Dva igrokaza Sanje Bosak u nizu Profesori pišu. Uredila: Sanja Miloloža

Sanja Bosak, Dva igrokaza

LICA: EMA, ESKIMI

EMA: Pa, dobro! Neće Muhamed brdu, al' će zato brdo Muhamedu... ili obratno... svejedno je. (Krene prema Eskimu.) EMA (dolazi do Eskima): Hej, momak, zar me ne vidiš? ESKIM (nezainteresirano okrene glavu prema njoj i nastavi pecati nešto mrmljajući): Mrglj, vrglj, prglj! EMA: Molim! Može glasnije? ESKIM (okrene se od nje): Mrglj, prglj, vrglj! EMA: Stvarno si neotesan! Kao moj brat! (Stane ispred njega i počne ga gurkati da obrati pozornost na nju.)

EMA (brzo protrlja kuglu): Da sam barem na nekom hladnom mjestu s puno vode. Scena: Platno (plakat) sa slikom ledenjaka, snijega, Eskima... EMA: Brrrr! Gdje sam ja to? Brrr! Kako je hladno! Ova magična kugla ne zna za mjeru. (Ustaje polako tresući se od zime. Ogleda se oko sebe. Na sceni je sada velik lavor koji predstavlja rupu u ledu. Odjednom vidi Eskima koji dolazi s udicom.) EMA (viče): Hej! Ovamo. Ovdje sam! Hej-hooo! (Eskim ju nezainteresirano pogleda i počne pecati ribu.) Hej, zar si gluh! (Ema mu maše. Opet ništa.)

LICA: EMA, KAUBOJI

EMA: Oh, hvala ti! Ne znam što bih učinila da se nisi vratio... (Eskim u međuvremenu nestaje sa scene. Ema se ogleda oko sebe.) Kamo li je nestao? Nisam mu pošteno ni zahvalila. Uf, kako mi je zima, moram se maknuti odavde. Na filmu Sjeverni pol ne izgleda tako hladan. Možda dođem drugi put kad se toplije obučem.&nbsp;

EMA (ponovno zavrti kuglu): Gdje bih sada najradije željela biti? Gdje? Želim biti negdje gdje nema mrguda poput onog ... I gdje mogu plesati i jahati...Možda u Americi?! &nbsp; Scena: platno (plakat) sa slikom kauboja... PLES - Pojavljuju se djeca obučena u kauboje i plešu „kaubojski“ ples. Ema pleše s njima. KAUBOJ 1: Haj! Mi šmo kauboji! (Vrti lasom i odalami Emu.) EMA: Jao! Halo, to boli. Gdje sam uopće?

VILENJAK: Da budem iskren, ni ja, ali znam da su me poslali ovamo i (prekriži ruke na prsima) ne mičem se odavde dok ne izvršim taj zadatak. (Sjedne na stol ispred Domagoja. Vidi razbacane knjige na stolu.) A... čime se ti baviš? DOMAGOJ: Razmišljam je li bolje pasti ili proći razred. Trebam puno učiti, ali mi se ne da. Trebaju li i vilenjaci učiti? VILENJAK: Naravno! Mi znamo razne igre, pjesme, poeziju. Prepuni smo znanja. DOMAGOJ: Joj, poezija! Ne volim recitirati, a ti? VILENJAK: Slušaj! (Teatralno.)&nbsp;

PJESMA VILENJAKA Ako pogledaš sad i zaustaviš dah, čut ćeš priču kojom postaješ jedan od nas. Oko zemlje za dan, oko svijeta za san, čuješ zvuke drugih boja samo kada si potpuno sam. (Nakloni se.) DOMAGOJ: Bravo! Dobro to tebi ide. Ja se ne sjećam niti jedne pjesmice. Osim jedne koja ide nekako ovako: Ja sam magarac jer nosim sve torbe... I tako dalje. VILENJAK (nasmije se): Stvarno si magarac. DOMAGOJ: Ha, tko mi kaže! Nego, koliko imaš godina? Ja imam već skoro dvanaest.

