Audioknjiga kajkavskih stihova i stihozbirka Tomice Kolara (izbor). Uredila: Sanja Miloloža Naklada: Društvo profesora hrvatskoga jezika i Josipova jezična galerija, lipnja 2022.

Tomica Kolar, Čudu

Htjedoh biti kralj u nekom svijetu zamišljenih šuma i fontana, gdje lišće uvijek pada i vjetar ga nosi, a u istom trenu već iznova raste. Htjedoh biti samom sebi kotač ili trokolica ili stari djeda smiješne brade, dobra, nasmijana lica. Htjedoh biti kralj u šali velikoj ko naše polje, nespresušnoj kao potok. Htjedoh piti, htjedoh dobre volje biti. Htjedoh dobre volje biti! Jednostavnom kočijom od pruća volio bih doći kad vam srce bude puno. Istom onda kada bude samo zovite me samo! Došao bih rado da se zaigramo.

Lisnati koš pun listja na plečaf nosi det. Vidi se po hodu da ma dosti liet. Pod rukuj ma lesu, fusti ju je splel ot lieske i ot kabačine, ot sience i ot mesečine. Tri dni ni bil doma, zatu ka se je posvadil. I ženuj i sinam i sniehuj. Kak je bi jezen, sakega bi od jih najrajši z batinuj hder..., ali nije, nij un takaf, priet bi hmer. Rajši se je vugnil, prešal je za brieg i nigdo nije znal kut je huodil, kaj je jel i ke je spal. H žepu je mal kasturu, pri sebe ni mel vuru. Koš odzadi, mustači napret: stari det.

Kak i sakemu čoveku nekaj mi ide h glavu, a nekaj ne. Preveč je tega i kak bi tuo se stalu h glavu tak malu kak je moja? Vuha su mi velike i dosti tega čujem. I kaj treba i kaj ne, razne stvari. Dobru bi mi h cajtu došal štoplin ili čep ili da bi mogal vuha deti h žep. Kak se got okrene, jas sam sam, sega je itak preveč, a kam? A da glava se napuni, vuha me boliju, oči su kervave, zvuoni mi zvoniju. Onda treba meren biti, nič misliti. Malu se počiniti, sesti se pod lipu. Ali tuo tešku ide, bilu bi najbuolje da mam h glavi pipu.

Rekli su mi jednom, vi biste mogli pričati nam priče. Neka vam mama priča priče, rekoh. Pa ja nisam mašina ni stroj i neću se boriti s vašom željom ludom, neutaživom. Ponovno i opet i iznova – još! A za kaj, za groš?

I onda me zamoli prijatelj, jedno dijete malo, da ispričam mu nešto, neku zgodu, njezin dio, barem malo. Ma naravno, rekoh. I evo me, ja još pričam... Pa razmišljam u toj sreći jesam li sad manji ili veći?

PREDGOVOR Božica Jelušić, Po (s)tihu, h kmici STIHOVE Tomice Kolara Riječ je o pedeset trima pjesmama raspoređenim u dva dijela. Prvi dio odnosi se na 20 kajkavskih pregradskih pjesama s priloženih 19 audiozapisa koje je snimila Dora Kolar, pjesnikova kći, kako pjesnik sam kazuje svoje stihove, te jednim videozapisom u kojemu bivši pregradski župnik, sada pokojni, Branimir Ivanjko kazuje stihove pjesme Gospon s trumpeituj. Drugi dio odnosi se na 33 pjesme na štokavskome standardu. POGOVOR Sanja Miloloža, Tomičino Čudo RJEČNIK Manje poznate riječi iz kajkavskoga dijela zbirke ČUDU

Mrežna stihozbirka ČUDU čitatelju i slušatelju nudi Posebno zahvaljujemo Mariji Halaček, prof., izvrsnoj savjetnici iz Osnovne škole Molve, koja je prije jedanaest godina uredila tiskanu zbirku Čudu u autorovoj vlastitoj nakladi. Bez njezina tadašnjega uredničkoga, lektorskog i korektorskog doprinosa nastajanje bi ove audioknjige danas bilo umnogome otežano.

sljuga – sluga najbolj zmuči – najviše umori saka – svaka bubna – pulsira prevežeju – privežu aj duo – je li tko da je tuo – kada je to nekeri – negdje nijbi – ne bi &nbsp;se vertelu – sve vrtjelo za keruj bi žalil – za kojom bih žalio

sejenu – svejedno či je – ako je tir – prt, prtina, staza u snijegu cukar – šećer devenice – krvavice, vrsta kobasica iva – njiva ot karuznice kapica – kukuruzovina vezana u snoplje i složena u stog pomore – pomogne furt – uvijek, stalno, neprestano

Željela sam to promijeniti: poboljšati mogućnost da mladi autori, koje iz višestrukih razloga treba čitati, uistinu i postanu dostupni čitateljskoj publici. Zbog pomicanja granica. Neke autore uistinu treba čitati. Prvi je konkretan korak u promociji Kolarove poezije učinila donjostubička Kajkaviana i Matis d. o. o. objavivši njegove rane stihove kao prvu zbirku pod generičkim naslovom Pjesme 2003. Ipak, autor bijaše već sredovječni čovjek kad je objavljena njegova druga, zrela i, usuđujem se tvrditi, antologijska zbirka prije 11 godina. Nakon toliko dozrijevanja, i trebalo je dozreti vrijeme za Čudu. Izdana je u vlastitoj nakladi, ali recenziju je napisala Božica Jelušić, a predgovor Marija Halaček, rođ. Lauš, moja kolegica sa studija koja je uredila djelo, ali i napisala predgovor i za prvu zbirku. Silnice su životne i umjetničke tako htjele da se dvije profesorice, neovisno jedna od druge, koje su slučajno zajedno studirale, zalažu za promoviranje Tomičine poezije. Marija je, dakle, uspjela prva doprinijeti, i to u objema tiskanim zbirkama. Neka je. Tomo i ona veliki su prijatelji i drago mi je da je to tako bilo. No ta činjenica nije umanjila moj osobni osjećaj neuspjeha one davne 1995., a Tomica mi je s puno povjerenja tada dao svoje prve pjesme na čitanje. U to se vrijeme rodila u meni čvrsta odluka da ću jednom, nekako, uspjeti dati i svoj prinos. Naime, neke autore uistinu treba čitati. Trebalo je proći od Tomičine knjige tiskane u vlastitoj nakladi 11 godina da bih konačno mogla na svoj način oplemeniti čitateljsku publiku njegovom poezijom, ali i njegovim glasom. Da, imate čast i slušati ga!

U sutonu stadoh naslikati ljepotu. I sjedim i od miline ne mogu. Tad pozvah svoju draganu da mi pomogne u poslu. More šumi, tiho je. Hvala Bogu, zaspala su djeca naša, reče pa sjedne kraj mene od sreće.

Blizu je bila južna granica i Albanija za uobed je bil krumpier, mesu i boranija. Našal sam h knjižici Leskovara i poiskal merni kut; vuojna ambulanta Peć, letu 1991., merzla veljača. Onda pismu z Virja i jenu Splita, a vune snieg debeli i liepe Prokletije. Janko mi je malu Zagorja donesal (pisma sam tri krat pročital), a h večer mali tranzistorski radijo pod vajkušam dobru i liepu domaču muziku: Zvonko Špišić, Tereza i Vice i Oliver. I kronika dneva radijo Zagreba: ljudi moji, pa ja sam doma!

Čovjek uz krave, debele glave, škrtica neka i lijenčina, glupan, čovjek bez zuba, zbunjen i slupan. Ljudi se svake vrste rađa i krsti. I? Što bi pazio? Svakog od njih u lonac staviti, da nema zabune i sve smo riješili. Barem se možemo praviti.

PIPA – slavina &nbsp; vuha deti h žep – uši staviti u džep itak – ionako meren – miran

Kak bi ja zde napisal pjesmu ka nijbi miela rime? Vlieče me nekaj: Či je kupica, muora biti rupica, čim je vugel, tuj je i cigel. I onda te to otpelja k vrapcu. Pre vrapcu pa se zmislim da je moj prijatelj sljužil vojsku h Šabcu da je bil h pješadiji i da su bili na terenu nekeri h Šumadiji. Pogledam čez uoblak pada vune snieg i vlieče me, vlieče me, najrajši bi fkomponieral brieg, ali ne bum!

AUDIOKNJIGA - IZBOR Uredila i pogovor napisala: Sanja Miloloža, prof.

