Iz velegradskog podzemlja

Vjenceslav Novak

Ivan Matoković
7.c
OŠ Fran Franković
23. travnja 2022.

Bilješke o piscu:

Hrvatski romanopisac Vjenceslav Novak rodio se u Senju 1859. Školovao se u Senju, Gospiću i Zagrebu. Radio je kao učitelj u Senju, a potom je predavao glazbu u Zagrebu. Svirao je orgulje, skladao, poučavao glazbenu teroriju i povijest, te je bio profesor glazbe i pisac. Napisao je osam romana. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom.
Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze i borio se s neimaštinom. Nije bio osobito cijenjen jer je pisao o svakodnevnom životu malih i običnih ljudi.
Najpoznatije njegove pripovijetke su: Iz velegradskog podzemlja, Nezasitnost i bijeda, U glib, Pripovijest o Marcelu Remeniću, Pred svjetlom i Majstor Adam, a njegovi najpoznatiji romani su: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Tito Dorčić, Pod Nehajem, Nikola Baretić i Podgorske pripovijesti.

Naslov:

Pripovijetka "Iz velegradskog podzemlja" govori o načinu života siromašnog radnika Mike i njegove obitelji u gradu. Pisac je opisao život radničke obitelji u podrumskom stanu, njihov težak položaj, siromaštvo, bijedu i problem s alkoholom. Glavni lik Mika voli svoju obitelj i skrbi o njoj, ali zbog teškog načina života (radnik na drvima koji nema stalni posao) nema novca i zbog toga se često opija. Kad je pijan, onda je sretan, ali i agresivan zbog ženinog prigovaranja.

Tema, vrijeme i mjesto radnje:

Tema: težak život radnika Mike i njegove obitelji u Zagrebu, siromaštvo, alkoholizam i nasilje u obitelji

Ilički trg, 1905.

Mjesto radnje: ulica ( "Neugodna je ulica svojim blatom i svojom reskom vlagom."), Ilički trg, klupa ("Usprkos snijegu i studenoj vlazi sjedi neki čovjek nepomično na klupi na Iličkom trgu."), gostionica ("Kupili su svaki komadić opaprene slanine i kurha i ušli u gostionicu kojoj je pred vratima crveno oličen cimer nosio kao napis samo bijelu veliku brojku "28" - što je značilo stalno udarenu cijenu talijanskom vinu koje se tu skoro isključivo za radnike točilo."), Mikina kuća ("U podzemlje spustio se četvernoške po strmim stubama."), skladište drva ("Izišao je na ulicu i otputio se odmah prema jednomu skladištu drva.")

Vrijeme radnje: zima ("Tiho se spuštaju guste pahuljice snijega. Istom su četiri sata poslije podne, a zimske sjene hvataju se već zemlje pokrivaju sve jače po trotoaru i nakvašenoj cesti bijele snježne krpe."), 1905. godina ("Hrvatsko kolo, 1905.")

Vrsta pripovijetke i uvjeti u kojem živi glavni lik:

Ova pripovijetka je socijalna pripovijetka jer govori o siromaštvu i njegovim posljedicama na Miku i njegovu obitelj (alkoholizam i ubojstvo kćeri Evice stare pet godina).

Glavni lik ove pripovijetke je Mika. On je siromašan radnik koji cijepa drva i nakon posla se nalazi s Jankićem u gostionici gdje se opijaju. Nesretan je zbog siromaštva i svog položaja (za marendu jede komad suhog kruha, žena i troje djece su siromašni i gladni, nema stalan posao, doživljava poniženje od ljudi za koje povremeno radi, živi u vlažnom i hladnom stanu u podzemlju). Zbog svega toga Mika utjehu nalazi u alkoholu ("A jest u tom prokletstvo što čovjeka od vražjega vina obuzima neki osjećaj blaženstva sve više što dalje pije."). Mika je imao i nesretno djetinjstvo ("... čitav njegov život prevladavala je nevjerojatna hladnoća, gotovo bešćutnost ..., dosjećao se kako ga je jednom njegov otac ni kriva ni dužna izbio na mrtvo ime".).

