Loading...
Loading...
GOLUBICAŠKOLSKI LIST O.Š.ZMIJAVCI
ŠKOLSKA GODINA 2022./2023.
UREDNICI: ravnatelj Josip Jonjić
pedagog Ante Karin
knjižničarka Nediljka Gudelj
učitelji i učenici
GRAFIČKI ILUSTRATORI: Marijana Krištić
Ivana Milardović
NASLOVNU STRANICU IZRADILA: Mia Blažić, 5.a
GODINA IZDANJA: 2023.
pedagog Ante Karin
knjižničarka Nediljka Gudelj
učitelji i učenici
GRAFIČKI ILUSTRATORI: Marijana Krištić
Ivana Milardović
NASLOVNU STRANICU IZRADILA: Mia Blažić, 5.a
GODINA IZDANJA: 2023.
Sadržaj:
Riječ ravnatelja
Priča o školi
Vremeplov
Razrednici, učenici, njihovi uspjesi i izostanci
Organizacijska struktura škole
Tko radi u našoj školi?
Sigurna škola
Naši najmlađi
Moja bi baba bolje znala
Školski projekt-Vršnjačka pomoć u učenju
Volontiranje
Međunarodni projekti u O.Š.Zmijavci
Europe code week
Domaćinstvo-P.Š.Drum
Dani kruha i zahvalnosti za plodove Zemlje
Blagdan sv.Nikole u našoj školi
Školski medni dan
Međunarodni dan osoba s Downovim sindromom
Djeca P.Š.Drum za djecu Onkologije Split
Posjeti izvan škole
Natjecanja
Slikovnica "Tajna bazilike"
Mali novinari
Književnici i umjetnici
Učenička zadruga "Golubica"
Istogodišnjaci
Razgovor s Petrom Jerković
Čestitka školi
Riječ ravnatelja
Priča o školi
Vremeplov
Razrednici, učenici, njihovi uspjesi i izostanci
Organizacijska struktura škole
Tko radi u našoj školi?
Sigurna škola
Naši najmlađi
Moja bi baba bolje znala
Školski projekt-Vršnjačka pomoć u učenju
Volontiranje
Međunarodni projekti u O.Š.Zmijavci
Europe code week
Domaćinstvo-P.Š.Drum
Dani kruha i zahvalnosti za plodove Zemlje
Blagdan sv.Nikole u našoj školi
Školski medni dan
Međunarodni dan osoba s Downovim sindromom
Djeca P.Š.Drum za djecu Onkologije Split
Posjeti izvan škole
Natjecanja
Slikovnica "Tajna bazilike"
Mali novinari
Književnici i umjetnici
Učenička zadruga "Golubica"
Istogodišnjaci
Razgovor s Petrom Jerković
Čestitka školi
Riječ ravnatelja
Dragi učenici, roditelji, kolege nastavnici i djelatnici škole, poštovani partneri, prijatelji, posjetitelji naših mrežnih stranica!
