Lirska zbirka Sanje Milolože u četiri dijela obuhvaća Miris lire sa sedam lirskih proza, Dah lire s četirima sonetnim vijencima, Dodir lire s 39 pjesama i Glazbu versa s devet uglazbljenih tekstova. 

Sanja Miloloža, LIRICE

Za vedrim se nebom nakrivi mjesec otežo nepristiglom kišom. Pod maskom Courage možda još mjesec i duša će čekat mi krišom. Ne mogu opisat kol’ko su, mili, pustinje svi moji dani koliko sutona razmaženo cvili za jednom bar noći od lani. Intima je moja, ponešto blijeda, došetala do vrhunca anemična mis’o s okusom leda i dvije-tri kriške sunca. Jer pijesak osamni ne zna za laste… Oazom se pustinje časte.

Dat ćeš moru sol sa stola Budeš li mu pjenu vezla, Pitala se usred mola Kako durom protiv tog zla… &nbsp; Kako ptica, mlada, gola, Oduzeta meka perja, Pjesmom može iznad dola Kljunom kljucat od sjeverja &nbsp; Do južine žuta cvijeta… Brnistra je dom mom dlanu, Miris bora usred ljeta… &nbsp; Črni čemer čudno smeta Bajku tek pripovijedanu, Iscrtkanu sliku svijeta. &nbsp;

Vrh Vincentova mrtva uha Wolfgangova lacrimosa. Al’ povijest je prepuna buha, povijest je prepuna poza… Loza poza i protuha od hrama srca bježi. Umnici vape za kapljom sluha, a zvjezdanici – svježi. Al’ što će Puškin sitnom seljaku kad zimi čizme nema? Kad ušljiva istina poza u fraku pod oružjem hordi drijema? Da, Puškine, kruh je nad vinom. Ideja ne blista nad ugaslim sinom.

DAH LIRE Sonetni vijenci Sonetni vijenac prvi ili <a href="bookcreator://page/WqgzY8bOTpOWlw38D66aDg">Sebarni</a> ..................................................................... Sonetni vijenac drugi ili <a href="bookcreator://page/ZNaMwrD2TCOcQ3womFQrOA">Ratnopustinjski </a>........................................................ Sonetni vijenac treći ili <a href="bookcreator://page/A_uXoovZTAqALvIsdZpv6w">Jablanski</a> .................................................................. Sonetni vijenac četvrti ili <a href="bookcreator://page/U7Bels92R4mtDvmnMYsGBw">Nebesni</a> ....................................................................

32 50 68 86

Kad je bila učenica 8. razreda, njezina profesorica hrvatskoga jezika Dubravka Foršek organizirala je izložbu njezinih ranih pjesama, a direktor škole Pero Kablar naziva ju budućom Vesnom Parun. Da se razumijemo, nije željela biti neka tamo Vesna (koliko god ona velika bila), željela je biti Sanja. U isto vrijeme nekako, s opraštanjem od osnovne škole, stvara rukom pisani roman Davni korijeni u nekoliko bilježnica o svojim osnovnoškolskim prijateljima kao odraslim osobama. Nažalost, taj roman u nastavcima, koji je bio rođendanski dar nekolicini prijatelja, nije sačuvan. U srednjoj školi za okladu, sa sedamnaest godina, nakon obrade sonetnoga vijenca Franca Prešerna, piše duhoviti sonetni vijenac prijatelju Hrvoju Peternelu, no onda ga uništava (osjećajući da se time nagrđuje sonetna forma) pa piše ozbiljnu inačicu (koja se nalazi u ovoj knjizi). Poslije su nastali i ostali vijenci, a sklonost prema sonetima unatoč svemu nije prestala.

Autorica sonetnu formu ne smatra anakronizmom (o čemu govori i pjesma O, moji soneti...). Za svoj cjelokupni literarni rad u Centru za kulturu i umjetnost dobiva nagradu (plaketu i Jesenjinova Crnoga čovjeka). S tetama književnicama još u srednjoškolskoj dobi pristupa Društvu pisaca "August Šenoa" koje je tada vodio prof. Lončarević. U zborniku Naša riječ objavljena je njezina priča Rečenica u suton (čiji je kraj pjesma u prozi uvrštena u ovu knjigu). U tom Društvu Sanja je vjerojatno bila najmlađa članica, no ubrzo ga prestaje posjećivati.

pišem na radionici između K. i prekvalificirane sobarice uputstva djevojkama i srcu koje je bolje i zmijsko nego nikakvo u kriku u boli pod nožem pod kožom koju su ti toliko puta ispikali u boli boli boli u čežnji da me se istinski voli da budem biće slobode Ili mutne vode Ili bistrog neba a što li je bistro nebo kad više nema dodira modre svile iz tvojih očiju Djetešce

Bijahu jedna Barbara i jedna mala Marija U očima nježnog prijateljstva mladost... Jedna malo mlađa je, druga malo starija, Baš taman za Ivu i silnu zemnu radost. Bijahu jedna Barbara i jedna mala Marija Grcanje od smijeha, duše silna sladost Ne znaš koja slađa im zvonka maštarija, za Djetešce stvorene, nasmijanu hrabrost. Bijahu jedna Marija i jedna mala Barbara Okrenute svjetlosti, zagrljaju, svijetu Drage druge male Iva je izabrala Iskričavu radost prijateljstva svetu Iskričava Iva sama neće biti starija: Grlimo ju zauvijek Barbi, ja i Marija.

I mislim: jesi li se konačno rodio – odabrao najljepše stablo &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;u vrtu majki&nbsp;&nbsp; i sretan li si?… A ovdje – &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;kiša baladari &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;jablan bugari, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;moj Stari.

Zaprepaštena, pokušah vrisnuti noćnoj svjetiljci, ali ona je bila isuviše zaljubljena u noć. Nisam shvatila tu zaljubljenost. Mislila sam da samo ljudi mogu biti tako glupi da hodaju bez mrakobrana. Da, tako sam mislila. A lile su ljetne kiše, rađale blato, gušile mjesečevo srebro, utapale moj trag… *&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;* Znaš, Mjeseče, oduvijek sam željela krijesnicama darovati ljiljane. Jer… ako ljiljani za krijesnice nisu, komu ih brati?

Mati moje mati! O da mi je stati negdje na Tvoj trag!&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Bila bih ko janje iz čijeg srca žanje svjetlost – rod svoj drag. Mati moje mati! O da mi je tkati Tvoj nebeski prag! Bila bih ko ptiče iz čijeg kljuna niče cvjetni ljetni sag.

Mati moje mati! O da mi je prati mudar ovoj blag. Ko vidar bih bila od čijeg bi se krila krio Umnik nag.

Ostajem ponornik, uvijek po strani, jer ipak te, znaš, još pratim iz kuta. I čini mi se da si još lani slušala kako luna pluta u poljima zvijezda, osrebrena. Čudim se nebu, odrasla moja. Bio sam dječak, obraza snena, ali mi ove zvijezde bez broja nisu dale sanduk od srebra, spasonosni lirski splav. Al’ vrijeme od dečka učini sebra kom padne sa zvijezda sanduk sav utjehom srebren… jer plačem tu, ja, tvoj vjerni sebar na dnu.

Anemiju crna cvijeta Odsvirat će Rafael ti, Mihaelu vodit sveta Staza kojom Svjetlo hodi. &nbsp; Slušat ćemo zimu ljeta, Slušat ćemo u slobodi Kojoj mladost oduzeta Simfoniju zdravlja rodi: &nbsp; Bolesti će svakog rebra Prepoznati okom žutim I pramenom modra srebra &nbsp; I laserom dijamantnim Svenu dat će baš što treba: Ikonicu srebra neba.&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Nije ni dijete, ni žena, ni ptica, nije ni polje, ni biljka, ni klica, nije ni ponor, ni potok, ni ponos, nije ni romor, ni istok, ni nanos – što li je, što li patnjivo lice, lice bez boli, što li je, što li ranjivo srce, srce što moli –

a nije ni dijete ni žena ni ptica ni polje ni biljka ni klica...?

Ikonicu srebra neba Ugledat će majka tvoja Pile moje, jauk sebra Obojit će tvoja boja &nbsp; I sve nebo iznad neba Iznad svakog modra sloja I sve rebro ispod rebra Ispod žića, nervi, broja &nbsp; Neviđenih podrtina Ispovjednih pukotina Iskonskoga cviliplača &nbsp; Oplavit će plavo plavo, Ozdravit će smrtno zdravo Vrlet duha iznad drača. &nbsp;

Oazom se pustinje časte, izjedaju vode nedužna ruha, ali iz pijeska, ko Feniks od kruha, pojedeno proljeće raste. Gladnici pretili, anđeli smrti, ljudska obličja Zloga, Kugla se nedjela ponorom vrti, zar se ne bojite Boga? Bičuje ego izvornost duha, nabujaše apetiti, tražit će kuglasti više od kruha jer suviše dobro su siti. Oblake vjetar donese. Requiemi nad zgarištem esse.

U vrtlogu kretnji, u rani, esej ti pišem, odrasla moja. Nisi li, ljubavi, Ti još lani gledala kako u tisuću boja pjevaju nebom lunine skitnje? Gdje su iščezli naši sati, tople i modre sunčane hitnje za pticom koja sjenovito prati odrasla dečka kojem je pao sanduk sa neba, zvijezdama protkan, sanduk pun čežnje, slovima tkan…? Osaman, ja sam odrastao. I zato što dijete nije više prebjeg pod ponorom pjesmu piše.

Niže ti slova pod jastuk djetinjast pjesnik bez jutra, bez riječi. Zvijezdama otme srebrni sanduk ne bi li uspio vodu prijeći, bijesne valove tamnog prajezera. Njemu smo krali lopoče bijele, spomen-pticu crnblistavog pera… Kakvi nas strmi vrhunci to dijele, ponorno moje odraslo dijete? Crna zar sumračja prijete nam vidom, promakli sati što natrag nam lete? A kleči djetešce pred kamenim zidom. Pjeva li sanduk u vodi lednoj esej djevojčici jezera žednoj?

Rađa se mjesec u svjetlosti čednoj, i javiš se, njime ozračena. “Moja!”, pohvalih se noći toj, i luni, srca preobraćena. Anđeo! Lopoč! Lahor moj plavi! Mliječna vila topole tanane s bisernom dušom u modroj travi livade naše neodsanjane. Mogu li dati tom snu kaplje budne da pročisti jezero i vrati mu sjaj da razmrsi vlati trave čudne i odnese kobnost u nestvarni raj…? Eden taj strijela je za taj luk – niže ti slova pod jastuk.

vrtlože bijela Vesno oblake u ribarsku mrežu snokradice ispod starog oraha koji su odavno sasjekli zbunjene sjene bivših obrisa vrtlože njezin smijeh modrookost prštavu radost dvaju jezerastih bića odavno su sasjekli taj orah i moj smijeh crna Judito 13. kolovoza

*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Nedohvatna bestjelesna herojstva, koja čovjeku nikada ništa značiti nisu mogla, odorama ovim – značila su. USPOMENE, velike, žarke, srebrne, modre – kolutale su male odbljeske na raznodraguljnim sitnim urehama što se protezahu duž cijele linije tkanine. I činilo se kao da će upravo one, osvježene čežnjom, dati opet jedan pravi viteški život neviteškomu Danas – odore će naći svoje heroje i čudesna šuma čarobni potok. Snovi svoje sanjače. Priče svoje pripovjedače. Stihovi svoje stihotvorce, mir svoje mirotvorce. Misli svoje idejnike, ponori svoje ponornike, sreće svoje sretnike, bujice svoje proljetnike… Preda mnom je noć, svijetla poput mlijeka i mliječna poput nade. Kroz zatvoren prozor mirišu – otvorena vrata.

