Street art

To može i dijete napraviti

Kad netko reagira na modernistički ili avangardni umjetnički rad na način „pa to bi i dijete moglo napraviti“ on niti ne zna da pogađa u srž likovne pedagogije. Sasvim sigurno djeca ne umiju dosegnuti konceptualnu i izvedbenu razinu „klasičnih“ remek djela, no to i nije cilj likovnog odgoja i obrazovanja. Danas dijelimo vrijednu spoznaju da svako dijete, srednjoškolac, student, pa i starija osoba ima pravo i mogućnost iskusiti proces kreativnog likovnog izražavanja i slobodu stvaranja. Potrebno je samo pronaći adekvatni poticaj, motiv, a potom i sredstva i način realizacije. Modernisti su se trudili raditi kao primitivci i/ili kao djeca, a mi sad od njih uzimamo natrag ono što nam prirodno pripada. U našem postmodernom vremenu elitna likovnost više nije privilegij samo i jedino umjetnika profesionalaca.
Likovnim pedagozima znano je da su umjetnost dvadesetog stoljeća trasirali trojica diletanata: Cézanne, Gauguin i Van Gogh. Ti i takvi umjetnici odmetnuli su se od institucionalne, akademske umjetnosti i usmjerili buduće generacije prema izvoru - rudimentarnom likovnom izrazu po uzoru na primitivnu i na arhajsku umjetnost, te na čudo dječjeg likovnog izraza.

Klee, Dubuffet, Cy Twombly, pa naš Branko Ružić samo su neki od apologeta nepretencioznog stvaralaštva kakvo spontano izvire iz dječjeg svijeta.
U kontekstu promišljanja moderne i suvremene umjetnosti i likovne pedagogije, studenti pete godine na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru na kolegiju Metodika likovne kulture s mentorom prof. Richterom ove godine su pronašli poticaj za istraživanje u poetici subkulture, u stvaralaštvu uličnih umjetnika. Osnovna ideja je bila da kreiramo nastavne jedinice koje bi se mogle izvesti izvan škole, nešto u smislu land arta ili street arta. Studenti su tražili adekvatne lokacije i većinom su se opredijelili za likovne intervencije na napuštenim ili oštećenim zgradama u Gospiću. Snimali su fotografije odabranih pročelja i zabata, a potom su na njima različitim materijalima i postupcima simulirali street-art intervencije.

Tijekom istraživanja studenti su iskušavali mogućnosti vizualnih intervencija u urbanističko tkivo grada. Osvještavali su kako i po čemu se slikanje na zidu/fasadi razlikuje od slikanja na papiru: autor nije limitiran bjelinom i zadanim formatom papira, nego se nastavlja na već postojeći, definirani (s)likovni sadržaj; likovna intervencija ne pokriva, nego afirmira postojeću podlogu i daje joj dodanu vrijednost; autor barata sadržajima arhitekture, urbanizma, socijalnog prostora tako da se crtežom, slikom, fotografijom nadovezuje na postojeće stanje, ali ga i mijenja.

Neki od studentskih radova začudno su inventivni i originalni, a neki drugi su aproprijacije ili interpretacije, no nisu manje interesantni u promijenjenim situacijama. Mogu se promatrati kao skice za izvedbu in situ, no funkcioniraju i kao gotova djela u mediju fotografije, odnosno elektronske slike.
Na studiju metodički radimo na likovnom kultiviranju pogleda, pa iz toga proizlazi i potreba i odgovornost sudjelovanja u oblikovanju urbanog prostora. Ovim akcijama pokazujemo da prostor vidimo, osjećamo i promišljamo. U ovom slučaju, grad je našim studenti(ca)ma postao pozornica za likovni igrokaz. Ta čedna, a ponekad i angažirana, odmjereno provokativna likovna zaigranost u najboljim slučajevima nije samo dodatak na zidu, promjena izgleda, nego je ona i generator pogleda. Jer, grad nisu samo kuće, ulice i trgovi; grad su i oči njegovih žitelja.
Marijan Richter

p.s.
Prije četiri godine u Muzeju Like Gospić studenti(ce) su priredile izložbu svojih radova pod naslovom „Slika grada – grad kao slika“. Cilj nam je bio revitalizirati staru gradsku jezgru i skrenuti pažnju na katedralni trg koji bi trebao biti reprezentativan i uređen kao pješačka zona. Obogaćeni takvim iskustvima aktivnog likovnog (pre)oblikovanja prostora, naše studentice i studenti će sutra kao učitelji utjecati na buduće generacije pronoseći ideju kreativnog angažmana tamo gdje budu djelovale.