Četiri priče u zbirci autorica posvećuje pokojnom ocu Karlu Landekiću. Uredila S. Miloloža

Mjesne priče

Tiha prosinačka noć. Zebe. Iznutra. Uh, još jedan samotinjski Badnjak, pomisli toplooka vraćajući se iz hladne večernje šetnje. A bijaše o Božiću lijep đurđenovački običaj… Inteligentna crnka vlažnih očiju iznenađeno zastane pred svojim vratima. Na otiraču je spokojno ležao krivac za naglo presušivanje bujice slika iz djetinjstva: Mala krem omotnica s natpisom. ZA JULIJANU. Nije joj mnogo trebalo. &nbsp; Hej, Julkec! Julkec? Zamišljam kako ću ukrasiti strop za Badnjak. Znaš, kao što je to činila moja mama u onim rijetkim prilikama kad je bila s nama: papirnatim zvjezdicama selotejpom o koncu… Draga, volio bih ti reći da ću s tobom dočekati Božić. Ali neću. I hoću. Šaljem ti zato memory stick sa svojim slovnatim stropom. Bit će u njemu zvjezdica – pa ako uistinu nemaš što činiti u ovu svetu noć – potraži konac i selotejp.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Voli te onaj koji nije on Vlažnookoj se ote smiješak. Nikad nije odoljela izazovu. Pa uključi svoj laptop.&nbsp;&nbsp;

Priča prva: AFRIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . Priča druga: KRADILIŠTE ZVIJEZDA. . . . . . . . . . . . . . . . . Priča treća: (S)TROP ZA JULIJANU. . . . . . . . . . . . . . . . . . Priča četvrta: KARLOVAC ili ŠAH-MAT . . . . . . . . . . . . . . . Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

06 14 20 30 36

Ove su priče čekale x godina da ih čitatelj, ma koji god namjernik to bio, pročita. Taj svoj prvi izlet u književnost posvećujem, kao i svoj diplomski rad, svojemu ocu Karlu Landekiću. Uvijek je želio da se bavim književnošću. Volio je razmišljati o svojoj kćeri kao književnici... Moralo se dogoditi da on umre, da mu bivša supruga umre, da mu unuka umre... a da bi se njegova kći odvažila objaviti svoje priče. Mili Ogi, znaš da se od 13. kolovoza 2020. više ničega ne strašim. Volim vas.

Moj je tetak iznimna osoba. Rak. Emocionalac. Rođendan 5. srpnja, kao Tinu Ujeviću – znam to jer i inače prokleto dobro pamtim rođendane, čak i onih sada već izblijedjelih osoba&nbsp;koje samo parcijalno, poput fluidnih puzzle sličica, žive ponekad – a češće tek jednokratno – s nama koji život osjećamo punim plućima. Znam to i stoga što je riječ o mojem supertetku&nbsp;– često smo se zezali kad me je on, aludirajući na moje književne potencijale i svojevrsnu (rekli bi neki sasvim iskreno – prilično nespretnu) književnu šutnju (ima ljudi koji jednostavno znaju doturiti svoj književni uradak, bez obzira na to koliko je u njemu književnoga – a ja… ja jednostavno nisam od tih spretnjakovića), pokušavao smjestiti u povijest hrvatske književnosti. Neafirmirana književnica, profesorica hrvatskoga, ali s ponekim uspjesima na polju školskog izdavaštva,&nbsp;s nedovršenim magisterijem, troje djece, strpljivim mužem i novom specifično metalik ciglasto obojenom mazdom 2 (koju ne vozi jer da i ima vozački, muž teško da bi joj dao volan u ruke, osobito mazdin), o da, biće kao stvoreno za zafrkanciju s tetkom supermenom,&nbsp;automehaničarskim radoholičarom koji nadasve voli svoju kreativnost u – ne biste vjerovali – zidarskome poslu. Njegov je hobi izgradnja kuća… da je nužni biznis, e pa nije, jer sasvim lijepo može živjeti od svojih automobila, ali kuće… e kuće, ništa nije tako silno dobro kao sam proces gradnje kuće!&nbsp;! S kolikim žarom on može u srži vlastitih kostiju osjećati silnu energiju koju čovjek mora utrošiti u tako teškome poslu, jer on doista gradi kuće od nacrta do krova vlastitim pregnućem, to vjerojatno nitko normalan ne može. Ima takvih ljudi, superibernadičara, ali su rijetki. Takvima bih mogla reći da je Tin Ujević (kao uostalom i sam tetak) rođen 5. srpnja, Sanja Miloloža 6. srpnja, a Miroslav Krleža 7. srpnja.

– Oće biti danas pudinga? – A ja bi čikineeeee… – Nema palačinki, danas smo svi na čokolinu. – Više to ne jedem. Nije zdravo za moju probavu. Ja ću malo kreker sendviča – zafrkantski će Hrvoje. – Pametnjaković – obrecne se seka na starijeg bracu – Čokolino. I gotovo. Ne. I ono s bananama … Smijeh. Znala je. Ah, ti klinci… Ipak je najljepše imati obitelj … Odmakne se od radnog stola, zgužva zapis s koscem i otre rukama o&nbsp;bokove – kao uvijek kad bi žrtvovala svoju najosobnost za pripremu dobra obiteljskoga obroka – sveudilj se blago smiješeći. Dođite dječice, vrijeme je za večeru. – Ma što je ovoj strankinji, Beta? – upita krasna mala djevojka u do poda dugoj svilenoj crnoj haljini identičnu svoju sestru u vrlo kratku svjetlonarančastu kimonu pokazujući tankom ručicom na sićušnu tamnu priliku srebrne kose koja im se bedasto smijuljila i lamatala rukama. – Ne znam želiš li čuti tu priču, jedinice Omega. Starica već dugo pripada nekodeksiranima. – Zabranjena je? I zato je stara? – Ne, odbija se podijeliti. Povraća svaki put kad ju žele prebaciti u mitozički centar. Organski ne želi svoje novo koljeno. – Pa što joj je? – Kad inzistiraš, jedinice Omega, odvest ću te Alfi. Uh, nadam se da neću zažaliti zbog toga. Dosta mi je pritvora i izgubljenih pet sunaca zbog popustljivosti. – Ne brini se, Beta. Nikada neću zaboraviti što mi je dužnost. Mythos je moja sudbina i neću nikad pretpostaviti svoju osobnost uzvišenim ciljevima mitoze i ugradbe. Takav je Kodeks. – Pa ti još ni nemaš svoju osobnost, jedinice Omega!

