Obljetničko izdanje uz 50. spomendan Josipa Bepe Pupačića koji je sa svojom obitelji stradao u zrakoplovnoj nesreći pri slijetanju u omišaljsku zračnu luku 23. svibnja 1971.

Zemlja i on

Ti nesuvremeni dječače, letimično prisutan na zemlji. Ti si u liriku pretvarao tragediju za koju si već bio odabran.

Kad je bio tri pjesnička brata i on, kad je bio četvorica njih

Piše: Sanja Miloloža, prof.

Dragi prijatelji književnosti, poštivatelji poezije poljičkoga kruga, iznimno sam radosna što sam danas s vama. Profesorica sam hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Jure Kaštelana u Zagrebu, jedine osnovne škole u Republici Hrvatskoj koja nosi ime toga poljičkoga velikana i rado bih s vama, uz 50. spomendan Josipa Pupačića i njegove najuže obitelji, podijelila nekoliko tragova iskustva u radu sa zagrebačkim učenicima koje nastojim senzibilizirati za pjeništvo, lijepu i duboku riječ čijih se smislova valja dohvaćati i naslućivati ih produbljujući plemenitost duha učenika u čije duše, spužvaste iskre djetinjega svijeta, valja ulijevati ljubav, nadu i dobrotu. Moj će zato današnji govor pokušati u kratkim crtama prikazati kojim se stihovima mali Zagrepčani, učenici ponajprije predmetne nastave, uranjaju u svijet velikog poljičkog četverokuta – Josipa Pupačića, Jure Kaštelana, Drage Ivaniševića i Nikole Milićevića, a ja bih ubuduće dodala i onaj peti kut: Anđelka Novakovića, koji je u osnovnoškolskoj recepciji poezije uglavnom nepoznato ime. No prije nego što pobliže predstavim kojim se djelima poljičkoga kruga mali Zagrepčani s Trnjanske Savice bave, voljela bih iskreno zahvaliti našoj hrvatistici dr. sc. Nadi Babić, prof. za cjelokupan trud u školskom izdavaštvu kojim je obilježila jedno neprocjenjivo važno formativno razdoblje naraštaja hrvatskih učenika svojim knjigama, osobito nizom čitanaka Dveri riječi i Zvijezda jutarnja koje su i izborom djela poljičkih velikana doprinijele oblikovanju osobnosti naših učenika odgajajući ih za ljubav i dobro.&nbsp; I. JOSIP PUPAČIĆ U OŠ JURE KAŠTELANA Budući da smo se okupili ponajprije u čast možda i najtankoćutnijega među njima, Josipa Pupačića, ovaj ću pregled našega druženja s poljičkim četverolistom započeti njime. U OŠ Jure Kaštelana čitaju se, razgovara se o šest Pupačićevih pjesama o kojima se promišlja, zapisuju se misli i refleksije, a nerijetko se i krasnoslove:

https://assets.api.bookcreator.com/templates/LftBowmea5eYuag5HtOu/assets/-MRzCYVxwkuVpCJT0Hpc.jpg?width=1080&height=810

Volio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino budjenje. Zaljubio sam se u nju, u malu djevojku, u njezine prste nemoćne u struk kostelje moje zelene. Volio sam je, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju.

Nju u čijim se kosama migoljila magla, nju, čiji je vrat skladni snop žita, čiji je hod šetnja paprati. Nazivao sam je vidrom i lasicom, rijekom i pašnjakom, srnom i janjetom. Jer se svlačila kao zora, jer se podavala kao svijeća i otimala kao živica. Volio sam je kao ženu, ko dijete, ko brata, volio sam je kao mir i kao povratak Nju, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju.

(Zapisano na kamenu) Nije to nikakvo čudo, ali, pogledajte je: potopljeno selo i ljepše klisure od bilo kojeg grada. Brza je i mirna je. Pogledajte je, kad se suton okupa: tri ovce na otoku i jedno magare. I sve je potopljeno. Samo jedan jablan gleda svoj stas u vodi... Nije to zato što Cetinu volim; ali, ovakvog grada još nisam vidio. Bože moj, – Cetina!

Uz 50. obljetnicu smrti Josipa Pupačića

Piše dr. sc. Srećko Listeš, prof.