Kaj bi dal za liter vina. Ta mi je tekučina tak nekak slatka, liepu teče čez moj gut i baš mi je fina. Vuodu ne volim, od je sam bedast. I duo vodu samu pije, ne zna za veselje. Ne zna kaj je prava sreča i ne zna kaj je slast. Jas si liter rasporedim na dva dni jer se muoram snajti či več ni. Ali več pet dnevah niesam kaplje spil! Uofnil bi ga tejki liter ka bi ga se fžil.

Nij mi sejenu či je nekaj potrošenu ili nije, ne daj Buog. Ali h sniegu tir i z verhjam sir, skuhani vinček i nutre cukar i klinček, devenice ot prasice, na briegu, na ivi, pod sniegam ot karuznice kapice i po cesti ralice... Strahota. Joj mene! Naj mi moj Gospon z visina pomore, nekaj z menuj ne štima. Furt i furt mi je na misli rima!

Rjecnik pregradskoga govora iz stihova Tomice Kolara

K duomu je došal i spustil nuovi koš pun listja i lesu h sušu na pod. Onda se polahku spel po štiengaf f hižu za stol. Poklje tri dni došal je gmof i ot svoje žene i ot sniehe je bil pogoščen kaj grof. Lesu je sin prepasal na pluot i sakega je hvečer bilu malu špot. Pod debelim briegam ide stari det. Lieta su odzadi, mustači pa napret.

GORE H TERNACU – gore u voćnjaku &nbsp; cimprana hiža – drvena, lijepo oblikovana kuća streha – krov terpapier černi – crna, smolom obložena ljepenka hu ji – u njoj h uogej – u vatru h mehkem – u mekanom popievlje – pjeva marti – možda mogal bi&nbsp;se zvlieči &nbsp;– mogao bih se izvući, spasiti

Najupečatljivijom pjesmom ovog ciklusa držim minijaturu Na pertilet, punu dragosti i male, zakutne mistike, u kojoj pretpostavljeni otac i sin motre zvijezde, sjedeći pod lipom u vedroj i providnoj noći. Po slavenskim predajama lipa je sveto drvo, čuvarica roda, i upravo se tu događa prijenos generacijskog iskustva, slično onome, kako nas Kolar lapidarno izvještava o "črčkanju po paperecu, na kolenu", što su činili njegov djed, otac, pa naposljetku i on, osviješten kao pjesnik.

Božica Jelušić, Po (s)tihu, h kmici

Ponekad mi se čini da nam razgovor ne vrijedi i da govorimo krive riječi, pa da opet neuki upinjemo snagu gdje ne treba. Ponekad mi se učini krhkim ovo tijela kao kip od leda. I da ništa ne vidi onaj koji gleda.

Ja te volim u sjeni hrasta. Vidim sjenu tvoje sjene, koja je tvoje ime. Čujem ime tvoje duše u svitanju. Gledam srce veće od planine. Tvoje je. Tvoja slika postaje tvoje ime. Tvoje oči bude se u planini. Raširenih ruku ležim na žalu i pričam moru. Dolaziš i sjedaš kraj mene. I ljubiš mi lice, daješ mi svoje ime.

Stani na vrh planine, raširi ruke i spavaj! I sanjaj parkove, cvijeće i šešire! Ne budi se do jutra koje će jednom doći. Ako ti glava klone, pusti je! Ti si važna. Ako ti kleknu koljena, ako se spuste ruke, ako ti tijelo padne, zaboravi! Oni nisu izdržali, ali pamti, ti si život! Ti si ti, bez svojeg tijela.

bude se sa zemljom... i prenosi se spoznaja urezana kao svjetlosni trag predaka s koljena na koljeno, pod lipom, našim "svetim drvetom" kako nas podsjeća pjesnikinja Božica Jelušić. Lanac uspomena u zavičajnoj riječi koja se mora fizički oblikovati, pa makar se črčkalo na koljenu... Kako autor sam tvrdi, dobro je svjestan da je odrastao u okruženju punom ljubavi i rada, i to onom u kojemu je bilo umjetnika, tih senzibilnih, sućutnih i ćudljivih ljudi, tih pjesničkih duša koje su se na različite načine ostvarivale prenoseći ljubav prema životu s finom nijansom osjećaja za protjecanje vremena i bezuvjetnom odlukom da se u to protjecanje mora urezati trag. Trag o čovjeku koji još živi u ovom fizičkom univerzumu, ali i o onome koji je živio, volio, radio, patio, radovao se, tugovao, ostvarivao različite uspjehe i doživljavao neuspjehe, ali čije je srce kucalo u njegovu prirodnu kontekstu i čije srce ne smije biti zaboravljeno. Jer, "I suze Vam već teku / a Vi ne znate što biste s njima. / I tijelo Vam se strese i sve grca / i šumi more i šumi šuma i misli šume / i kako i kako... / Kako doći do tog srca, kume?" Tomica Kolar iskonski je pjesnik. Njegove stihove treba čitati okom, uhom, srcem i dušom. Doticati Boga u njemu kao susretište s nadahnućem koje očuđuje, osvježava, daje krila... Sjećamo se još od Šimića toga sinestetičnoga i svepristutnoga Darivatelja zemlje i neba.

Hutu ti se za zavojam stvori mala babička. Niska i okrugla kaj ruska babuška, stara Maričika. Kaputek do kolien, rubec pod vratam, bistre oči po sprevodu glediju. Malu je postala i vrečicu premestila h drugu ruku, a onda me je spazila. Hej, haj! – zdignila je obadvie ruke h zrak. Hej, haj, prijatelj, kak si kaj?! Sprevod je polahku šol, jas sam juj odzdravil, a una se odzadi po nekaj na pod prignila. Tak sam juj zafalen ko da me je z gruoba zdignila!

Zavicajna rijec Hrvatskoga zagorja iz Pregrade

NA PRETILET – u proljeće &nbsp; Uvečer smo sjeli pod lipu na klupicu i gledali zvijezde. Zvijezde. U tišini je svijetlio zvonik i još jedan zvonik, a ljudi su valjda zaspali tiho. Mnogi znaju kako je lijepo tiho razgovarati u mraku i mi smo se riječima milovali, milovali u noć.

U neko vrijeme počele su pjesmom i glasnom svađom, koja će jače, nekakve stare babe. Mi smo odmah utihnuli. Utihnuli. Slušali smo ih s užitkom. &nbsp; Lani je bila suša pa naš dječarac još nikad nije čuo žabe iz naše grabe.

POGLED NA SVIJET OKORJELOG PUŠAČA &nbsp; čiki – opušci smerdiju – smrde dišiju – mirišu stieplje – otresa se po sud – posvuda klieješ – tinjaš kušuvlje – ljubi hvužiže – pali čkomi – šuti, ne govori čikopernica – pepeljara hgasnil – ugašen, ugasio

Ono što smo stvorili još traje. I traje dugi niz vremena dok ne nestane. Pa je li moguće da je i postojanje kao i vrijeme naše i prostor, što nas drži, prolazna i nesavršena dimenzija? Ali mi smo ljudi. Ljudi smo, čovječe! Pa živimo onda u kućama i ljubimo u parkovima i sanjamo snove dobrohotne i činimo dobra djela koliko znamo i možemo i pjevamo. Pjevamo živo... Ovih dana mali neki podigne ruke u nebo pa vikne: "Vidi. mama, ja držim mjesec!" A mi odrasli, mi odmah znamo da to nije tako. Ali on, mališan, on zbilja i zaista ima mjesec među dlanovima.

Krava h zelju, krava h karuzi! Dečec za germam driemlje na bljuzi. Pa onda krumpier na žaru i peciljki s češjakam i mošt i peru za škerljakam. Ljudi dragi... i onda veter dravec i poplava i nemaš nikuga, još jena zima. Samu naš sused, pijanec stari h sniegu leži i spi za zadnji krat, buogi bil. I onda opet letu, idem h škuolu po putecu poprek i berem ruožice. Zujiju fčelice i bumbari, se diši, se je živu legnem si h travu, tuorbu pod glavu, dobre sam vuolje... Znate kaj? Dosti mi je pisaja, se bum pustil. Idem h puolje!

Se kaj je naslikanu i nacertanu hu ti knjigi vam je maslu dveh naših pregračkih slikaraf.