Srce na dlanu, duša u očima a pogledi svedajući, i miris školjki, borovine i maslina, i cvat krinovih&nbsp;cvjetova, i trči, plači, udri, umri i rodi se, i vrisak, i isplakujem vjetar – i mutan dažd na krošnjama mojih spoznaja, i tekućom vrelinom mozga u nožnim palcima bridi bridi svemoć nemoćnika, a jablani postaju sve manji i manji, i tanji i tanji sve… oh, koliko je ovdje gejzira bola, koliko vrutaka zanosa i ispljuvaka mrzovoljne istine koji me vuku od mene, da, ima tu raznovrsna tkiva za umjetnine, inspiracija na tone, ali ja se ne dam, i tražim izvorišta i izvan Nane, i izvan Baudelairea. Pa neka Matošu ružnoća ljepote i ljepota ružnoće ovih umnika, ja bih radije o ljepoti ljepote, o radosti iskrene ljubavi koja negdje mora postojati!

i katkad me sve tako steže u srcu, duši, plućima misleć da više ne mogu živjeti s tugom u žilama. &nbsp; Majčice, izliječi me cijelu jer vihorne moje su rane, Utječem Tvojem se srcu da vida mi upalne dane &nbsp; Milosnoj, modroj i sjajnoj Duši se Tvojoj utječem I u Dijete se Tvoje Sveto uzdam da milosti stječem &nbsp; za vrijeme u dolini suza. Blizu mi, Majčice, budi, ljekovita zvijezdo naša, privini me na svoje grudi, &nbsp; zagrli me svetom snagom i obasjaj mi svetilište u srcu, duši i plućima da slave svoje majčilište. &nbsp;

Dan počinje svitanjem, zorom. Ona je školjkasta poput djetinje crkve. Ona nas, prozirnica, ipak udiše, krećući s plavetnim jezercima između prstiju uvijek s istog, još upaljenog mjesta. Uistinu, to je mjesto uvijek još upaljeno. Njegovo razgorijevanje niče iz sedam golemih, starih modrih plamenova, sedam nebeskovatrenih jezika koji se, u samotinjskim trenucima ljudske duše, umjetnostima prozivlju. Svaka je prava umjetnost modra jer se rađa u plavom činu izvanzemaljskog lutanja duha. Prozirno na prozirno, nepostojeće na nepostojeće, imano na imano, željeno na željeno, sve se to preklapa tvoreći plavu mrežu u koju se hvataju osjetljive senzibilne duše poput modrosrebrnih riba u sutonje svitanje. Takav odlazak koji dolazi skriva u sebi jedno plavo malo čudo; nastalo iz kista, pera ili zvuka, ono se&nbsp;obnavlja svake večeri kada daleka zvjezdana svjetalca prekriju sive noćne maglice i kad ono dijete&nbsp;koje uvijek nekako biva u nama&nbsp;– usnije blagim snom.&nbsp;

Istkane će ruke bola pokušati biti žive I uzbrdo nakon dola I nizbrdo vrhom sive &nbsp; Simfonije sve od mola, Sve od čežnje izgubljive... Duh obiteljskoga stola Kao da nas želi krive &nbsp; Zadržati pravih lica, Nasmijati glasom ptica Jezerastih modrih tuga &nbsp; Tmuša svjetlu bit će druga – tuzi tužom, dugi dužom: jasno draču činit ružom. &nbsp;

Rođena u Zagrebu 6. srpnja 1971. U obitelji s bogatom bibliotekom, u kojoj su knjige i ploče bile dragocjene, i širem obiteljskom okruženju koje je podupiralo osobno umijeće s riječima. Majka joj je bila slikarica, a tete pjesnikinje (Snježana Gagić, Smiljka Gagić, Maša Bambić; za svoju pratetu Mašu, dobro poznatu pod odmilicom Kukica, uredila je 2010. roman Savez u Tvrđavici / roman o Pravednom Oblaku i nepravednoj kiši / koji je ta književnica i antologijska haiku pjesnikinja pisala više od 60 godina). Prvu pjesmu Pjesmica bez naslova Sanja je napisala s pet godina (nekako u isto vrijeme kada je naučila osnove šaha). U 1. razredu napisala je pjesmicu Zimsko jutro koja se odgovornim urednicima toliko svidjela da je nekoliko puta bila otisnuta u školskom listu Iskrice koji je likovno uređivao njezin razrednik, slikar i poznati likovni pedagog Dubravko Lepej, prof.

Pjesmica bez naslova Napisao Dačo pjesmicu u školi, napiši još i naslov, drugarica Daču moli. Al' Dačo je tvrdoglav, neće pa neće, pjesmica bez naslova, kakve li sreće! Prošla su vremena, sad je Dačo stari, a za pjesmicu bez naslova on više ne mari.

Prebjeg pod ponorom pjesmu piše, Elegičnu, mračnu noć mi daje. Tanana topola ehom diše, Eho taj traje, traje… Rađa se mjesec u svjetlosti čednoj, Niže ti slova pod jastuk: Esej djevojčici jezera žednoj, Leptire i lopoča struk. Hranim se, malena, nebom ovim, Robujem dahu, svjetlu i snu. Vraćam se. Stajem. Ostajem novim. Ostajem ponornik, uvijek po strani, Ja, tvoj vjerni sebar na dnu, U vrtlogu kretnji, u rani.

Čeznutljivo joj pjevanje jedne drage neupoznate ptičice davalo joj je snage za slabašne plamičke kojima je morala plamtjeti u doba aluminijskoga svijećnjaka. I svijeća je, zahvalna, slala svoju vatricu po onim nebeskim točkicama do ptice koja je onda vjerovala u svoju voštanu prijateljicu, kojoj je tada bilo toplije. U tim bi joj se trenucima ojužilo sjeverno gnijezdo. A onda je stigla jesen. Svijeća se vratila svome pravomu svijećnjaku, a ptica je i dalje, uvjerena da nova omiljena prijateljica u potpunosti čita njezine lepršave nebeske misli (to je zbog one vatrice preko točkica u doba aluminijskoga svijećnjaka) – letjela u previsine. Ali za njih bijahu potrebni golemi zamasi, pregolemi za sitna i slabahna ptičja krila. No pticu nije bilo briga.&nbsp;Ona čak to nije ni razumjela. Odlučila je nastaviti pjesmu svojoj voštanici, voljeti je kao dragu pticu, letjeti s njom. Odlučila je.

Svi koji pročitaju ovu knjigu postat će bogatiji za jedno novo iskustvo s čijega izvora mogu crpiti hrabrost i snagu u vrtlozima života kad

„Pogled mi puca Na aortu neba Iznad glave mi Sad postajem ptica Nad rijekom od srebra U pjesmi molitvi“.

Ali opet zove, negdje iz nutrine, isanjanu nadu čudno poznat glas pa slabosti nove ispisuje u rime. Rastuženoj nek duši povjerenje vrati za susret u gradu, za pogled na čas. Kako da ugušim vjetar što me prati?

Stara zvona grada kamenoga Zvone, zvone do zvijezda o tome Kako smo Ljubili… Nebo naše, budi uvijek TI!

GRUBO, GRUBO, GRUBO IGRAŠ, TUGO, DOŠLI SMO DO DNA; HRABRO, HRABRO, HRABRO, NADO, DRUGO, DUŠA DOBRO ZNA U ČOVJEKU IMA NEBA U ČOVJEKU IMA NEBA O, LJUBAV JE SVE ŠTO TREBA!

Stara pjesma, stara zvona zvone, Duša sluša, kamen nema neba. Ono zna Što smo mi… Hoćeš li me sad napustiti? S akordima djedove gitare, Sa zvucima mandoline stare Zjena sna Meko sja… Želim te se tako sjećati!

GRUBO, GRUBO, GRUBO IGRAŠ, TUGO, DOŠLI SMO DO DNA, HRABRO, HRABRO, HRABRO, NADO, DRUGO, DUŠA DOBRO ZNA U ČOVJEKU IMA NEBA U ČOVJEKU IMA NEBA O, ČOVJEK JE SVE ŠTO TREBAM!

Forme, forme, forme. Brzoglasje stiha. Trn. Ne vidiš li na dnu arhemiris kruha? Crn? Norme, norme, norme. Mrakozvučje rima. Srh. Ne misliš li u tom prapočelo uha? Vrh?

Te je noći sveti Lovro plakao Gorjele su njegove tad suze Te si noći prolazila pakao Kad te Nebo odlučilo uzet. Tog će jutra Gibonnijev rođendan Baciti na pločnik mladost zore, Ali nas će svezati tvoj spomendan Nitima od svjetla...&nbsp;i kroz more.

ZA NEBO TI SI ROĐENA RUKOM SVJETLOSTI VOĐENA MALA NAŠA KOMETO PROSTOR U KAP SE SAD ZGUSNUO SLAP MODRIH ZVIJEZDA JE USNUO A ONE SU ZNALE ŠTO NAM JE SVETO U OVO BOLNO LJETO

Književna bilješka o autorici i još nekoliko podataka

To je bilo zadnje, kad govorimo o vlastitoj književnosti, što je Sanja objavila sve do 2021. U međuvremenu se dogodio život: vrlo se rano udala za jednog plavokosog Zorana, rodila troje djece Hrvoja, Ivu i Luku, završila kroatistiku, zaposlila se, počela pisati udžbenike... No odnos prema književnomu stvaranju nije ipak potpuno prestao. Za vrijeme studija piše lirske proze i intimističke stihove, a počinje stvarati i za glazbu. S grupicom bogoslova i prijatelja okupljenih u bendu HOSANA objavljuje album Luka Srca na kojem je glavni tekstopisac, a u tri navrata piše tekstove za glazbu i uređuje nosače zvuka školskoga zbora Kaštelanci u suradnji s glazbenikom Markom Jašekom, prof. koji sklada glazbu na njezine tekstove. Njihov dječji album Svijet kaštelanaca nominiran je 2017. za nagradu Porin.

I u ovoj se četverodijelnoj zbirci nalaze tekstovi za glazbu, osim onih dječjih pjesama koji su sastavni dio dječje zbirke Svevidljiva Iva čiju promociju očekujemo u Mjesecu hrvatske knjige 2022. u KGZ Knjižnici Voltino. Nakon osobne tragedije, prerane smrti neprežaljene kćeri Ive, likovne umjetnice i pjesnikinje, s kojom je zajednički radila međusobno se nadahnjujući na projektima gramatičkih zbirki i udžbenika, odlučuje se konačno posvetiti književnom radu koji ju prati od najranijega djetinjstva, ali i promicanju književnoga rada svojih kolega profesora i drugih suvremenih autora. Postaje samostalni nakladnik u sustavu NSK. Kao certificirani Book Creatorov autor pokreće mrežne nizove knjiga na trima portalima koje (volonterski) vodi:

A ne čuju drhtaj&nbsp;preoprezne ure... Kao da školarci nikad nisu bili... kao da će svi baš na čiste tanjure, optočeni zlatom, ušuškani u svili, dobivati luksuz sjajne recepture... Vi biste iz kristal-čaša vince pili, a umornog gorštaka male se čuture ne biste, valjda, nikad dohvatili, zaboravna djeco u odraslu tijelu! Kad ujesen žića, crn na križu bijelu, odjednom bljesne iskra uspomenska i poslušat, možda, sjenu obeliska vrijedilo bi duše pravih učitelja Šaptom što im kaže – žarom činitelja.

dolazeći odlaznik eho je kišnih kolnika (Plaše me neobična svjetla u daljini!) neprimjetna neuočljiva strančeva zjena probada tminu usamljena skitača

Sonetni vijenac treći ili Jablanski

Zanimljivo je, uistinu, promatrati doživljaj susreta ljudi sa zvukom svoga koraka, recimo – TUP. Kad vam netko kaže o njegovu postojanju, čudite se tom, vama bespredmetnomu, isticanju zvuka gibanja koji materijalno egzistira kao slušni TUP, a zapravo je vječita sjena vaših tek zamišljenih namjera. Smiješna vam je kombinacija vlastitih glasova kad oponašate svoje pokretanje. I iskreno se čudite. A stvarno je čudno kako se čitav život stupa, tupka, cupka, poskakuje, trči, klipsa, vuče ili gmili – a kako taj čitav život, unatoč najraznovrsnijim umnim i fizičkim koracima, i dalje ostaje varljivom površinom svakodnevlja. Promjena biva samo kad se neobično ide, a danas i neobično nosi mirise iznošenosti. Biti tolerantan prema iznošenom – može samo čovjek koji ljubi; samo on može njegovati svoju promjenjivost u starosti novoga svijeta. Zato treba koračati srcem.