Došlo je k meni kradom s granom u plašljivom oku. Na dlanu je nosilo nebo, u vjetru je kupalo vrat. I ja sam, rumen ko oblak, obujmio nebo i vjetar. Ko kiša su pjevale ruke, ko rijeka je proticao dan.... Poljubio sam proljeće.

Pjesma živom pjesniku (M. Jašek –S. Miloloža– Z. Jašek) III. DRAGO IVANIŠEVIĆ U OŠ JURE KAŠTELANA Treće pjesničko poljičko ime koje upoznaju zagrebački učenici u OŠ Jure Kaštelana jest Drago Ivanišević. Stihovi iz antologijske Hrvatske moto su i udžbeničkoga niza Hrvatske jezične niti koje su moj izdavački projekt, a kako je njegov did uza Boga sta s nogama i žilama prepletenim maslinovim korijenjem, ključno je mjesto čakavskoga dijalektnog pjesništva za naše učenike.&nbsp;Ne propuštamo naglasiti da je Ivanišević jedini čakavac velikog poljičkog pjesničkog četverokuta, ni činjenicu da je bio također sveučilišni profesor, no i slikar koji je stvarao pod pseudonimom Albert Jordan. Zagrebački učenici OŠ&nbsp;Jure Kaštelana, unatoč udaljenosti leksika zbog uporabe zavičajnoga idioma, vole pjesmu Moj did, uspoređuju njezin prijepis na standard i rado o njoj razgovaraju, pa čak i krasnoslove. Povezanost je to njihova osobnoga iskustva s djedovima i bakama pa i Ivaniševićeva pjesma, krilićevskim riječima, postaje jedan od brodova za sjećanja formativnih trenutaka odrastanja uz djedove i bake. Drago Ivanišević ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Da sam ptica (5. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Moja ljubav Vesna (6. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Moj did (6. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Hrvatska (7./8. razred) IV. NIKOLA MILIĆEVIĆ U OŠ JURE KAŠTELANA Četvrti pjesnik velikog poljičkog poetskog četverolista jest Nikola Milićević. Za razliku od prvih triju koji su zastupljeni s ukupno 14 pjesama i jednim proznim tekstom, učenici OŠ Jure Kaštelana toga pjesnika upoznaju u 5. razredu tek s jednom pjesmom, Češljugari, no&nbsp;uvijek ga spominjemo u sklopu razgovora o krugu poljičkih antologijskih pjesnika.

Pjesma živom pjesniku - OŠ Jure Kaštelana

U Vijencu je prije dvije godine Stijepo Mijović-Kočan u svojem Intimnu zapisu posvećenomu Nikoli Milićeviću rekao: „Nikola je bio vrlo savjestan antologičar. Pazio je na dvije stvari: da nitko tko je imao na neki način zapaženu ulogu u svome vremenu ne bude zanemaren i da nijedna vrijedna umjetnina (pjesma!) ne ostane nezapažena.“ Učenici OŠ Jure Kaštelana, učeći sonet u 7. razredu, imaju prigode vidjeti Milićevićevu antologiju Sto hrvatskih soneta i tada se još jednom podsjete da se, unatoč raširenomu -čević,&nbsp;njegovo prezime piše s dvama ć jer dolazi od Milić: mili, mio… &nbsp; Nikola Milićević ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Češljugari (5. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;antologija Sto&nbsp;hrvatskih soneta (7. razred) &nbsp; Zaključila bih svoje kazivanje ovom konstatacijom: Poljica su nam u Pupačiću, Kaštelanu, Ivaniševiću, i Milićeviću dala četvoricu redom vrhunskih intelektualaca, sveučilišnih profesora, ali i vrhunskih pjesnika, koji su promovirajući u svojim djelima ukorijenjenost u poljički kraj i sela pokraj Omiša (Slime, Zakučac, Krilo Jesenice i Kruge, Zvečanje) promovirali i univerzalne vrijednosti kojima nam je poučavati sadašnje i buduće naraštaje. Tako i ja svoja promišljanja ostavljam milićevićevskoj modroj lakoći tišine obilježene trenutkom u kojoj je Pupačić ostavio trag kad je bio tri pjesnička brata i on, kad je bio četvorica njih. Jer, ne valja li i nama biti zaljubljen u ljubav, s jedinom zastavom srca kao brat sviju ljudi tražiti pjesmu u riječi i dan u čovjeku, tišinu laganu i modru? &nbsp; U Zagrebu 9. svibnja 2021. ususret 50. spomendanu antologijskoga pjesnika Josipa Pupačića 23. svibnja 1971. (Govor Sanje Miloloža, prof., učiteljice savjetnice iz OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu, pripremljen uz Tjedan Josipa Pupačića 2021.)

