Prva knjiga u nizu Profesori pišu stihovi su pjesnikinje i profesorice Zrinke Merčep. Uredila: Sanja Miloloža

Zrinka Merčep, Stihovi

Rodili su me, materina mladost i ćaćina želja mene dva duboka ponora pod obrvama iz kojih sijevaju i grme nebesa iz kojih teče i u njih se slijeva brza i nemirna rijeka života. Rodili su me s usnama biokovskim, grebenom obrubljenim u kojima počivaju glasovi i slova, mirisne ledine, zemlja i korijenje.

Rodili su me s tri Biokova pod rebrima. Nisu mogli znati da svakoga proljeća Velebit u meni korača. Nisu mogli znati da će me ponekad pojesti oblak, uponorit će se svjetlo i sunce. Rodili su me u kamenu da postojano s Velebitom u oblaku koračam.

Ilija vozi kola po oblacima skriven u grmljavini svemoćnoga Boga. Penjem se k njemu sa sjeverne strane koracima nevjere, sumnje i straha. Protiv mojega dubokog mraka svijetli biokovski Karmel. Nemoćna je Baalova podanica Izabela jer je Bog moj Jahve Ilijin Bog, moj Bog.

Moćan i razoran u kamenu nježan i blag u biokovskom zvoncu, pravedan u kapljama blagoslova natopljene, žuljave zemlje. Ilija je grom Božjega srca, visoko čelo Biokova ugaženi grmić vrijeska pod krovom gnijezdo lastavica. &nbsp;

Društvo profesora hrvatskoga jezika Strossmayerov trg 4, 10000 Zagreb www.dphj.hr

Mrežna biblioteka DPHJ VAM PREDSTAVLJA 1. knjižica Zrinka Merčep, Stihovi Za izdavača: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Urednica: Sanja Miloloža, prof. Lektura: Marina Marijačić, prof. Korektura: Anđelka Rihtarić, prof. Fotografija: privatna zbirka, arhiva DPHJ-a Mrežno oblikovanje: Sanja Miloloža, prof. Zagreb, 2021.

Uklesaše me tisućljetnim korijenima svojega postojanja. Progovoriše me i plakahu nad mojom sudbom. Mač i zloba tuđinska ime mi otimahu htjedoše zatrti mi trag. Dračom okićena i šutnjom zavezana prokrvarih u suzama. &nbsp;

I sakrih se u zemlju svojih predaka i tješaše me duh naroda mojega, nježno me povijaše i ljubljaše dok ne ugledah sunce dana. Ja, riječ hrvatska, nadživjeh sve svoje progonitelje i grgoljim krvotokom svojih sanjara. Riječ hrvatska, bdijem i čuvam budućnost Hrvata!

Rođena u Splitu 1981., odrasla između Cetine i Biokova, živi u Zadru od 2000. Završila je kroatistički studij u Zadru, a radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u OŠ Smiljevac, Zadar. "U hrvatskoj suvremenoj lirici dogodilo se nešto posve novo; poezija Zrinke Merčep, ove su pjesme snažne i jake, njezin jezik opojan ali jezgrovit.. Zrinka se ruga licemjerstvu cijeloga svijeta, a osobito onima koji slobodu prodaju po vrlo visokoj cijeni..." dr.sc. Sanja Knežević Zrinkina je poezija intrigantna, ponekad šokantna; osobito u poemi Zaboravljena zemlja u kojoj se smije ljudskoj gluposti žudeći za pravim i trajnim vrijednostima.

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja

Nema nade. Rekla je žena. Otvorila ladicu i prosula sunce po vrtu. Izbrisala je zapis sjećanja puhnula u staklo i zagrebala površinu vremena. &nbsp; Nema mjesta u ladicama. Rekla je žena. Treba presložiti misli. Izložiti se promjeni svijesti. &nbsp;

&nbsp; Mahnito je slagala život, nataložene godine zatočene u ladicama. Od vrha do dna protresla je sjećanja. Izbacila nevažnosti raskrinkala strahove. Udahnula ladicama zraka. &nbsp; Nedovršena je samo jedna. Rekla je žena. Ispustila je ruže iz očiju zatvorivši srce pod rebra.