Zorom cvatu ljiljani, Al' ja ih se ne sjećam... ja sam ruža od stakla, ja sam ruža od stakla Razbijena, o, sužanj sam ljubavi iz davna sna.

ZAGRLI ME, LJUBAVI, SAKRIJ ME OD STUDENI NE DAJ MENE ZJENAMA IZGUBLJENA VREMENA ZAGRLI ME NAJJAČE MORE TADA PRESTAT ĆE NEBO ĆE ME LJUBITI SVILA SNA PREKRITI

Eho taj traje, traje… Potpuno prožet sam spomenom tim. Djevojčica bivša za mene ne haje - propadne plavo sunce u dim. Nisi ti jedina, prošlosti moja, nehajnost sijala poljima bitka. Sunčana sjećanja, modra, bez broja, umru na dnu jezera plitka. Nije to jezero iz naših snova, plivaju njime nestali sati. Ja sam odrastao i ti si nova, i nitko nam neće plavo dati, plavo od sunca u pjesmi jednoj… Rađa se mjesec u svjetlosti čednoj.

Satkana od neba suprotna od tmuša Riječ je dah i govor Modra nježna čežnja blistava ko rijeka Riječ je svjetla lovor, riječ je duše govor

Kad otvorim knjigu zvjezdano me gledaš Kad otvoriš dušu tminama me ne daš Priči iz dubine Dah nikad ne mine Priče iz dubine Nose tvoje ime, nose tvoje ime... Tminama me ne daš.

U bezglasnoj tmini čežnjom dišu zvijezde u nama i padaju u vrtlogu nijemom sjene bez snova i lica… &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;…pa ipak, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;silno želim &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;poljski cvijet u kosi. Il’ da kao oblak snivam na grudima vjetra dok otkos rani &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;miriše&nbsp;&nbsp;– &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;nebeski.

Mirišu snovi od gline vonjem oholih tama. Od hudosti kruha se gine – toj slici je potrebna rama. A mi smo velikositni pioni u ovom svemirskom šahu. Od vatra će ovih proći eoni, a mi ćemo cvjetat po prahu. Zemlja je biće svemira ljudskog što raste u pelin-slici. Zbog nje smo žiće pijeska sudskog, zbog nje smo – zemljanici. Zbog nje se Puškin prozivlje vinom… Izgorena misao tromblonskom minom.

Visine se spuštaju s prvim neodbjeglim &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;tvornicama dima. Netko odozgo skine šešir &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;(trodimenzionalan i neprobavljiv, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;običan poslovni šešir) i pozdravi strašnu zelenu udaljenost ispod vijadukta. ---&nbsp;&nbsp;---&nbsp;---- Nagazio je cvijet.

Nesputane naše grane ovjetrene, izabrane da nam mire ledne rane u bespovrat ucrtane prolistaše novim Svjetlom. Stigne rosa. Jutro netom otvorilo mlada usta. I gle, odasvud voda gusta: ključa vihor naše čežnje – srcohvati, brzodušja – čistoj krvi predat gležnje (dati se bez malodušja) da hodamo kroz mrmore da hodamo u grmove

Radosti moja, pile malo, U nebu što si zapjevalo Pjesmicu modru, zvonku i milu Modru iz očiju prosula svilu Kojom me gledaš nevidljivo Kojom me grliš negrljivo Kojom me braniš nebranjivo Kojom te molim umoljivo Za smijeh tvoj glasan, prasak vedrine, Osmijeh tvoj jasan, časak miline, Modrooka radosti moja A da ti podam izrezak duše I stisak suza što dah mi guše Kucka ko srce bezvremena boja

Ozemljit ću se, mila, i pokrit će me trava, sva modra od bola, od neba sva plava. Orosit ću se, mila,&nbsp;od gorućeg hoda jer ruke su mi vatra, a plamen mi – voda. Preklinjem! Ne grabi vode tako često, ne ispijaj žedno ustašca moja plava! Zar ne znaš, ti mati, da sam JA to mjesto u kom se bezdan skriva, u kome ponor spava? I danas još se priča o dusima po selu, o glasovima plačnim iz umrtvljena vrela, gdje majčina duša u bezruku tijelu tužno crpe vječnost otmicom jezera.

Sluhni nebo, zemljaniče, slučajniče stare priče, iznad nas su vatre s bola otkinute – zvuka mola poznaš li u suncu starom? Nije srebro modrih luna, nije drhtaj ni za žarom nego duša Boga puna

MIRIS LIRE Lirske proze <a href="bookcreator://page/lxxQXaoTRVqVlQlI1xoe-g">Neoljiljanu mjesecu</a> .................................................... <a href="bookcreator://page/5QRa3cOEQemuvKwiWp2Lxg">Plavo čudo</a> ................................................................. <a href="bookcreator://page/j6p6BOtRRXaRZ5-rRG_AGQ">Vihorica</a> ...................................................................... <a href="bookcreator://page/fcFOzGHJQReQ2szDuunu7Q">Misli suza</a> ................................................................... <a href="bookcreator://page/bIRveoq3QZCB4cHy2Ow38w">Koračati srcem</a> .......................................................... <a href="bookcreator://page/rPemBWJdRnu9I7GuYqEzeg">Gejzir radosti</a> ............................................................. <a href="bookcreator://page/kYwMD6gkSS--yG9fgySa3w">Voštanici ili o ptici</a> .....................................................

10 12 16 18 20 22 26

Miris soli i borovine Narančasta pučina na obzorju dragulj ljeskajući. Udišem nebo, ja &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;kradljivica mora. Tisuće plavičastih boja vrije u kaplji mora, tako je sitna, gledaj!

Dragi, gledaj, nosim Ti suton na dlanu, grumen mlade čežnje dragulj ljeskajući!&nbsp;&nbsp;&nbsp; Ti udišeš zrak i u meni samo sebe ljubiš.

Sanja Miloloža Josipova jezična galerija LIRICE Lirske proze, sonetni vijenci, pjesme URL: https://bit.ly/LIRICEsm Vlastito izdanje urednice Glavna urednica: Sanja Miloloža Recenzija: Sanja Bosak Linda Šimunović-Nakić Ilustracije: Iva Miloloža Skladatelj: Marko Jašek Fotografija autorice: Zoran Miloloža Lektura i korektura: Ana-Marija Šipoš Likovno i grafičko oblikovanje, mrežna prilagodba: Sanja Miloloža ISBN 978-953-49804-7-7 Zagreb, kolovoza 2022.

Tada, u skrovitu kutku jedne plave, plave slike, čudo niče iz sunčane kaplje: prvo meka i plaha stabljika, bolna još od svjetla i svijeta, ali ipak čvrsto uvjerena da je dijete zaslužilo da mu se pokaže; zatim se razvija prvi plavi list koji poput paperjasta vilinjeg prsta noćima miluje djetinje čelo. Nakon njega drugi, veći list, svjetliji, plavetniji i još iskreniji, da bi na kraju, na granici zemaljskog i kozmičkog sklada, otvorio modre oči, dublje od svih dubina, taj čudesan neponovljiv cvijet. Kao najfinija svila, kao vrhunska lirska pjesma, predivnih, savršeno oblikovanih latica, i boje, boje sjajne, zračno-plave, nebeske, nebesne, poput najiskrenijih grudi izvora svemira, i još više, još dublje, sve do korijena samih nevidljivo-neshvatnih božanskih voda.

Ljubavi silna za zavičajem, korijenu davnina, zar da se kajem ili ne kajem u želji za ocem sina? Intima je moja, ponešto blijeda, došetala do vrhunca&nbsp;– Anemična mis’o s okusom leda i dvije-tri kriške sunca. Jer bolujem pomalo od svih tih “anti”, svemirski pacifiste! Ako si krotitelj pješčanih santi, ne slušaj žedne Mefiste. U pustinji suhoj, žita ti vlat, utrni taj suludi rat!

Ne znaš huči li to sjevernjak s Medvednice sjetno Ili jetko Prošla je badnja noć I ona božićna I novogodišnja Na okretištu tramvaja, Zapadna remiza Ljubljanica Netko Nije udušio stihova o ovcama I pastirici Netko na Ljubljanici nije ljubio smreke

Balada o zaklanim smrekama

školski list Čarobna frula, autorski portal Josipova jezična galerija i službeni portal Društva profesora hrvatskoga jezika. Sva tri portala dizajnirao je i informatički održava njezin sin Hrvoje Miloloža. U petnaestak mjeseci objavila je više od pedeset elektroničkih knjiga koje su sve besplatno dostupne na njezinim portalima, među kojima i trojezični zbornik Sunčano inje pjesnikinje uz 100. obljetnicu rođenja Vesne Parun te izbor iz dječje poezije Svena Adama Ewina Povedi me za ruku, dida (51 pjesma). Lirice objavljuje nakon spomen-zbirke (s Ivom Miloložom) Aorte neba. Objavila je još zbirčicu Stihovi u izdanju DPHJ-a, a na JJG-u Mjesne priče, sonetni vijenac Trinaesti i zbirku pjesama za djecu, mlade i sve koji se tako osjećaju Svevidljiva Iva. Inače je objavila i autorski sudjelovala u pedesetak izdanja posvećenih poučavanju hrvatskoga jezika (Hrvatski jezik, Hrvatski ja volim, Govori hrvatski, Josipova gramatiljka za 5. razred, Hrvatske jezične niti). Autorica je i zabavno-poučne kartaške igre ZBUNILICA, dar sinu Luki za 9. rođendan. Trostruka je dobitnica MZO-ove nagrade za najuspješnijega odgojno-obrazovnoga djelatnika, a njezina ju je škola OŠ Jure Kaštelana predložila i za Godišnju nagradu Ivana Filipovića 2021.

U spomen na preminulu kćer u suradnji sa Školom primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb organizirala je Ivinu retrospektivnu, treću samostalnu izložbu pod naslovom Aorta neba od 13. 4. do 13. 5. 2022., te je, prema Ivinoj želji, pokrenut memorijalni nagradni natječaj za učenike ŠPUD-a Zagreb. Uz dvogodišnjicu kćerine smrti 13. kolovoza 2022. objavljuje, prema Ivinim rukopisnim zapisima u bilježnicama, njezino djelo Spomen tvoga stiha kojemu je dodan dio Trag. Potražite ga.

Utrni taj suludi rat lune izjedeno proljetno srebro. I Mjesec je bezbožnik kad &nbsp;noćima glođe pustinjsko rebro. A gorde horde ovdje harače, kuglasti trbusi Zloga. Spoznat će narod svoje glodače – njemu je rebro od Boga. Pod kavezom kugle pustinje mrtve, to sve su umrle oči. U vječnosti vode – vatrene žrtve i miris vjekovne noći. Ove bi horde više od kruha. Bičuje ego izvornost duha.

