Trinaesta knjižica u ediciji Profesori pišu predstavlja kolegicu Jasnu Bekavac i njezine dvije crtice s bonus pjesmom koja je posvećena njezinoj učiteljici Katici Belas.

Jasna Bekavac, Dvije crtice

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu 13. knjižica (za mjesec ožujak) Jasna Bekavac, Dvije crtice Za nakladnika: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Glavna urednica: Sanja Miloloža Fotografije: privatna zbirka J. Bekavac Arhiva DPHJ-a Book Creator (pixabay) Logo DPHJ-a: Hrvoje Miloloža Grafičko oblikovanje, lektura, korektura i mrežna prilagodba: Sanja Miloloža Zagreb, 4. ožujka 2022.

"Đava te, Zoro, odnijo! Ubi mi dite!" Čuje se vrisak, plač moje bake, drži ruke na glavi i bolno lomi prste u kosi. "A šta ću Njoj /mojoj majci/ reć?" "Jadna li me mater rodila! Ubi mi se dite!" Cijelo se mjesto počelo okupljati oko velike trešnje izrasle uz kamenozid i obredne gomile.&nbsp; Hipnotizirani. Nitko ni riječi. Ja između svoje bake i svoje Zore među dračom i kupinom. Kad smo iz blažene fizike učili složena gibanja kao što je slobodan pad, silu gravitacije, ubrzanje od 9.81 m/s2 – ja bih se sjetila Zore, trešnje, bake i leta.&nbsp;

Ništa jednostavnije od slobodnog pada kojemu smo se slučajno osvjedočile Zora i ja u ranim danima. Zora, moja Zora. Kad bi sam Život izazvao moju Zoru, prebacila bi ga preko koljena i naučila tko je tko. Neustrašiva. Odana. Prva moja prijateljica i enciklopedija. Uvijek nedostaje riječi kojima bih opisala tu svojeglavu, tvrdoglavu, nasmijanu, bezobra-zno smjelu i odanu djevojčicu. Znala je stati iza svojih djela i snositi odgovornost, tako sam je voljela, tako sam je voljela – tu svoju Zoru. Dijete koje su baka i djed stavljali na konja da mu se što ne dogodi, ne dao Bog

Jasna Bekavac. Rođena 9. studenoga 1964. godine na Lovreću pokraj Imotskoga. Osnovnu školu i dvije godine srednje pohađala je u Trogiru, nakon čega je nastavila školovanje u Splitu na&nbsp;Srednjoj zdravstvenoj školi. U Zadru je upisala 1983./1984. akademske godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu program studija Hrvatski jezik i književnost (jednopredmetni studij) u trajanju od 8 semestara i stekla&nbsp;stručni naziv profesora hrvatskoga jezika. Tijekom triju akademskih godina uručene su joj Rektorove nagrade za izvrsnost i najbolji akademski uspjeh u humanističkim znanostima Sveučilišta u Splitu. Nakon završenoga studija radila je kao lektor, novinar, profesor, ravnatelj i andragog. Lektorirala je znanstvene članke iz različitih područja: povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, filozofije, glazbe za Arheološki muzej u Splitu, počasnog akademika Francuske akademije dr. Emilija Marina, dr. sc. Iva Babića, dr. sc. Nikolu Bublu, Muzej grada Trogira itd.

nepravde šefa i rukovodećeg kadra pa njemu stan svako malo "izbiju iz ruke". Gdje je smijeh, tu je i žalost. Naša je počela odlaskom kućnih ljubimaca na vječna počivališta. Prva je "umrla" naša papiga Titja /moja sestra nije drukčije mogla izgovoriti riječi ptica ili ptičica nego titja/. I kako sad ja kao najstarija objasniti mlađim susjedima što znači zauvijek otići. Srećom pa su ljudi smislili eufemizme: otišla, preselila se, napustila nas je, otišla je na ljepše mjesto... Ali, kako objasniti gdje je otišla Titja? Igrati se s malim anđelima? Glupo. Papiga pa se igra s malim anđelima. Potražih pomoć i baba Maruća, inače Marijica čije kodno ime ne smijem ni danas odati, kaže:

"Ašti mali kršt, učinila je cicikrep. E..." Eto! Učinila je cicikrep! Nakon takva objašnjenja trebalo je urediti vječno počivalište, smisliti oproštajni govor... i što smo dulje pričali – sve je složeniji bio obred oproštaja od papige. Uloge su podijeljene: dvojica će nabaviti dvije male daščice i otac će im zabiti brokvu, pa smo dobili nadgrobni križ. Tri djevojčice će na platnu ispisati ime Titja različitim temperama, svatko će smisliti dvije-tri riječi kojima se Titja razlikovala od svih drugih kućnih ljubimaca. Ja sam spremila svečani kraći govor da ne bih slučajno zaplakala jer smo obećali kako nećemo privlačiti pozornost odraslih i otkriti gdje je groblje naših životinja. Morali smo plakati tiho, u rukav, u sebi... i vrlo smo ozbiljno doživjeli te uloge.&nbsp;