Likovi:

Mika - surov, prost ("Surov si i prost kao što nijedan od tvojih drugova."), radnik (pilar drva), pijanac ("I pili su, pili, a u tom toplome prostoru punome žamora i dima bilo je tako voljko.", "Pili su i osjećali u vinskoj omamljenosti slast života. Brigama ni traga."), brižan ("To je za moju Evicu - rekao je Jankiću pomno spremajuć škatulju u džep ... - Moja mezimica - nasmiješio se čisto ponesen svojim roditeljskim čuvstvom ..."), dobrodušan, ali ne zna pokazati svoje osjećaje ("Htio je da je zovne, ali tome se opro u njem onaj čovjek koji nije dao ni sada da se pred ženom prizna grešnikom koji je upoznao svoju krivnju i kaje se za nju."), muči ga što zaradu potroši u gostionici ("Odmah se sjetio kako je sinoć opet zapio dvije trećine zaslužbe, i bio na sebe srdit.").

Lucija (Mikina žena) - siromašna, brižna ("Žena je doista kupila djeci za večeru kruha na dug."), bori se za svoju djecu ("Da šutim? Jer sam, misliš li, bez srca, kao što si ti, konjče nekakovo! Zašto si Evicu tukao? Što ti je ona bila kriva?"), iako je Mika učinio zlo - ubio njihovu kćer Evicu, nije ga prijavila policiji ("Kad je liječnik pitao kako se to dogodilo, rekla mu je mati da je Evica nosila naramak drva i pala niza stube."), ne voli što Mika pije jer tada ne zna što radi ("Dobar si ti, ali za piće nisi. Tebi piće uzme pamet, pa ne znaš što radiš."), voli Miku unatoč tome što je učinio ("Ja, Mika, bez tebe ne idem. Jer ja tebe poznajem. Dobar si ti čovjek ... ti skrbiš za svoju djecu... Evici sam našla u krevetu škatulju bombona pa sam pomislila: Evo kako on nju voli i kako misli na nju ..."), na kraju se miri s Evičinom smrti ("Bilo je suđeno, jer se bez Božje volje ne događa ništa. ... sve je Božja volja").

Jankić - siromašan otac ("Djeci je poderana obuća; učitelj je psovao u školi Mateka da mu je nogama smočio sobu. A dijete nije krivo. Voda mu se upije u poderanu obuću i u krpe, pa mora da smoči."), radi iste poslove kao i Mika ("Juče su on i taj Jankić raspilili i rascijepali nekomu gospodinu hvat drva i dobili za to pet kruna."), pijanac ("I pili su, pili, a u tom toplome prostoru punome žamora i dima bilo je tako voljko."), kukavica ("Kad sam ja u trijeznu stanju dobre volje?Ali kad je litra u glavi, onda se meni čini da je oko mene sve zadovoljnoi veselo, pa usnem, smijući se ... Ako žena počne prigovarati, a ja odmah učinim kraj: "Šuti, jer će biti batina!" A trijezan je se bojim ...")

Evica - djevojčica od pet godina, ima dva starija brata, tatina mezimica, pametna ("Da ti, Jankiću, samo čuješ to dijete! Nisi toga doživio, jer ti ne bi svojim ušima vjerovao što ona zna! A istom je pet godina ... Tepče!)

O siromaštvu:

Danas postoji jako puno siromaštva u svijetu. Biti siromašan znači ne imati dovoljno novaca (ili nekih drugih sredstava) za priuštiti si osnovne ljudske potrebe, kao što su hrana, piće, dom itd. Najviše siromaštva ima u SAD-u. Prije je bilo puno više siromaštva nego danas. Iz pripovijetke saznajemo da se ljudi ne žele družiti sa siromašnima ("Zar smo mi okuženi ako smo siromašni? - srdio se nato. - Odnio vrag i siromaštvo! Svi govore i uče da siromaštvo nije sramota, a bježe od tebe kad si siromašan, da ti je oko srca i gore nego da si sramotan."). Siromašnim ljudima moramo pomagati jer stara izreka kaže "U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi!".