8. knjižica mrežne edicije DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu; Stihovi Magdalene Mrčela (za mjesec listopad)

Magdalena Mrčela, Stihovi

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu 8. knjižica (za mjesec listopad) Magdalena Mrčela, Stihovi Za izdavača: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Glavna urednica: Sanja Miloloža Fotografije: Milan Šabić privatna zbirka M. Mrčela Arhiva DPHJ-a Logo DPHJ-a: Hrvoje Miloloža Lektura, korektura i mrežna prilagodba: Sanja Miloloža Zagreb, listopada 2021.

Pluralizma, molim! Malo reda. Treći razred – još veći problem. Tu bi svakako mogla biti Marija Jurić Zagorka. Ta bila je novinarka i najčitanija hrvatska književnica! Ali ne. Ipak Šenoa. On je inovativan. Njemu mladi Pavle spasi Doru Krupićevu pred galopom konja pa se oni jako zaljube i onda svi umru. Stvarno to nisam očekivala... Tako i Antigona. I Hamlet. Dakle ništa Zagorka. Tko joj je kriv što nije Dalmatinka. Ili muško.&nbsp;

Ili ona sirota Ivana Brlić-Mažuranić. Pa nju mora da je gurao djed! Ne možemo tako. Nije književnost državna prćija! Četiri je puta nominirana za Nobela slučajno. Ona je nešto kao oskarovska Amy Adams. Previše talenta, premalo sisa. I još piše bajke, a bajke su za seljake. Osim toga, kako napisati u čitanci trećeg srednje da se autorica samoubila? (Jesenjin i Majakovski mogu, oni su cool) Onima s Hlapićem u osnovnoj nekako zataškaju. Dakle treći ništa. Muškadija.

Isuse, nemoj čitati novine, vidio si kod Šopa da to neće na dobro

Magdalena Mrčela. Rođena 1992. godine u Splitu, zagrebačka studentica, ponosna majka i profesorica, hobistička novinarka, spisateljica u nastajanju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2016. godine diplomirala sam kroatistiku i latinski jezik i književnost. Godinu dana poslije zaposlila sam se kao profesorica hrvatskoga jezika u splitskoj II. gimnaziji i upisala doktorski studij Hrvatska filologija u interkulturnom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2013. do 2016. godine bila sam novinarka i kolumnistica portala Nogometplus, a od 2017. surađujem s portalom Dalmacija Danas. Dobitnica sam druge nagrade „Stjepko Težak“ za najbolju ljubavnu priču te finalistica natječaja „Slavko Kolar“, „Freaky Friday“, „Kvant književnosti“ i „West Herzegovina Fest 2019“.

Poznat mi je Kao Skarestija od bumbaka. On je uspio ismijati renesansnog klauna I zazvati dva-tri boga i jednoga sotonu, A kad ja pitam zašto Gundulić Zaziva Zeusa, a ne svetoga Iliju, Djeca kažu – Sveti je Ilija bio zauzet Slanjem poruke u Čavoglave. Nasmijem se. Gogoljevski smijeh kroz suze! Ha! Freddie bi rekao: C'mon, darling! I strastveno zakolutao očima. Freddie će sutra umrijeti od AIDS-a. Mršav, oronuo, blijed. Ljubičasto sjenilo na očima, Špatula pudera. Kod mene slično, samo što se ja ubucim

Od čokolade. I ne umirem Na vrhuncu slave.&nbsp; Zapravo mi nije ništa, reći će Sve babe. I drugi su umorni, Sve je to normalno. Ali ne padaju toliko nisko Da pišu smeća slobodnim stihom. Oni napišu Show must go on. I prijeđu sav u zvijezde. A ja ću sastaviti glupe testove, Ući u glupu virtualnu učionicu I sprašiti se u glupi prah. A sutra ću tumačiti renesansni hedonizam I vikati – Carpe diem! A treći će de reći – Ona živi pantagruelizam. I opet nije ispravila testove.

