Sedma knjižica (za rujan) u seriji DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu, 2 putositna zapažanja kolegice Nikoline Nikolić, prof., učiteljice savjetnice

Nikolina Nikolić, 2 putositna zapažanja

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu 7. knjižica (za mjesec rujan) Nikolina Nikolić, Dva putositna zapažanja Za izdavača: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Glavna urednica: Sanja Miloloža Fotografije: privatna zbirka Nikoline Nikolić Arhiv DPHJ-a Logo DPHJ-a: Hrvoje Miloloža Lektura, korektura i mrežna prilagodba: Sanja Miloloža Zagreb, rujna 2021.

Kažu da je u Domovinskom ratu pogođen bezbrojnim projektilima s ciljem da ga zapale, ali nisu uspjeli. Već spomenuti maturalac u mojoj osnovnoj školi vodi me u sjećanjima na taj otok i ono što me tamo najviše oduševilo, tzv. Mrtvo more. Morski prirodni bazen okružen stijenama... i vidim upravo kako drug Majoli (učitelj matematike) skače s visoke stijene i to lastu. Malo dalje, na obali punoj izglačanih stijena, raj za skakanje svima nama. U jednom trenutku neki se dečki iz razreda penju na jednu vrlo visoku stijenu kako bi skočili, a prijateljica Jasmina i ja za njima. Sve je lako kad si mlad. Kad sam bila ovdje prije nekoliko godina sa svojim učenicima i kad su neki od njih također skakali, nisam se više odvažila. Da nemam djecu koju još treba potpomoći, učenike koje treba odvesti kući, minus na

računu, rajčicu koju treba skuhati, možda bih, ovako... Sjećanja i iskustva nas grade. I iako ni sada neću skočiti, sretna sam što sam to jednom ipak učinila. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Na brdo Srđ išli smo autom a ne žičarom, što zbog mog "opreza"&nbsp;spram visine, što zbog "ravnoteže" spram ljepota Dubrovnika (čitaj xxx kn po osobi za nepune 4 minute vožnje). Tvrđava, simbol obrane Dubrovnika u Domovinskom ratu.&nbsp;Sagradio ju je još vizionar Napoleon, kao da je znao da bi mogla zatrebati. Kad spominjemo Napoleona, koji je prvi zauzeo Dubrovnik nakon stoljeća i stoljeća slobode, isposlovane vještom i pametnom diplomacijom i moćnim zidinama, shvatili smo da bismo Emu, Francuskinju koja je s nama u grupi pratila vođenje Dubrovnikom u sklopu "Game of Thrones" ture,&nbsp;

Slikovita sela i zapanjujuća priroda.&nbsp; Idemo vidjeti taj neki Molunat, kad smo već u blizini. A Molunat – san! Malo mjesto na samom jugu s plažom – gotovo praznom! Nevjerica – nema gužve?! Potpun mir. Pijesak, more mirno ko kružnica ulja u uvalici okruženoj stijenama i ponekom kućom s lijeve strane, a ispod svake kuće mala plaža među stijenama. Groblje i kapelica uz samo more. Ovdje nije teško ni umrijeti. Pokraj jednog spomenika kamion isklesan od kamena. Smiješno mi je i nevjerojatno. Očito je pokojnik vozio kiper pa mu je sad zauvijek parkiran na grobu.

Razmišljam što bi se meni moglo staviti na grob. Vjerojatno knjiga, što nije neobično, dapače, već sam ih vidjela na mnogim spomenicima (nikad nisam bila prenametljiva). Nadam se da mi neće staviti ploču i kredu. Uživamo u višesatnom kupanju jer je more toplo, mirno, bistro, divne boje, jednostavno preugodno. Teška srca odlazimo u popodnevnim satima. U Cavtatu uz ručak gledamo vaterpolsku utakmicu između dječaka kluba iz Cavtata i jednog kluba s Korčule. Nove nade juga Hrvatske. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Još malo šetnje uz more i... gotovo.

