Lirski duhovni triptih Ane Marije Marković posvećen Kristu, ali i majci na spomen

KARMEL MOGA NEBA

Parchment

Spuštam Nebo na zemlju i kradem od sna da zapisujem svoju dušu u tekst.

Isuse, ja ne mogu bez tebe! Tješe me prividne gluposti. Mislim da Ti, mili Isuse, ugađam pričajući sa žalosnima i brišući njihove suze, ali nitko ne zna koliko peče grč vruće boli&nbsp;od tjeskobna čemera onih koji se naslanjaju na moja ramena. Osjećam kao da će me ti križevi žalosnih pokositi i baciti na tlo. Kanta sam za otpatke u&nbsp;koju moji bližnji trpaju svoje žalosne, nelijepe životne trenutke što katkad traju i traju.... Odabirem biti velik bor ili zeleni čempres s puno darova na svakoj grani da razveselim svoje najmanje, uplakanu svoju braću i sestre – bližnje koje susrećem svakoga dana. Odabirem biti daroviti čempres, darovi moji razveselili bi sve. Moja&nbsp;ljubav, vjera, nada, prijateljstvo, vjernost, ljubaznost, strpljivo uho, krotak jezik, blagost srca… O slijepa bijedo uplakanih koja ne vidiš darove koje ti nude grane moje zelene, ti hodaš sa smećem svojih grijeha, sebičnosti i samosažaljenja, gnojiš moje bogato čempresovo stablo, a ne vidiš koliko imam duge grane kojima darove im pružam!&nbsp;

Budi se majko, ti što spavaš, ispod mokre mahovine mojih tajna! Ustaj brzo jer vremena je malo, topot kopita hitrih konja sve je glasniji, dolaze po mene jer Zaručnik je blizu! Majko moja, nemoj stati, istkaj mi brzo nježnu haljinu od svilenkastih niti svjetlucava neba! Raščešljaj nemirne moje kose što su se zaplele u noćne zvijezde. Požuri se, majko, reci mi gdje su ona najtajnija vrata za koja samo ti znadeš, a koja vode u odaje moga Kralja, ondje mi je prsten cvjetni! Mjesec me gleda i zaustavlja se na znoju moga lica i na mojim očima koje čekaju Najdražega. Molim te, majko, probudi male usnule anđele, neće ti zamjeriti, neka ti pomognu istkati nebesnu vjenčanicu tvoje kćeri jer nemam te haljine lagane. Ne trebaju mi, namjerno bosonogoj, sandale nego habit zaručnički, kako ću pred Kralja takva doći? Evo, već mi se i svijeća polako gasi, ulja mi donesi! Gdje ti je, majkice, češalj za zvijezde upletene u moje duge kose? Tako je nestrpljiva ova noć, On samo što nije stigao, a ja,&nbsp;ko mudroluda djevica, tako sam čvrsto zaspala! O, majčice, u pomoć mi priteci,&nbsp;opremi me za Susret, raspleti dugu mi kosu raščupanu i svaku zvijezdu u njoj zapetljanu, nemoj nijednu zaboraviti – trebaju mi za miraz jer one su zlatni dukati, zvijezde obasjane, zvijezde neposlušne što me tjeraju na ples dok ih gledam kako mi se smiješe.

Zašto mi se čini tako nestvarna ova noć? Nehotice mislim na svoj grob: i koji li sam cvijet na njemu? Moj grob je ova zemlja u kojoj udara moje srce, a nikako da dođe Uskrslo jutro za srce koje kuca na vrata svoga Gospodara. Tuga. Zato je more toliko slano. U njemu su sve suze Svijeta mojih ispaćenih sestara i braće. Santa leda? Zaključana vrata Svevišnjega koja se rastapaju pod vrućim udarcima srčanog čekića koji lupa i lupa, Bože, prsnut će! Ne da mi spavati iako je noć gluha i tiha s otkucajima zidnog sata i ponekog noćnog laveža susjedova psa. Sve je tiho, ali moju dušu iznutra muče plamteći otkucaji boli. Vatru čežnje za gledanjem lica Gospodinova više ne mogu zadržati u grudima, o, drhtavi nemire! Bože, otvori mi vrata Raja i baci mi kapljicu rose što nadom se prozivlje; ne prijeti mi dubokom starosti jer želim što prije k Tebi.&nbsp;