Haljina ti je još do poda i sasvim je crna kad još uopće nikad nisi izlazila. Kakve to gluposti pričaš? Omega se zbuni, izvivši tanke obrvice u laganu mrštenju. Točno, pa ipak… nije htjela priznati dobroj i odanoj Beti da se, od dana svoga nastanka, otkad je svečano primila dugu crnu svilenu haljinu i Kodeks bjelokošuljaša ubrizgan elektroničkim cjepivom u mozak, u sebi potajno nadala. Nije znala objasniti što to znači jer je bila sasvim nova i ni o čemu izvan Kodeksa ništa nije znala. Ali imala je čudne snove i veliko srce puno žudnje za životom. I to – oh, kad bi se usudila pomisliti – i izvan rodnog Mythosa. – Evo nas, jedinice Omega – reče sestra sestri pred impozantnom kupolom obasjanom suncem. – Pitaj Alfu sve što želiš, uostalom, ona će već sama znati što je želiš pitati. Ali ne zaboravi na provjeru memorije. Bjelokošuljaši će me ukinuti ne budeš li igrala po pravilima. – Ne brini se, Beta. Razumijem. Hvala ti. Dobre ti zvijezde, mila. – I tebi dobre zvijezde… ali gledaj, jedinice Omega, nije li krasna? – usklikne Beta ne želeći se zapravo odvojiti od najmlađe sestre. Imala je neki predosjećaj… Omega nestrpljivo pogleda suncem okupanu Alfinu kupolu. Oh, koliko je puta nakon dugih i zanimljivih razgovora s Betom sanjala ovaj svoj izlazak iz podzemne aree. Sad će… U taj tren pred sve većim Omeginim očima iz stražnjih elipsastih vrata Alfina doma izađe njihova sestra u crvenoj haljinici. – Dobre zvijezde, sestrice Beta i jedinice Omega. – I tebi dobre zvijezde, Gama – uljudno odgovori Beta. Voljela je tu vedru i poslušnu djevojku koja nikad nije zastranila ni na jednom zadatku. Čak su ju i bjelokošuljaši cijenili. Tako joj je žao što neće doživjeti njezino alfovanje. Takav je Kodeks. Redoslijed podjele mora se poštivati. – Žurim se, Beta, ali čuvaj nam najmlađu seku. – Hoću, Gama, vjeruj mi.

goveđu sobosferu suterenskih 11 kvadrata (koje je uljudno ustupila tom svom nesposobnom nećaku /a tako se nadala da će biti liječnik, ili pravnik, ili barem da će se bogato oženiti, a možda i obrnutim redoslijedom/ u zamjenu za stanarsko pravo lijepoga prostranog stana u B. ulici a koje je uložila kao zalog svom novom jednosobnom stanu na drugom katu novokatnice u L. ulici, što je uspjela namrijeti od svoje firme i koji je kasnije, tijekom godina, zbog devalvacije otplaćivala za smiješnu cifru) –&nbsp;&nbsp;tih jušnih 11 kvadrata zbog kojih dobroćudni Karlo&nbsp;nikada nije dobio stan od poduzeća iako je bio na svim popisima za rješavanje stambenog pitanja kao – kasnije se pokazalo – samohrani otac dvoje&nbsp;djece… Taj je damin otpisak u suterenskoj memljivosti preplašeno otpiskao kroz tanku traku neba malih vodoravnih prozora iz kojih je dopirao prizvuk povjetarca radosnog u vrtnom zelenilu i stopio se u&nbsp;krošnjama s mladim brezinim lišćem. Karlo se umorno starim osmijehom unio svojoj poluteti u lice i ona brzo pobjegne u svoj uobičajeni ritual: – Ipak, što je je, Zlatko, imaš prekrasnu dječicu i lijepu mladu ženu. Možda ipak od tebe bude nešto. Samo… Karlo ju je pogledao. Ona je ušutjela. Povjetarac se ugušio u krošnji. – Poslat ću ti Dona s bananama – dobacila je zlatna teta Nevenka nećaku Zlatku koji se tako nije zvao i odjurila u svoje mirisno utočište na drugi kat iste zgrade. Uskoro je, doista, snažan vitalan muškarac sedamdesetih godina – koji bijaše jednim od poznatijih zagrebačkih krznara – ženinu siromašnomu polunećaku Karlu za sirotu gladnu njegovu djecu donio dvije kile banana. Dobroćudni se debeljko uistinu osjećao ko majmun. Samo to je usebiživio. I s najvećom ljubavlju otišao do svojih uspavanih kovrčavih mališana u kojima je tekla nepoznata četvrtina njegove grešne talijanske polovine krvi koja mu je priskrbila osobno ime. Sve što je, osim izvjesnog nedostatka okomitih centimetara, od neupoznatog oca Francesca ikad dobio u nasljeđe.&nbsp;&nbsp;&nbsp;

– Tata, zašto nas naša baka Maja nikad ne posjeti? – zacvrkutala je bistra šestogodišnja kovrčavica u jednom od zimskih poslijepodnevnih razgovora s ocem. – Duga je to priča, zlato moje. A i nije da nas baš nikad ne posjeti, zar ne? – pokušao je Karlo spasiti častan bakinski obraz svoje nečasne majke. Iako on nikada nije mislio da je nečasna. Samo vrckava nesretnica kojoj se u nezgodno vrijeme desilo dijete s nezgodnim talijanskim tipom u nezgodnoj Hrvatskoj – i koja 1941. nije mogla od sramote u dvadesetoj godini roditi izvanbračnog sina a da to sve ispadne dobro. Zato je dvomjesečnu mušku bebu sjajnih smeđih očiju ostavila u Merkurovu dojilištu, s talijanskim imenom i svojim zagorskoslavonskoličkim djevojačkim prezimenom i nestala iz njezina života. Bebu je nakon tri mjeseca posjetila majčina majka Živka i nakon bliskog susreta sa sjajnim petomjesečnim očicama postala najradosnija i najskrbnija baka. Tako je Karlo počeo svoj život s bakom i vrlo mladom polutetom Nevenkom od koje se zapravo nikada nije odvojio… – Ali tata, baka Cvijeta je na nebu, pa me ipak posjeti dok sanjam, a baka Maja je u Zagrebu, u Šestinama, pa je nikada ne vidim… – Zlato tatino, baš si pravo pile! – namješteno radosno izjavio je tužan plemeniti mladi čovjek s maglama u srnećim očima svojoj&nbsp;radoznaloj kćeri znajući da će je time umiriti. Ona je naprosto uživala čuti kako je ona pile tatino i više nikakve druge riječi nisu bile potrebne. Silno je voljela svog tatu i on je silno volio nju. Cijeli jedan mali svemir. Krug topline, emocionalni perpetuum mobile…