Povodom 60. obljetnice početka rada Centralne osnovne škole u Zmijavcima, odlučili smo izraditi prigodno digitalno izdanje našeg školskog lista „Golubica“, kako bismo se na dostojan način prisjetili svega onoga što kroz školsku godinu rade marljive ruke naših učenika, zajedno s njihovim učiteljicama i učiteljima. Na sljedećim stranicama imat ćete priliku proučiti i povijesni pregled razvoja naše škole, kao i određene statističke podatke koji pokazuju kako OŠ Zmijavci djeluje prateći svakodnevna društvena zbivanja i životne okolnosti. Centralna osnovna škola započela je s radom 16. rujna 1962. g., nakon desetak godine gradnje u kojoj su aktivno bili uključeni mještani, bilo svojim radom ili osiguravanjem namirnica za same graditelje. Bio je to mukotrpan posao koji je zahtijevao veliku strpljivost, izdržljivost i snagu. A Zmijavčani nisu odustali, već su prionuli poslu, imajući u vidu dobrobit svoje djece i boljitak samog mjesta. Rezultat je bila prekrasna školska zgrada sa svojim ručno oklesanim stijenama koja je poput prave ljepotice ušla u živote svih Zmijavčana. Nastava je započela, kolektiv je formiran, a djeca različitih uzrasta popunila su školske klupe. I tako to traje sve do dana današnjeg. Kao svjedok različitih povijesnih okolnosti, zmijavačka je škola odgojila brojne generacije učenika, a nemali broj njih postali su školovani, uspješni i utjecajni ljudi, ponosni na mjesto gdje su učinili svoje prve školske korake. To je ujedno pokazatelj kako je zmijavačka škola uvijek imala kvalitetne učitelje koji su svojim učenicima prenosili svoja znanja i životna iskustva, kao nešto najvrjednije što su u svom radu imali. Jer kako je rekao bl. Ivan Merz: „Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“ Zato biti učitelj je velika čast i privilegija, ne tek puki odabir, već životni poziv. Voditi školu u ovim zahtjevnim vremenima punim izazova odgovoran je i zahtjevan zadatak čije ostvarivanje bi bilo nemoguće bez tolerantnog okružja i međusobne suradnje svih koji sudjeluju u njenom životu. Načela kojima se danas vodimo u radu Škole su kompetentnost i profesionalna etika te visoka kvaliteta obrazovanja i odgoja naših učenika uz poticanje suradnje, poštivanja i uvažavanja učenika i svih djelatnika Škole.
Draga Školo, neka ti je sretan 60. rođendan!
Josip Jonjić, ravnatelj
PRIČA O ŠKOLI
Te su se godine i u svijetu i kod nas odvijali značajni, znakoviti i pamtljivi događaji. Otvoren je 2. vatikanski koncil, izlazi prvi broj Glasa koncila, u Zagrebu je otvorena zračna luka, u snažnom potresu se treslo Biokovo i šire područje, zatresao se i Hajduk završivši prvenstvo na 11. mjestu, tresli su se i SAD i SSSR radi Kube, u Zagrebu je otvorena Visoka defektološka škola, samostalnost stječu belgijske kolonije Burundi i Ruanda i britanske Trinidad i Tobago, Uganda i Jamajka, snimljen je prvi film o Jamesu Bondu „Dr. No“, lansiran je prvi američki telekomunikacijski satelit „Telstar“, za prijenos TV programa preko Atlantskog oceana, Beatlesi su snimili prvi singl „Lov mi do“, rodilo se puno, danas, poznatih filmskih, glazbenih, znanstvenih i inih lica, a u Imotskom je svijet ugledao i pisac ovih redaka, samo nekolikodana prije nego će ova naša škola započeti svoje putovanje znanstvenim stazama krčeći pute spoznaje i sveljudskih vrijednosti. Tako će, on, četrdeset godina kasnije, postati njezina nova karika u, danas, šezdesetogodišnjem lancu novih pristupa, postignuća i dostignuća, ali i sastavni dio svekolikih spomena.
A kako je sve započelo? U sirotinjskim uvjetima. I sveopćoj neimaštini. Pritisnuti glađu i svakodnevnom borbom za goli život. Ali se našlo vremena i za dugoročno razmišljanje. Jer, od goreg uvijek može biti gore. Znali su. I naučili su. Ne jednom. I ne prvi put. Mora se nešto poduzeti. Radi budućnosti. Treba imati školu. I započeti što treba. Najprije zemlju. Onda ljude; majstore, argete, povremene, stalne. Promatrače, komentatore, gledatelje. Sve što treba i što ide s tim. Pa se krenulo. Brzo. Zajedno. Cijelo selo. Započeli, gradili i izgradili. Od početka. S kamenom i od kamena. Da bude isklesana, postojana, trajna. I kamena. I da stoji. Uspravna i ponosna. I da takva ostane.
I bi. I danas je. I sutra će biti. Tu. Na Poljetini. Iznikla iz ničega. Izgrađena voljom, trudom i snagom. Znanjem. I kamenom. Satkana od želje. Zalog negdašnjih, posveta budućim. Zmijavcima i Zmijavčanima. Iščekivana i dočekana. Građena deset godina. Temeljni kamen postavljen u srce ljeta. Dana 15. mjeseca srpnja 1952. godine. Zaključni posao zgotovljen u ljeto 1962. godine. I postade.