Odmah nakon završetka studija jedno se kraće vrijeme bavi novinarstvom za kulturnu i političku rubriku Slobodne Dalmacije. Prosvjetni posao započinje prvo na zamjenama kao profesor književnosti i hrvatskog jezika u Srednjoškolskom centru “Trogir”, Osnovnoj školi kralja Zvonimira u Segetu Donjem te u Srednjoj strukovnoj školi „Blaž Jurjev Trogiranin” gdje od siječnja 2000. godine dobiva zaposlenje na neodređeno vrijeme i gdje radi i danas. Poslove ravnatelja i andragoga obavljala je u Otvorenom sveučilištu „Trogir” od 1995. do 2000. godine te je bila ravnateljicom i Gradske knjižnice i čitaonice. Tijekom mandata postavljala je temelje suvremenomu sveučilištu, radila na projektima sanacije i preseljenja Gradske knjižnice u reprezentativan prostor na rivi u palaču Lucić, obnavljani su prostori buduće knjižnice sredstvima Ministarstva kulture i Splitsko-dalmatinske županije /2,500,000 kuna/.&nbsp; Tijekom 1996. i 1997. godine radila je na projektu ulaska Trogira, tj. cijele gradske jezgre, na UNESCO-ov popis zaštićene baštine zajedno s

dr. Radoslavom Bužančićem,&nbsp;dr. Vanjom Kovačić i dr. Dinom Milinovićem.&nbsp; Na prijedlog Ministarstva kulture, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman dodijelio joj je odlikovanje i orden Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića /rad na projektu ulaska Trogira u UNESCO te podizanje nove Gradske knjižnice/ u lipnju 1999. godine. Kao ravnateljicu Otvorenog sveučilišta „Trogir“, također 1999. godine,&nbsp;nezavisni Zavod za poslovna istraživanja proglasio ju je jednom od najboljih poduzetnica u Republici Hrvatskoj. Književnim radom počela se baviti vrlo rano, i to na poticaj svoje učiteljice Katice Belas, prof., još u osnovnoj školi. Piše pjesme, kratke putopise, reportaže i crtice, a još od osnovnoškolske dobi radovi su joj objavljivani u Radosti, Modroj lasti, Smibu, Malim novinama, školskim novinama, Slobodnoj Dalmaciji. Često je bila gost na radijskim i televizijskim emisijama za djecu i mlade. Elektronička knjiga Dvije crtice u mrežnoj ediciji DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu prvi su autoričini objavljeni radovi u samostalnome izdanju. Živi i radi u Trogiru.

zmije, koje je gledalo svijet kroz okna zagrijane sobe, koje je čuvano od ružne riječi... I urodila najveća trešnja u mjestu, plodova velikih i primamljujućih, crveni se od parova trešanja. Kako bih se rado pentrala po toj krošnji i jela – samo da baka i djed nekud "umaknu" iz kuće. I dolazi Zora. Plan: ona je veća od mene, nosit će me na leđima i penjat ćemo se na trešnju, jest ćemo do mile volje i smijat ćemo se iz krošnje. Dogovoreno. Iako mi je malo ponižavajuće prepustiti Zori svu našu masu, želim joj pokazati koliko sam spretna... Ali, moja Zora ne želi čuti. I nas dvije se penjemo, ja berem trešnje i stavljam ih u usta Zori pa sebi i baš se popele na nekih 10-12 m, želim sići sa Zorinih leđa i stati do nje na granu.

Kad se polomi grana ispod nas i još uvijek na Zorinim leđima odletimo lagano do zemlje! "Dalje od poda ne možemo!" vičem ja Zori i udobno se smjestivši dočekam se na rebrima i nogama svoje prijateljice. Koliko sam samo vjerovala Zori! Što bi se nama dvjema moglo dogoditi? Jedina prepreka na putu do tla bila je kupina i drača koju vlasnici namjerno nisu posjekli kako se cijelo mjesto ne bi sladilo njihovim trešnjama. Neki su ih kudili, drugi razumijevali. Meni baš ništa, drača mi isparala hlače, ali ni jedne ogrebotine. Zora je prva pala i sve trnje i ogrebotine preuzela na sebe. Kad sam shvatila da smo se prizemljile i nije mi se ništa dogodilo, provjeravam kako je Zora: "Jesi li se ubila, Zoro?"&nbsp;

&nbsp; O jednom mudrom boru koji mi je pružao hlad u vrelim ljetnim danima, a koji je čovječja ruka posjekla. Ostao je samo komad kore ispisan filigranskim rukopisom crva. U spomen na stabla mnogo starija od ljudi, a nema ih više. I ima ih u meni. Ja crv, po zakonima stvaranja i razaranja, sastavih zapis na kori bora, prenoseći znanje svojih predaka o gorostasu kojeg Zemlja ne primi natrag. „Izabrao sam sudbinu bora, bora samog među stijenjem usred jadne bijesne drače. Mjesec je ljubio moje sjeme i prorekao da ću rasprostrijeti grane na sve četiri strane svijeta,