Umorna padam na tlo pustinjskog pijeska, sklapam oči: “Sigurno umirem!“&nbsp;Ne mogu dalje. Zaklopih oči i utonem u dubok san. Čini mi se kao da sve zaboravljam. Srce udara i tuče kao da mi je zadnja želja neispunjena..., ali Bože, kako Si znao? Nalazim se na rukama Tvojim. Na rukama Gospodina čije je ime Tri puta Svet! Osjećam Njegove ruke koje me i dalje kroz pustinju nose. Moja je haljina uprljana krvlju i zemljom... izranilo me trnje i nemilosrdna pustinjska vrućina. Moje bose noge toliko su bolne, molim Te, Zaručniče duše moje, ne ispusti ih nikada više! Moje zapetljane kose pune su pustinjskog pijeska, ali taj je pijesak zlatan i stopio se s mojom kosom u svjetlucavu sunčanu koprenu od moje kose načinilo je predivnu koprenu koju sunce obasjava. Ne, to nije haljina lagana oko mojega tijela, to je kostrijet Karmela moga neba! Boli, ali znam da treba boljeti. I voli, dušo moja, znam da treba voljeti.

Dobro jutro, usnula moja majko, tko će mi raščešljati gustu kosu moju? Tko će mi sašiti haljinu laganu? Tko će reći mom Zaručniku Kralju da je moje srce Njegov dom? Ne idem dalje od Dvorane Posljednje Večere. Mili moj Isuse, Ljubavi moja, Svjetlo moje, primi me za ruku i ne puštaj me jer daleko je do konačnog mog Cilja, vrata najtajnijih koje samo moja majka znade, do Doma Tvog. Neutabana pustinjska dolino, sve si mi draža … &nbsp;

Gluha je noć. Pokušavam zaspati. Ne mogu. U daljini laju psi. Moje srce snažno udara na vrata moga Gospodara tražeći od Njega mrvice Vječnosti. Moje srce udara glasnije i od noćnog sata koji kuca svojim kazaljkama. Nemam komu reći… Davno je prošla ponoć. Kuc-kuc-kuc-kuc. Kao da želi probuditi Boga, ali Bog ne spava, nego čeka i čeka... Moja mačka ne može spavati od lupanja čekića u njedrima. Želim se probuditi, ali još nije svanulo. Još je daleko do jutra. A čekić i dalje udara… Što si mi srce toliko nestrpljivo? Daj se smiri u Bogu – Radosti svojoj! Kad će sveta misa? Koliko još ima do jutra? Hoću li imati snage izdržati dan ako ova noć prođe budna? Ja bih spavala, ali udaranje ne prestaje, osjećam ga u grlu, sljepoočnicama, mozgu... Diže se nebeska svjetlost koja mi pokazuje dan i novo jutro. Dan je moj Život koji moram odraditi, a jutro je Uskrs – Vječnost na čija vrata kuca moja srčana duša sekundama, minutama, satima, danima što tako brzo prolaze a ne vidim im kraja.&nbsp;

Rasplesana ova je noć; anđela i svetih prepuno je; pjevaju i slave našu nebesku svadbu. Tu je prijestolje najvećega Kralja čijem sam Sinu svoju ruku dala. To nije ljubav zemaljska, to je Ljubav dviju duša što su dugo plakale tražeći jedna drugu! Sada me mladi Kralj nosi na presvetim rukama odjevenu u karmelićanski habit i bijeli plašt što mi ih je Njegova Majka u Neutabanoj pustinjinskoj dolini dala. Glava je moja pokrivena mirisnim cvijećem jer više nema raščupanih mojih kosa u kojima se igrahu zapletene neposlušne zvijezde. U strogome Karmelu u koji sada stupam vječni će mi pogled počivati na najljepšem od ljudskih sinova – Njegovu nježnu licu punom neizrecive blagosti. Zaručnik Kralj odveo me u Nebo..., ali nakratko. Usnula majkice, to je bilo tek prekrasno snoviđenje tvoje djevojčice. Još malo pa će mi zvoniti budilica što me budi svakog jutra, ali ja ću pjevati prije zore i probuditi sunce koje danas mora ustati ranije. Pticama moram ispričati svoje žive snovite priče koje su, još neispričane, ostale disati u mojim snenim mislima.&nbsp;&nbsp;

Kralj me na rukama nosi i tiho mi šapće: “Srećo moja mala!“ I stavi mi bijeloga leptira na razdjeljak kao trajni pečat svoje Ljubavi. Najdraži mali leptiru, ostani sa mnom zauvijek! Opet sam na mahovini majčina groba. Majčice, majčice, gledaj!&nbsp;Odjevena sam u novu smeđu čistu kostrijet – karmelski habit pravi. Koprena mi raščupane duge kose moje prošarane tisućama zrnaca zlaćana pijeska. I bijeli leptir na razdjeljku navrh čela. Mili moj Gospodine, skrovito otkriven u tkanju zemlje i neba, velik li si, divan li si, blagoslovljeni Moj!&nbsp;U još jednoj noći, s bijelim leptirom na čelu koji spava umjesto mene, pišem neispavano sretna, ja,&nbsp;Zaručnica najvećega Kralja!&nbsp;