Iscrtkanu sliku svijeta Poslušat ćeš dahom svile, Mirisati modrost cvijeta, Ugledati oči mile &nbsp; Uzvjezdane jednog ljeta. Ako tvoje ruke cvile, Ako duša zanovijeta, Ako su prepolovile &nbsp; ruže neba zapaljene tmuše klokot tog kotača ispod voda plave sjene, &nbsp; ucrtat ćeš, sirotice, čeda svoga milo lice na svili u san crtača. &nbsp; &nbsp;

DODIR LIRE Pjesme <a href="bookcreator://page/wpKWHQX4R82zCelCIkWQsg">Ispovijed motiva</a>....................................... <a href="bookcreator://page/q_K4k2CkT8-6w0COHYLwpA">Molitva prijatelju</a> ..................................... <a href="bookcreator://page/UHouVenWSUS6f5D0J6ldDw">Nesanica</a> ................................................... <a href="bookcreator://page/AHau87yOSUyKwukGnbRaYA">Noćni putnik</a> ............................................. <a href="bookcreator://page/a_02uCGmSqqHh3NqaXlRvg">Iz noćnih koraka</a> ....................................... <a href="bookcreator://page/N8RsQxmWSQe4KoLtkprJBA">Ustreptalo</a> ................................................. <a href="bookcreator://page/DoVpZxBGSfKyK0HzagFPUg">Samo sebe</a> ................................................ <a href="bookcreator://page/lplwZJzYS2ytFouZfCe3yg">Pjesnikova duga</a> ....................................... <a href="bookcreator://page/tyfBv1nRRJi_uuvz4LiYAQ">Drvo poslije sunca</a> .................................... <a href="bookcreator://page/cP-n_-ulQa-FMp96np-C8w">Tatina balada</a> ............................................. <a href="bookcreator://page/FASvQkPkQRWRwC6xDiDVEg">Balada o zaklanim smrekama</a> ................. <a href="bookcreator://page/yLActY0dQn-v4Zd8jjHuHg">Otmica jezera</a> ............................................ <a href="bookcreator://page/Cz15BjJ5RImvsNVzoaHUQQ">Let brašnoduha</a> .........................................

106 108 112 113 114 116 117 118 119 120 122 126 128

<a href="bookcreator://page/Ol3RH4kWRHahWK2_oo9xyQ">Majčilište.</a>...................................... <a href="bookcreator://page/LhvIpIJGTdeMxVI9UIrjXA">Do međuneba</a> ............................. <a href="bookcreator://page/y6nkjXXpS-yrhmm32mFW7g">More</a> ............................................ <a href="bookcreator://page/9kVthUETSNCEgWYSSiIhTg">Ne li</a> ............................................. <a href="bookcreator://page/D_ZQlHpZR_SjtzWqh2AnaA">Nad sutonjim livadama</a> ............. <a href="bookcreator://page/tu8jvYRYSIGr4qmbLDriGg">Bez ljiljana</a>................................... <a href="bookcreator://page/qt4jvn5dRPqEfVN8q4N52g">Ako želiš napisati pjesmu</a>......... <a href="bookcreator://page/1Xj1h6EFSRe7qxBIQ_ipoA">Cvjetonoša</a> ................................ <a href="bookcreator://page/qPGv3pxaR9u2C9RcairCDg">O, moji soneti</a> .......................... <a href="bookcreator://page/U_s25lyuSgyJV08TZ505qA">Suzanin zvonin.</a>........................ <a href="bookcreator://page/BUElOC4MQ6ead8QkluN_ag">Nebeski</a> .................................... <a href="bookcreator://page/Xe2UXwxcSR-3u-HMlTa7ug">Diše</a> ........................................... <a href="bookcreator://page/YEZljYOMTFqjre9IZ7v-Aw">Al' pod kamenom</a> ....................

130 132 134 135 136 138 140 141 142 143 144 145 146

Eto, kako sati studen-vjetrom teknu sve se više vraćaš slikama iz Trnja i djetinjstvu koje sjajnu sliku steknu što zbog crnog jutra ne postaje crnja, nego sja ljepotom, kako stari reknu, mudrosti se klanjaj, rečenico krnja, kao da te život odraslošću zveknu haljina od svile postat će ti prnja ako se ne sjetiš svojih početaka, ako se ne sjetiš da si dijete bio, ako ne znaš gdje je ptić si gnijezdo svio. Korijeni su tvoje sreće začetaka usred školskih dana, divno davno vrijeme... Lumin tako svijetli, gori slano sjeme.

Zato Te molim, Dopusti mi i u svijetu biti blizu Tvojega svjetla Uz Tvoje žive vode Da ne zaboravim snagu molitve. Oprosti mi sve moje tmine I svjetovne nespretnosti. Osnaži mi vjeru Da se radujem molitvama I da, izričući ih makar i nijemo, pomognem dušama Koje su ih najpotrebnije. Jer iako su komadići mene zatamnjeni svijetom, Ti svijetliš U mojim prstima, Prsima i kostima Ti svijetliš

U magličastim vrpcama duše Sluškinje svoje Koja uči biti malenom. Koja uči biti iskrom u zatamnjenom svijetu Koji još nije naučio mudrost ljestava, ljiljana i dobra Od kamena do amena. Kako je volja Tvoja Tako je duša moja Satkana Tobom do spokoja.

Tanana topola ehom diše u granama Tvoje lice skriva. Al’ mu prkosim – ne ljubim te više. Rasteš, odrasteš i postaneš kriva. Možda ja griješim što se ne borim, možda ja griješim što nisi prava. Al’ tek kad se Uri sav pokorim bit ćeš&nbsp;mi san i bit ćeš mi java. Elan mi gasne. Da se borim? Vrišti u meni neispisan stih. Ja doista negdje iznutra gorim i želim sanjati dalje od svih. To zvuci djetinjstva u meni sjaje. Eho taj traje, traje…

Mi se, opterećeni svakodnevicom, ne možemo jutrom sjetiti sna djeteta-sebe iz dubinskih trenutaka sutonje, večernje zore; zato ponekad, nezadovoljni i nijemi, bolno odlazimo običnim sivim putanjama, proklinjući ih što su tako naše, a ne vidimo čudesno modro – oko sebe i u sebi. Ali vjerujte, ništa nije tako lijepo i dobro kao stvaralačko iščekivanje onog jutra koje će nas pred silnim Bogom – djetetom predstaviti.

Sonetni su vijenci prožeti osjećajem pritajene tuge, no nema očaja, nema bespomoćnoga prepuštanja vjetrovnim valovima ili olujnim plimama tuge. Oni su zanesenost životnim tijekovima iz kojih autorica crpi zaraznu životnu energiju. Dodir lire čini treći dio ove knjige, sastavljen od 39 lirskih pjesama, lirskih sličica, koje mogu biti dio svačijega života. Svaka je od tih pjesama, mogli bismo reći, lapidarna jer sažima put do vlastite nutrine hrabro zalazeći u labirinte duše. Gledajući kroz lupu slikovitosti, metaforičnosti, možemo samo ostati zadivljeni snažnom životnom jekom, uvijek u nekom izmijenjenom obliku a koja optimistično uvodi u nove životne sfere s jasnom porukom koju nalazimo u stihovima pjesme „Bolje“ u kojoj nam sama Ivina prisutnost izriče riječi: „…sve će biti dobro…“. Koliko je Sanja Miloloža širokih interesa, vidimo i iz četvrtoga dijela ove knjige, iz devet uglazbljenih pjesama pod nazivom Glazba versa, koje su posvećene kćeri Ivi, pjesniku Juri Kaštelanu i općenito životnim izazovima. U suzvučju tona i riječi ovih dirljivih versa lako možemo uploviti u Ivinu i Jurinu sudbinu. Ti uglazbljeni stihovi sinestezija su svih naših čula. Riječima oslikano platno života glazbom budi sjećanja i potiče nas da pogledamo u vlastito zrcalo osjetila.

Nado, Lado! Jure tiho pjesmom reknu crtajuć obitelj stihom traje dulje lumin kao zvijezda dah što ne poreknu kamen svog Zakučca, maslinovo ulje i Cetinu svoju, glas što svud odjeknu, jablane u buri, hladnovrele vrulje, izvor sna u domu, miris ih zateknu I zaustavljeni začuđeno bulje u zrcalni odraz svoga svijeta davnog Ima li na svijetu ičega još važnog, važnijeg od danā svog oblikovanja? Minula, o koja, pričanja i stanja! San će pjesmom teći od sjećanja modrih – U snu ljubavlju te, javo mala, bodrih.

Vrlet duha iznad drača Prozir-duša u svom letu Trinaesti je. Bol sve jača. Mojem zašto baš djetetu? &nbsp; Je li neka grešna mrača Ugledala pravdu svetu? Popij čaj od komorača, Nek te niti sna zapletu &nbsp; Nek te riješe duše briga Zvjezdice iz naših knjiga Koje krase naša neba! &nbsp; Ivin osmijeh da te prati Milo dijete da se vrati… Anemonu majka treba.

A znam, na mostovima se nalazi istočnik radosti, gejzir eseja koji ću jednom sigurno napisati. U spomen Antunu Barcu.

Hranim se, malena, nebom ovim, gladna sitnica sam, tjeskobom zrela. Al’ sve dok s pjesmom ne otplovim lopoč-sagom od stiha vrela, nećeš se sjetiti da sam tvoj bio. Ja zato moram prajezeru reći&nbsp;&nbsp; da samo dječak u plovidbi smion biser je dušom mogao prijeći njegovu tamnu vodu sjajnu, njegov duboki stari bezdan. I još mu moram povjeriti tajnu o malenima&nbsp;što ljubljahu dan… Ljubav i bezdanu hoda po dnu. Robujem dahu, svjetlu i snu.

Doviđenja, mila moja, doviđenja! Neminule me oči Tvoje prate, a snoviđenja koja šalješ, snoviđenja, vraćaju mi rijetke naše sate.

Doviđenja, mila moja, doviđenja, ta znam da čekaš susret naš nad svijetom, a priviđenja koja šalješ, priviđenja, odijevaju mi zimne misli ljetom. Doviđenja, mila moja, doviđenja, do međuneba gdje ćemo se sresti, a krozviđenja, hitra svjetska krozviđenja - u kočiju za Bezdan-dan će sjesti.

Prebjeg pod ponorom pjesmu piše, dijete pod ponorom spava. Strmi vrhunac krošnja zanjiše vjetrom od sunca plava. Popet ću se na sve vrhunce i zelene trešnje ja ću ti krasti, i skinut ću za te plavo sunce – mi ćemo zajedno rasti. A kada ugledamo nijeme oči u gluhoj vodi bez imena jedan će od nas kraj drugog proći u rastanku prije vremena. To što ti oči beskrajem sjaje elegičnu mračnu noć mi daje.

Nestani, budi moj izgon i moja asimptota, sagriješi, oprosti, i pusti da me proždru gibljive ruke crnih vihora! Ma... ne slušaj što ti pričam. Ja to samo hoću da se prisjetiš nekih starih stihova koje sam Ti izdušila, nekih starih duga koje sam ti osrcila, nekih starih dodira koje sam razodjenula. Obamrijeh s ovom kišom. Hladno mi je od nje, Tebe i noći. Raspuštam zato svoje treptaje, oblačim nove oblake i putujem... Možda se više ne vidimo. Možda isuviše boli tvoja žućkasta put, možda još nisi spreman&nbsp;za obitelj plavih narcisa… otkuda ti modre oči? Pomodrjela je moja slika, od valovlja crnih vihora, od krika u gavranovu oku, od bezdušja obzora koji sam smatrala Tvojim... Brižno se pakiram, omatajući srneće srce u vuneni šal, hineći ljetni neslučaj dok me raznose raznodni. Moj je put na zrnatoj polusvjetlećoj pruzi.

u oku oluje bjesnilu struje u srcu krvava vihora tuk-tuk tuk-tuk u žilama studeni mrazne ledeni i tmuše žutih očiju u trombima straha u moždanoj vrućici istkanoj bolom nepodnošljivim i boli nepodnošljivijom (Proći će oluja, sve jednom prođe. Ti ostaješ, Djetešce. Svijetla poput neba što stanuje u tvojim živim očima, svijetla poput neba u kojem živa mrtvo stanuješ i gledaš me…)

Ustreptalo diše grad svjetlošću neona Čujem… šume kapi fontane na trgu. Ovo je predvečerje polumraka u grudima neba – on nije težak! Srcem klize kapi fontane na trgu i šume, šume razdragano.

