Navik on živi ki zgine pošteno

Društvo profesora hrvatskoga jezika
o 400. godini rođenja Petra Zrinskoga i 350. godini od pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu

Za izdavača:
Branimir Romac,
predsjednik DPHJ-a

Glavna urednica
mrežne edicije Obljetnice:
Sanja Miloloža

Fotografije i videozapisi:
arhiva DPHJ-a,
mrežne fotografije i zapisi
s otvorenim pristupom

Mrežna prilagodba i korektura:
Sanja Miloloža

U Zagrebu 30. travnja 2021.

Krležina reč

I videl sam v megli, v megli sem videl:
Zerinski grof črez meglu kak slepec gre v Beč.
A nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu
nigdar več.

S a d r ž a j

Obljetnica pogibije hrvatskih plemića Zrinskog
i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu: državni spomendan

Petar IV. Zrinski

Fran Krsto Frankopan

Ana Katarina Zrinski

Književnost ozaljskoga kruga

Film o restauraciji slike "Zrinski i Frankopan u tamnici"

Antologijsko pismo Moje drago zercze

Putovima Frankopana

Igre Frankopana (videoigra)

Oton Iveković, Oproštaj

Hrvatski narod ima u svojoj povijesti mnogo mučenika koji su poginuli u borbi za slobodu Hrvatske…
Zrinski i Frankopani oličenje su junaštva, borbenosti, spremnosti na žrtvu u obrani domovine Hrvatske, pa odatle taj kult kojem nema ravna u našoj povijesti.

Iz govora dr. Ljudevita Jonkea, predsjednika Matice hrvatske, prigodom otkrivenja spomen-ploče i poprsja u zagrebačkoj katedrali o tristotoj obljetnici tragične pogibelji Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana,
30. travnja 1971.

Dan pogibije Petra Zrinskog
i Frana Krste Frankopana 30. IV. 1671.

Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz studenoga 2011., 30. travnja obilježava se kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine obilježava se uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno.

Dana 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Povod za urotu bio je Vašvarski mir što ga je 1664. godine sklopio kralj Leopold I. s nepovoljnim uvjetima za vlastite zemlje. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor i nadale su se da će uz pomoć bečkog dvora osloboditi svoja područja od turske vlasti. Kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije im preostalo drugo nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom. Bečki dvor, istodobno provodi apsolutističku i centralističku politiku ne poštujući staleška prava hrvatskoga i mađarskog plemstva.
Saznavši za urotu, zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova, kralj Leopold I. pod izgovorom pomirenja doveo je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč. Odmah ih je stavio u kućni pritvor, a zatim prebacio iz Beča u tamnicu u Bečko Novo Mjesto. Nakon jednogodišnje i nezakonite istrage, jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo Sabor, osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Kao posebna „milost“, osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku.
Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su pet stoljeća, sve do polovice 17. stoljeća, imale istaknutu ulogu u hrvatskoj povijesti.
U vezi sa njihovom smrću neki je mletački poslanik zapisao: „Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.“
Njihovi posmrtni ostaci iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u zagrebačkoj katedrali.
(preuzeto s mrežne stranice Hrvatskoga sabora)

Bista Petra Zrinskog u istoimenoj osnovnoj školi

Petar Zrinski

hrvatski grof, ban, književnik

● Petar IV. Zrinski rođen 6. lipnja 1621. u Vrbovcu, slavi se upravo 400 godina od njegova rođenja i 350 godina od njegove pogibije u Bečkom Novom Mestu.

● U borbi za prava Hrvatske povezao se, zajedno s Fran Krstom Frankopanom, s mađarskim vođama. Nakon Vašvarskog mira, u kojemu Turci prema odobrenju Bečkog dvora imaju pravo na teritorij koji su ranije osvajali, javljaju se mnogi nezadovoljnici koji su organizirali Zrinsko-Frankopansku urotu. Urotom su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca. Spletom okolnosti i smrti nekih od vođa urote (1666. umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. ugarski palatin Franjo Wesselényi) hrvatsko-ugarski savez slabi da bi se na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Iz životopisa Petra IV. Zrinskog

Zrinski, Petar IV., grof,hrvatski ban (Vrbovec, 6. VI. 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. IV. 1671.). Nakon smrti oca Jurja V., kao dijete je uz brata Nikolu VII. nominalno obnašao čast legradskoga (međimurskoga) kapetana.