Nikolina Nikolić rođena je 6. prosinca 1973. u Karlovcu. 1999. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na studiju kroatistike. U Osnovnoj školi Mahično u Karlovcu radi od 1997. godine, a 2017. napreduje u zvanje savjetnice. Od osnovne škole njeguje svoju ljubav prema pisanju, ali ona se dosad očitovala uglavnom u mentorstvu učenicima na literarnim i novinarskim natječajima i smotri LiDraNO, ali i u pisanju za „svoju dušu“. Objavljivanjem spontanih zapisa i tekstova na društvenoj mreži Facebook, doživljava pohvale i poticaje brojnih prijatelja i pratitelja. Kao dugogodišnja voditeljica županijskoga stručnog vijeća učitelja Hrvatskoga jezika u Karlovačkoj županiji organizira stručne skupove i održava predavanja i radionice o različitim temama vezanim uz unaprjeđenje i inovativnost u nastavi. Majka je dvoje punoljetne djece, supruga, kći, unuka, sestra, kolegica, prijateljica, učiteljica…

prigradski javni prijevoz do Dubrovnika, psuje koronu i one koji su na tome zgrnuli silan novac. Psuje i druge stvari, ali nećemo politiku u ovu butigu. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Uglavnom, obuzme me neka patetična privrženost kad god vidim, zamislim, osjetim Dubrovnik. Odlučih ove godine napokon nesmetano uživati u Gradu i okolici. I tako kroz Slunj (a di si stavila banane?), preko Plitvica, lipog poja od Udbine do Knina. Tvrđavu gledamo ovaj put iz perspektive benzinske, na kojoj čekamo da djelatnik posipa pijesak na benzin koji je prolio neki Poljak (pretočio je svoj spremnik kao da je to jedina crpka u Hrvatskoj, a on mora bježati daleko…). Podjseća na nešto iz bliže prošlosti Knina?&nbsp;

Put nas vodi prema Sinju. Vreva, kafići puni, odojci i janjci pečeni, trkalište za Sinjsku alku nasipano, tribine postavljene. Vruć podnevni zrak leluja i umara, zove u crkvu Majke Božje Sinjske na trenutak mira i vječnu potrebu za nadom. Sve je spremno za ono što se čeka i priprema cijele godine, zbog čega se dolazi odasvud i njeguje tradiciju više od tristo godina u vrućim kolovoškim danima. Sinjska alka i Velika Gospa. Iščekivanje se osjeti u zraku. Čuju se razgovori odseljenih, koji se u ovo vrijeme vraćaju, s domaćima koji su ostali željni razmijeniti pokoje sjećanje ili uspomenu o onome što je nekad bilo. U priči živi još puno toga. I sitna sjećanja, i osobe kojih više nema, ali još su uvijek tu, itekako.

Cestom kroz Konavle, uz maslinike i vinograde, vinarije i kušaonice vina do Konavoskih dvora. Restoran na impozantnom prostoru uz mlinove i slapove, milozvučan šum vode i cvrčanje cvrčaka.&nbsp;Jamb i trohej u vrućem jutru razlijevaju sunčani ditiramb konavolskim vizurama. Budući da smo tek doručkovali, specijaliteti ispod peke ili sa žara u planu su nekom drugom prigodom. Kroz mjesto Dubravka dolazimo do utvrde Sokolgrad. Uzdigao se na stijeni baš kao sokolovo gnijezdo, baš kao u narodnoj pjesmi. Sagrađen je još za Dubrovačke Republike, na tromeđi, u svrhu obrane. Uz gradinu groblje. Malo, mirno i živopisno počivalište pokraj renesansne crkvice.&nbsp;

