Miro Rusnjak, ucitelj

U buzetskoj sam školi radio od školske 1955./1956. godine sve do svog umirovljenja 1988. s navršenom 62. godinom života.

Školske sam godine 1946./1947. premješten u Osnovnu školu Livade (ondašnji Kotar Motovun), međutim, tijekom te iste školske godine u jednoj je zgradi adaptirana prostorija za učionicu u Balinima iznad Pirelića na području Oprtlja, je jako daleko od Livada. Tu su trebala dolaziti djeca iz okolnih sela. Nazvana je Osnovna škola Krajići, prema imenu sela. Tom sam prilikom premješten u tu školu s 4 razreda. Radio sam prijepodne i poslijepodne. I tu sam trebao koristiti svoje znanje talijanskog jezika jer se s djecom u kući govorilo talijanski. Radio sam sa zadovoljstvom, koliko sam znao i mogao.

Naše je školovanje trajalo samo dvije godine što je nedovoljno za obrazovanje učitelja. Na kraju smo položili učiteljski diplomski ispit. Time nam je priznat status učitelja.

Početkom školske 1949./1950. primio sam dužnost učitelja u ondašnjoj sedmogodišnjoj školi u Buzetu, ali sam već u listopadu 1949. pozvan na odsluženje vojnog roka. Tom sam prilikom upućen u Niš (R. Srbija), u školu rezervnih oficira, struka artiljerijsko-tehnička služba, u trajanju od godine dana.

Školske 1947./1948. i 1948./1949. godine upućen sam na dvogodišnje doškolovanje u Učiteljsku školu u Rijeku gdje smo se našli tzv. pomoćni učitelji (tečajci) iz Istre, okolice Rijeke i Dalmacije. 

Po oslobođenju, u lipnju 1945. godine upućen sam u ondašnji Kotar Buje. Prosvjetni odjel tog kotara rasporedio me na dužnost u selo Martinčiće pokraj Grožnjana. U školskoj 1945./46. godini izvodio sam nastavu kako sam znao i mogao djeci od 1. do 4. razreda.

U travnju 1955. godine stupio sam u brak s dragom suprugom Anicom, a iz braka se rodila naša najdraža kći Mirjana, 4.3.1956. godine. Na vlastitu sam molbu školske 1955./1956. premješten u osmogodišnju školu Buzet. Supruga je kao službenica radila u ondašnjem Kotaru Buzet. Otada smo se nastanili u Štrpedu - Jermaniši kod Aničinih roditelja do dobitka stana u Buzetu.

Literatura: Buzetski zbornik, 15, "Josip Turčinović" d.o.o Pazin i KATEDRA ČAKAVSKOG SABORA BUZET, Buzet, 1990. Buzetski zbornik, 25, "Josip Turčinović" d.o.o Pazin i KATEDRA ČAKAVSKOG SABORA BUZET, Buzet, 1999. Buzetski zbornik, 27, "Josip Turčinović" d.o.o Pazin i KATEDRA ČAKAVSKOG SABORA BUZET, Buzet, 2001. Buzetski zbornik, 28, "Josip Turčinović" d.o.o Pazin i KATEDRA ČAKAVSKOG SABORA BUZET, Buzet, 2002. Buzetski zbornik, 42/43, "Josip Turčinović" d.o.o Pazin i KATEDRA ČAKAVSKOG SABORA BUZET, Buzet, 2016. List učenika OŠ "Vazmoslav Gržalja", Buzet: Vrutak (2007./2008.), intervju s Mirom Rušnjakom su proveli učenici naše škole s knjižničarkom Mirjanom Krbavčić

Knjiga je nastala u sklopu projekta "Škole ud enbot" 31.3.2021.

