LETEĆI GLASOVIR, 1.D r. OŠ STJEPANA RADIĆA, METKOVIĆ

Ruled paper

Ona dva mladića i djevojka potrčaše za njim, uskočiše u automobil. Počela je utrka gradom. Juri glasovir ulicama. Na okukama mu ispadaju staklenke s marmeladom. Automobili mu se sklanjaju s puta, vozači mu trube, pješaci se navrat -nanos sklanjaju na nogostup i u kućne veže, a prometnici se hvataju za glavu uzalud zviždeći i mašući rukama.

Kad je mladić saslušao glasovirovu priču, odluči ga skloniti pod trijem u svojemu dvorištu. Raspitivao se je li tko izgubio glasovir, čitao je male oglase da vidi traži li tko svoj odbjegli glasovir, ali nigdje ni riječi o tome. Tako je glasovir, sretan i zadovoljan, ostao kod mladića. Ali to još nije kraj priče!

Baš te noći Mjesečev sjaj probudio je jednog dječaka. On primijeti kako nešto veliko i crno leti nebeskim svodom. Ptica? Zmaj? Šišmiš? Helikopter? Dječak uplašeno probudi tatu. Tata uzme dalekozor. - Sine, pa to je glasovir! Leteći glasovir! - Uhvati ga, tata, uhvati ga! - poviče dječak. - Hoću glasovir! Skini mi glasovir s neba! Ali kako uhvatiti leteći glasovir?!

Katarina je morala vježbati svaki dan, najprije samo po nekoliko minuta, a onda sve dulje dok su se druga djeca igrala po dvorištu. Glasovir joj više nije bio onako drag kao u početku.

Balerina? - zadivljeno ponovi mladić. I odmah zasvira lijepu baletnu skladbu. Katarina zapleše, a susjedi i bakica zadivljeno su je gledali. I mladić za glasovirom gledao ju je zadivljeno - no ne samo zadivljeno nego i zaljubljeno. A glasovir se pod njegovim prstima gotovo topio od miline...

Glasovir je patio. Što će mu takav život?! On bi htio da na njemu sviraju lijepe melodije, da se uz njegovu glazbu sanjari, a ne da ga tuku i mrze.

I dogodilo se: glasovir je kupljen za djevojčicu Katarinu. Katarina je bila presretna. Ići će u glazbenu školu. Naučit će svirati najljepše pjesme. Bit će pijanistica!

TAKO JE TO BILO ZNAJ, DOŠAO JE PRIČI KRAJ.

Jedne olujne noći, dok su gromovi tutnjali nad gradom a munje parale nebo, glasovir odluči pobjeći iz garaže. Kad je puknuo grom, zaletio se u vrata - jedan, dva, tri puta! - probio ih i izletio na kišu. Jurio je na svoja tri kotačića, sretan što je ponovno slobodan. Cijelu se noć kotrljao po cesti. Ostavio je grad daleko iza sebe.

Ostade glasovir sam i zavezan. Gdje je to dospio? Kakav je to smrad? Što to visi sa zidova? Paučina?! Pa ta vlaga! Prehladit će se, uhvatit će reumu, a to je za glasovire vrlo opasno! Danima je glasovir samovao u mračnoj i vlažnoj garaži. Otac i sin samo bi se katkad pojavili, tek toliko da vide je li glasovir još ondje. Razgovarali su o tome koji će brodski motor kupiti kad prodaju glasovir. 

Naišao je na kućicu s dva mala prozora. U kućici je živjela bakica. Glasovir joj je ispričao svoje tužne doživljaje. Bakica mu je ponudila da ostane pod trijemom njezine kuće. (U kuću nije mogao, vrata su za njega bila premalena.) - Samo, ja ne znam svirati! -rekla je bakica. - Ali zato znam pripremati odličnu zimnicu!

I evo ga u jednoj slijepoj ulici. Nema više kamo. - Gle, glasovir! Kao da je pao s neba! -priđe glasoviru jedan mladić. Osvrne se oko sebe, digne poklopac i veselo zasvira.

No jedne proljetne noći, dok je bakica čvrsto spavala, pojavila su se četiri čovjeka s konjima i zaprežnim kolima. Džepnom su svjetiljkom osvijetlili glasovir i stali se došaptavati i kimati glavom. Zatim su ga u tišini prenijeli u kola i potom nestali u tami.

Likovne radove naslikali su učenici 1.d razreda. Svaki učenik pročitao je dio teksta prema slici. Učeničke radove prenijela je u e -knjigu učiteljica Marijana Curić. Ožujak, 2021.

Luda se utrka nastavlja mirnim ulicama predgrađa. No automobil s glazbenicima odjedanput slijeće u jarak, jedna mu se guma probušila, vozač psuje, ostali se svađaju, samo što se ne potuku.