JOSIPOVA JEZIČNA GALERIJA Sanja Miloloža Mjesne priče Glavna urednica: Sanja Miloloža Lektura i korektura: Linda Šimunović-Nakić Ilustrirala: Iva Miloloža Fotografija: Marija Negro Dubrović (Obožavatelji Velebita) Mrežno oblikovanje: Sanja Miloloža Copyright Josipova jezična galerija Sanja Miloloža Zagreb, 2021.

Josipova jezična galerija Zagreb, 2021.

Umjesto početka priče&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Onaj Karlovac o kojem govori ova priča nema veze s gradom na četirima rijekama koji pamtim po kadetskim košarkaškim tekmama i izletima na Mrežnicu, niti ima izravne veze s bilo kojim mjestom. Taj je Karlovac stanje duha cijele jedne generacije ljudi koji su izrasli u dosluhu s nevremenom bremenom, u gradu pod Sljemenom – što rekoh, zapravo, nije toliko vrijedno spomena koliko je slučajnost koja se treba izraziti – &nbsp;jer takav Karlovac – duhovni obzor, horizontište u kojemu duše vrište – &nbsp;postoji uvijek, svugdje, pa i sada, upravo ovaj trenić, u glavama i dušama svih onih pametnjakovića koji su odlučili posegnuti za ovim tekstom koji se pisao, piše se i pisat će se dok je srca i razuma i kamena i bezuma u čovjekovu opstanku i koji se u ovom obliku dogodio – sasvim slučajno – &nbsp;i u autoričinu mozgu. Topos dakle nije ono što je važno. Važan je čovjek koji je pokrenuo ovu priču, zlatni dragi Ogi kojeg ovdje više nema, ali koji ipak jest ovdje. I ovaj je Karlovac zato morao postati. Uostalom, uvijek ima Netko tko je više od slučajnosti.

– Zlatkooo! Molim te, primi se već jednom nekog konkretnog posla. Pa ipak imaš ženu i dvoje nejake djece. Ja te neću valjda cijeli život uzdržavati, Zlatkićuuu!? – gotovo monotono rezignirano piskala je (po milijunti put) zlatom optočena teta Nevenka proćelavu dobroćudnu debeljku u goveđom juhom netom zamrljanoj košulji (bio je neženjski šlampav, ali kuhao je izvrsnu goveđu juhu). Karlo je imao prekrasne srneće tople oči, vlažne, svemirske, duboke, inteligentne i nije odavao nikakva znaka uznemirenosti. – Sve će biti dobro, teta. Ne brini se. Dobio sam posao u Chromosu. Sve će biti dobro. – Da i to vidimo, baš me interesira… – zamisli se krupna pedesetogodišnjakinja namirisana skupim parfemom, namazana skupim kremama i optočena zlatom, otpuhne piskavi uzdah u tešku

– A zašto ih onda stalno prisiljavaju na mitozu? – razočarano prozbori. – Ne prisiljavaju ih, nude im. Pogotovo ako je netko iz klana superiornijeg&nbsp;primarnog bića. Ali pobunjenici imaju pravo to odbiti i to će se pravo održati sve dok bude postojala potreba za njihovim energetskim kataliziranjem mitozičkog centra. – A onda? Alfa ponikne pogledom. Omega se namršti. Znala je da neće dobiti odgovor. Da nije potrebno da ga dobije. – Pođi sad, malena. I ne prilazi onoj starici&nbsp;koja će te nuditi večerom (njezina memorijska bolest ucijepila joj je brojne nazive za jela kada primarna bića još nisu znala za hranjive fluide). Osjećajna si i njezin bi ti virtualni zatvor mogao biti stresan. A stres šteti mitozi. Dobre ti zvijezde, Om… Djevojka u crnom bijesno izjuri kroz elipsasta vrata Alfine kupole. …ega. Očajno nesretno zatomljujući jalov vrisak kozmičke tuge koji joj se iz želuca popeo u unakaženo grlo, kao kad čovjeka s amputiranom nogom zasvrbi nožni palac sakata uda, sestra ukradena glasa sklopi ruke da u osami zadnje meditacije prevrti film. S vremena na vrijeme pogleda strop pitajući se kada će nebom postati. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;-(bes)kraj - &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;On

Hmmm… Toplooka obriše znojne dlanove dok je slagala tekstualne simbole i namatala nit na semantičko klupko; iz susjednog je stana džinglbelao Božić s malog ekrana, a prosinačka je noć prestala zepsti. Mythos, ha? Na Julijaninu je licu opet zatitrao osmijeh. I strop joj je i bez papirnatih zvjezdica postao nebom.

Naslovnica kultne knjige Julijane Matanović, književnice i znanstvenice koja ja bila nadahnuće za priču koju ste pročitali.