U njemu sam autor. Ne autorica jer ne patim od sufiksa –ica Niti se smatram manje ženom jer sam pisac-ica. Kad se u tom autorovanju posvađam S cijelim stadionom živih i mrtvih pisaca, Pobacam njihove antologijske knjige I demonstrativno odem u treći kvadrant. Ondje sam učitelj. –ica. Ondje imam smisao Jer imam za koga stvarati Iako se punim tužnim pričama, Raspadima, raskidima, padovima i minusima. Odšetam desno, ondje se pogotovo mučim. Vodim razgovore s Isusom I razmišljam o bitku, tubitku, životu i smrti.

A kad me REM faza sna iscrpi, Ponekad padnem na koordinatnu os I budem jedno veliko ništa. I točka. Tada sanjam koliko sam komplicirana. Da je ovo vic, rekli bi muškarc-ice da sam komplicirana. U Titanicu bješe: „Žensko je srce dubok ocean tajni...“ Žene su kao ugovor o kreditu: Čitaš, čitaš, ništa ne razumiješ, a opet potpišeš! Koja je ženina omiljena gimnastička disciplina? Kolut očima! I kako da ja to sad jednostavno sažmem Kad sam komplicirana i opširna Kao kvadratna jednadžba... A stvarno mrzim matematiku.

Moje su kratke priče dosad objavljivane na internetu („Kritična masa“, „Strane“, „Homo climaticum“), a poezija u zbirci „Džepni oblak“ (2015.) i „Odgoda ljeta“ (2016.). Moj roman prvijenac „Kako je Flegmarin postao kapetan“ pobjednik je natječaja Zvonko Todorovski 2017. godine za najbolji neobjavljeni roman za djecu i mlade. 2019. objavila sam tinejdžerski roman „Dnevnik 4. A“, a iste sam godine osvojila nagradu „Zlatko Tomičić“ za najbolju kratku priču „Influenserica“. 2020. godine objavila sam fantastično-psihološki roman „Između“ koji razlaže probleme mentalnog zdravlja i suicida i osvojila Hrvatsku književnu nagradu grada Karlovca „Zdravko Pucak“ za pjesničku zbirku „Kvadratna jednadžba“.&nbsp;Istoimena je zbirka moj prvi veći izlet u pjesničke vode. Sastoji se od četiriju cjelina: Žena, Učitelj, Autor i Bitak.

 Kroz nju pokušavam angažirano progovoriti o mnogim problemima današnjice (siromaštvo, otuđenost, nejednakost), ali i o svim onim sretnim mjestima koja čine tkanje naših života – o obitelji, djeci, učenicima, knjigama i smislu za igru. Poeziju vidim kao prostrani teren slobode i izazova za sve dobre tehničare koji žele zaigrati na njemu.

I Nemeček će svojim zadnjim dahom pobijediti. Srušit će se u groznici, A Feri će mu Ač reći – Vojniče, prepuštam ti osvojeni komad ulice.

I tako će kvadrat kravavo izborenog igrališta Nositi hrabro ime Ernesta Nemečeka

Sve dok odrasli popodne ne dođu, Rastjeraju djecu I postave štekat s pićem. Taj dan neće umrijeti samo Ernest Nemeček Nego i svi junaci jedne ulice Koji će shvatiti koja je to prokletinja odrasti. No dok djeca čituckaju kojekakve dnevnike Šmrkavaca i šmrkavica koji silno žele biti veliki, Taj će dan u mojoj ulici, Daleko od Pavlove, Umrijeti i Ferenc Molnar I Ernest Nemeček.

Jednoga sam teškog dana načula Da više ne čitaju Junake Pavlove ulice.

Koljena su mi klecnula. Kako to misliš ne čitaju?!

Veći smo Rvati od Hrvata, Veći katolici od pape, Gospodari od Rima do Karpata, Na sve smo stavili šape.&nbsp; Isuse, da ovdje imaš pravo glasa I da pokušaš reći Hrvatima da su u krivu, Ne bi tu bilo spasa – Počeli bi štovati Šivu.

Zato te novine, Isuse, odloži. Ne truj svoje dobro srce. Skrij se negdje u nebeskoj loži. I nikad ne uzimaj Hrvate za suce.

