 Luca Matić, Stihovi

Noć u kapima Umiva svjetiljke u nizu Odbijajući se o pločnike Bez koraka Osluškujem… Topi se nešto na mokrom Jastuku Moja duša (u kišobranu spava)&nbsp;

Uzvrpolje se nemiri oko glasa i koraci kruže oko telefona i bježe a ruke grabe prazno Nokti su nestali na zidu živaca krvare

Da nema koraka već bih odavno zgrabila prvu riječ i čekala udarac s druge strane Proljeća

Zagrlila bih večeras nebo jer ono mi je najbliže. Luca Matić

Društvo profesora hrvatskoga jezika Strossmayerov trg 4, 10000 Zagreb www.dphj.hr

Mrežna biblioteka DPHJ VAM PREDSTAVLJA 5. knjižica Luca Matić, Stihovi Za izdavača: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Urednica: Sanja Miloloža, prof. Lektura, korektura i mrežno oblikovanje: Sanja Miloloža, prof. Fotografije: privatna zbirka / otvoreni sadržaji Ilustracije: Ivan Andrašić Zagreb, 2021.

Postoje još uvijek neki ljudi Kojima dugujem riječi Postoje još uvijek krajevi Koji čekaju na mene Postoje još uvijek rijeke Koje trebaju moje dodire Postoje još uvijek oblaci S najavom kiše Koji trebaju moje suze

Postoje još uvijek neke slike Koje traže moj pogled Još uvijek postoje svjetovi Koje volim I zato nisam spremna Da zauvijek odem

Luca Matić rođena je 25. svibnja 1965. u Gradačcu (BiH). Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku 1991. i stekla zvanje profesorice hrvatskoga jezika i književnosti. U školskoj knjižnici radila je od 1994. godine sve do smrti 2021. U svojoj je matičnoj školi OŠ Antun Nemčić Gostovinski bila omiljenom osobom svim kolegama i učenicima.

Zvanje diplomirane knjižničarke stekla je stručnim radom&nbsp;na temu "Komunikacija u školskoj knjižnici“, te ubrzo&nbsp;uspostavila uzorno stručno organiziranu školsku knjižnicu, koja se razvila i djelovala kao istinsko kulturno-informacijsko središte i srce škole te postala oglednom knjižnicom u Koprivničko-križevačkoj županiji. Istovremeno s dolaskom u školsku knjižnicu, postala je član HKD-a – članstvom u Društvu knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja čiji je istaknuti i zaslužan član ostala sve do kraja života. Bila je jedna od članica uredništva i dugogodišnja volonterska lektorica stručnog časopisa „Svezak“, a osim toga&nbsp;i urednica rubrike „Iz školskih knjižnica“. Više je puta predstavljala Društvo kao njegov delegat na nacionalnim skupštinama HKD-a. Za svoj izniman doprinos radu regionalnog Društva knjižničara odlukom Glavnog odbora primila je priznanje Najknjižničar Društva za 2006. godinu. Osim u HKD-u, bila je aktivno uključena i u rad Hrvatske udruge školskih knjižničara.

Ignoriraj mi oči da bih remen stegla

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja

Zatvorena u svoju prazninu koja čuči čekam godinama neka nova svitanja prozračna neka nova proljeća vedrinom obojena

neke nove ljetne noći tople i podatno meke

neke nove kiše lišćem ponesene i sa zemljom stopljene neke nove snjegove kroz prozor gledane prhke i svjetlucave u kojima ću ostavljati svoje tragove odlazeći daleko u susret zagrljaju istom

Sakrij se pod moju kožu I miluj moju noć Sa sprženim putanjama Od dodira Ugasi moje usne Jer otvaraju put lažnoj priči iza koje se krije istina bez riječi

Moje ruke su umorne od koraka A koraci vise u zraku Kao nabrekle žarulje U Mjesecu kiše

Kiša uvijek pada tražeći tišinu očiju. Svaka kap ima svoju težinu

i njome ne obećava ništa do smirenosti između drhtaja života.

(Bilješke o poeziji Luce Matić) Pjesme Luce Matić uzimamo k srcu kao rukovet živih iskrica, odraženih na fonu bolne, usamljene i nostalgične duše. Međutim, te pjesme nisu plačljive niti patetične već ahmatovski čiste i sažete. Jedna emocija, jedan srh, jedno empirijsko saznanje dovoljno je da bude pribilježeno kao dokaz trenutka kome se posrećilo da bude (i) pjesnički. U načelu, lirski se subjekt okuplja oko sebe, osluškuje pulsiranje jezgre, i sve to nastoji pretočiti u točnu, pregnantnu riječ, bez suvišna „ukrašavanja“. Metaforički kazano: tamo, gdje će netko nizati čipku i biserje, Luca Matić odlučuje se za jednostavnu bijelu tuniku, koju će možda oplemeniti znakom nezaboravka, listom bršljana. O tome se, naime, radi: ne zaboraviti, sačuvati od propasti, ono što je bila ljubav, što je davalo nadu i podizalo krila, hraneći život u nama putem čula, jer se osjećalo „u očima, na prstima i na usnama“. To sjećanje na jednom doživljenu punoću postojanja nikada ne blijedi. (...)

Vrijeme koje će doći nije naše. Ono prijeti potresima, promjenama, javlja se kao otimač jednostavnih stvarčica, koje međutim „život znače“ jer su postale uročicama protiv tuge, bolesti i napuštenosti. Pa ako je to priča „tisuću puta ispričana“, preobraženi je pjesnički jezik svaki puta donosi kao novu, u nevinoj prvotnoj rosi iskrenog doživljaja. Božica Jelušić (iz predogovora jedinoj samostalnoj zbirci pjesama Luce Matić U mjesecu kiše)

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.