Na jednom spomeniku uočavam zanimljivost - piše da spomenik podižu "dijeca", vjerojatno u skladu s "piši kao što govoriš", i u ovim krajevima karakterističnim ijekavskim refleksom jata. U idiličnim prizorima brda i dolina među kojim se uzdižu visoki čempresi kao na slici savršene kompozicije, Gundulićeva Dubravka i Miljenko plešu kolo s pastirima i satrima jer pravda je pobijedila, vjenčali su se najljepši i najljepša u "Dubravi plemenitoj". Sloboda, iznad svega, slobodu ni za kakva blaga. U to ime u konavolskom mjestu Gruda idemo utažiti žeđ i upiti djelić atmosfere zaleđa. Razgovori među ljudima ležerni, kako se penzionerski živi, kako je sve poskupilo…&nbsp;"Adio vam"&nbsp;i vraćamo se prema&nbsp;Cavtatu.&nbsp;

Kažem stvarnost jer plaža doista izgleda kao da nije na ovome svijetu. Pješčana uvalica obavijena visokim okomitim stijenama. Čim počne staza prema plaži, pogled je neopisiv. Svuda otvoreno more, a dolje plavetnilo koje se razbija o stjenovite zapreke. Plivanje i kupanje u nevjerojatnim dubinama i među spiljama i stijenama koje, uz obalu, izviruju iz mora, predstavlja pravi doživljaj i užitak.&nbsp;Uz svu tu moć stijena i mora, ipak sve djeluje pitomo. Ono što kvari doživljaj velik je broj ljudi, koji su se, iako plaža nije "službena", na nju se ide na vlastitu odgovornost i staza je na nekim mjestima i opasna, sjatili sa svom logistikom, od šatora i suncobrana do hladnjaka s hranom, cijelim lubenicama i neizostavnim velikim napuhancima.&nbsp;

Pročulo se za nju i svi je žele vidjeti i doživjeti, ne mogu zamjeriti. Uz plavac i merlot lokalnog proizvođača, koji će nas sjećati ljeta dok ih budemo ispijali neke kasnoljetne večeri, s nestrpljenjem idemo dalje. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Na Prevlaci, samoj južnoj točki Hrvatske, otkuda puca pogled na Crnu Goru, još je puno podsjetnika na nekadašnju vojnu prisutnost – mnogi napušteni objekti i neiskorišteni potencijali. Lijepo, ali pomalo budi žalost i razočaranje. U zraku povremeno intenzivan vonj – koze. Skupinu smo čak i sreli, oči u oči. Moram priznati da mi, osobito spram jarca, koze nisu na popisu najumiljatijih životinja. Zaobilazim ih u malo većem luku kako bih se dočepala sigurnog terena. Nastavljamo skitnje po Konavlima.&nbsp;

Dva putositna zapažanja kolegice Nikoline Nikolić sedma je knjižica u seriji Profesori pišu, za mjesec rujan.

donose nove spoznaje i obogaćuju doživljaje, i uz klimu u automobilu, nije teško. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;I tako dok prolazimo Stradunom, pomislim otkud mi je poznat ovaj tip - također šeće Stradunom, ali ima masku, zar mu nije vruće, vani je plus 37... Aha, pa to je Harrison Ford, pročitah na portalu Jutarnjeg i upali mi se lampica! Bernie taman otišao dalje, navodno u Trogir, kakva šteta! Jedna atrakcija manje, ali preboljet ćemo.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Već spomenuh, kad govorim i pišem o Dubrovniku, ne mogu izbjeći patetiku jer taj grad i njegova moćna ljepota izazivaju ganuće, strahopoštovanje, divljenje, opsjednutost.&nbsp;Ipak, kako sve u životu mora biti u nekoj ravnoteži, tako ravnotežu dubrovačkim ljepotama, kulturi, umjetnosti i prosvijećenosti daju cijene u kafićima i restoranima.&nbsp;

Neću reći da ne treba biti skuplje, možda Bernie i Harrison ne žele kavu ispod 40 kn ili pivo ispod 50, pizzu ispod 95 ili crni rižoto ispod 130, ali možda su ipak malo pretjerali s održavanjem ravnoteže u sasvim običnim, prosječnim lokalima, ne samo u gradu nego i u okolici. No, na stranu politika cijena i strategije našeg turizma. Vratimo se ljepotama. S ponistre se vidi Šolta, a iz dubrovačke stare luke vidi se Lokrum. Uz Lokrum, poznat kao rezervat biljne vegetacije, vezuju se brojne legende. Nitko na njemu navodno nije uspio mirno prespavati jer noćni krik paunova tjera strah u kosti; ništa se s otoka ne smije uzeti, ni listić lovora, jer to donosi nesreću. Praznovjerje ili veliko poštovanje Dubrovčana prema otoku koji treba čuvati?