Svakako bi bolje bilo da je sastavljač čitanki moja Matea iz prve klupe, Matea koja izbjegava glasne i glupe, Matea koja govori tiho, a glasno misli, Matea kojoj nekad čujem misli. A onda ih izlije u zadaćnice, kao nehotice gurnutu tintu, i one se proliju po riječima, ušutkavši ih svojim crnilom. Matea broji književnice. „One koje moraju biti fine! Jer nije damski da dame loču I kako je ružno vidjeti da dama puši“ i još svašta nešto što je muškarcima na duši.

Četiri razreda gimnazije, četiri ženske autorice. Prvi razred – grčka pjesnikinja Sapfa. Koju uljuđeni nepatrijarhalni svijet zbog ženske škole u Lezbosu pamti kao lezbijku. Kako prigodno! Kako zgodno! Kako svrsishodno! Drugi razred – Ana Katarina Zrinski. Poznata po tome što je supruga Petra Zrinskog. Mi čitamo njezin Putni tovaruš. Slučajno, to je molitvenik. Da posušimo štetan učinak one lezbače iz prvog razreda.

Majstore, ugasi ekran, došla su teška vremena. Radije danju čitaj samo prašnjave knjige s polica. Uzdiši za suncem. Tvoj nemiran duh mogao bi prekršiti karantenu. Iznesi smeće, napiši seminar, riješi koji ispit. Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune brige za ovu generaciju. To je tvoj zanat: pripremi koliko možeš, pa daj vrhovnim bozima na milost.&nbsp;

Ako ne izdržiš pa jednog dana opet sjedneš za tipkovnicu, Majstore, pazi malo. Čitaju vam komentare s nastavničkih grupa. Pokušaj zamisliti da će ti sva djeca iz ovoga izići zdrava. Teška su vremena, nikoga neće zaobići njegovo formativno vrednovanje. Samo uhljebi znaju kako se mogu izvući:&nbsp;&nbsp; Ne stresiraju se kad stres vlada i smiju se kad cijela generacija u četiri zida Plače.&nbsp;

Raspršujemo mlade, rješavamo se racija. Dobro nam, Isuse, ide. Liječimo se vortexom, uzgajamo ospice i gnjide. A kad nešto pođe po zlu - kažemo: Božja volja. Bilo bi dobro, Bože, da je nekad malo bolja. Možda da ljudi koriste taj razum koji si im dao. Oni ti samo čuju da se dao rimuje s krao. Isuse, Hrvati ti jako vole krasti. Mi smo natjecateljska nacija. To je pitanje časti. Lažiramo glasove i nalaze, Bodemo se noževima, vozimo k'o kamikaze, Rado krasnoslovimo o prosperitetu, Uporno i uspješno radimo na mortalitetu.

Ti si rušio hram, mi samo rušimo. Najdeblja smo nacija. Najviše pušimo. Najkorumpiranija zemlja na Balkanu. Najveća ulizica Vatikanu. Nemoj čitati showbizz, Isuse. Sram me. Samo stražnjice i sise. O sportu te ne moram informirati. Slalom u Pohorju. Tjeralica u Hrvatskoj, Mamić u Međugorju. Ako ti je mama ondje (ne zamjeri skepsu), ispričaj se u naše ime. Što god političari rekli, ne ponosimo se njime. Nemoj ni u politiku, Isuse, i tu nam smještaju.&nbsp; Tebe su roditelji poticali, ovdje natječaje namještaju. Šeći po Europi, jaka smo emigracija.