Paper stack border

3. Gdje ste započeli svoj radni vijek? Najprije sam radio s omladinom u Veprincu, 1944. godine. Zatim sam dobio poziv za vojsku u Nišu. Nakon povratka od 1947. do 1949. godine pohađao sam školu za učitelje u Rijeci gdje sam i položio diplomski ispit. U Buzetu sam radio od 1947. do 1950. godine te od 1953. do 1954., a u Lanišću od 1951. do 1953. i od 1954. do 1955. godine. Zatim sam tražio premještaj u Livade gdje me zatekla mobilizacija. Tada sam se oženio te sam se ponovo vratio u Buzet. Od 1961. do 1963. godine pohađao sam pedagošku akademiju, smjer biologije i kemije, a 1964. sam diplomirao. Svoj radni vijek završio sam 1988. godine.

4. Kakva su Vaša sjećanja na dane provedene u školi, na radnom mjestu? Sve mi je ostalo u jako lijepoj uspomeni. Volio sam svoj posao i radio sam ga s velikim zadovoljstvom.

Polaznici učiteljskog tečaja u Klarićima nakon više od 50 godina.

Pokušao sam uvečer održati obuku za omladinu podučavajući ih hrvatskom jeziku. U radu s djecom koristio sam se svojim znanjem talijanskog jezika jer iako su stariji govorili hrvatski, s djecom su običavali govoriti talijanski.

Školske 1952./1953. godine na vlastitu molbu premješten sam u školu Livade (razredna nastava). (...)

Nakon završene osnovne škole imao sam veliku želju za daljnjim školovanjem, ali zbog slabih imovinskih prilika naše obitelji, ta mi želja nije mogla biti ispunjena, ali učenje nisam napustio. I dalje sam čitao i proučavao talijanske udžbenike osnovne škole, na paši ili kad sam imao vremena. Pokojni otac Gabrijel imao je hrvatske kalendare, knjige "Jurina i Franina" s lijepim sadržajem iz mnogih područja, pa sam ja to rado čitao i proučavao. 

Otac Gabrijel bio je rođen 1894. godine pa je završio hrvatsku pučku školu za vrijeme Austro-Ugarske i bio je dobar učenik stoga je rado i on čitao. (...)

Ljeti 1946. godine pohađao sam jednomjesečni tečaj u Opatiji za nas pomoćne učitelje (učitelje koji nisu završili učiteljsku školu već samo na tečajevima).

Polaznici tečaja za glazbeni odgoj u Crikvenici: (gore slijeva) Miro Rušnjak, Radovan, Ivica Plantić, Jurica (kasnije referent za prosvjetu), (donji red) Ante Cerovac, Kazimir Munić, Milan Ćika, Đuro Trbuhović.

Napominjem da sam tijekom svog službovanja školske 1961./1962. i 1962./1963. godine kao redovan student studirao na Pedagoškoj akademiji u Puli, struka biologija i kemija, a diplomirao sam 1964. godine.

Miro Rušnjak prilikom dodjele plakete Grada Buzeta

Tamo sam zatekao i upoznao Vazmoslava Gržalju. Zvali smo ga Vazmić. Bio je dobar, duhovit i omiljen u društvu. Nakon tečaja poslan sam u Veprinac dok je Vazmoslav bio poslan natrag u Sv. Donat. Sa sjetom se sjećam Gržaljine pogibije (31. ožujka 1944. godine). Toga su dana neprijatelji napali Sv. Donat i Vazmoslav je, bježeći pred neprijateljima pogođen i ubijen. Ponosan sam na svoju generaciju i ime škole uz koju sam bio toliko vezan. U čast prvog poginulog istarskog partizanskog učitelja naša škola u Buzetu dobila je njegovo ime.

2. Kako ste se odlučili postati učitelj? Slučajno. Budući da sam se želio školovati te sam, i kao dijete, učio sam, moja me kolegica odvela na taj tečaj gdje sam se počeo školovati za učitelja.

Sjecanje na rujan 1943.pdf

Miro Rušnjak: "Sjećanje na rujan 1943."

u: B. Jakovljević (gl. ur.), Buzetski zbornik, Knj. 15, "Josip Turčinović" Pazin, Katedra Čakavskog sabora Buzet, POU "Augustin Vivoda" Buzet, 1990.