Naraštaj rođen oko 1930. pokrenuo je književni časopis Krugovi. Jedan od urednika, Vlatko Pavletić izjavio je: „Neka bude živost!“, što je postala krilatica cijeloga naraštaja, dobro obrazovanoga i većinom pjesnika (Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Nikola Milićević, Josip Pupačić, Zvonimir Golob, Zlatko Tomičić, Vlado Gotovac). Brzo su se obračunali s književnom tradicijom, ideološkim zahtjevima i uspješno započeli estetsko suglasje sa svojim europskim suvremenicima, ustvrdili kako je industrijalizacija izgradila novu vrstu popularne kulture, koja je dotad nepoznata i s kojom valja supostojati, književno i društveno prilagoditi joj se. Ovomu naraštaju pripada i Vesna Krmpotić, no njezina je poezija intimistična, okrenuta mistici i hermetizmu. Irena Vrkljan također je oslobodila svoje djelo od političkoga života i tema. Nakon što se odselila u Berlin, javila se prvom zbirkom tek godine 1982., pjevajući o svojim unutarnjim glasovima, osami, vremenu koje nezaustavljivo teče. II. Josip Pupačić u svojoj pjesmi Zemlja i ja govori o jeziku kojim se ostvaruju i čovjek, pjesnik i stvaralac te zemlja, domovina. Dva su motiva za njegovu poruku osobito važna: Baščanska ploča i spominjanje godine 1967. kada je potpisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Baščansku je ploču isklesao opat Držiha; ona je najpoznatiji hrvatski epigrafički spomenik koji je izvorno bio postavljen kao lijevi plutej oltarne pregrade u crkvi sv. Lucije u krčkom Jurandvoru, a kasnije je postavljena na pod kao nadgrobna ploča. Tekst Ploče govori o opatu Dobrovitu koji je sa svojom devetoricom benediktinske braće izgradio crkvu, a opat Držiha prijelaznim oblikom glagoljice uklesao tekst o Zvonimirovoj darovnici izradivši simbol početka hrvatske književnosti i prvorazrednu nacionalnu kulturnu činjenicu, čime je označena poruka povijesne baštine hrvatskoga naroda – razvoj jezične i narodnosne problematike. Gotovo tisuću godina kasnije nastaje Deklaracija u kojoj se kaže kako je načelo nacionalnoga suvereniteta i potpune ravnopravnosti pravo svakog naroda da čuva atribute svojega nacionalnoga postojanja, a među tim atributima presudno “važnu ulogu ima nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi”. Pupačić ovu pjesmu posvećuje svojoj zemlji i njezinim ljudima, koji govore i stvaraju jezikom na kojemu je nastala Baščanska ploča, no jezikom za koji se trebalo boriti i gotovo tisuću godina nakon nastanka Ploče. Pjesma započinje imenicom zemlja, a završava imenicom človek: između njih smjestila se poruka u kojoj su ponavljanjima i stilskom sredstvima naglašene suodnosne veze između čovjeka i zemlje.

Evo me, moj svijete, na raskršću I tvome i mome. Oprostimo se. – Ti plačeš. Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi…

Moj križ svejedno gori, Josip Pupačić

Stihove pjesme Zemlja i ja govori Luči Lončar

Društvo profesora hrvatskoga jezika o 50. godini smrti Josipa Pupačića Za nakladnika: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Glavna urednica mrežne edicije Obljetnice: Sanja Miloloža Stihove pjesme Zemlja i ja kazuje: Luči Lončar Snimka audiozapisa: Srećko Listeš Ilustracija: preuzeto s pozivnice na Tjedan Josipa Pupačića Iva Miloloža (Jure Kaštelan) Fotografije: mrežna arhiva DPHJ-a Mrežna prilagodba i korektura: Sanja Miloloža U Zagrebu svibnja 2021.

Poljički pjesnici u OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu

Sanja Miloloža, prof., učiteljica savjetnica

50. obljetnica tragične smrti Josipa Pupačića i njegove obitelji u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku

Uredila i mrežno prilagodila Sanja Miloloža Zagreb, 23. svibnja 2021.