Te su se godine i u svijetu i kod nas odvijali značajni, znakoviti i pamtljivi događaji. Otvoren je 2. vatikanski koncil, izlazi prvi broj Glasa koncila, u Zagrebu je otvorena zračna luka, u snažnom potresu se treslo Biokovo i šire područje, zatresao se i Hajduk završivši prvenstvo na 11. mjestu, tresli su se i SAD i SSSR radi Kube, u Zagrebu je otvorena Visoka defektološka škola, samostalnost stječu belgijske kolonije Burundi i Ruanda i britanske Trinidad i Tobago, Uganda i Jamajka, snimljen je prvi film o Jamesu Bondu „Dr. No“, lansiran je prvi američki telekomunikacijski satelit „Telstar“, za prijenos TV programa preko Atlantskog oceana, Beatlesi su snimili prvi singl „Lov mi do“, rodilo se puno, danas, poznatih filmskih, glazbenih, znanstvenih i inih lica, a u Imotskom je svijet ugledao i pisac ovih redaka, samo nekolikodana prije nego će ova naša škola započeti svoje putovanje znanstvenim stazama krčeći pute spoznaje i sveljudskih vrijednosti. Tako će, on, četrdeset godina kasnije, postati njezina nova karika u, danas, šezdesetogodišnjem lancu novih pristupa, postignuća i dostignuća, ali i sastavni dio svekolikih spomena.
A kako je sve započelo? U sirotinjskim uvjetima. I sveopćoj neimaštini. Pritisnuti glađu i svakodnevnom borbom za goli život. Ali se našlo vremena i za dugoročno razmišljanje. Jer, od goreg uvijek može biti gore. Znali su. I naučili su. Ne jednom. I ne prvi put. Mora se nešto poduzeti. Radi budućnosti. Treba imati školu. I započeti što treba. Najprije zemlju. Onda ljude; majstore, argete, povremene, stalne. Promatrače, komentatore, gledatelje. Sve što treba i što ide s tim. Pa se krenulo. Brzo. Zajedno. Cijelo selo. Započeli, gradili i izgradili. Od početka. S kamenom i od kamena. Da bude isklesana, postojana, trajna. I kamena. I da stoji. Uspravna i ponosna. I da takva ostane.
I bi. I danas je. I sutra će biti. Tu. Na Poljetini. Iznikla iz ničega. Izgrađena voljom, trudom i snagom. Znanjem. I kamenom. Satkana od želje. Zalog negdašnjih, posveta budućim. Zmijavcima i Zmijavčanima. Iščekivana i dočekana. Građena deset godina. Temeljni kamen postavljen u srce ljeta. Dana 15. mjeseca srpnja 1952. godine. Zaključni posao zgotovljen u ljeto 1962. godine. I postade.
S radom započe iste te godine. Svoja vrata otvori prvim učenicima 16. dana rujna mjeseca 1962. godine. Te godine ju pohađalo, s područnim školama, oko 500 učenika. Od 5. do 8. razreda bilo ih 297. U 19 razrednih odjela. Za početak sasvim pristojno. Već sljedeće godine broj se povećao na 724. I jedno vrijeme bio toliko. Onda, kao po pravilu, svako deset godina manje za stotinu. I više. Razlozi različiti. Danas nešto manje od dvjesto osamdeset. Prošlo tisućljeće završili s 384, treće započeli s 366 učenika.
Bili potresi, selila, popravljana, dograđivana. I vraćala se. Jača od nevolja. Pohađali ju i srednjoškolci. Dok se gradila njihova. Poslužila i za Domovinskog rata. Bila draga kuća najboljima. Odatle polazili i od tamo se
vraćali. Koliko je trebalo.
Došlo vrijeme za dvoranu. Izgrađena i otvorena. Upriličili svečanost 2008. Onda je počesmo koristiti. Svakodnevno. Veliki dobitak za školu. I mjesto.
Otvorismo i vrtić. Ustrojbenu jedinicu. U sklopu škole. Privremeno, dok bude trebalo. Mjesta ima. Djece isto.
Rađali se u Imotskom. Dugo godina. Pa sve manje i manje. A onda se dogodi školska 2017./2018. U školi niti jedan prvaš ne bi rođen tu. Razlog poznat. I nerazumljiv. Danas ih još nalazimo samo u sedmim i osmim razredima. Za dvije godine nitko.