I baš tada je pokraj mladićeve kuće prolazila jedna djevojka. - Taj zvuk ... Taj zvuk ... - zastala je. - Poznat mi je taj zvuk ... Bila je to Katarina, ona nekadašnja mala Katarina koja nije voljela vježbati.

Glasovir je odlučio pobjeći. Jedne tople ljetne noći napne se iz sve snage, zamahne velikim i malim poklopcem i poleti kroz širom otvoreni prozor. Letio je cijele noći iznad grada. Nije mogao odlučiti kamo bi sletio. Nije znao koja bi ga kuća rado primila.

No Katarina nije željela natrag svoj glasovir. Bila je sretna što je on našao nekoga s kim će biti sretan. A ona ionako nije postala pijanistica nego balerina.

1. D r. OŠ STJEPANA RADIĆA, METKOVIĆ

Učiteljica Marijana Curić

Glasovir je ostao kod dobre bakice nekoliko godina. Pod svojim je poklopcem čuvao bakine staklenke s marmeladom. Zimi bi ga bakica prekrila poplunom, a noge bi mu umotala u stare deke. Tako je sačuvao dobro zdravlje.

Ujutro se glasovir našao na pozornici velike, raskošne dvorane. "Napokon!" poveselio se. " Koncerti! Pljesak!  Slava! To će biti život za mene!" Ali jao, prerano se poveselio. U dvoranu su ušla dva mladića i jedna djevojka. Pričali su o nekakvoj modernoj glazbi, o nekakvim pokusima s glasovirom, o nekakvom žiriju, festivalu, bijenalu. Spominjali su kritiku, avangardu, Gran pri - sve same nepoznate riječi. Glasovir nije ništa razumio.

Jednoga su se dana Katarina i glasovir posvađali. Katarina je u bijesu svom snagom udarila po klavijaturi. Kad je mama došla vidjeti što se to događa, Katarina je tužila glasovir da ju je pedalom udario u nogu. Drugi put je Katarina ljutito tresnula notama po glasoviru. Treći put ga je srdito udarila šakom, a poklopac klavijature pao joj je preko prstiju. -Jooooj! - vrisnula je. - Glasovir me ugrizao!

- Napokon netko tko svira! - usklikne glasovir. - I to dobro! - Naravno da sviram dobro kad studiram glazbu - nasmije se mladić. - Doduše, nemam glasovir pa vježbam na akademiji... - Nemaš glasovir? Ja ću biti tvoj glasovir! Mladić se odmah stade opirati: - Kako da uzmem glasovir koji sam našao na ulici?! To je krađa! - Nije, nije! Ja nisam ničiji glasovir! Evo, sve ću ti ispričati ...

Jedne je subote mladić otišao u selo po onu dobru bakicu. Doveo ju je da se vidi sa svojim starim prijateljem glasovirom. Bakica je donijela košaru punu staklenki s marmeladom i džemom, a mladićeva je mama ispekla pecivo i skuhala čaj. Došli su susjedi, jeli su i pili čaj, mladić je svirao na glasoviru, a neki su čak i zaplesali.

Tata se dosjeti: glasovir voli glazbu. Zato uključi kasetofon i stavi ga na prozor. Glasovir je začuo ugodne zvukove i počeo se približavati. Polako je sletio u dvorište odakle je dopirala glazba. Ondje ga dočeka dječakov tata, baci se na njega, prekrije ga dekom i brzo zaveže debelim konopcem. Zatim ga, zajedno sa sinom, ugura u garažu i zaključa.

Kad su mladići i ona djevojka otkrili da se ispod njegova velika poklopca kriju staklenke s marmeladom, iznenadili su se. I razveselili. Rekli su da će na koncertu svu tu marmeladu izliti u glasovir. Tako će dobiti neobične, ljepljive tonove i svi će reći da je to nova glazba. Glasovir je sve to slušao i nije mogao vjerovati. Obuzeo ga je najprije strah, a onda bijes. Odgurnuo je ljude oko sebe i pohrlio prema izlazu. Stuštio se niza stube velike dvorane i izletio na ulicu.

- Pa to je moj glasovir! Glasovir iz mojega djetinjstva! - uskliknula je Katarina kad je prišla prozoru i zavirila u mladićevu sobu. - Tvoj glasovir? Ti si Katarina? ... Oh, oprosti, ja ... ovaj ... - zbunio se mladić, a svi su oko njega utihnuli. - Meni je tvoj glasovir sam došao ... ali vratit ću ti ga ... oprosti ... - mucao je mladić.

U prodavaonici glazbala veliki je glasovir nestrpljivo čekao tko će ga kupiti. Njegove bijele i crne tipke žarko su željele da se nečije vješte ruke prošetaju po njima, a žice su napeto iščekivale trenutak kad će složno i skladno zatitrati.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.