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome otimamo se stoljećima preko ovih otoka preko ovijeh grobova prenatrpanih mrakom – tako da im popucaše ploče tako te prosukljava iz njih i evo: obzorja tamne Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš? Priko ovijeh rijeka,&nbsp;prek bregov, tam do Dunaja Az opat Držiha pisao se o ledine juže Az opat Držiha Az poet Az človek Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati Bez grižnje S kamenom u srcu što ga valjahu puci Do ove idile svečanih žrtvenika Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967. O, gospodine Gospode! Ona hoće da bude zemlja bez stida pred tvojim suncem Ja hoću da budem ja bez krivnje pred tvojim sucem Se rekoh ja Ja opat Držiha Ja poet Ja človek

I vidih nebo novo i zemlju novu Zemlja hoće da bude zemlja Ja hoću da budem čovjek Ona hoće da bude I ja hoću da budem I uzburkalo se more Valovi rigahu pjene I az opat grešni otplavljen bih ni na nebu ni na zemlji I ja opat Držiha gledah zemlju I ja opat Držiha promatran bih Zemlja promatra mene Promatram i ja zemlju Jesi li ti čovjek pita zemlja mene Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir Tihi Vječni Svemir Svemir, Zemljo (Godine, svjetla, godine!) A što si ti, zemljo Az opat Držiha pitam zemlju Az opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Cetina (5. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Zvijezda da mi je biti(6. razred) Proljeće (7. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Tri moja brata (7. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Zaljubljen u ljubav (8. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;More (8. razred). &nbsp; Dakako da učenike uvijek senzibilizira obiteljska tragedija, prvo njegove braće, a zatim i njegove najuže obitelji, i uvijek su snažno senzibilizirani čitanjem pjesme Moj križ svejedno gori koju ne interpretiramo nego tek pročitamo u kontekstu razgovora o zrakoplovnoj nesreći na Krku. Ipak, loše bi bilo kad bi se druženje s Pupačićem svelo na njegovu tragičnu sudbinu. Važnije je za djecu koju poučavamo da postupno, družeći se s Pupačićevim&nbsp;stihovima, uočavaju pjesnikovu privrženost obitelji i njegovo nagnuće elementima zavičajnoga krajolika i prirodnim ljepotama, koje poljičkomu kraju uistinu ne nedostaju, ali i pjesnikovu jednostavnost i prisnost s prirodom: on tri svoja brata smješta u prostor djetinjstva i zavičaja donoseći gotovo himničnu inačicu metaforičke identifikacije „,Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas…“, on se zaljubljuje u vodotokove ljubavi, on s morem razgovara kao s najbliskijim prijateljem s kojim se smije, smije moru… U vrijeme ljudskog pseudorazvitka današnjice, kojemu presiksoid pseudo- otpada na tehnologiju bez duše i duha, zamašnjakom bi istinskoga razvitka trebao biti povratak korijenima: prirodi, neotuđenu čovjeku, nepatvorenoj radosti i obitelji kao jezgri svake zdrave zajednice. II. JURE KAŠTELAN U OŠ JURE KAŠTELANA Jure Kaštelan, naš školski pjesnik, kako je govorila naša dugogodišnja prijateljica škole dramska umjetnica Nada Subotić, Jurin supruga, stvarao je možda djela koja su za čitanje bila primjerenija dobi srednjoškolskoj nego osnovnoškolskoj, no dakako da smo pronašli stihova i rečenica o kojima smo mogli razgovarati sa svojim učenicima i približiti im Jurin svijet: govorimo o pet pjesama i jednom proznom tekstu, i to predgovoru Zagrebačke biblije kojoj je Kaštelan bio suurednikom zajedno s fra Bonaventurom Dudom. Jure Kaštelan ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Jablani (5. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Čarobna frula (5. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Bijela nevjesta, genius loci (7. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Volio bih da me voliš (7./8. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Svijetliš u tmini (8. razred) ·&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Predgovor Zagrebačkoj bibliji (8. razred)

Uz 50. obljetnicu smrti Josipa Pupačića

Piše: dr. sc. Srećko Listeš, prof.

