1986

Krenuli su dalje, ali Marin nije mogao dalje, pa ga je taj čovjek uzeo u ruke i nosio."Gdje idemo?"- upitao ga je Marin, a čovjek mu je rekao da idu u rehabilitacijski centar u Rusiju,hodali su jako dugo...

Bio jednom jedan Marin. Živio je u Sovjetskoj Ukrajini. Marin je živio normalnim životom u 1986. godini. Imao je sve što je htio,osim tate,njega nikad nije upoznao Iako je to jako htio, jedne večeri je otišao spavati...

Kad se probudio nije vise ničega bilo, samo uništeni šatori u kojima su spavali i uništena tvornica...

Shvatio je da je sam... Svi su već otišli i znao je da neće preživjeti radijacije... Počeo je plakati od tuge...

Vidio je nekog čovjeka kako stoji iznad njega i smije se... Pitao ga je tko je on,a taj čovjek mu je pružio ruku i dao mu je masku kroz koju može disati... 

Marin je bio sretan kao nikad, čak je ugledao svoju mamu, potrčao je i zagrlio ju najjače što je mogao, a iza njega je bio taj čovjek. Skužio je da se taj čovjek i mama gledaju, kao da se već otprije znaju, a onda su se zagrlili, Marinu nista nije bilo jasno, sve dok taj čovjek nije viknuo "Sine!"<br/>Tad je Marin bio najsretnije dijete na svijetu.

Marin je trčao kao nikad dosad, ali njegova obitelj već je bila u šumi,ali mu je ponestalo snage i pao je na pod.

Okrenuo se iza sebe i vidio je uništen grad...

Bili su pljuskovi, ali Marin je imao nade da pronađe svoju obitelj i prijatelje, hodali su 29 dana, pili su samo iz Rijeka i potoka i napokon su uspjeli, došli su u Rusiju.

Ujutro ga je probudio mamin vrisak, vikala je da bježe...

Skupio je snage i opet počeo trčati, ali nije mogao,opet je pao na pod, ali ovaj put je zaspao...

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.