Stihovi na hrvatskome štokavskom standardu

Jesen je vjetrovita, jesen je kišovita, jesen je darovita. Godina više nije mlada i lišće joj s glave pada. Jeste li za šetnju? Hajdemo po kestenje u Jesenje.

Jenkrat sam z maolim dekletom prišo u jenu hižu. "Mauš leipu deklicu", mi je reiko tei staori gospon. Jas se jenga zmislim še dok som bi mauli. Po Pregradi je suom hodo pa je igra trumpeitu, pa je nas poubike nasmejauva. Da me je pita: "A mi verješ?" ja bi reiko: "Verjem." Nigdar ga nisom pozaubo, gospona trumpetaoša, harmunikaoša, gitarista, autista. On je samo igra, a jas bi teda najrajši jenu žim zaigra, domouču. Zde pa, či ni kesno, či ste saumi, či ni palo listje z dreiva, gospon Branko jas bi z vami jenu zapopeiva.

GOSPON S TRUMPEITUJ

Bogu fala, došal sam na sviet 15. listopada hiljadu devetsto sedamdeset perve, h pregračkem rodilištu. Od ranega sam mel se: mamu, tateka, dva prate, dvie sestre, bratiča, sestrične, hižu, dvoriše, štalu, krave, pajceke, kokuoši, race, pure, tranike, ive, tersja, huste, ober plavu, odpuod zelenu, cieli sviet. Mami Slaviki sam obečal da bum delal kastruole dok bum veliki, ka nebu onda muorala meti nakve stare, plehnate, zgoriete i zbušene. Tatek Jožek je na paši znal sedeti pa na kolenu, na papereku nekaj pisati. Dok mi je sestra Zagreba donesla mali blok i olofku počel sam ga oponašati. Kesneje sam doznal da je i un svojega tateka oponašal. Kak nigdu nij sam od sebe, nijsam niti jas. Još je uvek tak ka sam punu več duobil, nek sam dal. Nigdar nebum mogal tu vagu poravnati, ali morem nekaj Vam dati. Da se več kastruole niesam nafčil delati.

Si sma ti mi čiki ke smerdeju i dišiju, a življeje nas stieplje se po sud. Več krat nas dugu derži i misliš još si h komadu, a klieješ i klieješ da ni ne znaš pa najenput padneš. Si sma ti mi čiki hvužgani radi malu duhe i topline. Z jene nas strane kušuvlje i nosi h ruki bliže, a z druge nas hvužiže. Si sma ti mi čiki smerdljivi, si vidal po zimi kak se z nas dimi?! Čiki škuodiju za zdravlje, tuo znaš, pa čitaš novine.

Kad zimi kroz tvoje perivoje neznalica ide, pitat će prvog šetača: "Zašto je mrtva šuma?" A ja znam da ti si sakrila vješto sav svoj život, slavno i sretno veselje. Izdanke, mladice, lišće i ptice, zelene proplanke i vjeverice.

Danas u četvrtak, zavaljen i mirne duše dvojim što je bolje biti, kroničar ili svjetioničar? Sutra, u petak, probuđen u praskozorje psujem ovaj život ludi, pijetla i sve budilice. A tek u subotu sretan sam. Jer Sveti Martin prođe i uradi svoje: mošt je sad vino rujno, fino. Jedno s drugim spajam, ponešto pribilježim, svijetlim koliko smijem pa se smijem.

Magarče stari, znaš li da negdje te čeka veselje? Ne pridaj boli svečana imena! Tada polako, s noge na nogu, bez kakve parade, može se prijeći u prvo lice jednine. Mislio sam da nemam ništa od riječi za tebe, ali te evo molim, primi malo i ovakva mene.

Stanimo i sjednimo uz put pa raspredimo priču o tome kako je netko nešto sanjao pa onda to i poželio, a mi smo mu to opazili! Pričajmo o nekoj vijesti, o nekom rođenju i kazališnoj predstavi što je postaviše naša djeca sama od sebe, u voćnjaku! Kada dođe nevrijeme, razbježat ćemo se ionako kao miševi, u svoja skrovišta. Susjedi, prijatelji, znanci! Ja još ipak ne bih u vječna lovišta.

Nebom iznad naših glava lete iz daljine u daljinu. Nekada smo čuli zvuke, vrlo glasne, parali su nebo, a sada su tiši. Kuda ide onaj tamo? A kud onaj viši? Gađali ih kamenjem iz praćke, ionako su bili predaleko (jednoga sam cijelu uru u zasjedi čeko). Kasnije smo ležali na travi, pajdaš moj i ja s njime skupa. Igra nam je bila, tko ih više zbroji. Ko i svaka igra, traje dokad traje pa postane glupa.

Plaho mjesec proviri kroz ljetnu noć i oblake oboji prigušenim svjetlom. Čini mi se da tišinu koja titra upravo on sipa, svojim mirom sa visina. Danas u žurbi mi kažeš: "Izgubit ćeš vrijeme!" Moglo bi to biti kada bih ga smatrao svojim. Ovako, kako ću izgubiti ono što i nemam? Čemu bi služilo hvatati i čuvati ono što nam bježi? I je li mjesec plah ili nam se čini? Sada, da bismo život svoj posuli čarolijom, hodamo kroz noć i osluškujemo. I pišemo pjesme.

ANĐELU ČUVARU &nbsp; keri krat – koji puta nijdi proč – nemoj otići, nemoj me ostaviti malih mojih nuog – mojih malih nogu na malega uosla – na malog (tvrdoglavog) magarca

Dakle, vidjeti bih htio kako izgleda kada padnem. A to će biti kada mi onaj što pri tome pomaže, odobri. O, Dobri, je li ovo igralište ili vježbalište?

Ne bojim se i ne žalim. Rijekom voda nosi granje, nosi plijen u kljunu ptica, nebom oblak moje sanje... Vičem: "Sam sam! Sam sam!" Grlim stablo tvrdo. Gdje je tijelu melem blagi? Gdje ste, moji dragi? Prolomi se u visini: "U blizini! U blizini!"

Društvo profesora hrvatskoga jezika Josipova jezična galerija Tomica Kolar ČUDU URL: bit.ly/CuduTK Za nakladnike: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Sanja Miloloža, autorski portal JJG Glavna urednica: Sanja Miloloža Recenzija: Božica Jelušić Ilustracija: Višnja Golubić, Josip Kolar Fotografija: Privatna arhiva T. K. Audiozapis: Tomica i Dora Kolar Grafičko oblikovanje mrežna prilagodba, lektura i korektura: Sanja Miloloža

Posebna edicija: ZAVIČAJNA RIJEČ

Klapa Kmeti - Zagorje spi (OFFICIAL VIDEO)

ISBN – 978-953-8452-02-4 HAW Zagreb, lipnja 2022.

One priče koje ni sam sebi nisam ispričao i tajne što sebi samom negdje vješto skrivam, a postoje ovdje ispod kaputa od kože, dobro ti ćutiš, dobri stari Bože. I ljudima od toga mogu svašta prodati, od vrata do vrata, trgovina cvate. Kao da se ništa nije zbilo, pjevam: "Njiše se na pramcu ptica, valovi se opet lome ispod tvrde stijene, još se vide iz daljine kako svijetle mokre kose njene." Ti se na to samo smiješiš, kako mi se čini. Trgovce si tjerao iz hrama. Evo, došlo je i meni malo srama.

Polijegale želje, sakrili se snovi, požurio pauk nesigurnom cestom s djecom na leđima, a ja sve imam. Namjere šute. Ne znam ni kako ću otpjevati u ovakvom stanju, a kamoli još objašnjenja. Paprike sa žara u umaku od vrhnja, komadi pečene slanine, paradajz salata s lukom, mladi kruh i staro vino. Slavlje! Cesta savila kroz šumu i više ne vidi se.

Sjesti tako uz piće na nekoj terasi i promatrajući kako neznanac postaje znanac, tražiti skrivene mrve naivnosti, pospremljenu slabost, stah i neznanje... Dobar štos. Mi smo tragači pa se to može. O, Bože! (Imam barem jednu manu. Htio bih ujutro navratiti do tebe, a onda, kao lud, cijelog dana bježim na drugu stranu.)

Hvečer sma se seli pod lipu na klupicu i gledali zviezde. Zviezde. H tišini je svietil turen i još jen turen, a ljudi su valjda več si spali. Hnuogi čovek zna kak je liepu po tihu se spominati h kmici, mi sma se z riečima dragali, dragali h nuoč. H jenu duob su počele popievati i na glas se svaditi, kera bu jača, nekakve stare babe. Mi sma odmah htihnili. Htihnili. Liepu jih je bilu posljušati. Lani je bila suša pa mali dečec još nigdar ni čul žabe z naše grabe.