LICA: Domagoj, vilenjak Amakiir, skupina dječaka i djevojčica

(Vilenjaci su niski i mršavi, poznati su po svojim šiljatim, izduženim ušima. Najčešće imaju blijed ten, crnu kosu i zelene oči. Vole jednostavnu i udobnu odjeću, najviše u plavim i zelenim nijansama i jednostavan, ali elegantan nakit. Oni su graciozni i krhki. Žive vrlo dugo. Postaju punoljetni sa 110 godina, a mogu živjeti i preko 700 godina. Vilenjaci su poznati po svojoj poeziji, igrama, pjesmama, znanju i čarobnjaštvu.&nbsp;

Oni vole jednostavne i prirodne strvari. Kada dođe do rata, vilenjaci pokazuju i opasniju stranu svoje umjetničke duše te veliku vještinu u taktici, mačevanju, a posebno u gađanju lukom i strijelom. Vilenjaci uglavnom žive u šumskim klanovima koji broje oko 200 duša. Njihova sela su sakrivena u drveću, mada se uvijek trude da nanesu što manje štete šumi. Žive potpuno u skladu s prirodom.) SCENA: Domagoj je u svojoj sobi. Sjedi za stolom, nad knjigom, i stalno nešto prigovara; izgleda kao da se svađa sam sa sobom. Oponaša glas učiteljice.

IVA (zadirkuje ju): Sviđa ti se, ha? ANA: Zapravo, sviđao mi se. Ali sada, kao ponavljač... Nisam više sigurna da je moj tip. IVA: A što misliš o Hrvoju? (Odlaze.) DOMAGOJ (pomalo tužno): Hm! U slučaju ponavljanja razreda i Ana bi mi prestala biti prijateljica. (Slegne ramenima.) Šteta! Ma nema veze! Naći ću si druge prijateljice. (Čuje se tapkanje i grebanje negdje ispod stola te nekakav šapat. Domagoj je u svojim mislima i ne primjećuje. Tapkanje i glas postaju glasniji.) GLAS (još uvijek tiho): Hej, ti! Stao si mi na nogu! DOMAGOJ (trgne se iz svojih misli): Kao da sam čuo nešto! (Osvrne se oko sebe.) GLAS (glasnije): Hej! Stao si mi na nogu! (Lupa po stolu.)

DOMAGOJ (pogleda ispod stola i zaprepasti se): Ha? Što je to? (Odmakne se od stola.) VILENJAK (izlazi šepajući): Uh, kako si težak! Sva mi je noga plava! DOMAGOJ: Tko si? Ili, bolje da pitam, što si ti? VILENJAK (nakloni se): Ja sam Amakiir. Vilenjak. DOMAGOJ (u čudu): Zar pravi vilenjak?! VILENJAK: Aha! DOMAGOJ: Što ćeš ovdje u mojoj sobi? Zar ne živiš u šumi, sakriven u drveću... ili... u nekoj bajci? VILENJAK: Vidim da znaš ponešto o nama, vilenjacima. Inače živim, ali sad sam na nekakvom tajnom zadatku. Moram ga obaviti što prije, u roku... (razmišlja malo) ...u dva do tri sata. DOMAGOJ: Još uvijek ne shvaćam kakve to ima veze sa mnom. &nbsp;

LICA: EMA, RUS, dječaci plesači

EMA (negoduje): Cccc! Da vam mama zna kako se ponašate... Obojica MEKSIKANACA (pjevaju): Aj, mama Huanita - Gonzales po svijetu skita, sviramo stares gitares i svi nas zovu Speedy Gonzales. (Odlaze pjevajući.) EMA Da gringosi! Baš! I kakva im je to pjesma?! Dosta mi je Amerike.&nbsp;

EMA: Baš bih željela vidjeti drugu velesilu – Rusiju. Pa, da. Želim ići u Rusiji. Balet, gimnastika, balalajka! Pa da, baš bih voljela svirati balalajku. Scena: platno (plakat) sa slikom balalajke. &nbsp; RUS: Zdravstvuj, djevojčka! Men-ja zovut Igor! EMA: Ja – Ema. Iz Hrvatske. Croatie. RUS: Horašo, horašo. (Gleda u čarobnu kuglu koju ona drži u ruci.) I čto to v vaših rukah, djevojčka? EMA: Ah, to je moja sretna kugla. Kad sam poželjela biti u Rusiji... (Prekida ju, odmahuje rukom kao da mu je dosadna.)