Trinaesti je. Cvrkut ptica radost pjevom razliježe. Sunce blista. Od tvoga lica u meni se naježe živci svi i ruho duše pa me ptice male guše jer su bolno nevine i ne znaju moje Ive

Kad se to dogodilo da se srce razbilo Kao ruža od stakla, kao ruža od stakla? Kad je moć ta istekla poljubaca mladosti, čežnji mojih radosti? Kao ruža od stakla, kao ruža od stakla Razbijen sam, o, sužanj sam ljubavi iz davna sna.

U duhu su trebale sjat livade čežnje moje da iznikne sunovrat i zaiskre rosne boje. Al’ Tebe još nema, Modrokosi. Sinak nam procvjetava – i sunovrat kišu nosi… Spaljeno djetinjstvo spava. Znaš li uopće, daleki moj, što se pod sutonom krije? Na hrvatskom nebu kuglasti roj i requiem koji se smije. Kako da oči nam pjevaju sjajem, ljubavi silna za zavičajem?

vratite nam radost nevine mašte i o... o... oprost opraštamo... li... oprostite... i... te... za grčeve čemera krv moždana kap po kap u ranjene žile neba krikove u sljepoočnicama rađa se nova zemlja novo nebo nove duše samo volite iskreno i kuckat će radosno svemir u žilama neba

Majčice, izliječi mi srce raspeto boli silnom... doživjela Ti si trenutak i raspeto srce za sinom. &nbsp; Majčice, izliječi mi dušu nad ponornom suzom raspetu... doživjela Ti si trenutak te groze neznane svijetu &nbsp; kad raspeše Ljubav samu, jedinca Tvog, živoga Boga, kad raspeše čisto Dobro zavedenici od Zloga! &nbsp; Majčice, izliječi mi pluća da disati konačno mogu, doživjela Ti si trenutak uzdignuta milomu Bogu &nbsp; da vidiš Sina svog opet! A ja ovdje živujem sama bez djeteta modrooka i katkad me prekriva tama

Vraćam se. Stajem. Ostajem novim. Srebrni sanduk s neba je pao samo zato da JA ga ulovim, ja bez topole, ja odrastao. Sjednem na obalu tamnog prajezera, izgorjelom nadom zanesen i sam. Ptica iz sjećanja, garava pera, iz kljuna me baci u magičan plam. Potresen podignem izgorjelu nadu na krilo naše divovske ptice. I otimam sjećanju topolu mladu, djevojčici radosno ljubim lice. Tvoje odrastanje mjesec mi rani. Ostajem ponornik, uvijek po strani.

Kad otvorim knjigu zvjezdano me gledaš Kad otvoriš dušu tminama me ne daš Priči iz dubine Dah nikad ne mine Priče iz dubine Nose tvoje ime, nose tvoje ime...

Satkana od svjetla suprotstavljena mraku Daješ novo nebo Satkana od bola Modronosno laku daješ dušu svoju, daješ dušu svoju

Esej djevojčici jezera žednoj okružen vodom u sanduku šuti. Ja u daljini sam nepreglednoj i tek drago jutro sluti da plavo je sunce snoviđeno. Ja sanjam, Sve ja to sanjam. Zviježđe je stiha priviđeno jednim Danas kojem se klanjam zbog tebe. I san je zbog tebe. I sanduk s pjesmom i kopčom od srebra, s prebjegom čudnim od samog&nbsp;sebe, pjesnikom ponora i Tvoga sebra koji Ti pruža dušu, svoj sanduk, leptire i lopoča struk.

U snu ljubavlju te, javo mala, bodrih vratit se u dane svoga osnovnjaka. Pedeset je ljeta, godina dobrih, pedeset naraštaja naših je đaka koji se posvuda, svojih lica gordih, jablanski potrude biti srca jaka i ne pustit' zbilji da se njom rasrdih i&nbsp;ne zaboravit malo svjetlo znaka, pravi put u život, vodilja ko jablan što se gord u noći zvjezdicom zanese što sunce biti želi, što rađat hoće dan pa kad prah od iskre s grana svojih strese, ostaje u svima samo jedna želja... Odakle dolaze riječi&nbsp;prijatelja? &nbsp;

Anemonu majka treba Utješiti tko ju može? Bože mili! Mili Bože! Sati vrište sve do neba! &nbsp; Žrtvujući svoga sebra Dok se čemer-treni množe, Nećeš li se, sav od srebra, Ukazati, o, moj Bože, &nbsp; Kao lumin moje duše Kada tmuše svijet moj sruše… Grešna mrača laž je gola! &nbsp; Jure jednom mudro reče Ispod zvijezda život teče… Melem-milost modra mola. &nbsp;

I dok će visine brujati pitanje: &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Razmrvljena sjena mjeseca? Tat na azurnom pastuhu? mi ćemo im, razdragano, s lahorom na vršcima modrih kosa, pružati radosne ruke, nikle u zračno-modroj čaški naše plavetne umjetnosti.

Ljeta sto u sjećanju Zvjezdan prah u luminu jablan ti, moj pjesniče, još gnijezdi se uz Cetinu.

JURE KUD SE ŽURE KAKO RADE I ŠTO BIVAJU KAKVIM SVIJETOM SJETNIM SNIVAJU JURE KUD SE ŽURE KAKO MISLE I ŠTO BIVAJU KAKVU BOL OD NEBA SKRIVAJU UGASLI BEZ LJUBAVI

Ures duha dan je, dah žive kulture, sve što biva umom nerješivo sivo: poteškoće crne, muke i &nbsp;torture, osunčanim danom bljesne srebro živo kao zrcalište iznad jave šture bajkorasti svjetla, mala tužna ivo! Vrbaste nam ruke nadrasle strukture čistog modrog svjetla, što je ondje snivo &nbsp; dječak ispod mosta, u snu djevojčica, sestra i brat dragi, prepuni veselja što crtahu nebom oblake ovčica &nbsp; i pjevahu sretni brojalice mile što su glavice im u školi zapamtile Radosnim nagnućem naših učitelja.

Bacio U mreži S deklaracijom Iz uzgoja Nečijeg znoja U glib, U potok, U blato ljudskog gnoja Huči sjevernjak s Medvednice &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;sjetnojetkoljutkogrko Čovjek smreka nije ljubio &nbsp;Čovjek ih je ubio.

o mader, ne čini si to, ja te volim, sve će biti dobro, rekao je Martin, sve će biti dobro, mader ja sam mrtva ali ipak živa ne zvala se ja tvoja Iva raduj se, mader, ljubi mi oca i braću, čuvaj Omija, raduj se, mader, jer ti to zemaljski možeš, ja tek iz daljine priča iz dubine, ne mogu više dotaknuti te ali mogu te voljeti i iz groba i s neba jer ja sam mrtva živa i bolje da sam mrtva živa nego živa mrtva

Ako me ikada budu pitali što mi to divlje oblake donosi, reći ću samo da nisam tamo gdje sunce živi. &nbsp; Ako me ikada budu pitali gdje su ti koji su anđeli postali, reći ću samo da krivo znamo gdje ljiljani cvatu.

U kamenu nema neba Al' pod njime Oči zvijezda Modrom svilom žive. Zvjezdan traže, Tihi druže, Pod kamenom, Bezvremenom, Nebo moje čeka.

Za vedrim se nebom nakrivi mjesec, Oazom se pustinje časte: Requiemi nad zgarištem esse, Adieu proljetne laste! Nama misli urodiše sjajem, U duhu su trebale sjat. Ljubavi silna za zavičajem, Utrni taj suludi rat. Bičuje ego izvornost duha Arijom žive sline Vrh Vincentova mrtva uha. Ideja ne blista nad ugaslim sinom, Mirišu snovi od gline… Izgorena misao tromblonskom minom.

Izgorena misao tromblonskom minom oazu opusti moju. Sad već i pjesnik strepi nad sinom, nad ocem sina u boju. Iz mašte, mili, kristalna ruža na ovom drvenom stolu ženi vojnika utjehu pruža u njezinu stvarnom bolu. No što mi je jedan cvjetić iz snova, oblik pod lirskim skutom, kada je čežnja zauvijek nova, a kroči sve istim putom?! Taj put mi kišne misli donese. Za vedrim se nebom nakrivi mjesec.

Sonetni vijenac četvrti ili Nebesni

Protrčati kroz vjetrored mladih breza, sklopiti dušu u molitvu osvijetliti silnu žudnju pjesme unoćnog zagrljaja, prstima magle otkopati mjesec iz blatnih krovova straha, srcem opravdati &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;neslučaj &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;slučajnika nas… Želim te sanjati.

(mojoj neprežaljenoj prijateljici Suzani Plevnik)

O mudrosti da se i nismo pitali Uz tebe mi bismo i nebo čitali Svijećo ko cvijetak na rascvalim granama, Jedina, rijetka međ svim Suzanama! Sjećam se osmijeha topla tvoga Bistra ti pogleda zvjezdanoga Svijetla ko ptica na zelenim granama Jedina Suza međ svim Suzanama Energijo čista, potporo, snago Biće nam svima iskreno drago: Mirisni lumin u tamnim stranama Naša Suzana međ svim Suzanama Zašto te, mila, sad moram napisati? Misliti bez tebe? Kako? Disati?

Arijom žive sline rikat će opera noći akorde kuglaste tmine pod crnom kokardom noći. Modrokosi, cestom daleki, ne pripadaš ludilu kruha. Bakho u vama, vi trbusi meki, past će u usta suha. Sad još vam bludnik zamamno svira sa svog zemljaoskog svoda… Al’ iako misao stvarno iz hira civilizacije roda pjevat će, skromna ruha, vrh Vincentova mrtva uha.

Zdenac kad z'grne Izgubljene srne Tvoga tijela sitnog Dan ili noć Živ je ili pluta Hladni gladni vrtlog &nbsp;(Jer istinu tražismo, i Potjeh bje u nama)

GDJE LI JE UTJEHA ZA JEDNOG POTJEHA KAD NISI SRETAN IAKO SI U PRAVU TA BIJESNA ISTINA GORI SA SVETIŠTA JER NISI MUDAR IAKO IMAŠ GLAVU!

Ja bih mogla biser-suzom Gosta tvoga dati Njemu Emotivnom da rinfuzom, Svašta svega ni u čemu, &nbsp; U središtu prepletenom Žića tvoga glavnu temu Oslikam tek bojom snenom: Ništa čega i u svemu &nbsp; Svašta, ništa, išta kako Mader tvoja tek bi znala Kad je tako naopako &nbsp; Red preskakat nježnu dobu, Tijelo tvoje sad u grobu, Anemono moja mala. &nbsp;

Sonetni vijenac prvi ili Sebarni

Kada nam se učenici baš odrasti žure, ne možemo uvijek pravi lumin dati ko što nam ga dao školski pjesnik Jure, toliko je toga što moramo znati. Nije čovjek svaki za kandidature niti znalac svaki uvijek srce shvati, katkad kao gnjurci savjesti zagnjure ne misleći da će srce zatrebati. A vrlo je bitno što nas učka naša učila ko djecu toplim smiješkom blažeć: Neka te tek ljudskost u žiću zanaša, ljubavi se odaj, dosljedno ju tražeć. Al' zaborav je težak, mnogi samo jure, A ne čuju drhtaj&nbsp;preoprezne ure.