Kak je lehku čoveka deti h luonec! Razni luonci. Luonec za juhu i drugu skuhu, luonec za bažulj, luonec za mlieku, luonec za kiselu mlieku. Luonec s poklupcam i bez pokluopca, luonec z ručkami, luonec bieli z dučana nuovi. Čoveka h luonec deti, tuo je najleš. H luonec ga deneš i se znaš. Nemaš poklje muke. Čovek ke laže, čovek mudrijaš, nie ke samu špuota ili se rad nekomu špota, ke se s tuoboj uvek slaže, nie ke nikomu nič ne verje.

Prati me Anđel i za menuj tihu hodi. Keri krat mi se vidi da me i vodi. Kakve se grabe i jarke niesam gazil, bil mi je blizu, a jas ga niesam spazil. Čovek sam ne more i treba mu pomoč pa te liepu prosim nikam nijdi proč. Puoslal te je dobri Buog, još od malih mojih nuog, ti si moj pajdaš. Prati me Anđel i za menuj tihu hodi. Keri krat mi se vidi da me i vodi. I fala Bogu ka nema drugeg posla pa samu na me pazi, na malega uosla.

Gradska knjižnica Pregrada - "KAJ BUŠ POVEDAL" - 8. DIO | Facebook | By Gradska knjižnica Pregrada | Program nastavljamo s pričom za djecu (ali i za odrasle) koju priča Tomica Kolar!

HITILI SMO KAPICUOLE – bacili smo kapicole &nbsp; kapicuole – brnjice za stoku ka pa noriš popievač – što luduješ, pjesniče ka se plačeš – plačeš li cajt – vrijeme pozabi – zaboravi i pa ja znam – ja zapravo znam najti – naći a za praf se i niesam plakal – zapravo i nisam plakao verti – vrti duo pa nijbi keri krat – a tko ne bi koji puta rad zabremzal – rado prikočio mel vuole – imao volove odriežeju &nbsp;jajca– odrežu jaja

Gore h ternacu je cimprana hiža, na strehi je terpapier černi, a hu ji pre peči jen čovek sedi, h uogej gledi. H mehkem se stuolcu vozim po cesti i h žepu mam telefuon. Mesečina, tihi veter, čuk popievlje... muk... Glava je vesela, a serce se plače. Htel bi gore dojti dok još ni prekesnu. Dok je uogja h peči, marti mogal bi se zvlieči!

vernil – vratio povieda – pripovjeda gmof – doma, svojoj kući iti – ići zatu ka – zato što ka bi mi – da bi mi mel – imao liet – godina zrasal – izrastao prešal – otišao hmer – umro zbiljam – zaista, zbilja slobanu – slobodno si ste – svi ste

MAM PITAJE – Imam pitanje kuliku – koliko praf za praf – zaista, zbilja verjem – vjerujem diela – radi tuo – to ma – ima hčini – učini, napravi duo – tko h sercu – u srcu proti – prema smerti – smrti še bolj – još više poklje je – poslije nje jeni – jedni vervati – vjerovati fdien – uzalud, besmisleno un – on

ŠKUOLA – škola boranija (srp.) – mahune poiskal – potražio vuojna – vojna merzla – mrzla, hladna vune – vani donesal – donio pod vajkušam – pod jastukom dneva – dana ober – iznad kuliku – koliko muoral – morao prejti – proći (u drugom značenju – otići) komaj zde – tek sada, u drugom značenju: komaj dva je donesal – samo dva je donio naspruoti sem – usprkos svemu, u drugom značenju; naspruoti te hiže – nasuprot toj kući ke – gdje čem – hoću, želim

No, majku su našu boljele ruke. Mi smo tad spremno ponudili pomoć i zdjela s tijestom je krenula domom; večeri zimske, od jednog do drugog, s koljena na koljeno. Snažno je trebalo mijesiti kuhačom, toliko snažno da su nas sve na kraju zaboljele ruke... Pitate se o čemu je zgoda? Vjerujte mi, ne bih točno znao. Prisjetih se ipak slatke tajne i vrijedne večeri.

Pušili smo Opatiju bajnu, živjeli smo vjernost, vjerovali u nju trajnu. A sada više nisam kao nekad. Objesio sam si neke značke, skupio sam važnost. Ali nemam praćke! Čujem iz visine ipak nešto tutnji. Dvije bijele pruge; sjeverozapad – jugoistok, to su oni! Stari, gledaj, idu avioni!

Naš je grad mel fanta, zvali su ga Nanta. Nanta? Jas niesam Nanta, jas sam Ferdinant! Saki krat pre meši, h kutu malu pogjen još stoji. H rukaf ma škerljak, popievlje na glas. Na glas, glasnu moli i z Bogam se spomina. Dober si je žim. Čistu serce, žuti nokti, a mene ga je strah. Hu jega ljučem dugu. Pogleda me onda Nanta, a mene se kosti zmerzneju po hitru poljuknem h stran. Idema s cirkve i blizu mi je. Na škorjaf ma blata. Jen ga det pozdravi: "Bok, Nanta, kak si?" "Jas niesam Nanta, jas sam Ferdinant!" veli, pa si z velikim bielim rupčekam obriše nuos.

Došel je jen i još jen i još tri. Bilu jih je devet. Treba hrušku zrušiti ke visi na hižu. Dva štrike vozne zaštukali za drugu vieku od dole zavezali. Kam vlieči? Čuje se: "Ne! Pala bu na hižu!" I čuje se: "Ne!!!! Pala bu na štalu." Sim-tam, tam-sim, malu tak-malu nak. I na kraju: "Reži!" Ljudi! Kak je tuo tresnilu! Čulu se do Bujaniča, a marti i do Dobrave. (I se praf, vliekli su ju h pravi kut, pala je na put!) Jen, ke nij nič pomagal i ke mu je kaput bil masen pa je pital zakaj ju niesu zrušili dok je bila puna, ka bi bil veči hasen.

Neke čudne, zagonetne, mutne slijedim ceste. Neke snene, šuljajuće sjene prate me kraj zida stranog grada, pored rijeke, šume neke. Na kamenu bos sam stao, Kiša sipi, lijeva, kipi... A boli me tijelo moje, bregovi se sa mnom klate. Gdje ste, moji dragi, brate?! Šapćem sebi u tišini: "U daljini, u daljini..."

Kontemplirajući nad rukopisom Tomice Kolara (r. 1971.) zagonetno nazvanim ČUDU, odjednom mi se javio stih kojim me Pessoa zbunjivao toliko čitalačkih godina: "Onaj, koji je pjevao pjesmu Beskraja u kokošinjcu..." Ali zaista, zašto ne bi takav jedan glas, tajanstven, sordinantan, topao, pun poetske čarolije i neobično-običnih slika, stigao iz kutka gdje je tiho, toplo, kmično, zaštićeno, gdje se ne broje godine djetinjstva, mladosti i zrele dobi, i gdje je čudo sasvim normalna pojava jer "z jenega našega briega / vidiju se Alpe, biele, špičaste, / pa negdu verje, a negdu ne verje / da jesu tam f daljini." Prepoznajem ovaj glas kao izvorno pjesnički jer me neodoljivo "vuče" na neku mudru, starmalu djecu, koja imaju nevjerojatne odgovore na onostrano i ovostrano zbivanje, a svojim pitanjima potpuno nas izbacuju iz korica logike, pozitivističkih ladica, štreberskih datoteka. Toliko naime, zaokrenu iza semantičkog brida i ugla, udalje se malu ober, da ih naše lijeno oko i neprilagođeni um uopće ne mogu pratiti. 

Pjesnik. Kao kad kažete brod. Ili bilo što slično. Čovjek koji misli da razumije svijet i onda opet on jedini misli da o njemu ništa ne zna, i u čudu gleda. Skroman, a tašt u visine, mudar, a nespretan do smijeha. Čudna biljka svakako je on. Ponekad se pitam: postoji li? Ili se neki samo prave. Ili samo nekad zvijezde prolete kroz ljude? I taj čovjek, kad napiše sve što ima, hoće li i dalje biti pjesnik? Ili samo smiješna olupina?

