Loading...

Loading...
BUMBAR BRUNO


Kristina i ja šetali smo jučer cvjetnom livadom. Bilo je jako lijepo. Svuda oko nas bili su cvjetovi raznih boja: crveni, plavi, žuti, bijeli… Njihali su se na blagom vjetru i smiješili suncu.

Kristina je skakutala među cvijećem i divila se. Krešo, pogledaj ovaj bijeli cvijet, povikala je, prekrasan je. Čučnula je do cvijeta i htjela ga je pomirisati. Kristina, pazi, na cvijetu je bumbar!, povikao sam.
Ali Kristina se nije uplašila. Dobar dan, pozdravila ga je. Dobar dan, tiho je odgovorio bumbar i tužno uzdahnuo. Što ti je? Zašto si tako tužan?, upitali smo ga. Bumbar nam je ispričao da se zove Bruno i da je jako gladan. Molio je pčelice da mu daju malo meda ali one su ga odbile.


Malo dalje od nas letio je roj pčela. Bile su jako zaposlene, letjele su zujeći od cvijeta do cvijeta i skupljale fini cvjetni sok. Upitao sam ih zašto nisu htjele pomoći bumbaru Bruni. Pčele su odgovorile da će mu rado dati hrane ali da je mora zaraditi. Mora, kao i one, skupljati, cvjetni sok.
I tako je Bruno dobio maleni lončić, letio oko cvijeća i marljivo skupljao sok.