&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Pogled na trkalište – zamišljam Rašicu kako jaše i alka mu spadne s koplja, ali on je baci u zrak i pogodi u sridu. Nije se to nikad dogodilo na „Alci“, osim u mašti, tako živo pretočenoj u priču sinjskog pržljivca Dinka Šimunovića. Stiže sada Salko nakićen stakalcima i raznim ukrasima sa smetlišta, trči i on na nemirnu vrancu i – pogađa. Ludi Salko, Salko alkar. Sretno alkarima u nedjelju! Neka bude dosta sinjskih arambaša, uštipaka i ostalih užitaka! &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ispred Neuma nešto novo na vidiku. Pelješki most uzdigao se nad morem, ne ko slonova kost, kao onaj iz Goranove pjesme, već kao splet ribljih kostiju složenih na neobičan način u cjelinu koja će nakon mnogo stoljeća promijeniti perspektivu Hrvatske.&nbsp;

Još je Dubrovačka Republika Osmanlijama prepustila taj dio kao izlaz na more, bojeći se da ih Mleci ne napadnu s kopna, što s mora nikako nisu mogli zbog moćnih zidina. I tako je Hrvatska bila prekinuta, sve do sad, odnosno do trenutka kad se mostom bude moglo konačno prolaziti. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Arboretum Trsteno pruža predah za tijelo i um, bogatstvo za osjetila vida i mirisa. Odlična je prilika da poznavatelji i ljubitelji bilja dođu na svoje. Isto tako hedonistima da zamišljaju svoj odmor i boravak ovdje. Vraća u neka prošla vremena kad su ljetnikovci i njihovi parkovi imali svoju pravu svrhu i kad je netko imao dovoljno vremena u njima uživati.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Do Mlina u Župi dubrovačkoj ima podosta. Vožnja je duga, ali uz dobre predahe koji

Nikolić

Prvi put razumijem Stanca koji se želi pomladiti. Ne smijem mu se podrugljivo. Prvo, zbog spoznaje da nisam skočila sa 

stijene na Lokrumu. Godine? Drugo, kad vidi ovog Bernija koji ima u 89-oj jednogodišnjeg sina i ženu mlađu 46 godina od sebe, kako se ne bi poželio pomladiti?!&nbsp;

trebali gurnuti u more. Dali smo joj do znanja da to nećemo učiniti jer nas je tvrđava koju je taj njezin Napoleon sagradio, ipak spasila. Vođenje smo, zbog Francuza i Kanađana, pratili na engleskom, a u razgovoru o jezicima, ja sam ponešto rekla i na francuskom, svom najdražem jeziku koji sam učila u osnovnoj školi, što je Emu ugodno iznenadilo, čak je pohvalila moj izgovor. Možda je samo bila pristojna, ali djelovalo je iskreno. Uglavnom, ugodno i zanimljivo, malo drugačije iskustvo. Spoznaja da je snimanje spomenute popularne serije privuklo i mlađe ljude, fanove iz cijelog svijeta, a Dubrovnik za snimanje nije ništa naplaćivao, govori i dalje o mudroj strategiji Dubrovčana i dobrim diplomatskim vještinama.&nbsp;Ne znam bi li je Marin Držić podržao ili kritizirao.&nbsp;

Možda bi kojeg od glumaca odvukao u svoju trupu i rugao se odlukama vlasti? Možda bi u svemu tome našao neke nove "ljude nazbilj"&nbsp;i "ljude nahvao" i, u svom stilu, zaključio "ma se trijeba bremenu akomodavat"... Uglavnom, dragi Vidra, sjela sam ti u krilo da te ne vučem za nos kao svi ostali jer osjećam da te nekako poznajem i da smo bliski. S druge strane, nemoj zamjeriti, moj muž, prolazeći kraj tebe po tko zna koji put, reče: „Opet ovaj Držić, kuda god krenem, nabasam na njega…“ Na pitanje hoće li se i on slikati s tobom, kaže: „Neću, nemamo baš ništa zajedničko.“ On se radije slikao s Tirionom Lanisterom.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Kod Onofrijeve česme, natočivši pitku vodu, nisam vidjela ni Forda ni Ecclestonea, već Stanca, a oko njega vile plešu i strižu mu bradu.