Zimi oko ognjisca.pdf

u: B. Jakovljević (gl. ur.), Buzetski zbornik, Knj. 25, "Josip Turčinović" Pazin, Katedra Čakavskog sabora Buzet, POU "Augustin Vivoda" Buzet, 1999.

Bio mi je učitelj iz brojnih predmeta, Matematike, Kemije, Prve pomoći. Svi se sjećamo one lutke koju smo tako nespretno oživljavali. Iako sam kasnije u životu još nekoliko puta bila na tečajevima prve pomoći, mislim da sam najviše zapamtila baš u osnovnoj školi.&nbsp; Učitelj Miro je podučavao o životnim stvarima. I pamtio je sve svoje učenike. Znao je tko smo, tko su nam roditelji, što nam je predavao.

Sjećao se više nego mi jer mu je bilo stalo do svakog učenika.&nbsp; Bila mu je važna tradicija i čuvanje korijena. S velikim&nbsp;mi je zadovoljstvom pomogao u istraživanju govora Pračane. Koliko je samo životnih priča poznavao! I kako ih je duhovito znao ispričati! Na tome ću mu zauvijek biti zahvalna. Učitelj Miro i danas živi u mome sjećanju. Sve ono, što nisam znala cijeniti dok sam bila njegov učenik, sad cijenim. Divim mu se na strpljenju, koje je imao, i na predanosti poslu. Kad god me sreo, uvijek je pitao: „Kaj ne da sam vam bio dobar?“ Dragi učitelju Miro, bili ste najbolji.

Svako povijesno razdoblje ima svoje izazove, ali donosi i nove spoznaje. Tako su učitelji i učenici današnjice ušli su u sasvim novi virtualni svijet koji nam pruža mnoge mogućnosti korištenja tehnologije u odgojno-obrazovne svrhe. Osim što je povijest jednoga kraja usko povezana s njegovim geografskim smještajem i prirodnim ljepotama, naročito je obogaćuju vrijedni ljudi koji ga nastanjuju. Ako se vremeplovom vratimo 80 godina u prošlost, u vrijeme 2. svjetskog rata, naći ćemo učitelje koji su se borili za slobodu i pravo školovanja na materinskom jeziku. Među tim učiteljima bili su Vazmoslav Gržalja, po kojem naša škola nosi ime, i mladi učitelj Miro Rušnjak, koji tada nije znao da će u školama diljem sjeverne Istre i Primorja odgajati mnoge generacije i u 62. godini života ići u zasluženu mirovinu.

Što se tiče čitanja i samostalnog učenja hrvatskog jezika, naišao sam na školske knjige za hrvatsku osnovnu školu kod jedne susjede i to čitao kod nje, uz svjetlo vatre na ognjištu. S obzirom da je tata znao nešto njemačkog, ja sam se zainteresirao i za samostalno učenje tog jezika. Kod susjede sam naišao na knjigu "Vježbenica za učenje njemačkog jezika". Pomoću tih knjiga počeo sam učiti pismo goticu i njemački jezik. (...)

Djetinjstvo i ranu mladost do 17. godine proveo sam u rodnoj kući. Od svoje 7. pa do 17. godine (kao i ostala seljačka djeca) pomogao sam svojim starijima u onim poslovima u kojima sam mogao, prema svom uzrastu. Naša se obitelj (kao i druge seljačke obitelji kod nas) bavila isključivo poljoprivredom i od toga živjela.

5. Kako je izgledala škola i rad u njoj na početku Vašeg rada? Bila su po tri razreda svake generacije te je u svakom bilo po trideset učenika. Radili smo u malim učionicama i imali smo teške uvjete jer nismo imali sve materijale koji su bili potrebni za rad. Morao sam izvoditi mnogo pokusa, pokazivati mnogo slika, a imali smo često i školu u prirodi.