Sigurno je sigurno, pomisli Marta i&nbsp;– umre. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;* &nbsp;– Novi Nacional, novi Nacional! Jutarnji, Večernji, Vjesnik, Slobodna Dalmacija! Čitajte: prosvjedi seljaka i blokade prometnica! Pretres Pukanićeva stana! Tuđmanov govor o desetoj obljetnici HDZ-a! Šestorica nisu dvanaestorica! Čitajte, čitajte ljudi, vi morate znati, a ja moram jesti. Nove novine, svježe, friške, mekane: ubila se djevojka dok je ljubavnik spavao, novine nove novvcateeeee; još jedna lančana nesreća zbog pijanstva vozača, novi broj svih novina, novi broooooj! Ajmo, ajmo gosponček, fine novine, friške mirisneeee, dvje za deset, dvje za deset… Strane vijesti, trebam jesti zato vičem gospica, Etiopija i ona druga država sa E se međusobno bombaju, novi brojevi, noooviiiiii… – urlao je neumorno kolporter trgujući svojim nogama i glasom. Neobrijan je crnokos muškarac s dogorenom cigaretom u ustima zamišljeno gledao jutarnje ljude kako gmile po Jelačićevu trgu ne vidjevši ih i ne čuvši urlajući hrapavi glas sredovječnog kolportera u prljavim kratkim tapericama. Prhnuše golubi. Jedan je od njih ispustio izmet na kolporterovu bolesnožućkastu nogu što ovaj nije ni primijetio; dan je bio plodan i oblacima i suncem te se činilo da je već vrijeme da možda i iznad te sredovječne kolporterske glave zaiskri duga. Ali, njezin bi nosač vjerojatno protrčao ispod rasuta sunčeva spektra i ne vidjevši njegovu ljepotu, i ne misleći o njegovoj mistici, zainteresiran samo za novo utrapljivanje novih novina novom novčaniku i vlasniku mu.&nbsp;

https://assets.api.bookcreator.com/templates/KY1KfU3rhaeUMj2N578q/assets/-MRzD6yuR_hSKD8FVQh4.png?width=540&height=812

Eto mene, sestre jablanova (Anku Petričević pronašla sam u svom stihu), obožavateljice velikih svijetlih kuhinja (koju nikad nisam imala jer se tek trebam – u Isusovoj dobi – odseliti iz podstanarstva u svoj prvi, vjerojatno cjeloživotni, stan) kao poveznice dvaju velikana, kao sinapse duše i duha, naravno, enciklopedijskoga znanja (ha-ha, pitajte me kako se crvenim kad me moj 13-godišnji sin pita o japanskim toplim i hladnim zračnim /ili morskim?/ strujama – nikad nisam ljubila geografije) – ali i kao žene. Ima danas, piše u novinama, više interesa za književnost, poglavito žensku. Jest da je poprilično seksipilizirana, oseksena, vaginalizirana i penisirana, iskonstruirana tako da ih gutate... Ja nisam književnica koja bi rabila takve poetičke mehanizme, barem ne u vlastitoj produkciji za dušu (hm, hm… već dulje ni glasa od moga menadžera D. koji bi silno htio od mene stvoriti hit mejkericu) – i iskorištavala taj seksi trenutak. Uostalom, to i nije trenutak jer se o seksu stalno piše, priča, seks se crta, gleda, pijete iz seksa, reklame su seks, najseksi sok na svijetu, sve je danas izloženo atributima spolnosti i sve tome danas podliježe. Priča o seksu postala je važnija od seksa samoga… o ljubavi da i ne govorim.&nbsp;Ja dakle nisam književnica za danas. Vjerojatno stoga još nisam objavila nijednu knjigu. Iako ih ima, mojih knjiga, o da, što u najdražem računalu na svijetu, što na papirima, što u glavi… najdražoj na svijetu, ha-ha. Pa dobro, nije li netko rekao da je sve u glavi… iz koje izviru priče i knjige. Jedna je od njih i moja zbirka proze Mjesne priče kojima bi i ovo upravo nastajuće pisanje trebalo biti sastavnim dijelom. Vrlo autoreferentno i samozadovoljno. Kao crna limuzina Marguerite Duras u Ljubavniku&nbsp;(da, da, očekujem da ste&nbsp;čitali barem knjige iz biblioteka koje su pokrenute u našim najjačim dnevnim listovima). Još nisam ušla u književnost. Samo što nisam… Baš. Kad sam prošle godine u ovo isto srpanjsko vrijeme sjedila na terasi kuće svoga tetka superibernadičara i spremala se za stručni ispit&nbsp;dok su moja djeca i moj muž konzumirali plažne uživancije, često sam

promatrala ovo naše blagotvorno dalmatinsko more kojih stotinjak metara udaljeno od tetkove vile. Masa plavičaste vode spaja se u daljini s plavim Velebitom, a straga, slijeva, navire rumeni suton udarajući o prozore susjednih izđikalih kuća. Ni na jednoj hrvatskoj lokaciji nema toliko izđikalih kuća kao na Viru. Raznih oblika, živih boja, često s nesretno kičastim labudovima i lavovima na ogradama od bucmastih bijelih stupova, i mnogo ih je doista golemih, neočekivano golemih i očekivano neskladnih. Tetkova je kuća skladna katnica s dvjema terasama, gornja terasa prostire se na tri strane: bočno prema cesti susjeduje s kućom koja još nema fasadu, ali ima gipsane labudove, a bočno prema moru gleda u prozore kuće koja nikako nije trebala niknuti na tom mjestu (kad je tetak gradio, bio je ispred njegove ponosne građevine samo simpatični kućerak boje trule višnje s bijelom fasadom oko prozora koji nije zaklanjao vidik). A da sam imala laptop pri ruci te prošle godine, vjerojatno bih odmah, vrlo inventivno i nadahnuto, uostalom, utipkala u nj možda ovakve rečenice: Upravo gledam rumeni suton zapeo u staklenu mrežu prozora izđikale tmurne kuće s još nezgrapnijom sivom garažom koja bezobrazno krade more vidiku s terase. Plavi se Velebit kanda namrgodio i naburio&nbsp;kao da suosjeća s književnicom koja to još nije u nemiru i jadu koji u njoj proizvode kradljivci mora. Cijeli je otok pun kradljivaca mora. No prvo su došli kradljivci zemlje…&nbsp; zatim se kradljivci zemlje raslojiše na kradljivce lokacija i kradljivce vidika, kradljivce sunca i kradljivce hlada, kradljivce, kradljivce plaže i kradljivce masaže, kradljivce mola i kradljivce mora... Hrvatsko se poduzetništvo i uopće prosperitet ne smije temeljiti na mitu i korupciji. Zato se valjda i ne ruši onih&nbsp;90% kućica na Viru sagrađenih bez građevinske dozvole. A s druge strane, možda nam uskoro nametnu vađenje dozvole za gledanje zvijezda ...&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;