A imena! Sve manje onih kojih bilo najviše; Anta, Ivana, Josipa, Mata, Luka,…, Marija, Mara, Mirjana, Ivana,… Novo usklađivanje. Ili bijeg od svojega. Već viđeno.
U takvom ozračju nastavljamo. Putujemo ovim tisućljećjem. Na putu izazovi. Očekivani i oni manje. Neke prolazimo uspješno. Ostali tek dolaze. Spremni smo. Odgovorit ćemo primjereno. Znamo. Prije deset godina zapisasmo planove. Školski bend, umrežavanje učionica i ostalih prostora, zastava i himna, elektronsko ocjenjivanje, e-Dnevnik, rad u jednoj smjeni, uvođenje cjelodnevnog boravka u centralnoj školi, dogradnja potrebnih prostora za rad u jednoj smjeni, formiranje školske kuhinje (prehrana učenika), učenička zadruga, nove izvannastavne aktivnosti…., I ostvarismo ih. Sve do jednog. Prepoznasmo potrebe i sada spremniji nastavljamo. Gradimo. Dograđujemo. Više iznutra. Radi svih onih koji su sada i onih koji će tek stići. Radi svih njih. Jer, poticaj su, razlog i vrijednost. I radost. Učenici! Naši. S njima. Njima. Da ih se osposobi, ojača i pripremi. Za
budućnost i za životne izazove. Neka primjereno odgovore. Sretni i ponosni. I vjerni. Kao najčvršći dokaz zemaljskog postojanja.
Ante Karin, pedagog
Bili potresi, selila, popravljana, dograđivana. I vraćala se. Jača od nevolja. Pohađali ju i srednjoškolci. Dok se gradila njihova. Poslužila i za Domovinskog rata. Bila draga kuća najboljima. Odatle polazili i od tamo se
vraćali. Koliko je trebalo.
Došlo vrijeme za dvoranu. Izgrađena i otvorena. Upriličili svečanost 2008. Onda je počesmo koristiti. Svakodnevno. Veliki dobitak za školu. I mjesto.
Otvorismo i vrtić. Ustrojbenu jedinicu. U sklopu škole. Privremeno, dok bude trebalo. Mjesta ima. Djece isto.
Rađali se u Imotskom. Dugo godina. Pa sve manje i manje. A onda se dogodi školska 2017./2018. U školi niti jedan prvaš ne bi rođen tu. Razlog poznat. I nerazumljiv. Danas ih još nalazimo samo u sedmim i osmim razredima. Za dvije godine nitko.
A imena! Sve manje onih kojih bilo najviše; Anta, Ivana, Josipa, Mata, Luka,…, Marija, Mara, Mirjana, Ivana,… Novo usklađivanje. Ili bijeg od svojega. Već viđeno.
U takvom ozračju nastavljamo. Putujemo ovim tisućljećjem. Na putu izazovi. Očekivani i oni manje. Neke prolazimo uspješno. Ostali tek dolaze. Spremni smo. Odgovorit ćemo primjereno. Znamo. Prije deset godina zapisasmo planove. Školski bend, umrežavanje učionica i ostalih prostora, zastava i himna, elektronsko ocjenjivanje, e-Dnevnik, rad u jednoj smjeni, uvođenje cjelodnevnog boravka u centralnoj školi, dogradnja potrebnih prostora za rad u jednoj smjeni, formiranje školske kuhinje (prehrana učenika), učenička zadruga, nove izvannastavne aktivnosti…., I ostvarismo ih. Sve do jednog. Prepoznasmo potrebe i sada spremniji nastavljamo. Gradimo. Dograđujemo. Više iznutra. Radi svih onih koji su sada i onih koji će tek stići. Radi svih njih. Jer, poticaj su, razlog i vrijednost. I radost. Učenici! Naši. S njima. Njima. Da ih se osposobi, ojača i pripremi. Za
budućnost i za životne izazove. Neka primjereno odgovore. Sretni i ponosni. I vjerni. Kao najčvršći dokaz zemaljskog postojanja.
Ante Karin, pedagog