Tomicu Kolara upoznah vrlo davno i sasvim slučajno, ali odmah sam znala da je preda mnom pjesnik. I skladatelj. I umjetnik iznimne čistoće misli i ljubavi prema pregradskoj rodnoj grudi i blagu načinu života (zemlja je ta koja daje blagost, rekao bi vam). Spojile su nas čudne okolnosti i zajedno smo se našli u duhovnom bendu u kojem je on i pjevao, i skladao, i pisao tekstove, iako je taj dio s tekstom nekako bio najviše na mojoj duši. No nevezano uz Hosanu koja nas je učinila prijateljima, imali smo tada, u mladosti, snove o tome da ću mu pomoći objaviti zbirku, i čak smo zajedno otišli na Filozofski fakultet u Zagrebu i bili na razgovoru kod dr. sc. D. Rosandića, metodičara književnosti, koji je zaključio da je riječ o potencijalno vrlo zanimljivu mladu autoru, ali ništa se nakon tog razgovora nije realiziralo. I poslije sam ja još razgovarala s profesorom, no shvatila sam da je objava knjige dugotrajan i mukotrpan posao u kojem ponajmanje još igra ulogu autor. Jer autor je bio izvrstan. To su bili moji mladi dani kad su se polako ljuštile ružičaste tapete sa zidova mojega života i kada sam pomalo čak i ja, hlebinka, shvaćala da ti nitko ništa neće dati besplatno.

MALU OBER ZAGORJA – malo iznad Zagorja &nbsp; stihega – potiho vune – vani igra – svira negdu verje – netko vjeruje aj bi se do tam moglu dojti pešice – bi li se do tamo moglo doći pješke

Na trijemu djedić sjedi pa piše stihove starinske. Kamo će ova pjesma? Nemoj mi zamjeriti ako te zbunjujem. Nisi li i ti ponekad takav, sam sebi nerazumljiv, nepredvidljiv? Neki novi motiv možda? Kolica shoping centra u neredu? Ne mogu izvaditi novčić!!! Voziš sto dvadeset na sat i ne znaš hoćeš li stići?!? Izgubljeni mobitel? Download? Copy? Paste? Home? Home? Tako je. Natrag!

PUOLJE – polje &nbsp; tuj – ovdje lieta i lieta – godine i godine (izraz za mnogo godina) pretepali – okretali (sijeno – prvi otkos, otavu – drugi otkos, otavič– treći otkos) čobane i uofce – pastire i ovce luofci – lovci sekiruj&nbsp;branil put – sa sjekirom branio prolaz po lietnem večerku – u ljetno predvečerje kušuvali – ljubili baruon – bivši vlasnik polja, vlastelin žabavujci – punoglavci h germaf – u grmlju, u grmovima

SI MI; STARI, MLADI, SVATI i PAJDAŠI – svi mi; stari, mladi, svatovi i prijatelji (pajdaš može biti i drug i prijatelj) prešal – otišao nigdar – nikada fist – mnogo, jako na spuol – na pola, nekvalitetno hižica – kućica jena – jedna šporhat – štednjak pomerla familija – poumirala obitelj pod guje – guj – teška starinska deka, pokrivač lepeče – drhti šla – išla vuha – uha na gajku – gajk – natkriveni prostor kod ulaza u kuću kupica – čaša aj je – je li spal – spavao tega – toga Listje i gacija – lišće i bagremovina puol – pola

Kad se dođe do praznine stranice u knjizi misli, vidiš da ta knjiga i nije tako važna, kako uvijek misliš. Onda, ne misliš ništa ili barem ništa vrijedno, pa zadovoljan sobom i dalje se smiješ, svejedno. Nitko nije vidio pa kao da nije ni bilo, kad si sam u debelu prazninu zahvatio i stao. A od svih tih strana bit će još koja valjda obojana.

Kuliku vriedi praf za praf čovek? Kuliku mu drugi veliju da vriedi? Ne verjem. Ne verjem i ne verjem. Kuliku diela, kuliku napravi? Niti tuo ne verjem. Kuliku zna? Kuliku jezikaf zna, kuliku ma? Bedastuoče. Same bedastuoče. Kuliku dobrega hčini? Tuo bi moglu biti. Ali, duo zna kaj je h sercu... Kuliku praf za praf čovek vriedi či proti smerti i še bolj poklje je se bliedi i bliedi? Jeni su probali h Boga vervati. Čutim da tuo nij fdien. Un bi te stvari mogal točnu znati.

II. STIHOVI NA HRVATSKOME ŠTOKAVSKOM STANDARDU Kako se mijenjaju ljudi Na putu k mladosti Mjesec među dlanovima Vjetrić Jesen je Jedno s drugim Zgoda Moj doprinos igri Skica za spomenik životu Stari, gledaj Sličice iz mladenačke samoće Volio bih da je igralište Što je moje? Jedan dan života Riječi Gdje je život skriven Što kad prođe zvijezda? Želja Otkrivenje Na trijemu

48 49 50 51 52 53 54 56 57 58 60 62 64 65 66 67 68 69 70 72

Zapravo ti Knjiga Pelud Ples Kip od leda Mana Jedno čekanje jutra Malo srama Kad me vidiš gdje sam, javi! Molitva mornara Kap ili more spokoja Srce U vrijeme mjeseca

74 75 76 77 78 79 80 82 83 84 85 86 87

Pogovor Sanja Miloloža, Tomičino Čudo

Rječnik pregradskoga govora iz stihova Tomice Kolara

prešal – otišao nigdo – nitko kut – kamo ke je spal – gdje je spavao h žepu – u džepu kastura – nožić koji se zatvara u sebe ni mel vuru – nije imao sat mustači – brkovi listje – lišće suša – natkriveni dio uz štalu, (kurjak) kokošinjac i (kuočak) – svinjac spel – popeo po štiengaf – po stubama fižu (f hižu) – u kuću poklje tri dni – poslije tri dana špot – sram

Mi sma ljudi takvi. Nij nam dosti ka je dragi Buog tuliku lepote napravil. Uvek se najde negdo ke mu na pamet padne nuora ideja: "Či je mogal un, zakaj nijbi pruobal i jas?" I onda ti staneš pred sliku (nišer ne brani, moreš se i sesti) ke ju je negdo naslikal i glediš. Kaj misliš? Moglu bi tak biti nemu ke su mu doktori z očif zvadili mrenu i opet vidi. Pa si misliš, kak je liepu meti oči i gledati. I liepu ti je. Se kaj je naslikanu i nacertanu hu ti knjigi vam je maslu dveh naših pregračkih slikaraf. Tie slikari niesu od hčere, dugu več slikaju, meli su hnuoge izložbe i marti jih poznate. Ali kaj je problem? Uni nijbi hteli biti poznati. Prosili su da se jihavu ime h knjigi opče ne spomija. Kak zde? Tak sam jim zafalen i vesel za saku sličicu, knjiga je postala "mesnata", stranice su oživele, a uni tak. Znam. Ne bum spomenil ni Višnju ni Jožu. Samu jim poručam: "Praf mate, slobanu se slika svieta popravlja. Daj vam Buog sreče i dobrega zdravlja!"

Danas ste nam tako strogi, predsjedniče. Samo skaču oko Vas, a svi bi s Vama htjeli lijepo, a Vi riječima ih oštro, i sve redom i bez reda. a doma čekaju Vas djeca i sve biste im dali, ali i tamo ćete sve u stroj i sve na svoje mjesto. Plaču i oni i bez riječi iako bi s Vama htjeli lijepo, a Vama ne ide i ne ide i nikako i nikamo. I suze Vam već teku, A Vi ne znate što biste s njima. I tijelo Vam se trese i sve grca i šumi more i šumi šuma i misli šume i kako i kako... Kako doći do tog srca, mili kume?

GOSPON S TRUMPEITUJ – gospodin s trubom &nbsp; jenkrat – jednom z maolim dekletom – s djevojćicom mauš – imaš leipu – lijepu deklicu – djevojćicu reiko – rekao tei – taj jenga – njega som&nbsp;bi mauli – sam bio mali

Jen siromak je sam sebe fundal. I več se počivlje, a ljudi ga veseli pratiju, dva po dva. Križi napret, muški, kuoji, na kuolaf merlič, familija, žene. I župnik h bieli halji (makar se pokuojnik obesil na hruški). I tak, velim, ide sprevod – dva po dva, samu ne tam ke sam ja. Jas idem sam. A tuo mi baš ne paše. Zgledim si kaj buogec, ko da mene pratiju i popievljeju: "Ako gledaš na bezakonja, Gospodine, Gospodine, tko će opstati?" Hudu mi je, več se vidim h jami.