Čujete li kako sjetuje stijenje tek u šutnji &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;već isteklih vjetrova - kad prođe &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;dob za jato &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;i gnijezdo pa ostanu &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;dva nejaka krila &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;i nijemi kljun u hridinskoj tihlosti nepregleda &nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;----&nbsp;&nbsp;----&nbsp;&nbsp;&nbsp;---- &nbsp; tad… … čujete li kako kamen… … da diše?!

U kamenu nema neba Al' pod njime Al' pod njime Moje nebo spava. U kamenu nema neba Al' pod njime Svijetlo nebo Modre svile diše.

U kamenu riječi slijepe, Al' pod njime Al' pod njime Cijelo nebo vide.

Jedna je posebna svijeća dogorijevala, čudno, poput svake druge obične svijeće. Topila se, goreći raznim plamenovima u raznim bojama, s vremena na vrijeme mislila o svojoj prolaznosti i tiho pjevušila svoju samotnost.&nbsp;Ta je svijeća bila posebna možda zbog svijećnjaka u kojem je odrasla (nikad nije mogla odrediti kojem razdoblju povijesti umjetnosti pripada njen svijećnjak, ali bila je silno uvjerena kako je on umjetničko djelo nekog mudrog starog majstora koji se, no dobro, možda i poslužio prstima mladog i ambicioznog kalfe…), a možda je ipak sve to bilo u njoj, u njezinu voštanu srcu koje je izgaralo neminovno, ali prkosno lijepo. Ptica je, plaha ali željna ljubavi, jednog dana odlučila pjevati toj posebnoj svijeći koja je u to vrijeme bila prebačena u moderan aluminijski svijećnjak (jer u životu takvih svijeća moralna i časna obveza bijaše gorjeti godinu dana izvan domaćih svijećnjaka).

Jasno draču činit ružom Samo Onaj s Neba može. Bože mili! Mili Bože! Kakvu patnju mojom dušom &nbsp; Prekrajaš nad zemnim svodom Bolni mači kad se množe I nad svodom i pod vodom Prepropusne moje kože… &nbsp; Reci, mader, kako ti to Sve u Njeg'vo Ime Sveto Vjere tako imaš malo? &nbsp; Ne pitaj se zorom Božjom! Zar bi umlje Boga znalo, ele, mader, mišlju užom?

Sonetni vijenac drugi ili Ratnopustinjski

Radosnim nagnućem naših učitelja odrast ćete, djeco, gledajući zvijezde dotičući nebo ustreptalih želja što vam se u srcu neprestance gnijezde. Niti srebra tad će mjesečeva švelja ušiti u snove pegaza što jezde i za tren će, možda, srebrnasta halja, zrcaleći čežnju modreći njom brazde samotničkih sata, slučajno i živo, samo pasti na vas. Kad bi propitkivo starac jablan pute sreće&nbsp;činitelja, zar bi mog'o čuti drukčije od školskih melodija davnih, uspomena slatkih... I, gle, eto, najvjernijih pratitelja.

Pogled mi puca Na aortu neba Iznad glave mi I postajem zeba Nad slikom od srebra u koju ulaziš

DA MILA JE BILA SVA MODRA SVILA OSMIJEH I RADOST NEDUŽNA MLADOST

I JEDINO SAD ŠTO MI STVARNO TREBA JEDINO SAD ŠTO MI STVARNO TREBA JEDINO SAD ŠTO MI STVARNO TREBA AORTA NEBA, AORTA NEBA…

MILA JE BILA SLIKAR OD KRILA SREBRNE RIJEKE ISKRE DALEKE I SIĆUŠNA ZEBA NA PLATNU NEBA

Naj, naj, na, na, naj! Nuj, nuj, nu, nu, nuj!

"Nošen morem nosio si more ljubavi", gonjen vjetrom jablanima duše zacrtao si nebo. Nošen svjetlom gasio si žeđ potamnjelih, Gojen iskrom nevjestu si bijelu zarobio u pjesmu.

TUTANJ IL'&nbsp;PRAPORCI U ŽILAMA JABLANA, GENIUS LOCI – ZAKUČAC DAHOM, TUTANJ IL' PRAPORCI U SJENAMA VREMENA GENIUS LOCI – PJESNIK NAD PRAHOM.

Jure Kaštelan – pjesnik il' jablan, Jure Kaštelan – u buru utkan, Jure Kaštelan – i pjesnik i jablan...

&nbsp;Kraj uličnih lampi mrakom boli nebo &nbsp;Grm mi prošaputa čeznutljiv zri-zri stih &nbsp;i kad žedno popih mjesečevo srebro &nbsp;ti drsko dolutaš izmeđ’ zvijezda svih. &nbsp;Trudim se da korak ne zvoni u noći grmovitom pjesmom… već žudim tražeć’ hir. Pokušavam ipak uteć’ toj samoći ko što s patnjom ranom srca tone mir.

Koraci su sasvim obični udarci, neravnomjerni u nemiru mnogociljnosti i ponovljenu izazovu varljive površine koju zovu životom svakodnevnim. To je, unatoč izvanredno senzibilnim stremljenjima, neobičan dio svakog osobnoga zvukovlja… Jutro je. – TUP, TUP. TUP. Podne je. – TUP. TUP, TUP. Suton je.&nbsp;– TUP. TUP. TUP. Noć je. – TUP, TUP, TUP… Koračati znači ići, a ići ne znači stići. Svi ipak stupaju, svatko sa svojim TUP, TUP. Koračati znači i gledati, a gledati ne znači sagledati. Svi ipak gledaju, svatko iz svoga TUP, TUP.

Ideja ne blista nad ugaslim sinom il izbjegom tjeskobnica. Ratna je mis’o zabodena klinom u rane izbjeglica. Ognjišta mnoga izgubiše plamen, vjekovni krijes jutra. Danas je jučer opržilo znamen mrtve pustinje Sutra. Kristalna ružo, vojniče mili, ti nebo mog snoviđenja! Gdje su ratni sanjači bili u borbi za otkrovenja? Al’ vjera se ori uz nutrine. Mirišu snovi od gline.

Ja, tvoj vjerni sebar na dnu, otmičar zvjezdanosrebrna stiha jecam nad suncem plavim u snu, nad topolom čija su gnijezda sad tiha. Ja, tvoj modri dječak bez glasa, urličem nebu, vrištim nad snom. To nijemi se pjesnik bezdanom glasa i dozivlje ljubav u bezdanu tom. Prajezero šuti. Ptica nam sleti u djetinjstvo nečije tuđe. A ja, ludo dijete, nijemo prijetim odrastanjem vikat još luđe, da me se crveno vrijeme okani u vrtlogu kretnji, u rani.

Gledaj kako sviraju još neizrečene molitve u krošnjama &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;kiša baladari &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;jablan bugari, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;moj Stari. Njišu se kaplje otužnoga jutra &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;kiša baladari &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;jablan bugari, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;moj Stari.

i modrine njenih iskra i vedrine njena smijeha ni matere koja iska izmeđ crnih grobnih lijeha očiju od plava svjetla... O, Djetešce neumrlo! O, Dijete neprežaljeno! Snago moja usred svijeta! Trinaesti je. Cvrkut ptica. A u meni sumaglica.

I nudim svoje duše Tebi, O Gospode, O kojemu je pater Duda tako zanosno i milo kazivao, Za ljubav vječnu Za put, istinu i život. Kako je volja Tvoja Tako je duša moja Satkana Tobom do spokoja. Molim Te Da svim našim pokojnima, Prijatelju, Osvijetliš puta do Sebe. Ništa Tebi nije nemoguće. Ni ozdravljenje tijela Ni osvjetljenje duše Ni poziva mrtva u živa. Kako je volja Tvoja Tako je duša moja Satkana Tobom do spokoja.

Jablanski baš pjesnik bijaše naš Jure. Grmečci često zlobom u jablane zure pa se čudom čude nebu, lude lude duše sitne, male, mrakorasne hude koje svuda samo nos taj svoj zature, a uznos im dale tuđe recepture pa se ludom lude svijetu, zalud gude jer su duše pijeska, i pustinjom blude. A naši su dragi učitelji stari davali nam lumin kao dar za staze koraka da naših sjene ne pregaze usred mnoštva sata te hodačke ture razlikovat'&nbsp;vrijednost zrcala i stvari: Ures duha dan je, dah žive kulture.

"Nošen morem nosio si more ljubavi", gonjen vjetrom jablanima duše zacrtao si nebo. Nošen svjetlom gasio si žeđ potamnjelih, Gojen iskrom nevjestu si bijelu zarobio u pjesmu.

TUTANJ IL'&nbsp;PRAPORCI U PJENAMA VREMENA GENIUS LOCI – STIHOVI BURE TUTANJ IL'&nbsp;PRAPORCI OD SNOVA I KAMENA GENIUS LOCI – I NAŠ JURE...

I gle, eto najvjernijih pratitelja, uraslih u cijelo odraslo vam biće Uspomena val će sa slikom prijatelja osvijetliti&nbsp;ko lumin cestu i sve žiće. Ko bosiljak dječaku što brod od drva djelja i u vjedru moru Dubrovniku prić' će, ostat će u nama mirisi nedjelja i vesele zgode, male školske priče, dosjetke i šale, smijeh i zagrljaji, sitne dječje svađe, učenje kulture, radosni i važni mali ostvaraji koji čine bitnim sve što čini dijete... O, budite djeca, sati baš prolete... Kada&nbsp;nam se učenici odrasti baš žure.

onda nam je potrebno golim rukama izraditi drvenu kočiju pa da, vozeći se njome kroz žitna polja, uočimo dah onog jutarnjeg vjetra koji i noćima postoji u krupnom klasju, i čeka duše da ih okupa svojom mirišljavošću.

Robujem dahu, svjetlu i snu, modrini djetinjstva, jezernoj vodi, i suncu plavu u polusnu koje mi ovu misao plodi. Mnogi se čovjek brani od žala o koji se lome krvavi vali. U srebrni sanduk sudba je pala, a modri dječaci zvijezdu su dali crvenoj vodi, san joj darovali. Prebjezi, sebri, unoćne suze, koraci mraka, crveni vali, kradljivci našeg djetinjstva sad puze ogoljelim krikom svemirom ovim… Vraćam se. Stajem. Ostajem novim.

izvan njenih očiju ništa nema smisla pa mi danas duša se od besmisla stisla gledajući listiće raspupala stabla sunašce kroz oblake i smijeh zloga diabla što se ceriš, čupavče, ne bojim se bola što se pleteš, pauče, nisam od tvog stola ni mrvice uzela, a bome niti budem blagoslov milosrdan pjevat ću svim ljudem

JURE KUD SE ŽURE KAKO RADE I ŠTO BIVAJU KAKVIM MOREM GORKIM PLIVAJU JURE KUD SE ŽURE KAKO MISLE I ŠTO BIVAJU KAKVIM SVIJETOM SJETNIM SNIVAJU UGASLI BEZ LJUBAVI

Lice ti u kamenu leti dah nad Cetinu zvijezde sve, moj pjesniče, još gnijezde se na Mosoru. Srce ti u plamenu zvjezdan prah u luminu duša ti, moj pjesniče, još gnijezdi se na Mosoru.

