Loading...
Loading...
Loading...
Ježeva kućica(Branko Ćopić)
U jednoj dalekoj šumi, jednom davno, živeo je jedan jež. Zvao se Ježurko Ježić i često se mogao videti kako luta šumom. Ježić je jako voleo lov, a kada bi upao u nekakvu borbu, nikada ne bi oklevao, već bi dao sve od sebe da pobedi. Ježurka Ježića sve su šumske životinje dobro poznavale. Znali su ga i vuk i meda, ali i ovca, zmija i jastreb. Životinje su poštovale Ježića, iako su ga se neke i bojale, jer mali jež već je bio slavan među svojim komšijama u šumi.
Jednog dana, Ježurko Ježić dobio je pismo. Poštar zec uručio mu je pismo na kojoj je pisalo njegovo ime i adresa. Ježić je radoznalo otvorio pismo, kad ono, unutra je bila jedna pozivnica. Pozivnicu je poslala lija Mica i njome pozvala Ježića da joj dođe u posetu. Mica je već počela kuvati obrok u velikom loncu, kojim će počastiti Ježića kad dođe u njenu kuću.
Ježića je pismo jako razveselilo. Iz istih stopa krenuo se spremati za tu veliku gozbu koju je Mica pripremala. Prije nego je izašao iz kuće, pregledao je sve svoje bodlje, pa dodatno našiljio one koje su se malo istupile. Ježić je volio biti spreman i imati dobru obranu ako ga netko na putu napadne.
Ježić je stigao do kuće lije Mice kada je sunce već bilo visoko na nebu. Lija je pozvala Ježića u kuću, gdje su seli za ukusan i obilan ručak. Pala je noć i cela šuma utonula je u mrak. Kad je pao mrak, Ježurko Ježić ustao se od stola i zahvalio liji na prekrasnom obroku. Bilo je vreme da krene svojoj kući. Liji se nije svidela ta ideja, mislila je da je već suviše kasno za hodanje po šumi, pa je pozvala Ježića da ostane kod nje prespavati. Ježić nije hteo ni čuti. Zahvalio se na pozivu i rekao da mu je ipak draži njegov dom.
Ježić je polagano krenuo put kući kroz mračnu šumu. Probijao se kroz lišće i granje, šuškajući svakim korakom. Put mu je osvjetljavao veliki žuti mjesec. A za Ježićem je tiho išla lukava lija Mica. Njoj nikako nije bilo jasno zašto se Ježić tako silno želio vratiti se svojoj kući, umjesto da je tu noć prespavao kod nje.