Po osobnom odabiru, najupečatljivijom pjesmom ovog ciklusa držim minijaturu Na pertilet, punu dragosti i male, zakutne mistike, u kojoj pretpostavljeni otac i sin motre zvijezde, sjedeći pod lipom u vedroj i providnoj noći. Po slavenskim predajama lipa je sveto drvo, čuvarica roda, i upravo se tu događa prijenos generacijskog iskustva, slično onome, kako nas Kolar lapidarno izvještava o "črčkanju po paperecu, na kolenu", što su činili njegov djed, otac, pa naposljetku i on, osviješten kao pjesnik. U ovoj se zgodi događa mnogo toga u prividnu nepokretu: užitak ronjenja kroz tišinu, motrenje osvijetljenih repera seoskih tornjeva, pa kad se taj "posvećeni" krug prekine, i kreketavi glasovi seoskih svađalica i neuštimanih "popevalja" bit će mala predstava: humorno poentirano, mališanu će to zamijeniti kreket žaba iz bare jer "Lani je bila suša / pa mali dečec još nigdar ni čul / žabe z naše grabe." Zaista, u svijetu vidljivih i nevidljivih sila, sve ono čemu posvetimo apsolutnu pozornost i sklonost srca, može postati izvorom spoznaje, hranom za naša čula, um i našu besmrtnu dušu. (...)

Pjesnik će, kad god se prezasiti umora i rutina, pređa razgovora i stega svakodnevlja, opet pustiti alatke svoga zanata i rezolutno poručiti: "Idem h puolje!". Čak ni narativna potka pjesme, njezina pripovjedačka nakana ili razvučenost stiha na dugačku špagu ne ruše jedinstvenu atmosferu, majstorski podignutu nizanjem dijakronijskih pojedinosti i povratkom na početak – u srce djetinjstva. (...) Riječi su očišćene od hrđe banalnosti, od jeftinoće, bezbojnosti, šupljikavosti, praznoslovlja, lažnih sentimenata, te predstavljaju pravi odabir pravog zrnja, s obećanjem visokog pjesničkog uroda. (...) Iz kajkavskog supstrata Kolar izvlači ono najdragocjenije: humor, britkost, špotnicu s podstavom pučke mudrosti, rječotvornu strast, poučljivost negdašnjih homilija u sažetom i aforističnom obliku.

(po komadu se plačalu), a h sredini donešenega kupa – listje i gacija. H Njemačku je krenul i kaj Dudek se s puol puta nazaj vernil... I govori i povieda i dok je piti, gmof se ne da. Ali mi morama iti, zatu ka hjutra idema h Goru po derva dok je još hlad! Veli: "Čuj, Jožek, či bi tak dober bil ka bi mi još jenu kupicu natuočil, jas bi ju odmah spila pa bi onda šla." Mel sam onda sedam ili osam liet hitru sam zrasal i prešal h sviet i čovek je hmer. I zbiljam je bil čuden svat, ali si mislim, h jenu ruku, je mogal biti i moj brat. Slobodnu vi h miru počivljete, stari naši. Jas vam bum popieval. Si ste h jenu ruku moji: stari dedi, brati i pajdaši.

Mrak je i tišina, topla neka tmina. Naziru se nejasni oblici čaše crnog vina na kraj stola, smiruju se strasti, ponestaje bola... Vidim kako šutim (rekao sam skoro i stao u pola misli). Sve je ovdje kako treba, nježno smo se stisli. I plesat bismo mogli... No uskoro će snovi zavrtjeti kola. Pokrit će se mekim plesom tijela gola.

saum hodo – sam hodao igra trumpeitu – svirao trubu poubike nasmejauva – dječake nasmijavao a mi verješ – vjeruješ li mi nisom – nisam pozaubo – zaboravio teda najrajši – tada najradije žim – s njime domouču – domaću zde pa – a sada či nij kesno, či ste saumi – ako nije kasno, ako ste sami zapopeiva – zapjevao

kuoje – konje krava h karuzi – krava u kukuruzu peciljki – pečeni mladi kukuruz veter dravec – hladni, zimski, sjeverni vjetar zadji krat – zadnji puta buogi bil – siromah, jadnik po putecu – po stazi, putiću ruožice – cvijeće (cvijet po cvijet) se diši – sve miriše se bum pustil – sve ću ostaviti

Pažljivomu promatraču neće promaknuti kako sam se ulogorio. Kako sam si šator pokraj mora razapeo sav mokar od hodanja u krug. U krug. Promatraču neće promaknuti koja mi je luka mila i gdje mi je utočište. Gdje su sidra mi u vodi, a nikud se ne ide i nikud ne mogu. A nadam se, još kako! Sam sam sebi iskovao lance pa ću valjda iz njih znati. Samo, kako do saznanja da sam pobjegao? Kad me vidiš na pučini, nekako mi javi! Volio bih znati gdje sam, makar bio i na splavi.

Kako li samo izgledam kada padam? Jesu li mi koljena uplašena, blijeda? I kako bi to bilo da jednom za promjenu, padnem na ruke, na ramena, a ne uvijek tako nisko, na koljena? Kome šumi naše lijepo more kad ga nitko ne sluša, a šetači i mornari i kupači spavaju? Čemu moja blijeda, uplašena služe koljena, tako malena?

Božica Jelušić, Po (s)tihu, h kmici I. ZAVIČAJNA RIJEČ HRVATSKOGA ZAGORJA IZ PREGRADE Škuola Si mi; stari, mladi, svati i pajdaši Mam pitanje Nanta Stari det Puolje Gore h ternacu Na pretilet Malu ober Zagorja I balada o hruški Anđelu čuvaru Pipa Rima Vinu Gospon s trumpeituj Hitili sma kapicuole Pluot Pogled na svijet okorjelog pušača

14 16 18 19 20 22 24 25 26 27 28 29 30 32 33 34 35 36

Sprevod Ljude h luonce Slikari Z autobiografske škatuljice

Što ću znati koliko je teška moja riječ kada prođe i napravi svoje. Jednog stisne uza zid, drugoga baci na stolicu, a neki se tamo stade smijati. Pomislim da vitlam mačem i rukama snažno mahnem, a zapravo pero držim, od purana bivšeg. Onda hoću nježan biti i tek jedan mali potez, već se rana gorka stvori. Plakat mi je, sav sam jadan... (Je li rana il' se pravi?) Što ću znati, tko će znati? Imam sve što imam, jesam sve što jesam i još riječi imam, pa ti vidi. Nekomu je smiješno, nekoga baš briga, nekomu se možda svidi.

Plakao sam putem kući, molim, nemojte me sada tući. Ja već znam da nisam smio i da kriv sam. Kriv sam, ali što će vam tolika šiba? (Od čega je; lijeska, sviba?) Znam ja, ti si, tata, ljut, ali ja ću sam u kut! I moram vam reći još za večer ovu, u vrbiku vidio sam sovu i bilo me jako strah.

RIMA &nbsp; zde – sada ka nijbi miela – koja ne bi imala vlieče – vuče kupica – čaša vugel – ugao otpelja – odveze K vrapcu! – ovdje se koristi u prenesenom značenju, kao poštapalica sljužil – služio uoblak – prozor vlieče me – vuče me fkomponieral – ukomponirao, uvrstio

Ljudi moji dragi, tuj su prešla lieta i lieta i tak valjda je tuj od početka svieta. Tuj su kosili, pretepali, plastili, rastepali, skup dievali, na voze nalagali, jeni drugima pomagali. Tuj sam kak mali vidal čobane i uofce, fazane, srake, zajce i za jimi luofce. Tuj je gruom poguodil h verbu, jen je gospon sekiruj branil put tak da je ta stvar došla i na sud. Ljudi moji, aj vi znate da su se po lietnem večerku mladi tuju kušuvali, a po jesenski miegli putniki h krug putuvali. Da su h baruonavi grabi žabavujci migali, h germaf ftičice popievale... Dok već nij bilu otave, ljudi su dopeljali krave i telice, kuoje i žrebice, se na pašu.