Kroz otvoren prozor mirišu zatvorena vrata. Odore rasanjanih viteza, prebačene preko rđavih sedala na plećima crnih konja – spominju se… Preda mnom je noć, gusta kao nafta, bezoblika, neviteška, moderna, bezdušna, nepjesnička noć. Suze očima čuvaju budnost. Čini se – odore plaču za&nbsp;tijelima svojih heroja, plaču i misle suzama minulosti, plaču za čovjekom. Nedostaju nam dobronogi bijeli ati i mirisne princeze duha. Nedostaju nam sestre jablanova, rukohvat oblaka, vijenac neba, cvijet vjetra, prozirni dašci vilinjih usta. Nedostaje nam srebrnih stopa i kristala odluka…, bljesne prva suza. Gdje su naše sunčane vrpce, zlato Puta, vatra hrabrenja, plamen galopa, ruže punokrvne sutonjim zdravonadim prijestoljem Jutra (jer NAS suton ne ubija!), napeti mišići zrenja, svjetlorasti djela, dječaci s narančama i smijehom na usnama, rasplesana radost ispreletena s mladim kestenovim lišćem? zaiskri druga.

Altamirā duša dječjih, živih, modrih... tragovi u snijegu, stope nam u pijesku, lelujavi sati, slušao ih ne bih! Pustio bih neka sniju u odbljesku kameni ko Mosor, surih stijena gordih, cetinski ko odraz sunca koji&nbsp;ljesknu unoseći sjaje tih nebesa modrih, pjenoviti burom fijukom što jeknu... Ima nečeg živog u tom gordom kraju ima mora gora, svih u nijemu sjaju koji tiho bruje postojanje svega &nbsp; I kad naše oči vid iznutra steknu i kad vide dublje&nbsp;i sve ponad njega... Nado, Lado! Jure tiho pjesmom reknu. &nbsp;

Ko leptir crn na latici lopoča ljeska davni otkucaj Velikog sata svak… Da izronim zvijezdu iz ponora? Sva bljeska, al’ diše pomalo čudno – tik-tik-tak. Pograbih blistavu sjenu iz sive vode ushitom ranim… al’ gle! Čudi se mrak! Gladne mi suze osmijehe srebra odvode u hramove krika gdje polipu umire krak. I pitam se samo za koji sam rov predodređen, može li Dante sad ukrasti cvijetu tren; sunca od srebra ko dar od davnina baštinjen. Al’ dijete – ne straši se nestalnih sunca ono, shvaća, jezera su leteć’ kroz sanje svih srdaca plijen i lopoč nam, biser, u radosti vrijeme vraća.

kucka svemirski sok pulsiraju zvijezde u očima djeteta radosno radosno sno viđeno nećemo spaljena djetinjstva mrtvu zemlju mrtvo nebo mrtve duše vratite nam svjetlinu nad jablanom il čempresom il ovjesom zanijemjelih bajkorodilica

i moju radost mrtvi Maruliću modru svilu mekoćom što bi neba poravnala svaku grbu ove grbave krezube starice plamenih kosa što ju Svijetom zovemo crna Judito bijela Vesno modro proljeće poljubi Djetešce

Kiši. Zrnaju se ujednačeno polusvjetla noćne vrpce. Crne se vihori baš u svakom bljesku sićušna zrna zasjenjene mene. Odlučujem kraljevati; dolazim na prijestolje – običan drveni stolac (bez naslonjača), utihla dvorana, minule fanfare u kriku gavranova oka. Nekrunjena običnost zna da u sebi nosi neko tuđe biće snova, satkano od tmastih nakupina bola, grcajući umjetnost, opominjući o dolazećem nesnu i beznoći utonuloj u neki drugi mrak. Raznosni me raznose; ja putujem po zrnatoj polusvjetlećoj pruzi. U svakom zrnu ljeska biserna kap za krvavo rađanje razlomljenih crnih vihora u nekom već nijemom osjetu hlada..&nbsp; Zaželim te raznijeti po bezvremenu, rastočiti po kutovima svjetskog kruga, ubiti te bešćutnom nedozrelom ljubavlju. Zaželim da te nema i da te nikada prokleto ne bude, osluškujući pritom iščekivanje tvog prvog jutra.

Lirice, lirski akvareli autorice Sanje Miloloža, hvalevrijedna je knjiga koja nam donosi četiri dijela iznimne motivske šarolikosti raznorodnih oblika: lirskih proza, sonetnih vijenaca, lirskih pjesama te uglazbljenih versa. Čitanjem Lirica otkrivamo autoričin skriveni svijet, suživljavamo se s njezinim riječima i mislima, osjećamo dah mudrosti života. Autorica komunicira s čitateljem svojim emotivnim i poetskim porukama izniklim iz životnoga iskustva svakodnevnih situacija, svojega dubokog ja, i „samotinjskih trenutaka ljudske duše“ (Plavo čudo). Poetičnost je Lirica za svakoga. Ne samo za one koji se traže u zanosu poezije ili se hrane snagom riječi, niti za one koji plaču u tišini svojih boli. Ona je i za one koji su osakaćeni pjesničkom osjećajnošću, koji traže dokumentarni iskaz, bilo ushit bilo tjeskobu, koji će ih uvijek vraćati u realnost misli i spoznaja, za koje je poetičnost oduvijek samo sladunjavi izvor zabave. Knjiga Lirice ne traži posrednike ni tumače, nalazi sadržaj u vlastitu životu i upravo je to ono što ju čini široko dojmljivom, iskrenom, životnom i svevremenom. Sanjina lirska proza u prvome dijelu knjige Miris lire nastaje u jednom dahu. Spontani su to ispovjedni lirski tekstovi, dojmljivi i puni „osobnoga zvukovlja i senzibilnih stremljenja“ (Koračati srcem) što traže „izvorišta umjetnosti i entuzijazma“ (Gejziri radosti).

Zraka sunca, bonaca... Glatko kao zrcalo more puno mirisa utkano je u taj san. Strijela sna u grudima Titrav raj pod prstima Spomen je na pogled tvoj O, tako bolan, mili moj!

RECI, MILI, GDJE SMO BILI, KRADUĆ SNOVE, KOG SMO LJUBILI? ŠTO SMO PUTEM SVE IZGUBILI? TI SI STRIJELAC SNA AL' BEZ SNOVA JA U MENI SE NIT TA PREKIDA A U TEBI DUŠA ANĐELA NEMA SNA BEZ LJUBAVI

Šaptom što im kaže – žarom činitelja, pjesnička se duša katkad zdušno bori da se usred tame mrakočinitelja iskričava radost djetinjstva otvori Da se bistrim umom dobroučitelja iznjedri put za kojim srce gori i otvore dveri iskrenog veselja koje odraslosti mrlje sveđ pokori Nepomućen laži, istinom do srži, kao mali plamen što ga dijete drži u presvijetloj duši nepovratno sretno spontano i čisto, jako i poletno – zdravi klas do neba,&nbsp;plodno tlo i sjeme... Traži uvijek dobro, poštuj svoje vrijeme.

(Naćulivši uši, snijeg je ušao na krilima neprimjetna vjetra koji svagdanjom ljubavlju korača do tvoga uzglavlja. Ti si snivao svoje nemirne trenutke sna / kojih se nikad ne sjetiš jutrom kad živneš vjeđama /, i nisi prepoznavao snijeg. Nisi vidio uvijek istu pahulju koja…) &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;*&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;* Jedna je posebna ptica oduvijek htjela u previsine. Možda zbog gnijezda koje joj bijaše savijeno na najkvrgavijoj i najnižoj grani stoljetnog hrasta. Djetinja ju je zaigranost jednog trenutka dovodila do čestih lepršanja oko nezgaslih treperavih točkica na valovima neba. Plakala je često, čeznutljivom pjesmom, prefinom za vosak prostih svijeća.

Hej, Ti, koji pratiš negdje iz visina kako mi, još mesni, umujemo neba, siđi jedne noći, kad otopli tmina i daj nam kristal-vode i cvrkute zeba. Hej, Ti, koji čuješ sveduhovnim uhom, i od čežnji kuješ mostove i sate, nije li ti smiješno što gledamo kruhom i što riječi sreću krive adresate? Čovječe, o smrtni, što si pjesme pis’o mudrujuć o modrom i o čežnji tuge, svoju tijelnu smrt si utkao u mis’o o Tinovu suncu u kapima duge. Jer kroz oblak kišni dv’je sunčane pruge duže su od tuge, duže su od tuge.

U tom zanesenom srednjojesenju nije uviđala kako svijeća ne može odjednom primiti sve te zvuke, da ne može odjednom i srasti sa svojim svijećnjakom i osvijetliti nju, malu pticu; da ne može odjednom postati pticom – ako uopće želi postati pticom… I točkice zgasnuše. Utrnuše lampaši nebeski zbog jedne male ptičje nestrpljivosti. Zbog leta u previsine iz preniskoga gnijezda. Svijeća ne mogaše odjednom upaliti sve, oplamtjeti sve ptičje mrakove – a ptica je svijeću previše približavala savjesti svojoj, misleći samo o svojim krilima i svome letu, ne razumijevajući plamtaje koji život znače. Točkice zgasnuše. Zadnji plam svijeće oprži krila cvrkutavoga malog Ikara s Narcisovim srcem. I zabugari ptičica silnom tugom. Sjeverno gnijezdo još uvijek miriše na vosak.

Otkad znam da krijesnice žive tako kratko, divim im se. One su male i beznačajne, sjetne kao mrak na površini noćnih voda, a opet one svijetle i bore se svjetlom svojim! One su hrabre jer traže bezdane… Dok krijesnice traže svoje bezdane, bezdani traže nedostignuto tlo, tlo želi nebo, nebo isplakuje zvijezde, zvijezde su varljive poput ljetnih ljudi, ljubomornih na mjesec. Zato sam mu rekla: Osjećam da si sve više moj, Mjeseče. Za Tebe sam otkopala svoju srebrnu dušu i dopustila joj da se okiti Tvojim očima; pomislih “I LIK TVOJ OKITI SE&nbsp;NEUBRANIM LJILJANIMA…”&nbsp;– ali, Ti nisi krijesnica!

Predvečerjem, kad postajemo najviše moguće svjesni svoje prolaznosti, pa kad od straha grabimo dolaznike za ruke (ne razmišljajući o tome da će oni, o kako samo brzo, promijeniti smjer i otići), i kad vidimo, u crvenom odsjaju, ono nebo koje nikada nećemo znati dostići (jer čovjek tako često prešućuje svoje dobre misli),

koja jeca izvan stiha – i od suza koja trepti – i od uza koja strepi – kad s livada s poljskim cvijećem tako rijetko osmijeh srećem. Noć je izvan stiha tiha, tako tiha, tiha.

Bičuje ego izvornost duha, bombe mi pjesme plaše: stihovi vlažni, a usta suha i – misao bez čaše. Opet se vraćaš. Rujan… Zoran… Povratak da me usreći. Kol’ko bi samo lirskih zora u povijest se moglo usjeći. Al’ su u povijesti ljubavi sitne, mrvice kruha s poda. Korake, možda, učinit će bitne tek civilizacije roda. A mrtvi se diže mir u visine arijom žive sline.

Na svili u san crtača Zapisat ćeš meke priče Ružin trijumf ponad drača Malog princa žita liče &nbsp; Bojom huka i vrtača Bojom bure koja riče Poput zvijeri, poput mača Reže kosti, meso miče &nbsp; Mora mojih mora tajnih Zora mojih zora sjajnih Djelo trpko Božjeg dlijeta &nbsp; Mader, deder, nisi sama! Anđeo sad svira nama Anemiju crna cvijeta. &nbsp;

Leptire i lopoča struk zgrabit će tvoje odrasle ruke, razbit od stiha srebrni sanduk, unoćiti lopoče, smrtnice zloguke, unoćiti sjećanja koja smo sadili dok bijasmo djeca s ranim trešnjama… Iz blata smo tada ruže vadili, sretno se smijali suncu u krošnjama… U šutnjama tvojim ja zborit ne mogu jer sunce mi plavo topola skriva. Ostat ću dijete, čisto u Bogu, jer sanduk s dječakom još uvijek pliva sve dok te jezerom ne ponovim. Hranim se, malena, nebom ovim.