6. Što Vam je bilo najljepše na poslu? Bila mi je lijepa i sama nastava te suradnja s kolegama.

7. Kako Vam prolaze umirovljenički dani, imate li neku zanimaciju, hobi? Dok sam mogao raditi, radio sam u vrtu, njivi i oko kuće, a sada, kad teže hodam, čitam. Najviše volim čitati o medicini, znanosti o čovjeku, razne udžbenike, talijanske knjige, povijest, a ne volim romane. Trenutno čitam knjigu Ankice Tuđman.

Najesen 1944. godine upućen sam na drugi učiteljski tečaj u Prnjane na Barbanštini. Tečaj se odvijao u dobru raspoloženju i želji nas polaznika da što više naučimo. Odvijao se tijekom listopada 1944. godine, ali zbog nailaska neprijatelja, polaznici i nastavnici morali su se povući niz brijeg iznad doline Raše, prijeći dolinu i rijeku, proći Labinštinu i odande kući. (...)

1) Uvodna riječ .......................................................4 2) Miro Rušnjak: Autobiografija ..................8 4) Radovi objavljeni u Buzetskom zborniku...50 5) Intervju s Mirom Rušnjakom ...................54 6) Sjećanja njegovih bivših učenika i kolega .......64

Sjećam se kad mi je jednom prilikom pričao kako je sjedio uz Mirnu, gledao njivu mladog zelenog kukuruza i osluškivao kako njegovo lišće šuška. Pitao me&nbsp;čujem li ja zvukove prirode i bio ushićen kad je vidio da dijelimo istu sklonost uživanja u malim stvarima koje čine život ljepšim.

Volio je raditi s djecom i prenositi na njih svoje znanje te&nbsp;ljubav prema prirodi i čovjeku, po tome će ga pamtiti brojne generacije.

8. Imate li neku pouku za učitelje i učenike naše i Vaše škole? Učiteljima želim da i dalje budu dobri suradnici te da ono što rade, rade sa zadovoljstvom. S učenicima je važno razgovarati i poslije nastave, za vrijeme odmora, na izletima i otkrivati njihove životne preokupacije - interese i poteškoće, pomoći im da shvate i prihvate neke stvari u životu kad se jave. Moraju voljeti djecu i davati im što više boljih ocjena. Neka djeca s radošću doživljavaju školu, međusobno se vole i surađuju, ne budu potištena i neka se među njima razvija optimizam.

Moja poruka: LJUBAVLJU PREMA SVAKOME I MRŽNJA PREMA NIKOME!!!

Pri kraju 1942. godine počeo se na Krasu i na Buzeštini širiti NOP (dalje u Istri). Zbog sumnje da bismo mi mladi mogli pristupiti NOP-u, talijanski su nas karabinjeri 8.3.1943. godine pokupili, mene i druge mladiće rođene 1924., 1925. i 1926. godine. Odvedeni smo najprije u Buzet pa u Pulu, zatim vlakom u Pistoiu, grad u Toscani. Boravili smo još u trima drugim mjestima u toj pokrajini. Isto su tako uzeli mladiće iste dobi s područja Ćićarije, kao i pograničnih područja Italije i bivše Kraljevine Jugoslavije. Tretirani smo kao vojnici s uniformom.

Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. godine zatekla nas je u Toscani, u mjestu Borgo a Buggiano. Svi smo napustili vojsku i uputili se vlakom, kako smo znali, kući. Sa mnom su bili Željko Marinac i Elio Mikolavčić. Kući sam stigao 12. rujna 1943. godine (iz Trsta pješice). (...)