STROP&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Svitanje u Mythosu. – Uh, zar opet. Nisam li vam rekla da se više neću dijeliti? Pustite me na miru. Imam pravo barem na&nbsp;malo mira – poviče srebrnokosa starica u crnoj haljini. Opet je povraćala cijelu noć i nikako nje bila svoja. Stalno su joj dolazile slike koje je toliko voljela, a onda bi se, kao agresivna flota lovaca iz druge galaksije, obrušile na nj misli koje ju ometahu u stvaranju.Već dugo nije ništa stvorila. Ah, Bože, što da radi? Priđe svom stolu i otvori zadnju ladicu, s ljubavlju pogladi požutjeli papir pa se sjetno nasmiješi dokazu svoje osobnosti i opet stade čitati. NEDOSTIGNUTI KOSAC Pohlepno dotičeš ponoćni vjetar koji tebi nerijetko donosi jedan list lovora. Taj list ima i jednu točkicu, malenu, i kroz nju (to si slučajno dopustio) svake noći prodire meka zraka mjeseca u Tvoju dušu. Ja volim mjesec (tako smo bliskiji)… Znam da ćeš se truditi da ne poraziš moj mjesec, ali ti i listove s točkicama siješ. A nicanje prokleto, jedna ruka ne broji deset prstiju. Uostalom, sada sam sama. Očekivani prijatelj neočekivano ne dolazi, a ja vrtim film i gledam nas.Kavanski prostor (u kojem smo odsjeli prije nepuna četiri sata) teško diše u zamagljenu ljudstvu dok naša želja za udvojenjem naših samoća vapi, skoro ljudskim krikom. Prijatelji?! Piješ coca-colu. Pališ cigaretu. Hoću ti dotaknuti rame, ali izgledaš tako silno nesedamnaestogodišnje. Sjetim se kako si jučer izgledao divlje i kako sam bila radosna u tvojoj kovrčavoj kosi. Pramenovi su ti nestašno doticali čelo. Imao si munje u zjenama. Sada ti je kosa počešljana i od jučer ti samo oči žive. Opet si ukroćen sukobom i stvarnošću. Zapravo si izgubljiv. Metamorfoza čovjeka u lovca. Kakvim se to puškama služiš? Ustrijeljena, nudim&nbsp;ti da mi se pridružiš, da zajedno sa mnom prezreš moju samoosvetu…

Tvoje riječi ili ognjem bukte, ili se gnijezde u tihlosti groba upravo preminulog Leona Glembaya. Naš je razgovor bespredmetan. A pričamo. Sedamnaestogodišnjim životnim iskustvom razvezujemo o slojevima ličnosti i proučavamo barikade. S vremena na vrijeme pogledam u strop. Ti piješ coca-colu; gledaš onu djevojku u minimalnoj mini-suknji (sa savršenim nogama); spominješ Poljsku (tj. svoju Tanju) i ne poznaš me. Ništa se više ne čudim. Klasje je, uostalom, niknulo. Nisam hrabra ni da glumim kosca, a kamoli da kosim. Zato puštam da me žito prekriva. S vremena na vrijemepogledam u strop pitajući se kada će nebom postati. Ako mi ikada bude poklonjen moj list lovora, vidjet ćeš; neće imati točkicu za mjesec. Smiješno, pomisli, zar je ikada mogla napisati takvo što? Zar je uopće ikad išta mogla napisati?… Minorne sjene ovih velikih dosadnih kućerina koje uporno glume suncobrane njezinu prozoru željnu sunca nikad neće zasjeniti kolibu vjekovnika iz Rečenice u suton. Bijaše to misao nadahnuta njezinom prvom i zadnjom objavljenom prozom. I nimalo ne bijaše prozaična. Nimalo nalik njezinu sadašnjemu bezimenomu trajanju. Ustala je od radnog stola i u veliku kuvertu počela trpati hrpu starih pisama, čestitiki i svojih zapisića. S vremena na vrijeme pogleda u strop pitajući se kada će nebom postati. Interesantno, prošlo je podosta godina otkad se to posljednji put pitala. Istovremeno: – Mama, Luka je opet pošarao moju zadaću iz prirode. Sad mi ti crtaj novu sliku. – Hej, stara, zašto opet nema kruha sa sjemenkama? – Mogu igrati nogač s frendovima na Voltinom? Smijeh. Kakve je sreće, pomisli, danas će još zahtijevati i puding od vanilije, palačinke s jabukama i šlagom, čokolino, sendviče s vic krekerima i frape od banana.

https://api.bookcreator.com/users/v2/Ka32djvc0AZdj58Tn40kaCsAKJF3/books/t69-A3-LTu-1HdiYxKnhHQ/assets/FTsM32IHS8GmxhHWLhRHbw.jpg?width=598&height=762

&nbsp;Luka strese glavom: gejzirska je želja za Martom još plamtjela u njemu i nije mogao odagnati njezin lik u snježnobijeloj svilenoj spavaćici, rasutih gavranovih kosa po oblim ramenima i tužnoplavim očima rasutim po svemiru. Divna…la divina divna, divna divovski, kozmički…ali ne. Nema je više…doista. Nema. Napustila je prelijepu kutiju svoga skladnog tijela i odnijela&nbsp;toplinu nježne duše nekoj zvijezdi. Sledila se ta ljepota u lipanjskome jutru, čije nebo para hrapavi glas sredovječnog kolportera koji mora jesti i ne da se smesti, a Luki se plače, i on najradije ne bi bio živ, ne bi disao, ne bi mislio, osjećao bi samo Martinu blizinu, toplinu one koje više nema, ali nije samo trava, nije ni trava, nema je jer je željela nemati se, jer je željela prkositi njemu, jer je sada sretna na nekoj drugoj zvijezdi a on pati i razmišlja kako su joj želudac sfurile tablete i kako će slasno crvi izjedati to prekrasno tijelo, pa pati i pati, o mati, mati, mati…o Bože! – Gospodine, popravite dan ovom siromašnom kolporteru, meni dakle, obavijestite se o svim zbivanjima, velikim, malim, dugim, kratkim, smiješnim, tužnim, lijepim i ružnim, molim, molim, kupite bilo što, dvje za deset, vijest iz Vjesnika, Jutarnjeg, Večernjaka, puno slika, lijepa lica, gola cica, puno… i TV program, ako ne čitate teletekst, molim. Petak je gospon, treba se informirati inače će Vas nogirati, zato friške lijepe kakve hoćete, noviiineeee! – verglao je taj smiješan prljavi čovjek hrapavo i monotono, ritmički stihoklepno i bez osjećaja za najtužnije jutro Lukina života.&nbsp;To ga razbjesni: – Jebi se, budalo! – opsuje gotovo šaptom, ali onim opasnim, olujnim. Kolporter ga međutim nije čuo jer se okrenuo sitnoj starici koja je unaprijed bila osuđena pokleknuti u boju na relaciji ne kupujem – kupujem. Luka zastane, pripali cigaretu, opet otrese glavom pa krupnim koracima zagrabi prema Frankopanskoj. Kad se prodavač novina okrenuo početnoj žrtvi,&nbsp;janje je već pobjeglo sa žrtvenika.