I. Agresivni socijalistički totalitarizam brzo je pedesetih godina dvadesetoga stoljeća terorom zavladao svim društvenim sferama. Književnici nisu mogli ispravljati društvene nepravde, već su morali služiti ratnim pobjednicima i ideologiji. Hrvati nakon rata nisu doživjeli ni političko, ni nacionalno, ni društveno smirenje i oporavak, rast i razvoj u mirnijim okolnostima. Pišući još tridesetih godina, Dobriša Cesarić i Nikola Šop suptilnim su stihovima, a Dragutin Tadijanović svojim ruralnim motivima i motivima odrastanja, kretali u potragu za novim lirskim putovima, zadubljujući se u svoju unutrašnjost. Tin Ujević je nakon rata bio prešućen punih deset godina, sve do smrti; isto se dogodilo i pjesniku Dragutinu Tadijanoviću. Sjajni Viktor Vida, istančan i profinjen, emigrirao je u Buenos Aires, gdje se ubio (1960.) nakon što je objavio jedine svoje dvije zbirke poezije, Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.), gdje naslovom zaključuje o cijelom naraštaju hrvatskih pjesnika, i ne samo njih. Hrvatski je komunizam brzo pokazao svoju totalitarnu odoru, uspostavio je nova pravila u kulturi i društvenomu ponašanju, ali su se rasprave o umjetničkoj slobodi i dalje vodile pa su one iznjedrile snažne poslijeratne književne opuse Ranka Marinkovića, Petra Šegedina, Ivana Raosa i Slobodana Novaka u prozi, a Jure Kaštelana, Vesne Parun u poeziji. To je doba u Hrvatskoj nazvano drugom modernom jer su pedesete godine i one koje su uslijedile značile procvat pjesništva. Proza, izrasla na književnoj tradiciji realizma teže se borila protiv totalitarizma. Dramski su pisci bolje odolijevali i borili se protiv zabrana i cenzura pa je, primjerice, sjajni Radovan Ivšić svoje drame ostavljao otvorenima, one nisu završavale i ostavljene su čitateljima/gledateljima potragu za završetkom. Modernisti su shvatili da će svoju potrebu za slobodom iskazati lirskom poezijom (Jure Kaštelan, Vesna Parun) jer reduciranu slobodu u totalitarizmu stvarno nisu mogli doživjeti kao slobodu, iako je sam Kaštelan bio partizanski borac. Njegovu su strast za slobodom naslijedili nešto mlađi Vlado Gotovac, Antun Šoljan i Nikola Milićević.&nbsp;

i gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobrojutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o dobrojutro more kažem tiho pa opet tiše ponovim mu pozdrav a more sluša sluša pa se smije pa šuti pa se smije pa se penje i gledam more i gledam more zlato i gledam more gdje se k meni penje i dobrojutro kažem more zlato i dobrojutro more more kaže i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se smijemo se moru

Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce kao viganj. Jezera su me slikala. Dizali su me jablani. Rijeka me umivala za sebe. Peračice su lovile moju sliku. Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Livade su me voljele. Nosile su moj glas i s njim su sjekle potoke. Radovao sam se sebi. Imao sam braću. (Imao sam uspravan hod.) To su bila tri moja brata: moj brat, moj brat, i moj brat.

Zvijezda da mi je biti, i živjeti kao zvijezda negdje visoko, visoko. Pa da netko za mene brojeći zvijezde kaže: Ono je moja zvijezda. Zvijezda da mi je biti.

Zemlja će postati čovjekova, a on će ju nazvati svojom tek tada kad se definiraju u zajedničkoj paradigmi suodnosa u sićušnom svemiru. Zemlja od čovjeka traži da on zasluži svoje jastvo, a to je prije svega čovjekov/zemljin jezik. Pitanje A što si ti, zemljo az/opat/poet/človek postavlja samomu sebi koliko on sebi može naglašeno reći ja/az, u čemu se prepoznaje to što je poet i što ga definira čovjekom ako to nije jezik kojim komunicira sa zemljom/jastvom. Uza svu materijalizaciju mentalnoga procesa što kazivače ove pjesme individualizira i na posebne načine približuje njezinoj stvarnosti, simultanost govornoga znaka može prenijeti različitost poruke povezanu s fizičkim obilježjima kazivača (govornika ili čitatelja), ali bez obzira na stupanj njegove emitivne angažiranosti, kazivač bi morao posebno uvježbavati ako bi želio pročitati pjesmu drugim ritmom, različitim od onoga što nam ga ona sama zadaje specifičnostima jezičnih sastavnica, sintakse (s obzirom na izmjenu dugih i kratkih stihova) i osobitosti početaka stihova. Poruka prošlog u sadašnjosti ugnijezdila se u Pupačićevoj pjesmi, tog putnika pod suncem koji vapije za svjetlom zvijezda i svjetlošću čovječnosti. On označuje sebstvo zemljom i zemstvo sobom opijevajući posebnostima pjesničke kombinatorike zanos, opijenost i potrebu za izražavanjem narodnim jezikom koji čovjeka čini čovjekom i daje mu za pravo da se uzajamno ima sa zemljom.