Sjecanje na kosidbe.pdf

Miro Rušnjak: "Sjećanje na kosidbe u dolini Mirne"

Nasa hmetska hisa.pdf

Sjecanje na uciteljski tecaj.pdf

Miro Rušnjak: "Sjećanja na učiteljski tečaj u Klarićima"

u: B. Jakovljević (gl. ur.), Buzetski zbornik, Knj. 27, "Josip Turčinović" Pazin, Katedra Čakavskog sabora Buzet, POU "Augustin Vivoda" Buzet, 2001.

u: B. Jakovljević (gl. ur.), Buzetski zbornik, Knj. 28, "Josip Turčinović" Pazin, Katedra Čakavskog sabora Buzet, POU "Augustin Vivoda" Buzet, 2002.

Jednog dana došla je jedna drugarica i rekla kako se otvara prvi hrvatski učiteljski partizanski tečaj, ali nije mi rekla u kojem mjestu.

Pitala me jesam li voljan sudjelovati u tome, što sam ja objeručke prihvatio. Ubrzo je nakon toga po mene došao kurir i vodio me na to mjesto, putovali smo u sasvim drugom smjeru, preko Ćićarije. 

Kad smo stigli u Klariće, zatekao sam puno omladinaca koji su se pripremali za nastavu. Među njima je bio Vazmoslav Gržalja koji je kasnije poginuo u Sv. Donatu. Tečaj je počeo u ožujku, tj. 4. ožujka 1944. godine i trajao je 15 dana.

U dvorištu Marija Klarića pravili smo ugljen, onako kako smo naučili od našeg učitelja. 

Upoznala sam ga kao učitelja razredne nastave. Bio mi je razrednik u četvrtom i petom razredu. Volio je raditi s djecom.

S nama je u četvrtom razredu bilo i ponavljača, dosta starijih od nas. Oni su znali često biti i nestašni.

Zainteresirao nas je za mnoge pokuse. Tako smo mi njegovi učenici iz Starog grada napravili u podrumu Milana Sirotića svoj laboratorij u kojem smo vršili mnogo eksperimenata za koje nas je pripremio učitelj Rušnjak.

Naš je učitelj kasnije išao na doškolovanje za nastavnika kemije. Meni kemiju nije predavao, ali smo se u školi ponovno sreli kao kolege. Bio je jako drag, zabavan, dobar, duhovit i načitan.

Ana Marija Vukić, rođena Klarić, svi me zovu Marica

Kad sam započela svoju učiteljsku karijeru krajem 80. godina, drug Miro je već bio pred mirovinom. Jednom tjedno odlazili smo zajedno u PŠ Livade gdje je on s veseljem radio.

Obično se iz Livada vraćao u Buzet s nekim od nas ostalih kolega koji je taj dan vozio auto. Ako je imao manje sati od nas ostalih, za lijepa vremena znao se uputiti pješice prema Buzetu, a mi bi ga pokupili negdje oko Rušnjaka. Volio je hodati uz Mirnu i promatrati prirodu, osluškivati njene zvukove. Ponekad je skinuo cipele i „prošetao“ po koritu Mirne. 

Pamtim ga kao vrlo dobrodušnog i dragog čovjeka. Volio je pričati na našem buzetskom dijalektu i uživao kad je netko s njim pričao „po domaće“.

Nakon povratka zaposlen sam bio u osmogodišnjoj školi Buzet, u višim razredima, do kraja školske 1953./1954. godine. 

Školske 1954./1955. ponovno sam upućen u Lanišće, u niže razrede, i tu sam radio do kraja iste godine.

Sjećam ga se kao umirovljenog učitelja koji je živio u susjedstvu moje bake i kao brižnog djeda mojih prijateljica Nade i Ane. Također, sjećam se da nam je strpljivo objašnjavao kemijske jednadžbe kada smo krenule u 7. razred. Kasnije bih ga, kao studentica, srela pred kućom te smo često razgovarali o velikanima talijanske književnosti. U razgovoru s njegovom suprugom Anicom Rušnjak, dobila sam potvrdu o onome što sam i sama shvatila, da je bio jako dobar i da se svome radu predao s puno ljubavi i požrtvovnosti. Posebno se brinuo o djeci koja su teže savladavala gradivo. 26. rujna 2015. godine prestalo je kucati njegovo plemenito srce.&nbsp;Kao učitelj Prirode, Biologije i Kemije ostat će u sjećanju mnogih generacija.