Da se razumijemo, mrzim matematiku. Smatram je pomoćnom disciplinom Za ozbiljne znanosti Kao što su fizika i kemija. Jer iskemijati kvadrat, korijen i kosinus Može svaki kalkulator. Zašto onda tratiti vrijeme? Moja se profesorica S. ne bi složila. I razumijem je. Ona u svemu vidi smisao, Pa i u matematici. A tomu je tako jer je htjela upisati kroatistiku. Što sam starija, Matematika me sve više napada, Kao neokajani grijesi bolesnika pred smrt,

Kao da vrišti – primi pomazanje, Ti bijedna ljudska jedinko! U mojim snovima, Matematika je uvijek nepoznata četvrt. Ponekad sanjam da sam prvi kvadrant Kartezijava koordinatnog sustava. U njemu piše – žena. To se kao podrazumijeva, Ali danas se ništa ne podrazumijeva Pa odšetam u drugi kvadrant. U njemu sam autor. Ne autorica jer ne patim od sufiksa –ica Niti se smatram manje ženom jer sam pisac-ica. Kad se u tom autorovanju posvađam S cijelim stadionom živih i mrtvih pisaca, Pobacam njihove antologijske knjige I demonstrativno odem u treći kvadrant.

Ajmo četvrti! Pješadija! Futurizam! Dadaizam! Imažinizam! Ajmo malo na struju svijesti, tu nam Woolfica nosi nešto bolje vijesti za mudonje iz ženskog tabora. Ali dobro Matea kaže – od svega što je napisala – baš Gospođa Dalloway?! Najdosadnije ikad. Ona je nečija žena, Radnja traje jedan dan i priređuje se nekakva zabava. I onda svi puno misle. A mi ne možemo ne misliti Kako si je Virginia Woolf

Napunila džepove kamenjem I bacila s(v)e niz rijeku. Ili ona četvrta, Vesna Parun! Žena pjesnik, a ne žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Sve je to zgodno, Osim što je švercala mlijeko ljubavniku pa je on našao drugu dok se ona liječila od depresije i pokušavala počiniti samoubojstvo. Tko zna. Da je uspjela Možda bi joj dali četiri stranice.

Jednoga sam teškog dana načula Da više ne čitaju Junake Pavlove ulice. Koljena su mi klecnula. Kako to misliš ne čitaju?! Pa to je kao da kažeš da ne slažu kocke Da ne ližu sladoled I da ne grebu koljena penjući se. Toga je dana netko odlučio ubiti generaciju ulice A sutra će im govoriti da su uličari. Otac ulica, majka Torcida. Ali opet će među njima, Kao iz inata, Niknuti jedan Nemeček. Onaj najmanji, štrkljavac. Uvijek ga zadnjeg izaberu u ekipu. Ali kvragu, koliko srce ima taj Nemeček! On ne da svoju ulicu!

Kad dođe neki Feri Ač, Visok, snažan, gazda protivničkog tabora, Nemeček će stati na prste I kavalirski mu pružiti ruku Kao Galović srbijanskom oficiru S kojim je prijateljski debatirao Mnogo prije smrti. Usred bespoštedne borbe za ulicu Nemečekovi će dječaci popiti opasne batine. No iz njihovih će skloništa Letjeti pametne grude blata Na sve one koji žele koncesiju nad uličkim djetinjstvom Samo zato što su viši. Oni će ratovati za svoju ulicu, Pošteno i borbeno, Do zadnjeg daha.

Dogodio mi se jedan od onih dana Kada poželiš Da sam ja Freddie Mercury. Čovjek nije bio ni nogometaš ni bengalka, A zapalio je Wembley. I čak me pomalo, štoviše, sram Što je pjesma o Freddieju Mercuryju Ovako formalno nesavršena. O njemu je trebao pisati Petrarca, Eventualno Baudelaire, Ili možda Ujević, da im se dalo. Sven Adam Ewin, u onim svojim Savršenim fazama.

A ne ja, večeras, kad me baš uhvatilo nešto, Spleen ili Weltschmerz, kako bi rekao Moj treći ef, Irak – Iran, ista stvar. Gledam Freddieja i shvaćam Da on nije išao malen ispod zvijezda. A ja sad nemam snage da iscijedim sonet, Ni boemsku rapsodiju, ni odu slobodi. Koliko je lakše pisati slobodnim stihom! Ali Freddie ne bi pjevao slobodan stih. Bacio bi novčiće na Rogerov bubanj I dreknuo Galileo Figaro! A ja, nekakav kvazifilolog, gledam koji sad Pobogu Galileo Figaro. Scaramouche da ne komentiram.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.