Po savjetu ugarskog primasa P. Pázmánya 1630. je zajedno s bratom započeo školovanje kod isusovaca u Grazu, a nastavio ga na isusovačkom učilištu u Trnavi. U pratnji kanonika Matije Szenkviczija poslije je s bratom otputovao u Italiju, gdje se bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon povratka u Hrvatsku 1637. sukobio se s Osmanlijama kraj Kanjiže (Nagykanizsa), a iduće godine s Nikolom je podijelio obiteljsko imanje. Od tada je boravio u Ozlju, gdje se 1641. oženio Anom Katarinom Frankapan. Zbog zauzimanja zemljišta kraj Martinšćice kraj Rijeke bio je optužen za veleizdaju, ali je ubrzo bio pomilovan i 1647. postavljen za velikoga kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48), istaknuvši se u završnim bitkama 1647–48. na njemačkom i češkom bojištu. God. 1649. potukao je Osmanlije kraj Slunja, a po izbijanju Kandijskoga rata od 1654. pomagao je Mletačku Republiku na kopnu i moru, nanijevši Osmanlijama velike štete. Vrativši se u domovinu 1655. suzbio je Osmanlije u blizini Perušića u Lici. God. 1658. bio je postavljen za ogulinskog i senjskoga kapetana te kapetana cijeloga Primorja. U vrijeme Erdeljskoga rata izvojevao je 16. X. 1663. veliku pobjedu nad Osmanlijama kraj Jurjevih Stijena blizu Otočca. U jesen 1664. pristupio je uz brata Nikolu VII. protuhabsburškoj uroti, uz koju je povezana njegova daljnja sudbina.
Nakon smrti brata Nikole, 24. I. 1665. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden tek potkraj 1668. Nakon sloma neuspjele urote usmjerene protiv habsburškog apsolutizma uhićen je zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankapanom te pogubljen 1671.
(Hrvatska enciklopedija ONLINE)

Petar Zrinski

hrvatski grof, ban, književnik

● Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 30. ožujka 1670. odlaze u Beč kako bi se opravdali za sudjelovanje u uroti, no odmah su uhićeni i na kraju osuđeni na smrt odsijecanjem glave (30. travnja 1671.). Pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe, a osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Nakon toga, Bečki dvor uspio je uništiti gotovo sve korijene obitelji Zrinski.

Bavio se književnim radom, napisao prepjev Nikolinih pjesama (pisane na mađarskom) i objavio ga u 1660. u Veneciji pod naslovom Adrianskoga mora sirena. Pritom je napisao stotinjak vlastitih strofa u kojima je iskazao neprijateljstvo prema Nijemcima, s kojima je bio u dugotrajnoj zavadi na vojnokrajiškom području, pa tako njegov hrvatski prepjev, za razliku od mađarskoga izvornika, u svojem sadržaju nosi izrazito hrvatsko obilježje.

Značenje obitelji Frankopan (Frankapan) za hrvatsku kulturu

Obitelj je uništena smaknućem Frana II. Krste, nakon čega su frankapanska imanja opljačkana, opustošena i zapaljena.

Frankapani su se isticali i na kulturnom polju, kao umjetnici, pomažući pisanje i tiskanje knjiga, ili na druge načine. Korijenima na otoku Krku, najbogatijem području glagoljaške kulture, oni su u Hrvatskoj najdosljedniji i najuporniji zaštitnici te promicatelji glagoljice kao osnovnoga hrvatskog pisma u službenom i privatnom životu te u staroslavenskoj službi Božjoj, i to do te razine da su upravo oni uspjeli sačuvati etnički karakter velikog dijela hrvatskog prostora. Pojedini Frankapani mnogo su gradili, osobito crkve i samostane, među njima i najslavnije, franjevačke (npr. u XV. st. na Trsatu i na Košljunu). Ostavili su golemu baštinu, graditeljsku, rukopisnu, tradicijsku, koja se sublimira u emotivnom narodnom odnosu prema Frankapanima kao narodnim velikašima. Njihova su kapitalna baština brojni rukopisni spomenici vjerskog, pravnog, književnog, gospodarskog i drugog sadržaja na više jezika, a napose oni pisani glagoljicom, kao Kločev glagoljaš (XI. st.), Vinodolski zakonik (1288), Krčki statut (1388). Život i djelo pojedinih kneginja i knezova ušli su u književnost (A. Kačić Miošić, E. Kumičić, A. Šenoa, R. Katalinić Jeretov, M. Cihlar Nehajev i dr.), glazbena ostvarenja (I. Zajc i dr.), dramska uprizorenja (T. Strozzi, N. Fabrio, G. Paro i dr.) i bili predmetom likovnog stvaralaštva (O. Iveković i dr.). Njima su se bavili i najznamenitiji hrvatski povjesničari i književni povjesnici (I. Kukuljević Sakcinski, F. Rački, V. Klaić, R. Lopašić, F. Šišić, E. Laszowski, J. Šidak, N. Klaić, J. Adamček, L. Margetić, I. Frangeš, J. Vončina i dr.) te strani stručnjaci (S. Barabas, G. Fejér, B. D. Grekov, F. Ilešič, J. M. Lukjanenko, L. Thallóczy, A. Theiner, G. Wenzel, M. Wertner).

(Biografski leksikon ONLINE)