Loading...
SPOMEN TVOGA STIHALoading...
SPOMEN TVOGA STIHALoading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Josipova jezična galerijaLoading...
STIHALoading...
IVA MILOLOŽASPOMEN TVOGA STIHA
Josipova jezična galerija
IVA MILOLOŽA
Spomen tvoga stiha
URL: https://bit.ly/imstsan
Vlastito izdanje urednice
Glavna urednica:
Sanja Miloloža
Predgovor:
Tomica Kolar
Recenzija:
Hanan El Sayed
Likovni radovi:
Iva Miloloža
Videozapis:
Film Aorta neba
Sanje Miloloža, Sanje Bosak
i Luke Justinića
Fotografije:
Domagoj Vranar
Grafičko oblikovanje, mrežna prilagodba, unos teksta, lektura
i korektura: Sanja Miloloža
ISBN 978-953-49804-5-3
Zagreb, kolovoza 2022.
IVA MILOLOŽA
Spomen tvoga stiha
URL: https://bit.ly/imstsan
Vlastito izdanje urednice
Glavna urednica:
Sanja Miloloža
Predgovor:
Tomica Kolar
Recenzija:
Hanan El Sayed
Likovni radovi:
Iva Miloloža
Videozapis:
Film Aorta neba
Sanje Miloloža, Sanje Bosak
i Luke Justinića
Fotografije:
Domagoj Vranar
Grafičko oblikovanje, mrežna prilagodba, unos teksta, lektura
i korektura: Sanja Miloloža
ISBN 978-953-49804-5-3
Zagreb, kolovoza 2022.
Iva Miloloža
SPOMEN TVOGA STIHA
Uredila Sanja Miloloža
Josipova jezična galerija
Zagreb, kolovoza 2022.
SADRŽAJ
Iva Miloloža, SPOMEN TVOGA STIHA
06
12
16
18
20
22
24
25
26
28
30
33
34
36
12
16
18
20
22
24
25
26
28
30
33
34
36
47
48
49
50
54
58
61
63
67
48
49
50
54
58
61
63
67
38
40
42
44
40
42
44
92
94
97
107
118
PREDGOVOR
– Pajamja vugo hajti?
– Lente. Monjuna humse pik zervi.
– Pajamja purti. Pesperempe červe zo! (smijeh)
– Zajda, zajda... (smijeh)
Tako smo nekako razgovarali Hrvoje i ja. Taj je razgovor bio iscrpan, duhovit, ali i sasvim dovoljno ozbiljan da potraje dvadesetak minuta. Upravo je toliko trebalo Sanji da presvuče i nahrani djetešce koje je napokon donijela na rukama u sobu gdje smo sjedili.
– Evo i mene. Ja sam Iva. – rekla je tada Ivina mama.
Obojica smo ustali pozdraviti princezu, a kako sam je tada vidio prvi put, glasno sam izlanuo:
– Isuse, kakve lijepe oči!
Trebali smo dovršiti neke stihove za naš bend. Nakon smjene na poslu hodao sam od Črnomerca do Remize, natopio me proljetni pljusak koji je pomogao da budem pomalo mrzovoljan.
Nepoznati strani jezik koji savršeno funkcionira u konverzaciji s njenim bratom, stihovi koje smo sklapali za neko buduće pjevanje i mala djevojčica koja velikim, lijepim očima promatra svijet. Rastopila se mrzovolja, ostala samo dobrovolja.
Tada smo se sreli. Dvadeset sedam godina kasnije i upoznali.
Pritišćem tipke da bi se na ekranu računala otvorili stihovi. Sada ne govori mama.
– Evo i mene. Ja sam Iva.
6