ČAROBNJAK: ...došla si na Sjeverni pol. (Na sceni se pojavljuje Eskim.) ESKIM: Opetistamu-la. EMA: I tamo upoznala ovoga čudaka koji me stalno naziva mulom. (Eskim odlazi.) ČAROBNJAK (nasmije se): Eto vidiš sada da tvoj brat i nije tako loš. A sigurno ti i nedostaje, ha? EMA: Hm! Da... malo. ČAROBNJAK: Onda si poželjela biti u Americi pa u Rusiji... EMA: ... svašta sam doživjela i bilo mi je prekrasno i uzbudljivo, a onda mi je dosadilo. ČAROBNJAK: Znači, nije tako strašno biti kod kuće? EMA: Nije. Zapravo bih se željela vratiti kući. Usto, tamo se ne trebam brinuti hoću li nešto izgubiti ili ne. Uvijek sve na kraju nađem. (Pruža čarobnjaku čarobnu kuglu.)

ČAROBNJAK: Dobro, zatvori oči i uskoro ćeš se naći na istom mjestu s kojega si krenula. EMA: Hoću li te opet vidjeti? ČAROBNJAK: Ne znam. Možda u nekoj drugoj priči. Doviđenja! (Ema sjedi na stolcu, djeca je vrte. Kad se djeca povuku sa scene, Ema otvara oči i gleda oko sebe. Brat je na drugom kraju scene zabavljen igrom.) EMA:&nbsp;Hvala Bogu, ja sam kod kuće. Da vidim što radi moj mali brat. (Čim mu se Ema približi, on počinje urlikati i bacati stvari.) EMA: (ljutito): Ne deri se, derane! (Primi se za glavu.) Dakle, sve opet ispočetka! Ipak, najbolje je kod kuće. (Glazba. Ema pokušava pospremiti igračke, ali brat ih neprestano baca.)

Društvo profesora hrvatskoga jezika Strossmayerov trg 4, 10000 Zagreb www.dphj.hr

Mrežna biblioteka DPHJ VAM PREDSTAVLJA 3. knjižica Sanja Bosak, 2 igrokaza Za izdavača: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Urednica: Sanja Miloloža, prof. Fotografije: privatna zbirka Ilustracije: Tia Grljač-Klanjčić, 5. r. OŠ Malešnica, Zagreb Mrežno oblikovanje, lektura i korektura: Sanja Miloloža, prof. Zagreb, 2021.

PLES -Pojavljuju se djeca obučena u Masaje i plešu nekakav „afrički“ ples. MASAI 1 (prilazi Emi): Tsamina mina Zangalewa.&nbsp;(Pokazuje na nju prstom i smije se s drugim.) EMA (više se ne boji, ljuti se): Što je smiješno, prijatelju! MASAI 2: Waka-waka. EMA: Aha, znam waka-waka. Shakira? Waka-waka! (Ema pjeva i pleše refren Shakirine pjesme. Domoroci se pogledavaju u čudu. Pokazuju da baš nije sve s njom u redu. Ema je opet ljuta i okreće im leđa.) MASAI 1 (Dira je po kosi, Ema uzmiče. Masai govori pokazujući na Eminu kosu): Hasin bo nanga!

EMA (ljuta i zbunjena): Maknite se!&nbsp; MASAI 1: Hasin bo nanga! (Počupa ju, ona jaukne.) EMA: To boli, vraču jedan! I ja bih tebe počupala da imam što. (Krene rukom prema njegovoj kosi, ali u tom trenutku Masai 2 glasno zapjeva „na afrički način“.) MASAI 2 (zapjeva): Halenagawena, halenagawena, halenagawena, wena, wena, wena, uuuu, Afrika! (Plesači-domoroci okružuju Emu i počinju pjevati i plesati.) PLES AFRIKANACA. EMA (zbunjena): Pa, bilo mi je drago.&nbsp;

DOMAGOJ: Super! (Daje vilenjaku knjigu i bilježnice iz matematike.) Evo, tu su ti bilježnice i knjiga pa počni! (Odmakne se od Amakiira i igra s nekakvom igricom.) VILENJAK (gleda u knjigu pa u bilježnice, uzdiše): Ja ovdje ništa ne razumijem. Trebaš mi pomoći! Kakve su to operacije zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja? Jednadžbe? DOMAGOJ (približi mu se): Pa, to sve lijepo piše ovdje (traži po knjizi), na ovoj stranici. Evo! Piše da je zbrajanje operacija u kojoj... (Zastane.) Čuj, ti čitaj i rješavaj moje zadatke. Tako smo se dogovorili. VILENJAK: Dobro. (Nakon malo vremena.) Pomoć! Ne razumijem o čemu se tu radi!