Osim toga, budući da je bio dugogodišnji suradnik Buzetskog zbornika, ostavio je i nekoliko pisanih radova, u kojima je pisao o ratnim događanjima i o teškom životu na selu u prošlosti. Bio je jako vezan za svoj rodni kraj Sovinjak, kao i za Buzet. U rukopisu su ostali mnogi njegovi radovi, a posljednji rad koji je napisao je njegova autobiografija, koja je sastavnim dijelom ove knjižice.

Snježana Lovrinić učiteljica Talijanskog jezika

učitelj kojega mnoge generacije pamte po dobroti i požrtvovnosti

"Radio sam sa zadovoljstvom, koliko sam znao i mogao."

Zatim sam poslan na dužnost partizanskog učitelja u Veprinac. U Veprincu sam počeo raditi s djecom u školi, kako sam znao i mogao, a navečer u nekoj kući s omladincima. Veprinac se nalazi iznad Opatije, u kojoj se nalazio neprijateljski garnizon, iz kojeg je iznenada mogao upasti neprijatelj, što se i dogodilo te se trebalo povući. Na tom sam području bio od kraja ožujka do kraja travnja ili početka svibnja 1944. godine kada je uslijedila neprijateljska ofenziva. Morao sam se povući zajedno s drugim organizacijama u brda. Na Učki smo se skrivali u dubokoj šumi i špiljama bez hrane. Uvjeti za daljnji rad nisu postojali pa sam se morao vratiti kući.

Miro Rušnjak je bio dobroćudan, dobronamjeran, prožet čovjekoljubljem i humanist. Njegova je želja bila da jedni drugima činimo dobro, da čovjek čovjeku bude čovjek, da društvo bude po mjeri čovjeka. Razgovarati s Mirom bio je užitak, svojom erudicijom osvajao si sugovornika. Knjiga u njegovu životu bila je uvijek uz njega, sredstvo za širenje spoznaja o svijetu u kojem živimo, koje je prenosio generacijama učenika u raznim školama. Prenoseći humane poruke, učenicima je ostao u sjećanju kao pravi učitelj.

Cilj je odgojiti zdrave i sretne ljude. Od dječjeg vrtića do fakulteta potrebno je razvijati samopouzdanje tako da svatko postiže uspjeh na sebi svojstven način i potvrđuje se u području gdje je najuspješniji". Znao je Miro isticati da treba učiti iz knjige života, iz prirodne sredine u kojoj učenik živi.

Iz bogatog iskustva u školskom radu Miro je ostavio značajnu poruku: "Prema učenicima odnos mora biti ne samo korektan nego duboko ljudski.

Tu sam zadužen za rad u višim razredima. S njima sam radio i školske 1951./1952. godine te ih pripremao za malu maturu. Na toj sam školi radio i 1952./1953., ali samo zbog odlaska nastavnika hrvatskog jezika morao preuzeti nastavu tog predmeta.

Pri kraju školske 1951./1952. godine položio sam i državni stručni ispit za razrednu nastavu u Učiteljskoj školi u Puli. 

Miro Rušnjak s rodbinom Vazmoslava Gržalje prilikom otvaranja nove škole u Buzetu, 8.9.1966. godine

„Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“. Koliko smo puta čuli tu izreku kao djeca! Većina se samo nasmije jer, kome treba škola, učenje, bubanje? No, ja sam voljela školu i, što sam starija, sve sam sigurnija da je razdoblje školovanja jedno od ljepših u životu.

