centra za odgoj i obrazovanje, govoreći o izgledu i funkcijama mozga poručuje: &nbsp; Što više bora, to više pameti Da ti pamet stane: koliko umora, dignutih živaca, loših dana, a za sve je krivo premalo sna i glava koja ne može ništa upamtiti.&nbsp;Zašto se ljutimo kada nam mozak pomalo zakaže, kako ga natjerati da radi brže i što o emocijama, ponašanju i odrastanju govore psiholozi. Što je posao školske psihologinje? Radim u Centru za obrazovanje s tri grupe ljudi; jedno su učenici, drugo učitelji i treće roditelji učenika. Posao svakog školskog psihologa primarno je raditi s učenicima na nekim njihovim emocionalnim problemima i&nbsp;prilagodbama. Radim procjene intelektualnog statusa ako nekome negdje zapne, nešto ne razumije pa vidimo kako dalje. S učiteljima razgovaram kako se djeca ponašaju, primjećuju li kod nekog&nbsp;neke promjene, trebam li ja s njima razgovarati, a s roditeljima ako&nbsp;zapnu&nbsp;u odgoju svoje djece. Psiholog je pomagačko zanimanje jer&nbsp;pomaže ljudima u različitom djelokrugu rada.&nbsp;

lutka 87654 2. razred Pes Campi

Dedin pes Campi rado skače i draple jegove hlače. Dok na cestu Campi zgine, dedi mom tlaka zdigne. Z menom se rado na vrto nagoja, zastajiti ga more sam sosedova groja. No, fletno on ljukjo najde i pobegne i navek sosedovo roko zbegne.

Soseda ga po grunto nebre prijeti, šmugnul je f hižo i spravil jo s pameti. Soseda kaj nora, zakrči: „Campi, bejži z moje hiže vun!“ A moj deda , kaj to se skupa spasi, sosedi veli: „Joj, soseda, kak so vam denes lepi lasi!“ &nbsp; Dok to moja baka čuje papučo si stiha zuje i na vrt ju mom hiti…. A Campi si sigurno misli… Zakaj so pak na mene si srditi?

Premijera Radionica je završena u petak svečanom premijerom u OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica. Autori filma bili su podržani od strane načelnika Valentina Škvorca, ravnateljice škole Željke Štampar Zamude i predstavnika Međimurske županije. Posebno su bili ponosni jer je školski prostor bio gotovo premalen za sve sudionike i njihove obitelji. Učenici koji su sudjelovali uspješno su nastavili svoje obrazovanje u srednjim školama.&nbsp; Upisi u srednje škole Svi učenici koji su sudjelovali u radionici sada su uspješni polaznici srednjih škola, no nisu svi upisi tekli lako. Čak dvije učenice upisale su škole u Zagrebu. Jedna učenica je odabrala školu koju želi pohađati, ali su nastali problemi pri upisu u dom. Naime u domu nije više bilo mjesta, ali taj se problem riješio. Učenica je potom bila uspješno upisana u dom. Druga učenica je htjela upisati srednju školu u Zagrebu, smjer ekonomist. Zbog nedovoljno bodova upisala je smjer komercijalist. Ostali učenici upisali su škole u Međimurju. Svi se veselimo budućim vodoinstalaterima, kuharima, komercijalistima, mesarima i keramičarima.

Što Vas je potaknulo da krenete u misiju? &nbsp; Najviše me je potaknulo to što sam htjela isprobati njihov način života, doživjeti njihov mentalitet, njihovu veliku strast za životom, isprobati život u neimaštini te da pokušam nešto promijeniti na bolje kod njih, ali je na kraju ispalo da su oni promijenili mene. &nbsp; Spomenuli ste da Vas je Afrika promijenila. Na koji Vas je način promijenila? &nbsp; Ono što sa sigurnošću mogu reći je da me promijenila na način da sam naučila biti strpljiva, imati više razumijevanja općenito i najviše od svega biti zahvalna na malim stvarima. Bez interneta i sata naučili su me da živim u trenutku. Bez zajedničkoga jezika, naučila sam da je jedan osmijeh sasvim dovoljan kako bismo se razumjeli. Naučila sam cijeniti vrijednosti smijeha, toplinu riječi i zagrljaja. &nbsp; MOJ DOPRINOS NJIMA &nbsp; Jeste li se bojali Afrike? &nbsp; Strah od Afrike je bio prisutan samo u trenutku kad sam bila u avionu, u jednom trenutku sam razmišljala: „Martina, kaj ti to treba?“. No dok vas klinci, koji imaju samo jednu cipelu na nogama, zagrle tako jako da ne puštaju i smiju vam se, jednostavno taj strah nestane.

viza152 6. razred Ekrani i čovjek Tehnoskop

Nekad i sada U ovo suvremeno vrijeme koje je obilježila epidemija virusa COVID-19 ne mogu se ne zapitati kako tehnologija, koju smo primorani koristiti i za školu i posao, a ne samo za zabavu, utječe na nas? U današnje vrijeme dan prođe brzo kao da je prošao jedan sat. Moji ukućani stalno gunđaju: ,,Jao, kamo to vrijeme leti?!“ Prije 30 godina, kada su imali oko 12 godina, njima je minuta trajala kao jedan sat. Nisu imali što raditi i dosađivali su se. U to je vrijeme rijetko koje kućanstvo posjedovalo računalo, a mobiteli su bili dalja budućnost. Tada bi se svi zabavljali u toplini svojega doma, djeca bi se igrala igrama koje bi sama smišljala, a odrasli bi razgovarali. Najnovije informacije prenosili bi među sobom fiksnim telefonima. Tada su jedina zabava putem ekrana bili televizijski programi. Kakve su posljedice prekomjernog korištenja tehnologije? Mozak je organ koji se neprestano razvija. Svakodnevnim korištenjem tehnologije mijenja se naš mozak jer mu dajemo nove podatke. U doba interneta mozak obrađuje puno više informacija te se tako prilagođava zahtjevu današnjice. U stanju je u isto vrijeme obavljati više zadataka, tzv. multitasking (npr. u isto vrijeme pišemo domaću zadaću, razmišljamo o seriji koja će početi za pola sata i što ćemo sutra sve morati obaviti).

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.