Na jednom mjestu Bachelard upozorava kako je sanjaru svejedno gleda li kroz mikroskop ili teleskop jer on vazda vidi "veliko nebo djetinjstva" i na njemu svoje dragocjene, izdvojene i posvećene slike. Preciznije: "Djetinjstvo vidi ukrašen svijet, u njegovim prvobitnim bojama." Upravo to i nalazimo kod Tomice Kolara: živobojnost, vedrinu, začudnost, spašene i obnovljene vrijednosti dječačkih godina, koje zreo čovjek unosi kroz poeziju u svijet, kao dozrele plodove. Nije sporno hoće li oplemeniti cilj svojih predaka, ono črčkanje po papiru, ganutljivu uzaludnost svih nas, predanih kreativnosti i budnu postojanju. Njegove pjesme već su ostavile trag, slike su pohranjene u duhu i mašti čitatelja, i ne mogu izblijedjeti. Pozdrav na brijeg, dragi pjesniče!

(Božica Jelušić, mjeseca listopada 2011.)

Moga Oca stan Hosanina je pjesma iz 1998. Autori teksta Sanja Miloloža i ostatak benda HOSANA, glazbe Tomica Kolar na albumu LUKA SRCA. Izvorno je glazbu Tomica skladao za svoju zagorsku pjesmu koju je poslije snimio s Klapom KMETI. U objema je glavni vokal.

Pjesnik pjeva u <a href="https://www.youtube.com/watch?v=ZnOsScX0DJY&amp;t=10s&amp;ab_channel=VinkoKri%C5%A1ti%C4%87%2FKlapaKmeti">Klapi KMETI,</a> gdje su sve mlađi pregradski dečki koji su bili klinci dok je Tomica bio mladić. Jedno je (dulje) vrijeme zbog privatnih i poslovnih obveza odolijevao njihovu pozivu, no na kraju ga je ipak prihvatio. I dobro da jest, nije li?

Moga Oca stan SANJA MILOLOŽA I HOSANA Vokal i glazba: TOMICA KOLAR

Tko smo mi? - Klapa Kmeti

Prema tiskanome izdanju u vlastitoj nakladi pregradskoga pjesnika Tomice Kolara koje je uredila Marija Halaček, prof. 2011. godine.

PLUOT – plot &nbsp; hitil bu ga vun – bacit će ga van ž jenga – iz njega tak i nak – ionako knalu – mjesto na dvorištu&nbsp;gdje se dovoze i cijepaju drva vune – vani aj pa bi zde – bi li sada

Najrječitija pjesma ne bi mogla složiti izvještaj o tome kako prazno može biti jedno srce. Niti ona kojoj tepaju o iskrenosti, jednostavna ili kratka. Kažu, kada se nema o čemu razgovarati, može se barem baš o tome koju riječ potrošiti. Da ne bi boljelo od previše neizrečenoga. Onda se zatvore oči pa se palcem i kažiprstom dotaknu kapci...

VINU – vino &nbsp; liter vina – boca vina čez moj gut – kroz moje grlo bedast – glupav dva dni – dva dana muoram snajti – moram se snaći či več ni – ako više nema pet dnevah – pet dana uofnil bi ga tejki – popio bih smjesta ka bi ga se fžil – da (ga) se naužijem

Što je moje? Ako imam vlast nad čime, jesam li i vlasnik time? Kakve su to gazde što ostavljaju brazde nekom drugom da po njima sije i kasnije bere plodine? A sve ću ostaviti kao da i bilo nije. Ni moje ni mojih prije. Dobro je to znati, da se duša ne bahati i da stvari budu gdje im je i mjesto. Tamo gdje se ide, ne nose se torbe, ne trebaju dokumenti, ništa od tih stvari neće ostati. I to svi znamo. No nadam se da će nešto ipak za mnom poslati.

Stihega naš maček prede, vestu sam si obliekal jer je zima, vune praši pervi snieg, a muzika na radiju igra zagorska. Z jenega našega briega vidiju se Alpe, biele, špičaste, pa negdu verje, a negdu ne verje da jesu tam f daljini. Stihega bum prešal k susedu pruobati klobase i černu vinu. Po sipkem sniegu. I baš bum ga pital kaj un misli. Aj bi se do tam dalu dojti pešice?

Čuden svat. Da mu je došlu, prešal je spat. Nigdar ni delal fist kak vol, nek uvek polahku i na spuol. Mala hižica, jena sobica, zidani šporhat merzli, klimavi stol. Po zimi zima kaj sibirija, a sam, pomerla familija, pod guje se zavlieče i lepeče. Čudnu govori: "Sam bila, sam šla", na glavi ma velika vuha dva. Na gajku sedi, ne smieta mi kaj smerdi, tatek mu je kupicu natuočil, un se pa na batinu podbuočil i govori: "Poniedeljak je puoslal tuorka sriede pitat aj je četertek rekal petku da je subota rekla da je nedelja svetek." I kak mu se je vučiteljica zvala i kak se je župnik zval i kak je h armiji na straži spal. I još tega; pruga Beograd – Bar, radna akcija, cigli za planinarski duom na Kunagori

LJUDE H LUONCE – ljude u lonce Kako je lako čovjeka strpati u lonac! Razni su lonci. Lonac za juhu i jušna jela, lonac za grah, lonac za mlijeko i lonac za kiselo mlijeko. Lonac s poklopcem i bez njega, lonac s ručkama i lonac bijeli, novi iz dućana. Čovjeka u lonac to je najlakše. Staviš ga unutra i znadeš sve. Riješiš sve brige unaprijed. Čovjek koji laže, mudrijaš neki, onaj koji kori ili se rado ruga, koji se s tobom u svemu slaže ili onaj koji nikomu ne daje vjeru.

Jen se je stari pluot nagnil čistu, čistu, skoram do zemlje. Tak staremu pluotu mogli bi reči dedek. Dober dien, dedek. Ne bum ni pital kak ste, vidim da nij dobru. (Da dojde gazda i tuo vidi hitil bu ga vun. Ž jenga tak i nak nič. Ni ftiček si na jem neče obrisati kljun. Stari bu hičen na knalu, uostal bu vune naj do kraja strune.) Dedek, dedek, svoje si dal. Aj bi pa zde malu spal?

Ponekad bi trebalo ugasiti svjetla i sve aparate. Samo pustit ure stare, svojim poslom da se tiho klate. Tek u kutu sobe upaliti svijeću ili petrolejku staru, da se vide oči i stvari na ormaru. I pustiti neka večer mine zagrijana smijehom, milovana tajnom, oslikana pričom iz davnine. Pa nek' uz taj žižak svi u kući sjednu, samo sjednu. Barem koji puta, barem večer jednu...

Buš rekal da si još mlad, da ti još tečeju sline? Daj čkomi, pajdaš, dielaš se nuori, a se dobru znaš. Da te bu Gazda zadji put h čikopernicu stepal, onda buš hgasnil. Onda buš, kak stari spušeni čik, kak i jas krepal.

Gdje su sada sve one ciklame iz šumarka iznad mojeg doma? Gdje je onaj oblak zlatnog ruba što je revno bježao za suncem? Ili breskve vinogradne, kao zlato debele od slada, gdje su sada? Tražim, tražim uzaludno. A sve je tu, sve je moje i ne blijede boje. Ovdje su u nekom drugom liku. Ja tražim ciklame, a one su granje. Tražim oblak neki, on je obraz meki.

S vrhova u polje vjetrić silazi razigran pa se plete među naše noge u kratkim hlačama, među naša tijela mlada... Prstima ga pokušah dohvatiti i na trenutak sačuvati, ali on ode dalje svojim putem, nježan, kao ljubav naša prva.

Njime oplemenjene Tomičine stihove treba slušati kao izvornu kajkavsku pregračku rieč koja ponosno i živo nosi svoju posebnu auru, kako materinsku riječ opisuje Petar Šegedin. Zbog iznimne vrijednosti upravo tih riječi koje se posišu s majčinim mlijekom, koje nas neraskidivo povezuju s korijenima, koje su ono dublje u riječi i to dublje s ljudima nas veže, pokrenula sam i ovu novu mrežnu ediciju Zavičajna riječ. I raduje me da ju započinjemo izborom iz tiskane zbirke Čudu koji je realiziran kao novo mrežno izdanje suradnjom Društva profesora hrvatskoga jezika i autorskim portalom Josipova jezična galerija gdje će knjiga isto biti objavljena i promovirana. S puno vam ljubavi i ponosa predajem to divno djelo na slušanje, čitanje, razmatranje. Posebno ovdje ističem pjesmu Sprevod koja predstavlja autora kao pjesnika, dramskog umjetnika, glazbenika, pjevača, zaljubljenika u veličinu maloga života, u trenutak dobra koji svojom humornom nježnošću i neočekivanošću nadrasta okvir prostor-vremena pokazujući neraskidivu povezanost radosti i zahvalnosti sa životom, čak i na sprovodu. Dobar je svijet dok ima babuški Maričika koje će te razveseliti iskrenim pozdravom. Kao što reče sam pjesnik: Svjetlo neumorno svijetli i usred mraka se smjesti. Je li tko čuo novosti? Postoje dobre vijesti. Izdanje audioknjige Tomice Kolara Čudu definitivno jest dobra vijest. Za baštinu, za osjećaj doma, za čovjeka, za dušu.

