Tomica Kolar, Čudu

Društvo profesora hrvatskoga jezika
Josipova jezična galerija

Tomica Kolar
ČUDU

URL: bit.ly/CuduTK

Za nakladnike:
Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a
Sanja Miloloža, autorski portal JJG

Glavna urednica:
Sanja Miloloža

Recenzija: Božica Jelušić

Ilustracija:
Višnja Golubić, Josip Kolar

Fotografija:
Privatna arhiva T. K.

Audiozapis:
Tomica i Dora Kolar

Grafičko oblikovanje
mrežna prilagodba,
lektura i korektura:
Sanja Miloloža

Posebna edicija: ZAVIČAJNA RIJEČ

Videozapis:
Klapa KMETI

ISBN – 978-953-8452-02-4

HAW

Zagreb, lipnja 2022.

Božica Jelušić, Po (s)tihu, h kmici

I. ZAVIČAJNA RIJEČ
HRVATSKOGA ZAGORJA IZ PREGRADE
Škuola
Si mi; stari, mladi,
svati i pajdaši
Mam pitanje
Nanta
Stari det
Puolje
Gore h ternacu
Na pretilet
Malu ober Zagorja
I balada o hruški
Anđelu čuvaru
Pipa
Rima
Vinu
Gospon s trumpeituj
Hitili sma kapicuole
Pluot
Pogled na svijet okorjelog pušača

14
16

18
19
20
22
24
25
26
27
28
29
30
32
33
34
35
36

Ke
je
kaj

Sprevod
Ljude h luonce
Slikari
Z autobiografske škatuljice

38
40
44
45

II. STIHOVI NA HRVATSKOME ŠTOKAVSKOM STANDARDU

Kako se mijenjaju ljudi
Na putu k mladosti
Mjesec među dlanovima
Vjetrić
Jesen je
Jedno s drugim
Zgoda
Moj doprinos igri
Skica za spomenik životu
Stari, gledaj
Sličice iz mladenačke samoće
Volio bih da je
igralište
Što je moje?
Jedan dan života
Riječi
Gdje je život skriven
Što kad prođe zvijezda?
Želja
Otkrivenje
Na trijemu

48
49
50
51
52
53
54
56
57
58
60

62
64
65
66
67
68
69
70
72

Zapravo ti
Knjiga
Pelud
Ples
Kip od leda
Mana
Jedno čekanje jutra
Malo srama
Kad me vidiš gdje sam, javi!
Molitva mornara
Kap ili more spokoja
Srce
U vrijeme mjeseca

74
75
76
77
78
79
80
82
83
84
85
86
87

Pogovor
Sanja Miloloža, Tomičino Čudo

Rječnik pregradskoga govora iz stihova Tomice Kolara

88

93

Kontemplirajući nad rukopisom Tomice Kolara (r. 1971.) zagonetno nazvanim ČUDU, odjednom mi se javio stih kojim me Pessoa zbunjivao toliko čitalačkih godina: "Onaj, koji je pjevao pjesmu Beskraja u kokošinjcu..." Ali zaista, zašto ne bi takav jedan glas, tajanstven, sordinantan, topao, pun poetske čarolije i neobično-običnih slika, stigao iz kutka gdje je tiho, toplo, kmično, zaštićeno, gdje se ne broje godine djetinjstva, mladosti i zrele dobi, i gdje je čudo sasvim normalna pojava jer "z jenega našega briega / vidiju se Alpe, biele, špičaste, / pa negdu verje, a negdu ne verje / da jesu tam f daljini." Prepoznajem ovaj glas kao izvorno pjesnički jer me neodoljivo "vuče" na neku mudru, starmalu djecu, koja imaju nevjerojatne odgovore na onostrano i ovostrano zbivanje, a svojim pitanjima potpuno nas izbacuju iz korica logike, pozitivističkih ladica, štreberskih datoteka. Toliko naime, zaokrenu iza semantičkog brida i ugla, udalje se malu ober, da ih naše lijeno oko i neprilagođeni um uopće ne mogu pratiti.

Iz Pogovora tiskanoj zbirci

Po (s)tihu, h kmici

Piše: Božica Jelušić

Pjesnik će, kad god se prezasiti umora i rutina, pređa razgovora i stega svakodnevlja, opet pustiti alatke svoga zanata i rezolutno poručiti: "Idem h puolje!". Čak ni narativna potka pjesme, njezina pripovjedačka nakana ili razvučenost stiha na dugačku špagu ne ruše jedinstvenu atmosferu, majstorski podignutu nizanjem dijakronijskih pojedinosti i povratkom na početak – u srce djetinjstva. (...)
Riječi su očišćene od hrđe banalnosti, od jeftinoće, bezbojnosti, šupljikavosti, praznoslovlja, lažnih sentimenata, te predstavljaju pravi odabir pravog zrnja, s obećanjem visokog pjesničkog uroda.
(...)
Iz kajkavskog supstrata Kolar izvlači ono najdragocjenije: humor, britkost, špotnicu s podstavom pučke mudrosti, rječotvornu strast, poučljivost negdašnjih homilija u sažetom i aforističnom obliku.

Po osobnom odabiru, najupečatljivijom pjesmom ovog ciklusa držim minijaturu Na pertilet, punu dragosti i male, zakutne mistike, u kojoj pretpostavljeni otac i sin motre zvijezde, sjedeći pod lipom u vedroj i providnoj noći. Po slavenskim predajama lipa je sveto drvo, čuvarica roda, i upravo se tu događa prijenos generacijskog iskustva, slično onome, kako nas Kolar lapidarno izvještava o "črčkanju po paperecu, na kolenu", što su činili njegov djed, otac, pa naposljetku i on, osviješten kao pjesnik.
U ovoj se zgodi događa mnogo toga u prividnu nepokretu: užitak ronjenja kroz tišinu, motrenje osvijetljenih repera seoskih tornjeva, pa kad se taj "posvećeni" krug prekine, i kreketavi glasovi seoskih svađalica i neuštimanih "popevalja" bit će mala predstava: humorno poentirano, mališanu će to zamijeniti kreket žaba iz bare jer "Lani je bila suša / pa mali dečec još nigdar ni čul / žabe z naše grabe." Zaista, u svijetu vidljivih i nevidljivih sila, sve ono čemu posvetimo apsolutnu pozornost i sklonost srca, može postati izvorom spoznaje, hranom za naša čula, um i našu besmrtnu dušu.
(...)

Na jednom mjestu Bachelard upozorava kako je sanjaru svejedno gleda li kroz mikroskop ili teleskop jer on vazda vidi "veliko nebo djetinjstva" i na njemu svoje dragocjene, izdvojene i posvećene slike. Preciznije: "Djetinjstvo vidi ukrašen svijet, u njegovim prvobitnim bojama." Upravo to i nalazimo kod Tomice Kolara: živobojnost, vedrinu, začudnost, spašene i obnovljene vrijednosti dječačkih godina, koje zreo čovjek unosi kroz poeziju u svijet, kao dozrele plodove.

Nije sporno hoće li oplemeniti cilj svojih predaka, ono črčkanje po papiru, ganutljivu uzaludnost svih nas, predanih kreativnosti i budnu postojanju. Njegove pjesme već su ostavile trag, slike su pohranjene u duhu i mašti čitatelja, i ne mogu izblijedjeti. Pozdrav na brijeg, dragi pjesniče!

(Božica Jelušić, mjeseca listopada 2011.)