Iva Miloloža, Spomen tvoga stiha

SPOMEN TVOGA STIHA

Josipova jezična galerija

STIHA

IVA MILOLOŽA

SPOMEN TVOGA STIHA

Josipova jezična galerija
IVA MILOLOŽA
Spomen tvoga stiha

URL: https://bit.ly/imstsan

Vlastito izdanje urednice

Glavna urednica:
Sanja Miloloža

Predgovor:
Tomica Kolar
Recenzija:
Hanan El Sayed
Likovni radovi:
Iva Miloloža

Videozapis:
Film Aorta neba
Sanje Miloloža, Sanje Bosak
i Luke Justinića

Fotografije:
Domagoj Vranar

Grafičko oblikovanje, mrežna prilagodba, unos teksta, lektura
i korektura: Sanja Miloloža

ISBN 978-953-49804-5-3

Zagreb, kolovoza 2022.

Iva Miloloža

SPOMEN TVOGA STIHA

Uredila Sanja Miloloža

Josipova jezična galerija

Zagreb, kolovoza 2022.

Loading...

Loading...

SADRŽAJ

Loading...

Iva Miloloža, SPOMEN TVOGA STIHA

Loading...

Tomica Kolar, Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . .
Iva Miloloža, Glas linije dolazi iz duše . . . . . .

O, TEMPORA, O, MORES!
Marié . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Ponekad riječi ostaju zaboravljene. . . . . . . .
Ruke koje su skinule maske. . . . . . . . . . . . .
Doći će istina na vidjelo . . . . . . . . . . . . . . . .
A bez tebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Sila svjetla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
San njegove blage sjene . . . . . . . . . . . . . . . .
Junakov kroki – ima nešto istine . . . . . . . . . .
Vječno proganjanje vlastita nemira. . . . . . . .
Koja obala, čija staza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nebo pod nogama 1.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nebo pod nogama 2.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nebo pod nogama 3.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nebo pod nogama 4.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nebo pod nogama 5.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nisam ta, blaga sjeno . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O, GOSPODE
O, Gospode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Bitan je Krist . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Gost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

TRAG
M. Jašek, I. Miloloža i S. Miloloža, Vrtlog. . .
Sanja Miloloža, Plavičasto samstvo i trag. . .
S. Miloloža, S. Bosak, L. Justinić,
Film Aorta neba . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Hanan El Sayed, Aorta neba počinje ovdje. . .
Nekoliko likovnih akcenata. . . . . . . . . . . . . . .

Filip Pintarić, Memorijal dirljiva imena
Aorta neba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Damir Brčić, Priča o volji ujedno je priča o Ivi
Za Ivu od prijatelja i profesora . . . . . . . . . . . . .
Dojmovi s izložbe Aorta neba . . . . . . . . . . . . . .
Karlo Mikić, Prozvala si me maslačkom . . . . .

Loading...

06
12

16
18
20
22
24
25
26
28
30
33
34
36

Loading...

47
48
49
50

54
58

61
63
67

Loading...

38
40
42
44

Loading...

92
94
97
107
118

PREDGOVOR

– Pajamja vugo hajti?
– Lente. Monjuna humse pik zervi.
–  Pajamja purti. Pesperempe červe zo! (smijeh)
–   Zajda, zajda... (smijeh)
Tako smo nekako razgovarali Hrvoje i ja. Taj je razgovor bio iscrpan, duhovit, ali i sasvim dovoljno ozbiljan da potraje dvadesetak minuta. Upravo je toliko trebalo Sanji da presvuče i nahrani djetešce koje je napokon donijela na rukama u sobu gdje smo sjedili.
–  Evo i mene. Ja sam Iva. – rekla je tada Ivina mama.
Obojica smo ustali pozdraviti princezu, a kako sam je tada vidio prvi put, glasno sam izlanuo:
– Isuse, kakve lijepe oči!

Trebali smo dovršiti neke stihove za naš bend. Nakon smjene na poslu hodao sam od Črnomerca do Remize, natopio me proljetni pljusak koji je pomogao da budem pomalo mrzovoljan.
Nepoznati strani jezik koji savršeno funkcionira u konverzaciji s njenim bratom, stihovi koje smo sklapali za neko buduće pjevanje i mala djevojčica koja velikim, lijepim očima promatra svijet. Rastopila se mrzovolja, ostala samo dobrovolja.
Tada smo se sreli. Dvadeset sedam godina kasnije i upoznali.
Pritišćem tipke da bi se na ekranu računala otvorili stihovi. Sada ne govori mama.
– Evo i mene. Ja sam Iva.

6

Tomica Kolar

Pitam se u sebi, gdje je sada Iva? Mi se uvijek rado pravimo da znamo i razumijemo. Kao što noću umjetno osvjetljavamo naše gradove i sela, kadri smo tajni zanijekati njezinu stvarnost.
Laptop je na koljenima. Sanja mi je poslala Ivine pjesme. U osmom mjesecu će se ispuniti dvije godine.
Uzimam tako u ruke te zapjevane riječi i budem udaren od njih posred čela, kao lopatom.

– Čakaj malu! Niesi se pripriemil. Curikni se jen korak, zemi si zraka, malu se smanji! Negdu je peru namakal h dušu i stim je pisal, a ti bi tuo smazal za večerju, kaj komad pizze!

Pobrkao sam stvari. Površnost, čak i ona najneznatnija, korisna je u nekim drugim stvarima. Ovdje nikako.

– Posveti se temu kaj čitaš, kaj dielaš! Sama rieč ti govori, posveti se!