– Dedo Karlo, a mogu ti pojesti skakača ako idem pješakom unatrag? – oglasi se petogodišnji šahovski veleunuk mudro čekajući trenutak kad mu se pravedan mladi otac sklonio s vidika. – Naravno, sunce dedino! – Srce mu je svoje već dao, svoje najdraže pile, pa što ne bi i pišljiva konja. – Ha! Dedo, nisi baš pazio, to ti je šah-mat!

– Mali, to ti ne važi! – uporno je izjavljivao mladi otac svojem petogodišnjem sinu, s ljubavlju promatrajući njegove sjajne velike smeđe oči koje su nad šahovskom pločom bivale sve većima i većima. – Dedo Karlo ti previše popušta, mali moj! – ponovio je otac. Da, puno je toga u životu bilo previše, dopusti si Karlo iskrenu pomisao obdarivši usput svog zeta i unuka zlatnikom osmijeha. Previše premalo života. &nbsp;– Nije istina, Hrvoje je stvarno bio bolji! – vrlo je ozbiljno izjavio taj neobrijani dobroćudni debeljko u pohabanu kožnatu kaputu. Onda se nasmiješio još jednom. Pokušavao je prekriti ono što se nije moglo. Bio je prebolestan. Umoran od svojih vizija, od proklete crne točke koja je, prateći ga kao zlatna muha mjeseca u proljetnu noć preko neosvijetljenih krovova, plela svoju stravičnu paučinu halucinacija, i od zatupljujućih tableta koje je morao piti nakon živčanog sloma. Žena ga je napustila. Djeca su mu odrasla. A on je bio On po svojoj djeci. I djeca su otišla. I sad imaju djecu… O Bože, zar je mislio da će biti drugačije od siromašne stereotipne anonimne povijesti,,, Zagledao se u zimu kroz kuhinjski prozor trešnjevačkog stana u kojem je živjela njegova kći s djecom, suprugom, njegovim bratom i roditeljima. Koliko ju je volio. A ništa joj nije mogao priskrbiti. Prokletih jušnih 11 kvadrata suterenske gajbe u L. ulici!. Pile tatino. Već joj je dvadeset i pet godina!

Početak nove priče Nije doživio sinovo vjenčanje 27. travnja iste godine. Eksplodiralo mu je srce 26. travnja 1996. Piletu je slomio proljeće. Preselio je svoje srneće vlažne oči u Karlovac Zlatnoduhi. Karlozlatko. S imenom i neimenom. Imao je ogromno srce. I kad je i eksplodiralo, opet je bilo zlatno. I ne bi ga smetalo da ga zvahu i Prcjonkola. Svejedno bi disao svoju djecu, kuhao izvrsnu govedsku juhu, filantropski bio svim zagrebačkim podrumašima Kum i prokleto nadživio život koji mu je okrenuo stražnjicu. Jer … ima on svoje pile.

&nbsp;Da sam malo dulje sjedila na toj terasi, vjerojatno bih zaboravila na korumpirano vrijeme koje bi u tihu ozračju iščekivanoga zvjezdanoga pejzaža s crnom maramom neba posutom svjetlosno nezagađenim svemirskim točkicama potisnulo nelijep pridjev skriven u kradljivcima zemlje, lokacija, vidika, sunca, hlada, plaža, masaža, mola i mora. Nitko mi, uostalom, ne može ukrasti zvijezde! Baš. U istom trenutku u malu još neasfaltiranu ulicu dođe kamion. Bijaše to komunalna služba s pumpom za isisavanje fekalija. Tetkov je susjed odlučio u ovome mome predvečerju, kad su djeca još s tatom na plaži (jer su ostavila mamu da uči za stručni ispit), čistiti septičku jamu. Možda je vrijeme da i ja očistim jamu svojih snova. U plavičasto-ružičastom sutonu obavijenom smradom ljudskih govana. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;* Laptop nisam imala. Ali jesam spoznaju da mi ipak, unatoč i usprkos (svemu i svima) – BAŠ NITKO ne može ukrasti zvijezde.

Foto: Marija Negro Dubrović, FB grupa Obožavatelji Velebita

Sjedili su tako satima u Krešinoj vedroj kuhinji, lahorastočistoj (dobro je plaćao domaćicu),&nbsp;jedan i drugi shrvani svaki svojim bolom, istim bolom, ispijajući čašu za čašom. Tišina se odbijala od zidova boje lavande, upijala u svjetložute jastučiće kutne garniture i opet, urlajući nepodnošljivu prazninu, u nijemim suzama klizila niz njihova lica. A onda kroz otvoren kuhinjski prozor dopre plač novorođenčeta. Luka se bolno nasmiješi: Marta nije željela djecu. Nervozno ustane pa sjedne. Živote, baš si kučka! Natoči si novu čašu. A Krešo se smrkne, nemoćno i očajno: ruka mu je bolesno drhtala dok je i sam točio novu čašu viskija. Afrička mu se glava zatrese. Grčevito. Oštro. U plućima staccato. Jecaj. Mač lunine zrake odreže mu pola lica. &nbsp;– Što je, mali? – pijano će Luka. Soba mu se sad već malo ljuljala i Krešo se pod mjesecom nekako čudno tresao. – Moram ti priznati… – neprirodnim će šaptom bivši misionar. – Što? – đipne s udobne sofe na tvrdi kuhinjski stolac i rastriježnjena oka odmjeri mladića. – Marta je nosila moje dijete. – Kakoooo? – Nisam htio da se to dogodi, nisam htio, rekla je da voli i tebe i mene, nije mogla izabrati, a ja, ja sam se uplašio djeteta, tvoje reakcije, želio sam prekinuti tu nesretnu vezu, vjeruj mi, želio sam, ali ona je slatki otrov, ne možeš bez nje, iznevjerio sam je, iznevjerio sam i tebe, sve sam ja kriv, odvratan sam, mlakonja, znam, znam, Luka, ubila se zbog&nbsp;mojeg straha od ove trudnoće, imali bismo bebu… – bujica riječi izlije se gorkim&nbsp;šaptom iz mladićeve ispucale&nbsp;suhe duše&nbsp;i naglo presta&nbsp;u&nbsp;zaprepaštenim Lukinim ušima. Kroz svježe oprane kuhinjske zavjesice probila se nova, mlada mjesečeva zraka bježeći duguljastim svjetlima narančastih neonki. Iz susjednoga stana glasnije zaplače ono malo dijete.