Jer – u pustinju me vodi moj Zaručnik da me na neutabani pijesak spusti. Zagrljeni, držat ćemo se za ruke. Pjevat ćemo pobjedničku himnu. Rastvorit će se gusta tama i posjetit će nas legije anđela, a njegova će mi majka, Presveta Blažena Djevica Marija, odjenuti smeđi karmelski habit. Anđeo će svjetlosnim škarama odrezati moju zapetljanu kosu i sjajne će se zvijezde rasuti pjevajući, napokon slobodne! &nbsp; Njegove će mi ruke na glavu bez kose nježno spustiti koprenu od raznovrsnog cvijeća, majčice i evo, postat ću ti prava karmelićanka u pustinji.&nbsp;Neću više osjećati trnje i izranjene bose noge jer će rumenilo krvi&nbsp;za Vječnost ostavljati svijetao trag da i druge duše nađu put. Neću plakati za mokrom mahovinom s tvoga groba, majko, nego ću sa Zaručnikom plesati sve do jutra.

MAJČICI Ani Landekić-Gagić

Još jedna neprospavana noć u čežnji za Zaručnikom. San i zbilja međusobno se isprepliću: ja sam mala lasta koja klikćem leteći iznad šuma i gora. Sunce već odavno spava. Mjesec me pita: „Kraljeva dragano, kamo si po noći pošla sama put dalekih zvijezda i oblaka? Zašto ne čuvaš svoje tajne skrivene pod mokrom mahovinom?“ „Kralja moga već dugo nema.“ Lastine suze kapaju na zemlju, ja letim noćimice, nemoćna dohvatiti najudaljeniju zvijezdu. Uvjerena sam da je On tamo, ali varavo je svjetlo najudaljenije zvijezde. “Isuse, Ljubavi moja, gdje si se sakrio?“ Mjesec daje mig prvoj zvijezdi koja razgovara s noćnim vjetrom, a zvijezda ponukana naredbom mjeseca, moli snažan vjetar da probudi usnulog Kralja. Vjetar tiho nestade, a mene svlada golem umor. Onemoćahu krila moga lastavičjeg bića, u žednu provaliju padam, padam, padam...

Svitanje. Moga Kralja još nema. Više nisam lastavica onemoćalih krila, opet sam stvaran čovjek razdiran stvarnom čežnjom. Opet stojim na mahovini majčina groba tražeći utjehu i gotovo čujem šapat usnule majke: “Dijete drago, stoput sam ti rekla, ne dolazi ovamo. Ja nisam ovdje! Ovdje su samo moje kosti, ja sam vječno u tvom srcu dok se jednom ne sretnemo u Domu Kralja koji te ljubi.“ Zaplakah neobjašnjivo toplim samosvojnim suzama. „Ne plači kćeri, zašto mi to radiš? Zar ne znaš da me bole tvoje suze?“ „Majčice, otkad te nema, prestaše moji snovi, a počeše neobjašnjive čežnje... za vječnim zagrljajem s Njim, majko! Tebe nema, majčice, a ja više ne raspoznajem boje, ne brojim dane i ne češljam svoje kose. Duša je moja ranjeni ptić… Želim k Tebi, Isuse, Križu Tvojemu!“

Umirem polako, a tvoja osveta suši moje korijenje. Venem, ja, daroviti čempres, venu moji darovi… Bit ću opet dobra mahovina po kojoj ljudi gaze, neka se ne rane bose noge uplakanih na čistoj mahovini moje duše. Cijelo vrijeme to činim – spuštam Nebo na zemlju i kradem od sna da zapisujem svoju dušu u tekst za koji ne znam ima li u njemu ikakve vrijednosti. Otkucaji čekića u njedrima još uvijek su tako neumorni! Prestani lupati i buditi umorne misli, srce čekićavo, neka mi se misli malo odmore od ove noćne oluje koju šiba sjerevac. Bože, sredi ovo valovito more mojih plavih rečenica.... &nbsp;

Slijedim hitro leptirov dah kojeg je Kralj poslao da mi pokaže put. Sunce se odjednom uozbilji i pripeče. Zar mi je tuda poći? U suhoću? Neka! Ako tako želi Mili Moj, hoću! Ne marim za pikave suhe trave koje me ogovaraju i kleveću i razdiru moju nježnu haljinu. Hrabro podnosim vruć vjetar udružen sa Suncem što mi prži lice. Ne obazirem se na sparinu koja mi izaziva žeđ. Nije mi važno što mi je hod po pustinjskom tlu izazvao bolne mjehure na bosim nogama bez sandala. Ne boli me ni trnje pod kojim krvarim dok prolazim kroz oštro pustinjsko raslinje. Ne bojim se zvijeri, u Neutabanoj pustinjskoj dolini , koje me slijede; ništa mi nije važno. Moj je pogled krvav od boli jer oči moje uopće ne trepću da nehotice bijelog leptira iz vida ne ispustim. Trčim što me snage više nose i samo gledam tog leptira bijeloga, ali on... odjednom nestade.

