KARMEL MOGA NEBA

Gluha je noć. Pokušavam zaspati. Ne mogu. U daljini laju psi. Moje srce snažno udara na vrata moga Gospodara tražeći od Njega mrvice Vječnosti. Moje srce udara glasnije i od noćnog sata koji kuca svojim kazaljkama. Nemam komu reći… Davno je prošla ponoć. Kuc-kuc-kuc-kuc. Kao da želi probuditi Boga, ali Bog ne spava, nego čeka i čeka... Moja mačka ne može spavati od lupanja čekića u njedrima. Želim se probuditi, ali još nije svanulo. Još je daleko do jutra. A čekić i dalje udara…

Što si mi srce toliko nestrpljivo? Daj se smiri u Bogu – Radosti svojoj! Kad će sveta misa? Koliko još ima do jutra? Hoću li imati snage izdržati dan ako ova noć prođe budna? Ja bih spavala, ali udaranje ne prestaje, osjećam ga u grlu, sljepoočnicama, mozgu... Diže se nebeska svjetlost koja mi pokazuje dan i novo jutro. Dan je moj Život koji moram odraditi, a jutro je Uskrs – Vječnost na čija vrata kuca moja srčana duša sekundama, minutama, satima, danima što tako brzo prolaze a ne vidim im kraja.

Zašto mi se čini tako nestvarna ova noć? Nehotice mislim na svoj grob: i koji li sam cvijet na njemu? Moj grob je ova zemlja u kojoj udara moje srce, a nikako da dođe Uskrslo jutro za srce koje kuca na vrata svoga Gospodara. Tuga. Zato je more toliko slano. U njemu su sve suze Svijeta mojih ispaćenih sestara i braće. Santa leda? Zaključana vrata Svevišnjega koja se rastapaju pod vrućim udarcima srčanog čekića koji lupa i lupa, Bože, prsnut će! Ne da mi spavati iako je noć gluha i tiha s otkucajima zidnog sata i ponekog noćnog laveža susjedova psa. Sve je tiho, ali moju dušu iznutra muče plamteći otkucaji boli. Vatru čežnje za gledanjem lica Gospodinova više ne mogu zadržati u grudima, o, drhtavi nemire! Bože, otvori mi vrata Raja i baci mi kapljicu rose što nadom se prozivlje; ne prijeti mi dubokom starosti jer želim što prije k Tebi.

Ja sam vlažna mahovina, a ne cvijet kojem se ljudi dive. Mahovina je skrovita trava, da joj nehotice dušmanin ne sazna tajne. Mahovina moga srca prekriva polje Mladoga Kralja koji se u betlehemskoj štali rodio i po nazaretskoj mahovini svojim bosim nogama hodio. Mladi Kralj, moj Gospodar dobro je sakrio moj mali put koji se zove „neutabana pustinja“ kojom mi je ići. Nitko prije mene nije hodio tim plamtećim žeravicama trnja u mistikama moga srca koje i dalje bezobzirno lupa kao da želi probuditi zidove koji su zaspali od velike studeni i kiše. Otkucaji kapljica kiše na staklu moga prozora utrkuju se s čekićem moga srca; tko će jače, tko će brže, tko će glasnije… Kada će proći ova noćna agonija? Samo razmišljam o svetoj misi. Sve mi je jasnije da je Gozba Jaganjčeva meni neshvatljiva Tajna. Nakon svete Pričesti imam potrebe umuknuti. „Tajna vjere“. Znam da je to Tajna najtajanstvenija. Od svih svetinja na svijetu kojima se diči sveta Crkva, Srce Isusovo, moje Ga se oči ne mogu nagledati. Srca Isusa i Marije za mene su najuzvišenija svetišta. Ponekad mi se čini da ta dva Presveta Srca k meni silaze sa svojih nebeskih prijestolja…

Isuse, ja ne mogu bez tebe! Tješe me prividne gluposti. Mislim da Ti, mili Isuse, ugađam pričajući sa žalosnima i brišući njihove suze, ali nitko ne zna koliko peče grč vruće boli od tjeskobna čemera onih koji se naslanjaju na moja ramena. Osjećam kao da će me ti križevi žalosnih pokositi i baciti na tlo. Kanta sam za otpatke u koju moji bližnji trpaju svoje žalosne, nelijepe životne trenutke što katkad traju i traju....
Odabirem biti velik bor ili zeleni čempres s puno darova na svakoj grani da razveselim svoje najmanje, uplakanu svoju braću i sestre – bližnje koje susrećem svakoga dana. Odabirem biti daroviti čempres, darovi moji razveselili bi sve. Moja ljubav, vjera, nada, prijateljstvo, vjernost, ljubaznost, strpljivo uho, krotak jezik, blagost srca… O slijepa bijedo uplakanih koja ne vidiš darove koje ti nude grane moje zelene, ti hodaš sa smećem svojih grijeha, sebičnosti i samosažaljenja, gnojiš moje bogato čempresovo stablo, a ne vidiš koliko imam duge grane kojima darove im pružam!

Umirem polako, a tvoja osveta suši moje korijenje. Venem, ja, daroviti čempres, venu moji darovi…
Bit ću opet dobra mahovina po kojoj ljudi gaze, neka se ne rane bose noge uplakanih na čistoj mahovini moje duše. Cijelo vrijeme to činim – spuštam Nebo na zemlju i kradem od sna da zapisujem svoju dušu u tekst za koji ne znam ima li u njemu ikakve vrijednosti. Otkucaji čekića u njedrima još uvijek su tako neumorni! Prestani lupati i buditi umorne misli, srce čekićavo, neka mi se misli malo odmore od ove noćne oluje koju šiba sjerevac. Bože, sredi ovo valovito more mojih plavih rečenica....

Budi se majko, ti što spavaš, ispod mokre mahovine mojih tajna!
Ustaj brzo jer vremena je malo, topot kopita hitrih konja sve je glasniji, dolaze po mene jer Zaručnik je blizu! Majko moja, nemoj stati, istkaj mi brzo nježnu haljinu od svilenkastih niti svjetlucava neba! Raščešljaj nemirne moje kose što su se zaplele u noćne zvijezde. Požuri se, majko, reci mi gdje su ona najtajnija vrata za koja samo ti znadeš, a koja vode u odaje moga Kralja, ondje mi je prsten cvjetni! Mjesec me gleda i zaustavlja se na znoju moga lica i na mojim očima koje čekaju Najdražega. Molim te, majko, probudi male usnule anđele, neće ti zamjeriti, neka ti pomognu istkati nebesnu vjenčanicu tvoje kćeri jer nemam te haljine lagane. Ne trebaju mi, namjerno bosonogoj, sandale nego habit zaručnički, kako ću pred Kralja takva doći? Evo, već mi se i svijeća polako gasi, ulja mi donesi! Gdje ti je, majkice, češalj za zvijezde upletene u moje duge kose? Tako je nestrpljiva ova noć, On samo što nije stigao, a ja, ko mudroluda djevica, tako sam čvrsto zaspala! O, majčice, u pomoć mi priteci, opremi me za Susret, raspleti dugu mi kosu raščupanu i svaku zvijezdu u njoj zapetljanu, nemoj nijednu zaboraviti – trebaju mi za miraz jer one su zlatni dukati, zvijezde obasjane, zvijezde neposlušne što me tjeraju na ples dok ih gledam kako mi se smiješe.

II.