Rado se prisjećam školskih dana i svojih učitelja, a posebno mi je u sjećanju ostao pokojni Miro Rušnjak. Upoznali smo ga kad smo bili petaši. Sa znatiželjom i pritajenim strahom ulazili smo u njegov kabinet. Bila je to najveća učionica i po mnogo čemu specifična. Preparirane životinje, miris kemikalija i kostur u spremištu! Sve je to golicalo našu dječju maštu. A učitelj Miro, i sad ga vidim u plavoj kuti, imao je odgovore na sva naša pitanja. Strpljivo je odgovarao i hrabro se nosio s našim nestašlucima.

"Dragi Šaveštrić, kako smo te voljeli oslovljavati, Miro, razgovarati s tobom bio je užitak."

Školske godine 2007./2008. u školskom listu Vrutak objavljen je:

Intervju s umirovljenim učiteljem biologije i kemije, Mirom Rušnjakom

1. Koja Vas sjećanja vežu uz ime Vazmoslava Gržalje, čije ime nosi naša škola? Nakon 2. svjetskog rata, Istra je bila pod vlašću Italije te su tako bile zabranjene sve hrvatske škole. Nakon 25 godina zabrane učenja i govorenja hrvatskim, odnosno materinjim jezikom, na Buzeštini se počinje raspravljati o obnovi hrvatskih škola. Vazmoslav Gržalja rođen je 1925. godine i rodom je iz Drage kraj Sušaka. S roditeljima se zatekao u Slunju gdje je predan Antunu Hostu. Antun Host, učitelj iz Kastva, dobiva zadatak otvaranja hrvatskih škola u Istri, gdje god je to moguće. Vazmoslav Gržalja, omladinac koji je tada imao završenih pet razreda Sušačke gimnazije, dolazi s Hostom u Istru s istim zadatkom. Prvu su školu otvorili u Sv. Donatu. 1944. godine Antun Host vodio je tečaj za hrvatske partizanske učitelje u Klarićima koji je trajao od 6. do 21. ožujka 1944. godine. Bio sam ponosan što sam izabran za polaznika tečaja jer je to značilo ostvarenje mojih želja za daljnjim školovanjem.

Miro Rušnjak: Autobiografija Rođen sam 22. srpnja 1926. godine u selu Beneži ispod Sovinjaka. Na tom pračanskom platou nalaze se još sela: Vas Pračana, Pigini, Brnozi, Majeri. Obično sva ta sela običavamo zvati Pračana. Potječem iz skromne seljačke obitelji, koja je živjela od poljoprivredne djelatnosti, od oca Gabrijela i majke Rože, rođene Zigante iz sela Sirotići. Prije mene rođene su sestre Marija (1922.) i Anđela (1924.) . Mama nam je na tešku žalost umrla kad sam ja imao 15 mjeseci života. Sestre i ja ostali smo bez majke. Sreća što smo pored oca imali baku i djeda (nonu i noneta) koji su nam bezgraničnom ljubavlju i brigom pomogli u našem životu i odgoju. Kasnije se otac oženio djevojkom iz susjedstva, Marijom Jerman, koja je postala naša maćeha i zamijenila našu pok. majku.

Ona mi je mnogo pomogla u životu, kao i cijeloj obitelji. Iz toga se braka rodio drugi brat Ivan. Kad sam navršio 6 godina života, tj. školske 1932./1933. godine počeo sam pohađati talijansku osnovnu školu na Sovinjaku. Tu sam školu pohađao do školske 1938./1939. godine (uspješno).

Po povratku javio sam se prosvjetnom odjelu ondašnjeg Kotara Buzet. Tada sam upućen na upražnjeno mjesto u Koreliće iznad Draguća. Tu sam radio do polugodišta školske godine 1950./1951. Zamijenio me tada kolega Pravdica iz učiteljske škole iz Rijeke. 

Kratko sam radio u Črnici, međutim, zbog želje mještana da se nastava održava na slovenskom nastavnom jeziku, zamijenila me kolegica. U II. polugodištu iste školske godine upućen sam po potrebi službe u sedmogodišnju školu Lanišće (Kot. Buzet). 

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.