Sa šetnice iznad mora vidi se Dubrovnik, vide se Mlini, Srebreno i Kupari. Šetnica i cijeli Cavtat izazivaju oduševljenje. Raj od borova iznad stijena i mora, zapanjujući prizori što ih je stvorila priroda. Čista ljepota. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Jučer popodne&nbsp;kupali smo se u Kuparima. Gorčina. Golema zdanja uništenih hotela prijete betonom i željezom. Ipak, nekad prilazi, čak i&nbsp;terase dobro služe kao parkiralište bezbrojnim automobilima. Uglavnom se čuje hrvatski različitih inačica. "Ja volin kad ima svita", govorila bi moja cimerica iz Splita, misleći na plaže koje su pune ljudi. Ja obrnuto. A u Kuparima je krcato. Nemam volje opisivati što to sve znači.&nbsp;Mjesto Mlini očarava uređenošću i neobičnošću koju mu daje most ispod kojeg teče voda, nekad

pokretačica kamenog mlina za prešanje maslina.&nbsp; I ne samo to, voda znači život i njoj zahvaljujemo naseljenost ovog područja od antičkih vremena. Mačke na ulicama osjećaju se sasvim dobro. Jednu smo danas sreli i u crkvici u Cavtatu, očito unutra obitava,&nbsp;i kad smo otvorili vrata, nije namjeravala izaći. Valjda pažljivo čuva svoje mačje živote,&nbsp;što se ne bi moglo reći za nervozne, prebrze i neoprezne vozače s dubrovačkim registracijama. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Plaža Pasjača u Konavlima jest izvanzemaljska. 200 m razlike u visini između plaže i stijena koje ju nadvisuju. Do nje se dolazi strmom stazom koja se spušta iz mjesta Popovići, a ponegdje se prolazi i kroz tunele izdubljene u stijenama. Izazov je doći do nje, kao i vratiti se u "stvarnost".&nbsp;

Kroz pet županija naše Hrvatske, čak i kroz BiH, stigosmo na odredište. Dubrovnik se s ceste ponad njega nacrtao kao utvara. Je li moguć, je li stvaran? Uvijek se to pitam kad ga vidim, bez obzira po koji put. Uvijek me očara. Prvi sam put bila u Dubrovniku na maturalcu u osnovnoj školi, kasnije mahom kao razrednica učenicima na putovanju. Jednom, negdje 2004., sa svojom obitelji, dok su djeca bila još mala i penjala se na topove na zidinama i bila uvjerena da su promatračnice sa željeznim vratima zatvori. Sin je čak prodavačici u suvenirnici, ženi kratke kose, rekao da ima mušku kosu. Kažu, sve ide od kuće.

Nismo ga učili da ljudima govori u oči sve što mu padne na pamet, barem ne što se tiče izgleda, a nije ni od nas to vidio i čuo. Rečenica Sve ide od kuće. uvijek me zabrine ili, najblaže, potakne na razmišljanje.&nbsp; Tješim se – još je malen. Dakle, da se vratimo Dubrovniku ujutro 2004. Antologijske su to snimke na našoj kameri – zidine u osam ujutro potpuno prazne, mi sami obilazimo i snimamo svaki detalj. Mislili smo, neponovljivo, s obzirom na to da je idućih godina broj turista nemoguće porastao.&nbsp;Kažu sada da je i prošle godine bilo prazno. Čovjek kojeg sretosmo slučajno, na autobusnoj stanici u Mlinima, čekajući

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.