Posvećeno mojoj najdražoj profesorici Katici Belas koja me u osnovnoj školi hrabrila i poticala na pisanje

a iglice u svim pravcima vjetra. Ja, sam bor među stijenjem. Dva sam stoljeća živio samoću i ljubav sa slavujima i cvrčcima, sa svjetlom i mrakom koji su našli utočište u mom biću. Naslušao sam se morske pjene i čudnih priča svjetlosnih zraka… I vidio sam strasti grlica, mravi i ljudi i pomislih kako su djeca&nbsp;naspram Istine.“&nbsp;

Našli smo neobrađenu njivu iznad kuća, na njivi su rasle tri bajame /stabla badema/ i poljsko cvijeće. Iskopali smo dovoljno zemlje za položiti Titju, nju smo umotali u bijelu gazu i svatko je bacio dječju šaku zemlje, stavili smo križ, natpis i položili ukradeno cvijeće iz susjedstva na vječno počivalište / ne grob/ naše Titje. I tako smo malo-pomalo imali nekoliko grdelina, dva slavuja, mačka Sofronija. Svi su učinili cicikrep.

I djeca iz susjedstva lagano su se navikavala na odlaske ili smrti, jednostavno bi okupili klince i svečano objavili kako je Re ili La /dvoje grdelina/ učinilo cicikrep. Problem je nastao kad je mali susjed sav važan došao reći: "Brzo, svitu, teta Ivanica je učinila cicikrep!" Ona je baka i majka i ne možemo s njom na njivu, dakle cicikrep se ne računa.

Nema odgovora. Već sam mislila kako će me Zora pozdravljati s anđelima kao i moja teta kad se Zora probudila iz kratkotrajne nesvijesti. Živa je! Radost bez kraja! Pokušava vidjeti jesu li joj sve kosti i mišići još uvijek uredno posloženi i pokretni. Jesu. Sretnih li nas! Ali je dobro ogrebala drača pa ima malo krvi, kaže Zora. Ništa to nije. Samo što baka zavija kao da smo zamijenile i ruke i noge i kao da nam glava ne stoji u pravcu prema naprijed. "Đava te lipi, Zoro, odnio! Ubi mi dite, ubi mi dite!" Dosadne bake! Kako ćemo Zora i ja iz ove kupine, briga nju, samo plače. Najlakše je plakati. I odgovaram najdražoj baki na svijetu: "Ništa mi nije. Na Zoru sam pala, ona se ubila!"

Djed je jedini razuman uzeo velika kliješta za granje, sjekiru i kosir pa sjekao kupinu dok nije došao do nas. Zora je preuzela svu krivnju. Moja Zora. Ali, kako mogu sve svaliti na Zoru – i moji i njezini? Kao da je cijelo mjesto srušila. I odoh ja do Zore reći da nije kriva i da je samo mene nosila, a grana je sama pukla. Smijali su se mojoj obrani Zore, ali više nisu vikali na nju. Bar nešto. Eto što se dogodi kad odgajaš dijete pod staklenim zvonom. Imaš pad, Zoru i otpor.

Rasla sam u vedru susjedstvu u kojemu je svatko dobio zasluženi nadimak: npr. Pitagora nije znao tablicu množenja i nekoliko razreda išao je na popravni iz matematike, Krleža i Dostojevski nikako započeti sastav – a kamoli napisati razradu ili zaključak, Arhimed nije znao plivati do 9. godine... Kraljica Antoaneta branila je tijelom svoje kolače i uglavnom bi ih sama pojela, a svi ostali klinci bi podijelili po jednu palačinku, pola krafne, četvrtinu kriške torte i sl. Antoaneta bi uredno uzimala tuđe, ali kad bi njezina baka ili majka pravile tortu ili fritule – no, no. Nikome ništa. Kraljica Antoaneta se najviše bunila na svoj nadimak, ali Bože moj, ne možeš i ovce i novce.

Kako smo rasli, i nadimci su bili vratolomniji, u skladu sa stečenim znanjem. Imali smo i kralja Zvonimira koji je svu zemlju Hrvatsku "pripisa" na ženu Jelenu, naravno Mađaricu, pa je Hrvatska zato došla 1102. pod mađarsku vlast. Naš kralj Zvonimir redovito je bio na popravnom iz povijesti, nikako povezati prijatelje i neprijatelje u ratovima, a o godinama i ne pitaj. I tako smo nasmijani rasli sa svojim nedostatcima. Ni odrasli nisu bolje prošli u našem svijetu, ali njihovi su nadimci bili stroga tajna /baka jednog susjeda nama se zvala Toro jer je imala tanke ruke i noge i ogroman trbuh – Toro, Toro/. Imali smo i jednog oca Kalimera koji bi se stalno bunio na nekakve

Razumjeti, a ne osuđivati najviše je što možemo razumom darovati ljudima. A svako srce na koje smo djelovali na svom putu, trebamo dotaknuti i ispričati mu se, reći da je voljeno i tražiti oprost ako smo ga povrijedili. Sve ostalo prepuštam Isusu.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.