DOMAGOJ: Kako ne razumiješ? Pa, sve tu lijepo i čitko piše! VILENJAK: Znaš što, najbolje bi bilo da ti meni pročitaš što piše, a ja ti ponovim, a onda mi pokažeš kako riješiti ove zadatke. Dođi, sjedni ovdje kraj mene i pokaži mi kako se sve to radi. DOMAGOJ (nevoljko): A joj! Vidim da mi nema druge. (Publici.) Izgleda da je to jedini način da ga natjeram da riješi svu moju zadaću.

SCENA: Domagoj i vilenjak sjede za stolom. Domagoj se sav udubio u knjigu i pisanje zadataka u bilježnicu, a vilenjak samo pokazuje prstom na ono što mu je nejasno. Ništa ne pričaju. Čuje se glazba.

LICA: EMA, PRVI MEKSIKANAC, DRUGI MEKSIKANAC

EMA (trlja kuglu): Mogla bih malo skočiti do Meksika. To je tu blizu, mislim. &nbsp; Scena: platno (plakat) sa slikom velikoga kaktusa i sombrera. Dolaze dvojica s velikim sombrerima i gitarama i pjevaju pjesmu Duo Pegle: Mi imamos mnogos problemos i lutamo svijetos bez kintos, nosimo brkoves i očales, a svi nas zovu Speedy Gonzales. &nbsp; EMA: Hej, kakvi vas problemosi muče?

Obojica MEKSIKANACA (pjevajući): Nemamos ništa za jelos. EMA (kopa po svojoj torbi i vadi čokoladicu): Evo, imam ja. (Oni se pogledaju i prasnu u smijeh.) PRVI MEKSIKANAC: Senjorita, to nije dostas za nas. (Rugaju se.) Gringo, to je dostas za tebe? DRUGI MEKSIKANAC: Nije, gringo. Nije dostas. Mi smo gladni gringosi! EMA (ljutito): Vi ste nezahvalni gringosi. Daj to vrati! (Želi im oteti čokoladicu, ali je ne daju.) Obojica MEKSIKANACA: A ne, senjorita, ne može.&nbsp;

LICA: EMA, MASAI

EMA (iznenađeno): Oh, kakva lijepa kugla! ČAROBNJAK: Čarobna. Svaki put kada poželiš nešto, zavrti kuglu u ruci i naći ćeš se na nekom drugom mjestu. Ali, kuglu moraš uvijek držati uza se. Ne smiješ ju izgubiti i ne smije ti pasti i razbiti se, inače ćeš se odmah vratiti u stvarnost. EMA (kao da ga ne sluša): Baš je krasna! Znači samo je zavrtim kada zaželim nešto… Super! ČAROBNJAK: Ostavljam te sada da malo razmisliš. Pazi na kuglu! Doviđenja, Ema! EMA (odsutno): Doviđenja! Je li to moguće? Hm!&nbsp;

EMA (malo gleda u kuglu, a onda uzvikne): Zašto ne? (Zavrti kuglu u ruci.) Želim putovati, otići daleko od svih. Negdje gdje je toplo... Možda u Afriku... (U tom trenutku sjedne na stolac, a dvoje djece je zavrte – kao da joj se vrti.) Ooh, kako mi se vrti! Scena: Platno (plakat) na kojem je slika s afričkim motivima – Masai, životinje… EMA (otvori oči, ustane sa stolca i gleda u čudu): Uspjela sam! (Ogleda se oko sebe, a zatim sjedne pod drvo.) Nigdje nikoga. Baš je čudan taj osjećaj. (Ponovno se ogleda oko sebe, ali ništa. Briše znoj s čela.) Uf! Kako je vruće! ....

EMA (sjedne u svoj stolac): Uh! Kako je teško biti starija sestra. Dosta mi je svega. Najradije bih nestala odavde na neko vrijeme. Da ne slušam brata, da ne moram prati suđe, brisati prašinu i raditi sve ostale poslove koje mi mama zadaje. Da bar mogu putovati u najdalje zemlje, na druge kontinente... Umorna sam toliko da jedva dišem. (Polako utone u san. Jedno dijete zavrti njezin stolac kao da tone u san. Ema se u snu budi. Pojavljuje se čarobnjak.) PLES – djeca-plesači vrte stolac i plešu na neku „čarobnjačku“ glazbu. ČAROBNJAK: Dobar dan, Ema! EMA (preplašeno skoči sa stolca i sakrije se iza njega): Zar mi znate ime?

