Antun Branko Šimić

Light wood

Narrow ruled paper

Ljubav (govori Zrinko Kapetanić)  - A.B.Šimić

pjesmu Ljubav govori Mateo Krešić, 4.g

Vraćanje suncu Antuna Branka Šimića

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našega života i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao? Od djetinjstva već mi trgasmo veze s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom i ostadosmo posve sami Najsamiji od svega što živi na zemlji

pjesmu MI govori Zvonimir Smilović, 3.g

groblje Bartuluša, pogled prema Novoj mahali (Novoj mali)

Ja koracam livadama plav od sutona Na rubu livada je kuća parnog mlina Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu I štogod bliže stižem sve glasnije viču nebrojene užarene opeke Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu Ispod brežuljaka crni vlak se vuče odmjereno udara i vrišti svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici Noć i ja na brdu Poda mnom načas izrone iz mraka kuće stabla dvorišta i njive I opet utonu u mraku ko u svijesti Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora: ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi

crkva sv. Mihovila u Šimićevim rodnim Drinovcima

Ruled paper

Antique paper texture

Slavonska Požega, 7.2.1897.-8.2.1966.

Godine 1919. Antun Branko susreće Josipu Marinić. Rađa se ljubav. Posvećuje joj najljepše ljubavne pjesme. Daje joj ime Tatjana koje će nositi do kraja života. Čaroliju ljubavi prekida smrt.

“Preobraženja”, Antun Branko Šimić i njegov svirepi i nevidljivi Bog

Jedno pred drugim stide se da sjednu za takav ručak i dokle jedu boje se da ne bi jedno drugom život pojeli. Kad ustanu od stola, tišina i težina Gađenje pred samim sobom unakazi obadvoma lica i svako misli da je drugomu ubica i da je krv što teče kroz njegovo tijelo krv drugog (kao da je jedno drugo jelo)

pjesmu Ručak siromaha govori Martin Butigan, 3.g

Antun Branko Šimić - Smrt i ja (recitacija)

pjesmu Smrt i ja govori Jere Andrijašević, 4.g

Detalj iz spomen-sobe u rodnoj kući u Drinovcima. 

pjesmu Opomena govori Mateo Krešić, 4.g

Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde.

pjesmu Opomena govori Dalmat Gashi, 3.g

Bilo je nešto lijepo pa prošlo, – Il tek je sanja to bila – Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža I smiješka planinskih vila. Bile su noći mjesečne, lijepe, I pune radosti vrele. Bile su bašče mirisa pune, I ruže cvale su bijele. Bilo je smijeha, pogleda dugih, Što sve no izreći znaju, Bilo je sreće, uzdaha sjetnih, I himnâ čarobnom maju. Bila je duša prepuna sunca I plamne čežnje, što sine Katkad ko nebom krijesnica sjajna Pa onda umre i zgine. Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda I bol, što pali i peče. Bila je sanja, bila je priča U jedno najljepše veče.

pjesmu Bilo je nekoć govori Hajrija Jusić, 3.g

pjesmu Ručak siromaha govori Jurica Pavlinović, 4.g

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda

Drinovci (RBiH), 18.11.1898. - Zagreb (RH), 2.5.1925.

pjesmu Pjesnici govori Mateo Krešić, 4.g

zbirka pjesama Preobraženja, objavljena 1920.

tijela tijela svagdje svuda razasuta razvitlana lakim kretom jednih ruku tijela ćute u molitvi tijela kriče u radosti tijela vrište u očaju tijela u snu tijela ljube tijela tijela povrh tijela u grčima u stvaranju novih tijela tijela trunu u bolesti gasnu kao žute lampe mru tijela kroz noć hite lete padaju moje tijelo vjetri nose moje tijelo vapi zvijezde oblaci su zvijezde progutali i jest: vječno jedne Oči mirno gledaju tijela tijela tijela

pjesmu Tijela govori Ivo Andrijašević, 3.g

u pozadini tijela, tijela ... u nemiru

Odavno mi se tijelo krije od sunca, moje pogibije Životvorno sunce mene bonika plaši smakom Dođem li poda nj, u istom trenu oborit će me jednom zrakom Past ću bez krika na moju sjenu.

Smrtno sunce

Posljednje počivalište na Mirogoju / Zagreb !

[POEZIJA] "Čamac" - Antun Branko Šimić

U nastavku izbor iz Šimićeve lirike govore učenici 3.g (elektrotehničari, Srednja strukovna škola Makarska)

Pjesnici su čuđenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu

pjesmu Pjesnici govori Antonio Alač, 3.g

Ženo što iz bijede našeg svagdanjeg života očajale i krotke oči dižeš k meni Sav ovaj život... oh, sav ovaj život ženo jedanput ja odsvirat ću na harfi I kad poslije harfe progovore ćutke naše duše znaš li što će govoriti? Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni

pjesmu Jedanput govori Matej Barić, 3.g

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.