Prošlost Dubrave

Pozdravljam vas, dragi moji prijatelji! Željela bih malim i velikim Dubravkama i Dubravcima ispričati priče o našoj voljenoj Dubravi. Znam da će se moje priče svidjeti i onima koji nikada nisu bili kod nas. Sigurno će poželjeti posjetiti naše prekrasno mjesto. Znate kako se kaže:
- Tko dubravske vode popije, ponovno se vraća u Dubravu.
Ja iz Dubrave nikada nisam ni otišla. Ovdje živim već nekoliko dugih stoljeća.
Pitate se: - Kako je to moguće?
Otkrit ću vam jednu veeeeliku tajnu. Vremenska sam putnica. Putujem kroz vrijeme. Nisam posjetila neka druga mjesta, neke druge gradove i zemlje jer mi je ovdje najljepše, ali sam zato vidjela kako se naša Dubrava mijenja tijekom godina, desetljeća i stoljeća. Doživjela sam lijepe i manje lijepe stvari.
Ah, puno brbljam pa sam vam zaboravila reći kako se zovem. Ja sam Dombra, djevojčica iz Dubrave. Pročitajte moje priče. Sigurna sam da će vam moji doživljaji dugo ostati u sjećanju.

Naša Dubrava vuče korijene iz duboke prošlosti, a to dokazuju i mnogi povijesni izvori. Dubrava se spominje 1134. godine u povelji ostrogonskog nadbiskupa Felicijana koja svjedoči o tome da je ugarski kralj Ladislav 1094. godine Dubravu, kao posjed, darovao zagrebačkom biskupu Duhu. U ruci držim Felicijanovu povelju. Jako je stara, a sada se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Drago mi je da sada i vi znate da je Dubrava postojala već u 11. stoljeću o čemu postoji pisani dokaz. Nekada se zvala Dombroa, a ja sam po njoj dobila ime, Dombra.

TLOCRT DUBRAVSKE
TVRĐE

BEDEMI

POKRETNI
MOST

KULE

CRKVA

KAŠTEL

Biskupi su željeli biti sigurni u svojem kaštelu. Stoga su dali izgraditi veliku lijepu tvrđu već u 12. stoljeću. Gledala sam kako se naš grad mijenja i postaje sve ljepši i sigurniji. Unutar zidina s vremenom je izgrađena i crkva svete Margarete.

Dubrava je bila opasana tvrdim bedemima i opkoljena dubokim opkopom punim vode. Nad bedemima uzdiglo se devet vitkih kula koje su služile za obranu i izviđanje. Imala je i tri pokretna mosta. Mostovi su se dizali kada nam je prijetila opasnost i navečer kako bismo mirno i sigurno spavali. Često sam se penjala na kulu i promatrala bogata polja, vrijedne seljake i guste hrastove šume u daljini. Srce mi je bilo ispunjeno ljubavlju i ponosom na moj lijepi kraj.

Moje sretno djetinjstvo u Dubravi promijenilo se napadima Turaka na Hrvatsku.
U to vrijeme kralj je bio Ljudevit II. Naša vojska doživjela je veliki poraz od Turaka 1526. godine na Mohačkom polju, gdje je poginulo puno hrvatskih junaka, a poginuo je i sam kralj.
Znali smo da dolaze teška vremena.
Nakon pogibije kralja hrvatski plemići nisu se mogli dogovoriti tko će biti novi kralj. Jedna strana izabrala je austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog, a druga strana ugarskog vojvodu Ivana Zapolju.
Pristaše Ivana Zapolje odlučili su da se u biskupskom gradu Dubravi 6. siječnja održi Izborni sabor.
Ta vijest da će se u Dubravi održati Sabor proširila se munjevitom brzinom.
Željela sam prisustvovati svečanosti i vidjeti novoga kralja. Bila sam uzbuđena jer je nastala velika žurba i svi su se pripremali za taj veliki događaj.

Mnogi plemići sa svojim okićenim i sjajnim pratnjama ušli su u naš grad. Skupilo se puno ljudi. Svi su pljeskali i klicali, a crkvena su zvona zvonila.
Dan je bio prohladan, ali meni je bilo vruće od velikog uzbuđenja što ću vidjeti budućeg kralja. Uspjela sam se progurati u prvi red i ostala zadivljena prizorom koji sam vidjela. Plemići su jahali na predivnim konjima i bili odjeveni u odjeću kakvu nikada nisam vidjela. Svi su mi izgledali kao kraljevi. Tek kasnije sam saznala da kralj nije ni došao.
Sabor je trajao tri dana te je 8. siječnja 1527. godine u našoj Dubravi za kralja izabran Ivan Zapolja.

U Dubravi je za kralja izabran Ivan Zapolja, a u Cetingradu Ferdinand Habsburški. Bila sam zbunjena i znala sam da to nije dobro. Kako možemo imati dva kralja? U Hrvatskoj je buknuo građanski rat. Hrvati su se borili međusobno, a Turci su palili naša sela, napadali naše gradove. Bila sam tužna, a na licima sugrađana vidjela se zabrinutost i očaj. U Dubravi su održana još tri sabora. Više se nisam veselila dolasku plemića i velikoj gužvi u gradu. Otišla bih na livadu, slušala pjev ptica, gledala šarene leptire i uživala u mirisu pokošene trave. Tako bih zaboravila na sve ružno što se oko mene događa. Nažalost, od tragedije koja nam je bila sve bliže nismo mogli pobjeći.