ČAROBNJAK: Naravno da znam. Sve ja znam. Sigurno se pitaš kako to da sve znam. (Ema potvrdno klima glavom.) Ispunjavam želje. Ti si toliko toga danas poželjela da te nisam mogao ne čuti. EMA (polako ustaje): Jesam. Zaželjela sam da nestanem iz kuće na neko vrijeme. Dosta mi je svega. ČAROBNJAK: Vjerujem da ti mlađi brat ide malo na živce, ali on je malen, a... EMA: ...a ja sam velika. Znam tu priču. Ne morate mi ju ponavljati, hvala lijepa. ČAROBNJAK: No, dobro. Nisam mislio reći baš to. Nego, imam nešto za tebe. (Izvadi iz pelerine čarobnu kuglu. U tom trenutku nekoliko djece baca sjajne papiriće.)

ESKIM (zadere se): Nedavimu-la! EMA (odskoči i padne u snijeg): Ha? Jesi li ti normalan, dečko?! (Ustaje i stresa snijeg sa sebe.) Čuj, hladno mi je. (Pokušava mu pantomimom pokazati da joj je hladno.) Brr! Zima! ESKIM (izvadi iz torbe nekakvu deku): Etotimu-la!&nbsp; EMA: Hv-vala! (Sjedne kraj njega.) ESKIM: Nemavezemu-la! EMA (ljutito): Kakva mula? Prestani me vrijeđati! (naglo ustaje i kugla joj padne u „vodu“, tj. lavor) Oh, ne! Ne! Vidi što mi se dogodilo zbog tebe. Kako ću se sada maknuti s ovoga mjesta?!

ESKIM: Nespretnamu-la! (zapjeva) Mula, mula, mula-la... (Eskim ustaje s ribom na udici i odlazi od nje ponovno nešto mrmljajući sebi u bradu.) EMA: Nećeš me valjda ostaviti ovdje, tikvane?! Vrati se, bit ću i mula ako treba... (tužno) samo se vrati... Što ću sad? (Zavuče ruku u lavor pokušavajući naći kuglu. Zavuče i glavu. Nesretna je. Sklupča se pored ledenjaka.) EMA: Kako sam nespretna! Čarobnjak je rekao da ne smijem izgubiti kuglu. Što ću sada? ESKIM: Cmizdravababa! Maknisemu-la! Javaditimu-la! (Ema se miče u stranu brišući suze i šmrcajući. Eskim zamahne mrežicom i izvadi kuglu.)

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja

KAUBOJ 2: Na Divljem žapadu, šištr. EMA: Guba vam je tu! Imate konje? (Svi se nasmiju.) KAUBOJ 2: Kauboji bež konj!?! Pa gđje ti živiš? EMA: U Hrvatskoj, Croatiji. Jeste čuli za Hrvatsku? KAUBOJ 1: To je neki kroasan? EMA (puše negodujući): Bože dragi, gdje sam ja to stigla?! KAUBOJ&nbsp;3: U Ameriku, sistr! EMA: Nevjerojatno! Kao u dobrim starim filmovima. OK, kauboji, idem ja! Aufvieder... ma ne, good bye!

(Nitko ju ne primjećuje. Kauboji odlaze sa scene nešto glasno razgovarajući na engleskom jeziku.)&nbsp;

VILENJAK: A ja imam tek 110. DOMAGOJ (u čudu): Ha?! Nitko ne može imati tako puno godina, a izgledati tako mlado. VILENJAK: E, vidiš, ja mogu. Mi, vilenjaci, možemo živjeti i preko 700 godina. DOMAGOJ: Kako to? To je neko čudo! VILENJAK: Možeš to i tako nazvati. Čudo! DOMAGOJ: Ja ti ne vjerujem u čuda i čudesa. VILENJAK: Ali ona postoje! Hajde, reci ime prve osobe koja ti padne na pamet. DOMAGOJ: Ana. (U tom trenutku zazvoni telefon.) Halo? ANA: Bog, Domagoj! Ideš van?

