Ovo je priča o djevojčici Ani.

Priča je nastala u sklopu eTwinning projekta This Is Your Fairy Tale
(Bu Senin Masalin).

Jednom davno, u jednom malom gradu na obali velike i duboke rijeke uzdizao se dvorac. Dvorac je pripadao grofu. Grof je bio vrlo bogat pa je imao još jedan dvorac na selu. Tako su grof i njegova obitelj ljeti živjeli u dvorcu na selu, a zimi su dolazili u gradski dvorac.
U svakom od svojih dvoraca grof je imao cijelu četu posluge kao što je i bio običaj u to vrijeme. Bilo je tu vrtlara, konjušara, kovača, kočijaša, sobarica, glavnih i pomoćnih kuharica, pralja, služavki. Grof je imao i svoju osobnu gardu koja je pratila i čuvala njega i njegovu obitelj.

1

Grof je bio vrlo zaposlen. Bavio se trgovinom i uvozom robe s Dalekog Istoka. Dok je on radio, grofica se bavila slikanjem. Voljela je boraviti vani i slikati prirodu. O njihovoj djeci brinule su dadilje i učitelji.

Grof i grofica često su priređivali zabave za svoje prijatelje i poznanike. Na tim zabavama bilo je obilja hrane i pića, svirali su samo najbolji glazbenici. Zabave bi potrajale do ranih jutarnjih sati. 

2

Prije i poslije zabave posluga je imala pune ruke posla. Trebalo je oprati svo to suđe, oribati i ulaštiti podove, oprati prozore, ulaštiti namještaj i pribor za jelo, pripremiti svu tu hranu. Trebalo je paziti da vatra u kaminima tijekom noći ne ugasi, a opet da gospodi ne bude pretoplo. Taj zadatak je povjeren Ani.

kamin

3

Loading...

Ana je bila gotovo dijete, imala je samo 13 godina. Bila je najstarije dijete svojih roditelja. Kad je imala 10 godina, roditelji su je poslali u grad za služavku. Prvo je radila kod jedne slastičarke. Ali slastičarka se razboljela, prodala svoju slastičarnu i otišla u hospicij. Tako je Ana ostala bez posla i krova nad glavom. Bila je tužna i usamljena. Doma se nije mogla vratiti. Znala je da roditelji računaju na nju i novac koji im šalje. Silno su joj nedostajale mlađe sestre, naročito najmlađi brat. Tumarala je gradom i put ju je odveo na obalu velike i duboke rijeke. Iako je bila zima, dan je bio topli i sunčani. Sunce se ljeskalo na površini rijeke. Rijekom su plivali labudovi i patke. Ana je sišla do rijeke.

Loading...

Loading...

4

Loading...

Loading...

Loading...

- Dođite, imam finog kolača.

Loading...

Zvala ih je Ana k sebi mrveći kolač.
Prvi je doplivao najveći labud, a za njim svi ostali. Patke su ostale podalje i čekale svoj red. Ana je izmrvila gotovo sve što je imala u svom zavežljaju. Ostavila je samo jedan mali komad kako bi ga pojela za večeru. Tada je ugledala jednog mladog labuda koji je ostao bez kolača.

Loading...

5

Loading...

- Dođi maleni, nemoj se bojati. Ima i za tebe.

Rekla je Ana i pružila ruku s kolačem koji je ostavila za večeru.
Labud je bojažljivo doplivao do Ane. Nježno je kljucnuo, progutao komad kolača i rekao.

- Hvala, jako je ukusno. Zašto si ovdje sama?

Pitao je labud radoznalo.
Ana mu je ispričala kako je ostala bez posla i krova nad glavom.

- Neki dan je ovdje bila grofica. Čuo sam kako se žalila svojoj sluškinji da su ove zime zbog bolesti ostali bez pola posluge. Možda bi mogla otići u dvorac i pitati za posao.

- O hvala ti, hvala.

I tako je Ana otišla u dvorac i pronašla novi posao i novi dom.

6

Kao najnovijeg člana posluge Anu su dopali najgori poslovi. Svako jutro morala je ustajati još kad je vani bio mrak. Prvo bi očistila pepeo u peći u kuhinji i naložila vatru, a potom je čistila kamine i ložila vatru po sobama u kojima je grofova obitelj boravila tijekom dana. Bilo je desetak soba. Od svog tog pepela Ana bi bila prljava pa su joj se drugi rugali i nisu je željeli u svojoj blizini. Nije imala prijatelja iako je među poslugom bilo djevojčica njezine dobi. Čak ni Ivan koji je nosio drva do ulaza nije bio previše ljubazan.

7

Ana bi se najduže zadržala u grofičinu salonu. Tamo je vidjela sliku koja je prikazivala mladog labuda. Stala bi pred sliku i s osmijehom gledala labuda. Zamišljala je da je labud njezin prijatelj. Otpjevala bi mu pjesmicu koju je izmislila za njega:

„O moj prijatelju bijeli,
kad bi se opet sreli,
ja bih tebi kolač dala,
a ti bi rekao mi hvala.“

Bilo bi joj nekako lakše nositi drva i ložiti vatru nakon pogleda na labuda. Osim loženja vatre, Ana je čistila lampe po hodnicima i odajama dvorca. Pri tom je maštala kako spravlja najfinije kolače i slastice. Baš onakve kakve je pripremala njezina stara gazdarica. Mmmm, još i sad može osjetiti sve te divne mirise.

8

Jednog zimskog jutra, kad je vani još bio mrak, Ana je ustala kao i obično. Otišla je u kuhinju, očistila peć i zapalila vatru. Glavna kuharica i ostale pomoćne kuharice stići će uskoro i početi pripremati doručak za grofovu obitelj. Taman kad se digla s poda i uzela kantu s pepelom, zalupila su vrata od ostave. Ana se prepala.

- Tko je tamo?

Upitala je Ana drhtavim glasom. Nije bilo odgovora. Ana je stajala i čekala. Čuo se udarac kao kad nešto teško padne na pod. Ponovo je upitala:

- Tko je tamo?

Tišina. Čula je samo svoje srce. Skupila je hrabrost i krenula prema vratima. Bojažljivo je primila kvaku i otvorila vrata. Pogledala je unutra, ali nije vidjela nikoga. Na podu je bila samo hrpa razasutog krumpira. Ana je polako zatvorila vrata. Nije razumjela što se to dogodilo.

9

Požurila je iznijeti kantu s pepelom u stražnji dio dvorišta. Pri povratku je napunila kantu drvima i otišla čistiti kamine. Cijelo vrijeme u ušima joj je odzvanjao zvuk zatvaranja vrata. U grofičinu salonu prvo je otišla do slike labuda.

- O moj labudiću, čudna se stvar danas dogodila. Zalupila su vrata, a nije bilo nikoga, samo hrpa krumpira. Kao …

U taj tren zazveckaju stakalca na lusteru. Ana se okrene i vidi kako se luster njiše. Začuje smijeh.

- Hi, hi, baš si luckasta djevojčica Ana. Razgovaraš sa slikom.

- Tko si ti? Ne vidim te. Gdje si?

- Ovdje, hi, hi, hi!

- čulo se iza naslonjača.

- Pokaži se!

Iza naslonjača izviri duh.

10