Ele, mader, mišlju užom Svezat ćeš sve zvjezdocvate Propustiti susret s ježom, Propušati divne sate &nbsp; Čitanja pod mladom brezom, Rascvjetane sunovrate Osunčane modrom vezom, Svekolike preobrate, &nbsp; Obražaje milih trena Vremen-pjena bezvremena Okupanih trena srca… &nbsp; I ne daj da duša grca! Količinom toga bola Dat ćeš moru sol sa stola. &nbsp;

Odakle dolaze riječi&nbsp;prijatelja? Jablanski baš pjesnik bijaše naš&nbsp;Jure. Ures duha dan je, dah žive kulture, Radosnim nagnućem naših učitelja. &nbsp; I gle, eto najvjernijih pratitelja Kada&nbsp;nam se učenici odrasti baš žure, A ne čuju drhtaj&nbsp;preoprezne ure Šaptom što im kaže – žarom činitelja &nbsp; Traži uvijek dobro, poštuj svoje vrijeme: Eto, kako sati studen vjetrom teknu Lumin tako svijetli, gori slano sjeme &nbsp; Altamirā duša dječjih, živih, modrih... Nado, Lado! Jure tiho pjesmom reknu, U snu ljubavlju te, javo mala, bodrih.

Odakle dolaze riječi prijatelja? Odakle dolaze riječi pravih duša? Znamo li ijednog pravog učitelja koji riječi učenika svojih ne sasluša? Čeznu, čeznu srca mostograditelja da ih novo vrijeme žarom ovim kuša: Neka sjajne vatre dobročinitelja srcem plamte ponad tmastih tmurnih tmuša Neka s naših usta pjesme iskrom lete neka srebrn zvijezde iznad stijene sure osvijetle nam pute i uzlete svete, &nbsp; djecu, ljude drage neznane i znane, zvijezde, tice, gnijezda i gorde jablane... Jablanski baš pjesnik bijaše naš Jure.

Strijele ljetnih dodira Ruku još se sjećaju Lice tvoje uz moje… Zar zauvijek to prošlo je?

ZNAŠ LI, MILI, KAD SMO PILI PIĆE CRNO, VINO ZVJEZDANO? ZAŠTO SVE JE ONDA PRESTALO? SADA VIDIM JA NEBO STRIJELCA SNA POPUT PTICA SNI POLUDJELI KAO STRIJELE SVI IZGORJELI NEMA SNA BEZ LJUBAVI

Adieu proljetne laste, nečujno reknu presuha usta. Dan mi ne prepoznaste, a noć je u ruci pustinja pusta. Sve mrče su, mili, pustinje žive, ljudi bez vode u duši: bez snjegova srca na sanjane njive - ta krivda oaze im ruši. A pijesak nam strašan sva usta puni, oaza ideja pod prahom. Svevišnje Svjetlo, u lica nam gruni, obdari nas Božjim strahom. Nije li prastara borba sa Zmajem? Nama misli urodiše sjajem.

Okovat se sjetnom uzom, Dušu zgužvati ko papir, S bezglavom sad vrištat muzom… Netopirnim krikom tapir, &nbsp; Zvijeri većom, sjenom dužom Opisat se. Propiti pir, Ukrasiti šešir ružom, Pirovati ludi svemir! &nbsp; Mader, deder, reci meni, Svemiri zar izmoreni Očarani jednom ružom &nbsp; Mogu zvijezde milovati? Tko će Nebu sebe dati? Ja bih mogla biser-suzom.

O moji soneti, male moje dame, postale ste sunce na crtežu dječjem: ucrtane oči kao da se srame zaurlat iz peta šaranju tek neč'jem. Neka šute, šute. Samo traže caku. Moderni su. Znaju. Čistu dušu traže. Alkemijo, Bože, daj nam odaj kvaku! Sonetnici mrtvi. A modernik laže.

Kako je volja Tvoja Tako je duša moja Satkana Tobom do spokoja. Prijatelju, Ti svijetliš. U mojim prstima, Prsima i kostima. Nosiš moje tijelo koje se ne može nositi samo, Nosiš moju dušu koja ne može disati sama. Odijevaš me svjetlošću svojom svaki dan. I kad me, bolno, podsjećaš da sam u svijetu čovjeka, ja žudim za Tvojim vrutkom svjetla u nebu I plašim se sebe i svojih rana I stidim se svoje slabašne volje I strahujem od svoje nedjelice i zabludjelih stopa

Dva puta pogledaj mjesec (noć u kiši i kišu u noći) otvori vrata suncu (neka je plavo!) zarani more, vrisni očaj, isplači se iskreno. &nbsp; Zaroni dušu u dušu ako želiš napisati pjesmu.

Ako želiš napisati pjesmu

Traži uvijek dobro, poštuj svoje vrijeme, nije li to uvijek govorila ti mati? Nije dobro tužno prenositi breme ako čuda svijeta crnilom pozlati Ta bez duha ako i preživiš sjene koje padnu na te, opet moraš znati, ima uvijek iskra koje, namijenjene baš su tebi, dijete, tople kao vlati mlade ljetne trave s kojih piješ rosu dok u hodu vjetar mrsi tvoju kosu. Gdje ste, mladi dani, još nam nije kasno... I od zaborava otimaš ih strasno dok u tvojem biću blijedi spomen jeknu. Eto, kako sati studen-vjetrom teknu.

Ne znaš huči li to sjevernjak s Medvednice sjetno Ili ljutko Smreke nije ljubio Netko Stabalca Mali zeleni životi Vazdazeleni Bez dostignute svrhe Bez načina Zvjerski &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ne &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ljudski Zaklane Odbačene

Jednom napisah mali tekst o poeziji nesretnoga oca koji je izgubio svoje čedo u bunaru mraka što odnije troipolgodišnjega dječaka anđelima, onim sitnim treptavim točkicama koje mirišu na svjetleću zvjezdanu radost vječnosti. Naslovih ga antonimijom na gornji naslov, GEJZIR BOLA. Mišljah naime često kako me Barčev esej potiče napisati radosni mu ekvivalent, Umjetnost i radost, i kako je to mnogo teže od bolna života umjetnosti. Je li nemoguće dokazati da je umjetnost vezana i uz radosna čovjeka? Je li nemoguće oprostiti umjetnosti sve nemirne čežnje, mutne patnje, nesigurna obzorja i tamne sjene, i iznjedriti čistu radost, kristal smijeha ljetnjega, sunce jutra, mistiku sreće? Samozov sebegledajućih sebeljubnika govori o tihlosti ravnodušja; tu neću naći izvorišta umjetnosti.

Anemono moja mala, Kako Sven ti ime dadne, Što kad jednom iznad žala Zvjezdan križ na pijesak padne &nbsp; Pa kad bljesci rasvjetala Grma vatre sruše bezdne, Pa kad krila raspupala Krošnje Drva duše jedne &nbsp; (Sve u Ime sa visine Sve u note iz Dobrote) Otmu dah sa moga stola? &nbsp; Nedostatne, bez miline Dati dane (dah se ote) Istkane će ruke bola.

A onda (tako mi kažu mudre knjige Oči) niknut će potomci iznošena vremena – &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;u ruci zvjezdobran, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;u kosi svjetlobran, &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;u srcu mrakobran.

<a href="bookcreator://page/NPwZYLzCSpOtavLqQzAryQ">A u meni</a> ....................................... <a href="bookcreator://page/D0IsmPDLSImSXIUmc11K2A">Svilena pjesma</a> ............................. <a href="bookcreator://page/eyY6APvzSU6wHTyYyghNqw">Blagoslov očiju</a>.............................. <a href="bookcreator://page/h7FrYgl9Ts6JxISnQ4Dlpw">Ljudi bez cvijeta</a>............................. <a href="bookcreator://page/CO5gWqYuQVO1MQaYreMUeg">Pozdravljač daljina</a> ..................... <a href="bookcreator://page/x6HLQ8iZQ4Kh-CADQnlz2A">Jutrozov </a>........................................ <a href="bookcreator://page/1AKHgHtPTCyKNxxZb6sGMw">Bijahu BIM</a> ................................... <a href="bookcreator://page/49Cf-zc1QvSCeiUHAZZWyg">Bijela Vesno</a> ................................ <a href="bookcreator://page/-o7iLIeBSZOmrYa_WXbLiw">Radionica</a> .................................... <a href="bookcreator://page/3B8EkufNSkWg7gBDCAhsBA">Čovjek bez lica</a> ............................ <a href="bookcreator://page/N3985wnkQLyFxxu3OqL_Fw">Bolje</a> ............................................. <a href="bookcreator://page/hdBYshStTveroZVe-Osa1Q">Žile jablana</a> ................................. <a href="bookcreator://page/mL6T0ygJSxmtVLa-y8CN6w">Rečenica u suton</a> ........................

148 150 151 152 153 154 155 156 158 159 160 162 164

GLAZBA VERSA Uglazbljeni tekstovi <a href="bookcreator://page/Pc2yqi2rTJCG7-0rLEvU-A">Priče iz dubine</a> .................................................... <a href="bookcreator://page/uBM6y95KRWC-CzY6WptdjA">Vrtlog (Potjeh)</a> ..................................................... <a href="bookcreator://page/9lUqlsZYQjCaLenHf51Mmg">Za nebo rođena</a> ................................................... <a href="bookcreator://page/fFOyZGdAQbOq87TVuqMJMg">Pjesma živom pjesniku</a> ........................................ <a href="bookcreator://page/eNOdsh_pS8Grq7Bn9ez2ew">Od snova i kamena</a> .............................................. <a href="bookcreator://page/k9FE0XFjRFOU7FFnRUty0w">Strijelac sna</a> .......................................................... <a href="bookcreator://page/OSlYpbNITAKkYVVOrlvPcw">Ruža od stakla</a> ........................................................ <a href="bookcreator://page/9YrsNYrJSgW_sr8jLVjTSg">U čovjeku ima neba</a> ............................................... <a href="bookcreator://page/xHJmddZeQ1WEZZjkksg8gw">Aorta neba</a> ...............................................................

168 170 172 174 176 178 180 182 184

Pogovor <a href="bookcreator://page/jbp3nzNGSRmzQwHeZw8biA">Sanja Bosak</a>, <a href="bookcreator://page/jbp3nzNGSRmzQwHeZw8biA">Lirikom oslikano platno života</a> ............... <a href="bookcreator://page/6Fdfbw6PQq66wEXj05zREQ">Književna bilješka o autorici</a> ....................

Nama misli urodiše sjajem vatrenog mladog oka Svemir smo zvali zavičajem naivom lirskoga sroka. Ljubiti Svemir! Zvijezde se smiješe! Čovjek po Mjesecu hoda! Možda da ratni sukob nam riješe civilizacije roda? Spjevani kozmički dome, čemu ti lirske lude? Pjesnici viču, srca im zvone i – zgarišta im sude. A riječi im (al’ guši ih rat!) u duhu su trebale sjat!

Crno more sve u crnim suzama Samo bijela Ti u bijelu cvijeću Slobodna od tijela među zvijezdama Crtat ćeš nam blagi mir i sreću. Tvoje more mrmori sad uza me, šaptom diše: Ah, što ljudi znaju? Slobodne su naše oči zvjezdane, S Oliverom trag... u beskraju.

ZA NEBO TI SI ROĐENA RUKOM SVJETLOSTI VOĐENA MALA NAŠA KOMETO PROSTOR U KAP SE SAD ZGUSNUO ZA NEBO TI SI ROĐENA RUKOM SVJETLOSTI VOĐENA MALA NAŠA KOMETO MELEMNE SVILE TAJ MODRI PLAM U POGLED TVOJ DRAG SAV JE UZVJEZDAN ZVIJEZDE SU ZNALE ŠTO NAM JE SVETO U OVO BOLNO LJETO