Priče iz vode

Uvodna riječ

Ove priče su nastale na radionici pisanja u našoj školskoj knjižnici povodom Dana voda 2024. Dan voda obilježava se kako bi se podigla svijest o važnosti voda, potaknula edukacija o održivom korištenju vode, kako bi se potaknule akcije o očuvanju vode i proslavio njezin vitalan značaj za život.
Radionica pisanja održala se u sklopu obilježavanja Dana voda na razini škole u Osnovnoj školi Kneževi Vinogradi. Program obilježavanja vodi učiteljica razredne nastave Dunja Kufner. Radionicu je vodila knjižničarka Ivana Norac s učenicima 4.a i 4.b razreda.
Uživajte u čitanju!

Urednica Ivana Norac

Dječak Ivan na pecanju

Bio jednom jedan dječak Ivan. Volio je loviti ribu na jednoj velikoj rijeci. Ta rijeka bila je duboko u šumi. Kod rijeke je bilo puno velikih kamenja, biljaka, drveća i trave. Bila je to jedna prekrasna, svjetlucava rijeka. Ivan je lovio ribu jednom mrežom. Hvatao je puno ribe. Svaki dan je dolazio na tu rijeku i lovio ribu. Bio je dan svaki put kad je došao. Imao je i pecaljku sa sobom. Volio je nositi plave hlače i tamno sivu majicu. Bio je sam svaki dan, ali bio je sretan. Ivan ne lovi ribu zato što želi, nego zato što to voli raditi.

Sara Varga, 4.a

Dječaci u prirodi

Bila su dva brata po imenu Marko i Igor. Marko je imao smeđu kosu i plave oči. Dječak Igor je imao crnu kosu i smeđe oči. Dječaci su išli na pecanje. Zbog toga su jako sretni. Jedan je dječak donio košaru, a drugi štap za pecanje. Šetali su kroz mirisnu šumu.

Došli su do potoka, koji je mirisao na čistu vodu. Dječaci su krenuli pecati. Igor je ožednio, otišao je do potoka da pije čistu vodu. Upecali su dvije ribe. Zabavljali su se, pričali su viceve i razgovarali o prijateljima. Upecali su još tri ribe.

Došlo je predvečerje. Dječaci su se vraćali kući. Ribe su ispekli i napravili su salatu. Večera je bila ukusna. Okupali su se, poslije su malo čitali stripove. Spremali su se za spavanje. Prije spavanja su popili mlijeko. Lakše su zaspali.

Nikolina Radić, 4.a

Ana i guqin*

Jednog dana, Ana je došla na livadu u bijeloj haljini. Nikoga nije bilo tamo, samo ribe u vodi. Ana je bila jako usamljena jer nije imala prijatelje. Udahnula je duboko i počela svirati guqin. Guqin je bio čaroban instrument koji je spajao nebo i zemlju. Kinezi su ga svirali prije tisuću godina, pa su ga svi prestali svirati.

Ana je jedina svirala na cijelom svijetu. Jedan je čovjek išao u šetnju i čuo je kako Ana lijepo svira. Pitao ju je: "Hoćeš li ići na koncert svirati guqin?" Ana je odgovorila: "Da!" i otišla. Kada je stigla u dvoranu, za deset minuta je bila prozvana. Jedva je dočekala svirati. Svirala je i svirala.

Na kraju koncerta, Ana je bila najbolja u sviranju. Dobila je nagradu, odlazak na more! Ana je bila jako sretna. Uživala je na moru, na miru, do kraja života.

Teo Budimir, 4.a

*čita se "gučin", nap.ured.