Postim od užeglih riječi uzavrela lipanjskoga dana. Postim od šutnje i ulizivanja, od svih obilježja dramskoga roda u svakodnevnici. Postim od skrivanja osmijeha i pretvaranja da mi je stalo do lipanjskog snijega u tebi.

Postim od nevažnosti, autoriteta i taštine. Kad se sunce prospe po proplanku, na travnatoj prostirci ispod gola neba - postim od sebe. &nbsp;

Četveronoške hodam po nagibu života, stišćem čvrsto asfalt oko srca čudeći se ravnini ekliptike. Stojim i okrećem se oko sebe, oko tebe čupajući se iz pomrčine, naginjem suncu srce koje bježi.

Vidim svoj križ između neba i zemlje razapeto tijelo i srce izvantjelesno što bdije nad djetetom. Ako opet budem dijete,&nbsp; neću pognuti glavu, hodat ću uspravno sa zvijezdom, krilima zakrpati razderotinu života.

Zavičaj. U meni svakodnevno korača zavičaj. Staze života i riječi odvele su me daleko od Cetine i Biokova, od rijeke koja teče u meni i planine koja je prvim udisajem postala znamen i bitak ovoga krhkog, a snažnog bića. Staze života i riječi dovele su me u novi dom – Zadar, grad riznica zlata i srebra, grad pjesnika i pisaca, grad najljepših pogled na Velebit, grad koji je počeo rasti u mom pogledu i smjestio se pod rebra. Od planine sam pošla, k planini došla. Nigdje ne upoznah i ne doživjeh osjećaj slobode i sreće kao na planinskim proplancima, grebenčićima, vrhovima. Sve je čisto. I slobodno. Ništa ne guši, ne pritišće. Samo sloboda zove, kamo god pogledaš, sloboda i strahopoštovanje prema velebnosti i snazi planine. Od prvih me planinarskih koraka planina uči više o meni nego o sebi, o malenosti i o snazi koju, kao i svaki čovjek, nosim u sebi. Planina me uvijek ogoli, do kosti, do srži, suoči me s mojim slabostima, a obogati me duhom, mišićima i stihom. Poput davnih i slavnih pjesničkih predaka, ubirem u tišini planine inspiraciju koja nakon nekog vremena proklija u meni pa se pretoči u ritmičan skup riječi.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Učiteljska svakodnevnica nije uvijek poetična ni ritmična, mogla bih reći da je često obilježena dramskim situacijama, a u kojem će dramskom tonu završiti uglavnom ovisi o sudionicima. Voljeti svoj posao ne znači da se ne želiš odmoriti od njega, zar ne? Mi, učitelji, od djece tražimo povratne informacije i često su one mjerilo našeg malog zadovoljstva da smo barem nekolicini djece uspjeli približiti ljubav prema predmetu koji predajemo. Od planine također tražim povratnu informaciju, a ona mi svojom tišinom govori jasnije nego tisuće traktata i disertacija, zato k njoj volim odlaziti.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;

Planina me utješi, prigrli, razumije, planina me inspirira, čisti me umorom pa me napuni psihičkom snagom. Nakon svakog silaska s planine osjećam se kao „Super Hrvoje“ –&nbsp;čovjek od kamena iz jednog hrvatskog stripa koji sam kao srednjoškolka pročitala.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Meni se čini da ću cijeli život jednom rukom dodirivati Velebit, a drugom Biokovo, da će moje biće, stihovi i snovi ostati razapeti između te dvije gordosti. Jedino će Cetina ostati netaknuta i nepodijeljena natapajući najskrivenije dubine. Cetina je jezik materinski koji se govori doživotno. Cetina je sasvim pupačićevska, vijugavi brzaci raznose joj glas iz grla Dinare. Jezik je moj zavičaj. Živi u slikama koje nosim u sebi pa se prelijeva i stvara svoju, sasvim novu priču – učiteljsku, planinarsku, pjesničku.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.