Vidite koliko treba da neke stvari sazriju. Trebala sam se početi baviti mrežnim izdavaštvom u svojoj pedesetoj godini, ući u svijet elektroničke knjige, steći neka samostalna izdavačka iskustva. I eto, Tomičina je mrežna zbirka pred vama, za čitanje, slušanje i gledanje. Neka i neke koristi od modernoga doba. Ne kaže se zalud da sve ima svoje vrijeme. Meni osobito na radost, a čitateljima i slušateljima na užitak i promišljanje. Osvrnimo se, dakle, na Kolarovo ČUDU, a nećemo pogriješiti primijetimo li da su u njemu stihovi antologijske vrijednosti. Iako je Božica Jelušić naslov pjesnikove stihozbirke odredila zagonetnim, kad jednom uđete u taj začudan opjevan svijet, uvidjet ćete da je on vrlo logičan i, zapravo, očekivan. U standardnome jeziku dativno -u zapravo je pregradsko -o jer je riječ o, dakako, kajkavskome idiomu. Iščitamo li ga tako, razumijemo da je pjesnik svoju zbirku naslovio Čudo. A je li to čudno? Mislim da nije. Čudo je svojevrsno, možda, što se uspjela tehnički roditi tiskana knjiga nakon toliko dozrijevanja i da autor nije odustao od namjere pjevati o životu, ali mnogo je veće čudo sam život, a o njemu je ovdje riječ. O iskrenu, čistu, punokrvnu životu, životu u kojemu se smije, plače, pleše, ljubi, vodi ljubav, zaboravlja, promišlja, ostaje se na zemlji, doma, pospremaju se stare knjige na police, gledaju se avioni, bere se kestenje, pije se kupica vina, radi se u polju,

"Ka pa noriš popievač? Ka se plačeš za cajtam ke je za tuobuj? Nema ti ga več, pozabi. I pa ja znam kaj te muči. Mladost te tvoja za briegam doziva. Furt te una zove, a najti ju nemreš. Se ti se buolje i buolje skriva." Tak me pita i govori, za praf se i niesam plakal. Dobru vidim kak se se verti. Samu, duo pa nijbi keri krat, malu rad zabremzal. H našemu je selu Štefan mel vuole. Malemu bikiču odriežeju jajca pa jim zraste vol. Glava dole, sljuga pokoren. Zbiljam je siromak nie ke ne zna kak je jak. Dok se najbolj zmuči i dok mu saka žila na tielu bubna, ka pravemu vuolu mu prevežeju kapicuolu.

Aj duo ipak zna ili je vidal da je tuo Štefan zadnji krat svojemu vuolu prevezal tu vražju kapicuolu? Nekeri bi se rad počinil, h nekakvem hotelu... Marti se tam nijbi tak hitru se vertelu. Samu da se zna, nema na svietu stvari za keruj bi žalil. Zatu mi i je malu žal.

Otpuhnut ću pelud s vrha tvojega nosa i poljubiti te u njeg lagano poput daha. Bez straha raspustiti tvoju kosu, nek vjetar je raznosi u moje lice i krene grlit nas kraj trave i cvijeća peludnog: žutog, crvenog i mirisnog. O, kako mirisnog! Bog zna što će još od toga biti. I Bog zna zašto tvojem nosu pristaje pelud, kosi vjetar, a srcu kiša.

SPREVOD – sprovod &nbsp; fundal – ovdje u značenju - ubiti se kuoji – konji na kuolaf merlič – na kolima mrtvac, pokojnik ke – gdje hutu (hu tu) – u taj čas babička – ženica, žena niskoga rasta kaputek – kaputić do kolien – do koljena šol – išao una – ona zafalen – zahvalan

NANTA – nadimak od imena Ferdinand &nbsp; fant – momak, neoženjeni muškarac pre meši – na misi pogjen – pognut škerljak – šešir spomina – razgovara žim (ž jim) – s njim hu jega – u njega ljučem – gledam dugu – dugo zmerzneju – smrznu poljuknem – pogledam h stran – u stranu škorji – gumene čizme ma – ima jen – jedan

IZ AUTOBIOGRAFSKE KUTIJICE TOMICE KOLARA &nbsp; Bogu hvala, došao sam na svijet 15. listopada tisuću devetsto sedamdeset prve u pregradskom rodilištu. Od najranije dobi imao sam sve; majku, oca, dva brata, dvije sestre, bratića, sestrične, kuću, dvorište, štalu, krave, svinje, kokoši, patke, pure, livade, njive, vinograde, šume, iznad plavo, a ispod zeleno, cijeli svijet. Majci Slaviki obećao sam da ću izrađivati tepsije kad porastem, kako ona ne bi morala rabiti one stare, limene, zagorjele i izbušene. Otac Jožek, na paši je znao sjesti pa na koljenu, na papiriću nešto pisati. Kada je sestra iz Zagreba donijela mali blok i olovku, počeo sam ga oponašati. Kasnije sam doznao da je i on svojega oca oponašao. Kako nitko nije nastao sam od sebe, nisam ni ja. Još je uvijek tako da mnogo više dobivam nego dajem. Nikada tu vagu neću moći poravnati, ali Vam mogu nešto dati. Kad već nisam naučio izrađivati tepsije.

Ober glave sam napisal (da bi me razmeli nasledniki): "Još je puno preda mnom, al' će brzo proći. Drugdje živim sada, ovdje nikad neću doći!" Kuliku sam ipak muoral prejti škuole ka sam onda htel h Domaju, a zde sam pa dole. I komaj zde zbiljam znam da, naspruoti sem, uvek morem biti točnu tam ke čem.

U škripavu petu starog slastičara i crvene, duge, slatke lizalice. Skroman život, ali lizalice u nedjelju, to si možemo priuštiti. Natrag na trijem da se uhvati još jedan osmijeh djedice kad grabi kruh i mlijeko iz zdjelice.

Priznat ćete kako stvari koje se prenose s koljena na koljeno znaju biti vrijedne i pomalo tajanstvene. Kako se vadi biserje, kako se sade paprike, kako obrezati vinograd ili negdje drugdje dječaka. Mogu ta saznanja izmamiti osmijeh ili onaj zamišljeni prelazak prstiju preko usana i brade, u nekom skrivenom kutu za razmišljanje. Jednom se tako bližio blagdan i svi smo poželjeli slatke kolače od oraha i maka.

I BALADA O HRUŠKI – i balada o kruški (pjesma ima oblik kruške) jen – jedan zrušiti – srušiti ke visi na hižu – koja visi nad kućom dva štrike vozne - dva duža konopca koja služe za vezanje krme na kolima zaštukali – spojili, povezali zajedno vieka – grana kam vlieči – kamo vući masen – mastan veči hasen – veća korist

STARI DET – det – muž, čovjek, muškarac lisnati koš – posebno izrađen koš za prenošenje lišća na plečaf – na plećima liet – godina lesa – vrata na dvorišnoj ogradi fusti (f husti) – u šumi kabačina – šumska biljka iz roda povijuša, prikladna za pletenje koševa i košara sienca – sjena tri dni – tri dana sniehuj – sa snahom jezen – ljut sakega – svakoga najrajši – najradije hder – udario priet – prije hmer – umro rajši – radije vugnil – maknuo, sklonio

Čovek na paši, čovek debeli, čovek škerti, lieni det, bedasti, čukljasti, šerbavi i gerbavi. Sake felje življenje ljudi namelje. I? Koga bi vraga pazil? Sakega deneš h jengaf luonec i gotavu. Konec.

Od porinuća do potonuća ili rezališta (ili pak muzeja) plovim. Svjetionike i daleke vode, mirne luke (i zvijezde) lovim. Pjeva more oko mojeg broda i sunce ga grije i ptica na njeg sjeda. U molitvi, noću, hvalim svome Tvorcu što mi barku šalje podalje od leda.