Budući da dolazim iz OŠ Jure Kaštelana, dopustit ćete mi da kažem koju više o našim školskim naporima u posvećenju pjesniku, sveučilišnomu profesoru, bibličaru i akademiku čije ime nosimo. Naime, Juri Kaštelanu posvećen je i zbornik objavljen u izdanju Humanitarne biblioteke OŠ Jure Kaštelana Slovo djetinjstva, a to je školska biblioteka koju sam pokrenula 2011. Zbornik Evo ti vode, jablane moj objavljen je uz 100. obljetnicu rođenja Jure Kaštelana, predogovor mu je napisao naš savjetnik dr. sc. Srećko Listeš na moj poziv, a tročlana školska delegacija (ravnatelj Krešimir Supanc, profesor glazbene kulture Marko Jašek i ja) predstavili smo ga upravo u Omišu 2019. na državnome skupu posvećenomu našem pjesniku. Tom je prigodom premijerno predstavljena i skladba Pjesma živom pjesniku koju pjeva učenica Lana Pereža (8. razred) na moje stihove koje je uglazbio Marko Jašek (prof. glazbene kulture), a aranžirali Marko Jašek i Zoran Jašek (obojica glazbenici, glazbeni producenti, teoretičari i profesori glazbene kulture). Jure Kaštelan ima i svoju rubriku Kaštelanopolis u našem digitalnom školskom listu Čarobna frula. List je u tiskanoj formi još 1995. pokrenula naša revna knjižničarka Maca Tonković, a ime mu je dala dramska umjetnica i Jurina supruga Nada Subotić po njoj najdražoj Jurinoj pjesmi. Zadnji je put Čarobna frula tiskana u prosincu 2017., no iste je godine 8. rujna na Međunarodni dan pismenosti pokrenut digitalni časopis Čarobna frula koji smo podigli moj sin Hrvoje (mrežni dizajner), moja kći Iva (autorica likovne izložbe Kaštelanovih portreta Spomen stiha 2012.) i ja, i to pošto sam osnovna znanja o digitalnom listu stekla na Novigradskom proljeću 2017. u radionici mlade voditeljice Kristine Kovačević, a sve uz svesrdnu potporu ravnatelja Krešimira Supanca. Prve godine odmah je list pozvan na Državnu smotru LiDraNo, a godinu prije za predzadnji tiskani broj pod vodstvom knjižničarke Suzane Plevnik dobili smo i nagradu za najbolji školski list na natječaju Jutarnjega lista. Obljetničke godine uz 50. obljetnicu OŠ Jure Kaštelana objavili smo i 3. nosač zvuka školskog zbora Kaštelanci SVIJET KAŠTELANACA kojemu je umjetnički voditelj kolega Marko jašek, a glavna urednica projekta i tekstopisac Sanja Miloloža. Za djelovanje školskog zbora Kaštelanci mnogi su čuli, a bili smo 2018. godine predloženi i za nagradu Porin.

https://assets.api.bookcreator.com/templates/LftBowmea5eYuag5HtOu/assets/-MRzCYVsXTsgkQ9mLHfa.jpg?width=1339&height=894

Pupačićevi stihovi Zemlja i ja Cetina Proljeće Zvijezda da mi je biti Zaljubljen u ljubav Tri moja brata More

Srećko Listeš, Uz 50. obljetnicu smrti Josipa Pupačića Sanja Miloloža, Kad je bio tri pjesnička brata i on, kad je bio četvorica njih

A zemlja se ne može rastati od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.

Mrežna edicija Društva profesora hrvatskoga jezika Obljetnice uz 50. obljetnicu pogibije pjesnika Josipa Pupačića i njegove obitelji

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.