Začu se umirujuće nježan zvuk ksilofona i citre, pomiješan zvonkim glasićem brižne mlade majke: prozor je bio otvoren, a večer mlado tiha i blagi su tonovi u lahorastoj harmoniji doneseni u Krešin mrak.&nbsp; &nbsp;–A ja sam joj to dopustio, idiooot! – grozno rikne afrički misionar, nervoznim pokretom zgrabi pištolj iz ladice i prosvira si mozak.&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;* Dobro da je imao prigušivač, govorio je tuđe tup podsvjesni glas bježeći od razorene luke. &nbsp;Maglenović dugo osta ukočen na tvrdu stolcu, satima gledajući a ne videći mrtvo tijelo starog prijatelja koji mu je ubio život. U istom položaju dočeka i jutro: pastelnoružičastim se oblacima rasulo po bezosjećajnim tramvajskim tračnicama i sredovječnoj kolporterovoj glavi. –…luka! Bombardiranje zračnih luka! Čitajte u Večernjaku, Jutarnjemu, Vjesniku, Slobodnoj Damaciji! Novi najnovcatiji brooj! &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;* Susjedova je beba&nbsp;mirno spavala cijelu noć.

– Luka, pa stvarno! Što mi se ne javiš? Znam… – Tko…? Krešo! Mjesecima se nismo vidjeli! Ah, stari moj, sjeban sam ti u mozak, oprosti što se rano jutro vulgarno izražavam, znam da to ne voliš, ali u guzicu, drek, ubiiiit ću seheheheee! – provali iz nesretnika pa zarida glasom narikača. Mladi ga čovjek odmjeri tužnim mirnim razborom u očima i potiho istisne iz stegnuta grla, zaštitnički grleći starijeg prijatelja iz gimnazije i krijući ga od radoznalnika: – Čuo sam za Martu, Luka… - Bila je tako lijepa… - Jest, bila je. - To je jedina žena koju sam ikada volio, Krešo. Znaš što to znači. - Znam, Luka. I ja sam je volio, sjećaš se? Luka se trgne. Istina,&nbsp;i on je bio zaljubljen&nbsp;u Martu, išla je s njim u razred, sjedili su u istoj klupi…ali ljepotica je izabrala njega, dvije godine starijeg frajera Luku Maglenovića, a Krešo je, vidjevši da ga Marta ne voli, završio studij i otputovao kao misionar u Afriku. Nedugo se vratio u Zagreb, došao na njihova vrata, pričao o svojim afričkim pustolovinama i egzotičnim običajima, a njegova se lijepa Marta krijesila na Krešine riječi. Rasipavala je tamnomodre iskrice iz svjetloplavih nasmijanih očiju i privijala se uz njega, muža svoga, ali on je osjećao da su nekako ta ženska gibanja upućena afričkim riječima i mistikama egzotičnih totema muškarca koji se odlučio boriti za svoju ljubav. Prisjeti se kako ga je tada s mržnjom prostrijelio pogledom – a on, Krešo, Krešo nije ništa činio: on je samo pričao svoju priču, zaljubljen u svoj tekst u opuštenoj atmosferi uz prijatelje i uopće nije bio muškarac – bio je dijete koje se raduje zajedništvu s dragim, bliskim osobama. Krešo nije uhvatio taj Lukin pogled i ostao je još neko vrijeme tkati svoje priče oko uzbunjenih ćutila&nbsp;ljubavnika i supružnika… a zatim otišao. Bilo&nbsp;je to proljetos.

– Krešo, prijatelju, zašto je to učinila? – Ne znam, Luka, uistinu ne znam. – Krešo… – Reci. – Ona te voljela, znaš to? – Znam, i ja sam volio nju. Poput sestre mi je bila. – Ne, ne lupetaj, Krešice, sestra se ne ljubi kako si ti nju ljubio – uvjereno zatrese glavom prodorno promatrajući mladića. Odjednom, licem se razlije nevjerica, iznenađenje, pa oluja. Krešo se uzvrpolji, protrljavši znojne dlanove. – Luka… – Kako si znao, smeće jedno, kako si znao da se… – tu mu presahne glas. – … ubila? – začu Krešin otužni šapat. – Vladimirov nećak je sa mnom studirao, a proveli smo noć zajedno. Ah, pa da. Ti i ne znaš: onaj debeli brkati u groznom kariranom odijelu koji te maltretirao dva sata glupim pitanjima o prošloj noći – to ti je inspektor Vladimir. Poznat je u tim policijskim krugovima … Filip&nbsp;je dakle nazvao ujaka zbog nekih njihovih osobnih poslova, a ovaj mu je rekao za Martu – ovdje mu glas čudno zatitra. – No to ti hoću reći: pa čak i ako je jesam ljubio onom ljubavlju koju mi pripisuješ, dobro znaš da ona nikad nije gajila takve osjećaje prema meni. Zato sam i otišao u Afriku. I… zašto ti ja opet to govorim? Koliko si me puta već optužio ni za&nbsp;što. Nemoj biti ljubomorni magarac. Nije li dosta već to da je izabrala tebe? Uostalom, ljudi nas gledaju. Dođi, idemo k meni na piće, blizu sam. Luka dopusti da ga Krešo odvuče kamo želi. Odjednom postade silno umoran. Od svih žena, svih ljubavi, svih zvijezda i svih galaktika. Sakrio bi se negdje pod nokat sverazorni i pao utoma, pa ipak ne bi okove na krila. A ikarovska mu sudba ante portas…