VILENJAK: Hej! Sada možeš zatvoriti usta. Dok dišeš, pravi mi je propuh. DOMAGOJ: Ovo ne treba biti nikakvo čudo. Ana me se sjetila i nazvala. VILENJAK: Ipak si zbunjola, kako bi ti rekao. DOMAGOJ (malo razmišlja, a onda kao da se dosjetio nečega): Čuj, kako bi bilo da me natjeraš da povjerujem u čuda? VILENJAK: Kako? DOMAGOJ: Pa, recimo, napišeš sve moje zadaće iz matematike... i nove i one s kojima sam u zaostaku, dok se ja odmaram. VILENJAK (skoči sa stola, govori publici): Ajme, nije to valjda tajni zadatak koji trebam u potpunosti i u roku izvršiti! (Obraća se Domagoju.) Pa, dobro! Mogu probati. (Publici.) Okrutne li stvarnosti!

DOMAGOJ (s glavom među rukama): Uvijek ista priča... Moraš puno učiti da bi bio pametniji i bla, bla, bla. A ja sam još mali. (Ustaje sa stolca i šetka po sobi.) Ja se želim igrati. (Nasloni se na stol i okreće stranice neke školske knjige.) I kako da ja sad sve to naučim. (Oponaša strogi glas učiteljice.) Domagoju, nećeš proći peti razred ne budeš li učio redovito. Moraš popraviti one jedinice iz matematike, pravi je to vinograd, a da ne govorim o tvom pravopisu... (Ponovno govori svojim glasom.) Tko će naučiti cijelo gradivo? (Karikirano, uz grimase.) Ja... sigurno ne! Ni u snu! (Sjedne ponovno za stol. Odmakne knjige na drugi kraj stola, uzme igricu u ruke i počinje se igrati.) Osim ako se ne dogodi kakvo čudo... (Nasmiješi se.) A čuda ne postoje... Zašto, zapravo, ne bih pao jedan razred? Bar ću biti najstariji u novom razredu! Bit ću faca! (Zamisli se.)

Na drugom kraju scene pojavljuje se skupina dječaka. HRVOJE: Znate da je Domagoj pao peti razred. IVAN: Aha! Baš je bedast! LUKA: A svi smo mu govorili da uči! Ali, on nije htio. HRVOJE: Sad će morati učiti, i to sve ispočetka. IVAN: Ja mu ne bih bio u koži. HRVOJE i IVAN (u isti glas): Ni ja. (Odlaze sa scene.) DOMAGOJ: Hm! Mogao bih izgubiti prijatelje. (Nezainteresirano.) Pa što onda! Naći ću si nove! (Ponovno se zamisli.) Na sceni se pojavljuju dvije djevojčice. ANA: Šteta što Domagoj više ne ide u naš razred. IVA: Sam si je kriv. ANA: Da, ali ipak...

LICA: EMA, BRAT, ČAROBNJAK, MASAI (1, 2), ESKIMI, KAUBOJI (1, 2, 3), MEKSIKANCI (1, 2), RUS Ostali: djeca-plesači, dvoje djece u crnom koji vrte Emu na stolcu i mijenjaju scene.

LICA: EMA, BRAT, ČAROBNJAK, dvoje djece u crnom

(Ema mora čuvati svoga mlađeg brata. On se samo dere, baca igračke, zanovijeta. Ema ne može učiniti ništa da ga smiri. Svega joj je dosta.)

EMA: Daj se prestani deračiti! Boli me glava od te dernjave. BRAT: Sta te bliga? Ti si uzasna. Hocu mamicuuu! EMA: Znaš što? Ja idem u svoju sobu, a ti se ovdje dalje derači. Nadam se da će te čuti policajac i odvesti te u zatvor. (Odlazi u svoju sobu, a brat se i dalje dere.)

RUS: Na, horošo, dobrjo!&nbsp;Čto neset vas v Rosii? EMA: Želim kupiti balalajku. (Jedno dijete u crnom nosi balaljku.) Ma vidi ti to, pa to je tambura! RUS: Tambura? (Pokazuje joj nekako da nije u pravu.) EMA: No, dobro, željela sam malo svirati balalajku i vidjeti uživo onaj vaš ples. Onaj tanec, tanecčok. RUS: Ajaj, djevojčka! Ti ne znaješ n-jič. Ja igraet balalajka, ja tanciju kazačok, njet tanecčok. EMA (sramežljivo): Oprostite. Mogu li vidjeti kako se tanca kazačok? (Rus zove dečke-plesače koji izvode Kazačok.) EMA (oduševljeno): Bravo, bravo! Spasiba! Hvala, spasiba! RUS: Zdravstvuj, djevojčka, ja idu na rabotu.&nbsp; (Odlazi. Ema vrti kuglu.)