Nećemo stići, majko. Čujem već topot ratnih konja: vraća mi se Najdraži iz boja. Obranio me od Otmičara, porazio je Neprijatelja. Fijuk neumorna vjetra pronosi pobjedničku pjesmu, barjak podiže; pobijedio je moj Zaručnik! Evo ga, stiže, na vratima je onim najtajnijima za koja, majko, samo ti znadeš. Podiže me na svoje jake ruke, ne smetaju mu moje raščupane kose u kojima se igraju neposlušne zvijezde. Ljubi me u obraze i čeka, majko, onu haljinu, onu laganu, vjenčanu koju sam te molila, a čije svilenkaste niti svjetlucava neba nisi stigla istkati. Ne žalosti se,&nbsp;majkice, odlazim ti daleko, ali stanuješ u mom drhtavom srcu uvijek žednom zvijezda. Da, zadnji sam put na tvom grobu pokrivenom mokrom mahovinom, ali bit ćeš sa mnom u pustinji, znaš to.

Glavna urednica: Sanja Miloloža, prof.

Fotografije: Ana Marija Marković Arhiva JJG-a

Lektura, korektura i mrežna prilagodba: Sanja Miloloža

Ja sam vlažna mahovina, a ne cvijet kojem se ljudi dive. Mahovina je skrovita trava, da joj nehotice dušmanin ne sazna tajne. Mahovina moga srca prekriva polje Mladoga Kralja koji se u betlehemskoj štali rodio i po nazaretskoj mahovini svojim bosim nogama hodio. Mladi Kralj, moj Gospodar dobro je sakrio moj mali put koji se zove „neutabana pustinja“ kojom mi je ići. Nitko prije mene nije hodio tim plamtećim žeravicama trnja u mistikama moga srca koje i dalje bezobzirno lupa kao da želi probuditi zidove koji su zaspali od velike studeni i kiše. Otkucaji kapljica kiše na staklu moga prozora utrkuju se s čekićem moga srca; tko će jače, tko će brže, tko će glasnije… Kada će proći ova noćna agonija? Samo razmišljam o svetoj misi. Sve mi je jasnije da je Gozba Jaganjčeva meni neshvatljiva Tajna. Nakon svete Pričesti imam potrebe umuknuti. „Tajna vjere“. Znam da je to Tajna najtajanstvenija.&nbsp;Od svih svetinja na svijetu kojima se diči sveta Crkva, Srce Isusovo, moje Ga se oči ne mogu nagledati. Srca Isusa i Marije za mene su najuzvišenija svetišta. Ponekad mi se čini da ta dva Presveta Srca k meni silaze sa svojih nebeskih prijestolja…

Spontano digoh svoje ruke prema osunčanu nebu i molim netom svanulo sunce da kaže mom Kralju da se veselim svom Uskrsu! Vjetar tihani što ga je sinoć otpravila noćna zvijezda k meni dolazi, prigiba se i na uho mi šapuće da ga nitko drugi osim mene ne bi čuo... Po vjetru poručuje mi Najdraži: „Nisam te ostavio, zaručnice moja, nego iskušavam te, voliš li me i onda kada me nema? Hoćeš li me zaboraviti ako ti kušnja bude preteška? Želim da me ljubiš i dok ti bose noge Neutabana pustinjska dolina ranjava. Ako me zaista voliš, onda ćeš me i naći. Samo da znaš, Ja sam ti veoma blizu...!“ O, radosti duše moje, izvore potoka što žubori, kišo nježna i blaga!&nbsp;Kralj je blizu, moram Ga pronaći! Osjećam da je tu, u svakoj kapljici noćašnje kiše što me umila i sada me grije Njegovo nasmijano Sunce. Bosim nogama gazim mokru mahovinu prepunu tajna i ne razmišljam o tome kako je moguće u pustinji gaziti mahovinu i odakle se, Bože moj, sad stvorio ovaj divan krhak bijeli leptir?&nbsp;

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.