I onda po drugi put, pomalo, dva ili tri puta isti stih, postaja, bez žurbe. I čitam stihove koji se otvaraju poput šumske proljetnice. Ništa, baš ništa nije besmisleno. Ona i dalje promatra svijet, ali svijet ne zna da je promatran pogledom kvalificiranog promatrača. Ona zna, ona tako dobro razumije poeziju! Vidi i otkriva skrivene stvarnosti, miluje ljepote, opisuje najljepšu ljubav, ali i oštro raskrinkava prijetvorni i lažni „prokleti svijet sjaja“ – ne ulazi u njegovo kolo i ne žudi za njegovom nestvarnom ljepotom.
Hrabro je, nenametljivo svoja. Bez guranja.

7

Baš kako poezija ne smije samu sebe gurati, ne služi tome da bi se rivala među ljude i vikala: „Vidi mene!“ Među ljude, u prirodu, u svijet treba se smjestiti, naći prigodnog mjesta, bez pompe.

Vodim bilješke, množe se i guraju i na kraju zaključujem da to nema smisla. Poezija se ne raščlanjuje, ona se pije! Ipak, ostavljam dvije, kao podsjetnik na te gutljaje.

Uz pjesmu Marié: Riječi ne iskazuju emociju (sebi dodajem, ni ljudsku nutrinu, nju pogotovo ne) dovoljno vjerodostojno. (Neprestano iskanje drugoga jer, pronađemo li drugoga, pronašli smo dijelove sebe i dijelove svojega smisla.) Jer ti si ja (dakle i ja sam ti) i bez tebe (i mene, nas koji se tražimo, pronalazimo i u susretu sebedarujemo) nema svijeta. (Nema svijeta koji bi bio smislen i dobar za život ljudi.)

Uz pjesmu A bez tebe: (Najljepša pjesma, najljepša ljubav. Susret se dogodio, on tiho plače nadajući se ovakvoj vječnosti) …bez dana – bezdan, bez tebe… sam.

I tako je skromna! U tim pjesmama živi stvarna, živa i jedra skromnost. Ne ona naivna ili naučena već ona koja tiho izvire iz dubine onih koji su najbolji. I uzima riječi pa s njima meko, kao kistom ili oštrije, kao olovkom. A zapravo, olovka i kist, kao sestra i brat, tako se dobro poznaju i tako su si dobri.

8

I razumije da postoje zakonitosti poezije i da uvijek vrijedi zamišljati nad pjesmama, nad nama samima, nad življenjem ali i da je uvijek i svugdje dozvoljena i da je dobrodošla igra. I da iz te igre ne proizlazi banalno već čista kreacija i mnogi otvoreni prozori.

I nije pisala da postane poznata pjesnikinja, ništa takvoga! Jer dođe kada moraš pisati, antene su visoko u zraku, spojen si na mrežu, u zonu i jednostavno pišeš. Ili slikaš. Kada nešto moraš, ne možeš pobjeći. Nije u planu knjiga s lijepim koricama, ne zamaraš se takvim stvarima. Ali kad se nešto iz nas izdvoji, izađe, to i tako više nije samo naše.

I kaže da joj treba glazba da bi dohvatila zonu. I sviraju note, današnje vrijeme donijelo je taj blagoslov, umjetnici, vrijedni i nadareni ljudi sa svih strana svijeta doprinose, pjevaju i sviraju ljepotu pa izviru i u maru nastaju prelijepe, privlačne i vedre Ivine slike i teku stihovi, pravi stihovi. I ljubavni, ali i oni teži, gdje se govori istina koju ljudi ne slušaju rado. Ili oni u kojima se spominje Bog, živi i stvarni, koji s nama putuje, pravi prisutnik.

I čujem kolikima nedostaje njezina vedrina, smijeh i šale, a znam da su takvi, vedri ljudi, oni koji su okrenuti i otvoreni prema drugima, koji ne škrtare sobom već se daju i opet daju. I kako više daju, oni više imaju! Takvu Ivu, koja se smije, razgovara, pleše, sluša muziku, slika i piše, mladoga srca, rado gledam i rado bih joj bio sličan. Baš bih.

9

Kad sam jutros na radiju čuo dragoga Vicu koji pjeva vedar čovjek nikad nije sam, pomislio sam na Ivu. Život koji nas školuje u svim prigodama, podsjeća nas da vedrinu grubo presijeca bol. Nadvlada li tada samoća ili muka samo zamagli jasni vid? Nastavljaju živjeti tajne nad kojima nam je zamišljati i nadati se rasvjetljenju.

Opet su u rukama njezine pjesme i gura se misao. Pa evo, zaista, ove pjesme nisu za svakoga. Ili bolje, jesu za svakoga, ali će uvijek biti onih koji će reći da nisu žedni. Bi li se Iva složila? Zar nije tako i s drugim stvarima na ovome svijetu? (Moja je majka, na primjer, pravila izvrsne štruklje, a mi smo imali mačka koji nije htio te štruklje ni pomirisati! Pa neka mu bude.)

Ako je ta misao istinita, to je samo zato što Iva više nije samo ono ljepooko stvorenje koje, iz majčina naručja, promatra svijet. Ona je zrela pjesnikinja i slikarica i mlada žena. I kada u jednom razgovoru kaže da još ne može odrediti svoj stil, to može biti zato što dobro razumije kako postoje putevi, a ciljevi su samo više ili manje imaginarne točke koje nastojimo pronaći da bismo mogli ići dalje.

10