LICA: EMA, ČAROBNJAK, BRAT

EMA (sjedne na pod): I... što sad? Najela sam se, napila, odmorila, vidjela nešto svijeta. A dalje? (Gleda u kuglu.) EMA: Kad bi se barem pojavio čarobnjak! (Odjednom se pojavi čarobnjak.) ČAROBNJAK: Zazvala si me i evo me! Zar ti se kugla više ne sviđa? EMA: Ma, sviđa mi se, naravno. Ali... nekako se osjećam prazno. ČAROBNJAK: Željela si biti sama i pod toplim suncem i bila si u Africi. EMA: Da. Tamo su mi čupali kosu i bilo mi je vruće pa sam zaželjela biti na hladnom i...

Rođena sam u Zagrebu davne 1966. g. Profesorica sam hrvatskoga jezika i književnosti u OŠ Malešnica u Zagrebu. Odmalena sam znala da će se cijeli moj život vrtjeti oko djece. Počela sam piskarati s jedanaest godina i ti moji prvijenci završavali bi u školskom listu ili kakvim literarnim natječajima. Tijekom studija nastavila sam s pisanjem, najprije poezije, a onda i kratkih priča koje su čitane u podrumskom prostoru kultnoga gradskog lokala „Osmica“ na uglu Gundulićeve i „donjega“ Zelenog vala. Skupljala se tamo naša generacija (rođenih 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća) svake nedjelje. Godine 2003. izdala sam knjigu igrokaza „Maštarije“ namijenjenu djeci od 3 do 13 godina. Nakon duge pauze u pripremi je druga knjiga koja bi trebala ugledati svjetlo dana 2022. U međuvremenu su kreativnost i klavirske sposobnosti iznjedrile mjuzikle na hrvatskom i njemačkom jeziku, prikazivane u Zagrebu, Varaždinu i Pečuhu.

Ondje je izveden mjuzikl „Čarobna kugla“ u Hrvatskom školskom centru Miroslava Krleže pod pokroviteljstvom Generalnog konzulata RH u Pečuhu te u organizaciji udruge Klub kulture Agram – ZG i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

DOMAGOJ (umorno se naslanja na stol): Eto, sad je valjda shvatio! VILENJAK (pleše oko Domagoja i pjevuši): Zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljnje... Plus, minus, puta i podijeljeno... (Domagoj je zaspao za stolom.) Ha, čini se da je moj tajni zadatak završio. Siroti Domagoj, misli kako je mene natjerao da napišem svu njegovu zadaću, a zapravo ju je napisao sam. (Smijulji se.) Baš će se iznenaditi njegova učiteljica kad vidi da je sve lijepo naučio. Moja je misija gotova. Moram ga probuditi da ne zakasni u školu. (Budi Domagoja.) I sakrit ću se da me ne vidi. (Skriva se ispod stola.) DOMAGOJ (budi se, gleda bilježnicu iz matematike; sav je zbunjen): Što je ovo? (Vrti po bilježnici.) Svi su zadaci riješeni! (Kao da se prisjeća.)

DOMAGOJ: Pa da! Vilenjak je bio ovdje. Ali gdje je nestao? Hej, vilenjače! (Sliježe ramenima.) E, sad stvarno vjerujem u čuda! Hm, nemoguće da sam ga samo sanjao. (Gleda naokolo.) Siguran sam da... (Pogleda na sat.) Joj! Moram požuriti u školu! Već je pola dva. (Izlazi iz sobe.) VILENJAK (izlazi ispod stola): Sad će se dogoditi još jedno čudo, al’ vam neću reći koje. I ja moram požuriti. Već je kasno i moj me šumski klan već odavno čeka. (Polako odlazi sa scene. Zastaje kad čuje Domagojev glas.) DOMAGOJ (ne vidi se, viče): Mama, ispravio sam matematiku! Mama! VILENJAK: Jesam li vam rekao? Pravo čudo! (Odlazi.)

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.