Omega je bez daha, netremice i nijemo buljila u još jednu sebe – u crvenoj haljinici. Poznavala je samo Betu i strance – zatvorenike virtualnih svjetova unutar podzemne aree njihova klana u Mythosu. Stvarno smo sve tako iste? Zašto ste otišli, dječice, rastuži se. Nisam li vam na vrijeme zgotovila večeru? Omega je sa strahopoštovanjem gledala najstariju sestru iste dobi, onu s najviše podjela. Alfa je vrlo mudra i vanjštinom ista kao ona – osim dugoga svijetložutog svilenog šala koji joj, prikopčan srebrnom kopčom o lijevome boku, senzualno pokriva sasvim golo tijelo. Lijepa je sestra nijemo i pomalo tužno gledala najmlađu članicu klana. Omega se zbuni kad joj se Alfa obrati. Glas … – Točno, jedinice Omega. Moj su govorni aparat odnijeli bjelokošuljaši. Ovo je zadnja faza mog alfovanja: uskoro će me potpuno razdijeliti potrebitima. No prisjeti se, to i jest svrha našeg postojanja. Mi smo sekundarna bića, od stvorenih stvorena, i živeći tolika sunca u klanovima Mythosa i ne znamo za drugo. Kodeks propisuje da svakoj Alfi najveća sreća ima biti – biti potpuno ugrađen u primarno biće. Nemoj zato dopustiti da te onečišćuju stranci koji nisu mogli prihvatiti istinu svoje sekundarne biti. Zatvoreni u virtualnim svjetovima oni će i dalje živjeti samo u svojim snovima i njihove će sretne misli mnogo značiti za električno obnavljanje procesa u mitozičkom centru. – Ona starica… – Nekada davno, prije mnogo pokoljenja sunaca, ljudi su kao primarna bića živjeli u raznospolnim i raznodobnim skupinama povezanim krvnom vezom – obiteljima. Muško je u ljubavi oplođivalo žensko i rađalo se dijete, kojemu bi samo slučajnostodređivala spol. – Kako se nešto tako bitno za sudbinu moglo prepustiti slučajnosti? – zgranula se Omega.

U Mythosu je naime velika prednost biti žensko biće. – Primarna su bića tada bila na dosta niskom stupnju razvoja. Pa ipak, baš su negdje u to doba, u vrijeme čijom se memorijskom bakterijom zarazila strana starica Omega zarobljena u našem klanu, bjelokošuljaši stvorili prvo sekundarno biće… No da, ta je starica pripadala primarnom biću izumrle funkcijske skupine književnika. – Književnici? Zar su stvarno postojali? – Da, sestro. Književnici su bili ljudi koji su ispisivali svoje snove i živote i njih prodavali drugima za zabavu. Zabava, to je nešto davno izumrlo. Prosto nefunkcionalno djelovanje. Ali beletrističke su&nbsp;knjige i tako sve uništene u III. klonskom ratu. Sve to ti govorim zato da osvijestiš svoj pristup darovanomu životu. Budi sretna u svojim okvirima, mala moja Omega. Zaboravi staricu koja se ne želi dijeliti zato što žarko nastoji sačuvati memorijsku klicu obiteljskog života i glupi osjećaj osobne slobode. Ljubav, osobnost i obitelj vrijednosti su primarnih bića. Naša je najveća sreća mitoza i završna ugradba. To je nešto tako sveto i specifično što primarna bića nikad neće shvatiti. Ona se boje smrti (koja ih ipak nakon nekoliko tisuća sunaca dostigne) i susreta sa svojim Stvoriteljem. Mi slavimo i zahvaljujemo za dan svoje završne ugradbe. Znaš i sama – prema Kodeksu povijesti – kako su završavali pobunjeni klonovi dok bjelokošuljaši nisu izumili virtualne klanske zatvore. Omega tužno obori glavu. Alfa je očito s odobravanjem pričala o najsumnjivijem dijelu Kodeksa. Kad već moraju dati svoje tijelo, u redu, ali zašto izrabljivati tuđe snove? To joj se od početka činilo nedopustivo okrutnim. I zašto klonovi nakon određenog broja mitoza ne bi imali pravo na ljubav?&nbsp;I zašto ona sanja čudne slike koje ne zna imenovati? I što je, dozvijezda,&nbsp;Leone Glembay? Htjela je o svemu tome razgovarati s Alfom, ali sad vidi da joj je najstarija sestra potpuno besnovna. Oh, kako je nesretna!

https://api.bookcreator.com/users/v2/Ka32djvc0AZdj58Tn40kaCsAKJF3/books/t69-A3-LTu-1HdiYxKnhHQ/assets/D2CKNd3JTfCICETPDClhzw.jpg?width=436&height=581

SANJA MILOLOŽA rođena je 6. srpnja 1971. u Zagrebu. Iako se bavi pisanjem od svoje 5. godine, dosad uglavnom objavljivala novinske članke i udžbeničku literaturu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem tekstova za glazbu koju sklada Marko Jašek, i crta, a u neslobodno vrijeme radi kao profesorica (učiteljica savjetnica) hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Jure Kaštelana u Zagrebu. Iznimno je ponosna na svoju suradnju s preminulom kćeri Ivom s kojom je objavila dvije Josipove gramatiljke i seriju udžbenika Hrvatske jezične niti te, i u suradnji sa sinom Hrvojem Miloložom, podigla mrežni portal Josipova jezična galerija. Aktivna je članica Društva profesora hrvatskoga jezika i glavna urednica njegova portala koji je također postavila u suradnji sa sinom Hrvojem. Zanimljivost: dobila je najviše priznanje Hrvatskog planinarskog saveza, nagradu za najbolji tekst na Uskrsfestu, dvije nagrade MZO-a među 500 najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika i jednu nagradu Balthazar, a ima i jednu nominaciju za Porina sa školskim zborom Kaštelanci i kolegom Markom Jašekom (CD Svijet KAŠTELANACA).

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.