Book Creator

Vukovar

by Melita Čmarec

Cover

Loading...
Pišem ti priču, grade na Dunavu...

Vukovar u sjećanju i 2021. godine...
Loading...
Siniša Glavašević – glas nepokorenog Vukovara

         Siniša Glavašević bio je prozni pisac, knjižničar i ratni izvjestitelj.  
         Izvještavao je o ratnim razaranjima Vukovara i smatra se još jednim simbolom hrabrosti i to hrvatskog ratnog novinarstva.
Bio je heroj koji je svojem narodu i domovini dao svoj glas. To je bio glas nade u najtežim trenutcima. Glas koji je naglašavao temeljne ljudske vrijednosti. Njegove priče svjedoci su jednog vremena gdje je rat pokazao sve ono 
najgore, ali i ono najbolje uljudima. U Priči o ratniku govori koliko je 
važno biti i ostati čovjek te imati svoj glas:
Ne mogu prihvatiti nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost. Hvala im u ime svih koji su izginuli i u ime svih koji su se napatili zbog 
njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe i u svoje osobno, 
malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova.
          I danas slušamo njegov glas prošlosti, i danas ga se sjećamo i pamtimo…
Petar Grgurić, 8. c
                                Priča o junacima

               Ovo je priča o junacima Vukovara, junacima o kojima nijedna priča nema kraj.
               Godine 1991. Vukovar je zaogrnuo plašt dima i tuge. Vrisak žena, djece, baka i djedova, ranjenih civila i vojnika i danas odzvanjaju iz prošlosti grada na Dunavu. Teško je riječima opisati bol koju su mnogi tada osjetili. Fotografije vukovarskog albuma prikazuju vrtlog bijede, rasula, prašine… Čuju se povici vojnika i civila tijekom borbe, dječji plač, nerazumljive riječi koje su majke upućivale svojim sinovima na ratištu…
Koliko je samo junaka podnijelo bol za budućnost kojoj smo danas svjedoci?!
Vukovarski su junaci podnijeli žrtvu za svoju domovinu i svoj narod, uljepšali su budućnost svojeg grada i svoje zemlje.
Kako im možemo zahvaliti?
               Pišimo o njima, čuvajmo ih u pričama, zovimo ih junacima…
Ana Tropšek, 7. c
Priča o djevojčici u plavom kaputiću

        Šestogodišnja Željka Jurić Mitrović koračala je 19. studenoga 1991. po pepelu Vukovara u plavom kaputiću sa suzama u očima.
        Tijekom opsade Vukovara skrivala se u podrumu kuće s još četvero djece. Kuću su obilazili branitelji. Napuštena i sama nije se izgubila. Branitelj Aleksandar Laba bio joj je poput oca i anđela čuvara. Igrao se s njom i trudio da što manje osjeća tugu i strah tijekom ratnih razaranja Vukovara.
Djevojčica u plavom kaputiću podsjeća me na strah, ali i snagu i hrabrost koju može imati dijete u teškim situacijama. Pitam se zašto je tako moralo biti? Zašto se povijest ispisuje i ratovima?
          Vjerujući u mirnu i svijetlu budućnost, posvećujem ovu priču jednoj snažnoj djevojčici u plavom kaputiću. 
Eva Gal, 7. d
Priča o djetinjstvu

         Djetinjstvo u Vukovaru 1991. izgledalo je kao bojno polje. 
         Djeca su se skrivala od granata, metaka i nemilosrdnih neprijatelja. Živjela su u oskudici, siromaštvu, bijedi… Sanjala su o igračkama, a ponekad nisu smjela ni sanjati. Mekani pokrivači, mirisni kolačići u toplini obiteljske kuće, smijeh i svakodnevne besmislene prepirke s braćom ili sestrama za njih su bili tek prekrasni snovi.
Kako je teško pomisliti da netko može izgubiti djetinjstvo.
         Djeco izgubljenog djetinjstva, ostavljam ovu priču kao trag koji vodi vama.    
Lana Felbar, 7. d
Djeci iz vukovarskog djetinjstva 1991.

Zamislite da ste dijete i da vam je djetinjstvo oduzeto. Upravo su se tako osjećala djeca u Vukovaru 1991. godine.
Grad heroj i oni koji su u njemu odrastali 90-ih godina prošloga stoljeća pretrpjeli su nezamislivu patnju. Toliko djece odjednom je moralo napustiti svoje snove i ideje. Napustiti svoje domove, svoje obitelji i topla utočišta. Ostala im je samo nada, koja se i sama nerijetko činila uzaludnom. Mirna igra i dječja svakodnevica bili su im tako daleki. Čak se i spokojan san činio nestvarnim. Djetinjstvo u Vukovaru ’91. nije bilo normalno djetinjstvo i te traume nikada neće zacijeliti.
Uništena djetinjstva trebaju biti znak čovječanstvu – znak upozorenja da se ratovi više nikada ne smiju dogoditi.
Karlo Martinović, 8. c
PrevNext