Ne trebamo goji bobice kad imamo drenjulice

Crtež: Leon Sušanj

Pod nazivom Pozdrav proljeću na Drenovi; na otvorenom uz samu drenjulu u školskom dvorištu učenici posebnog razrednog odjela s učiteljicom Ivonom Trtanj Šneler i socijalnom pedagoginjom Petrom Štimac te učenici 3.c razreda s učiteljicom Radmilom Pešut organizirale su školski sat uz zanimljive priče o drenu gđe. Vesne Lukanović, predsjednice udruge Dren.
Učenici su tijekom cijelog mjeseca upoznavali dobrobiti drena kao super voća po kojoj je Drenova dobila ime. Fotografirali su Drenovu gdje uz crkvu, iza crkve i uz ogranak Gradske knjižnice Rijeka rastu stabla i grmovi drena. Likovnim radovima prikazali su stabla i grmove drena koji su sada u cvatu i plodove stabla drena - drenjule. Istraživali su, tražili zanimljivosti, pisali recepte i izradili plakat o drenu.
Ovom kreativnom brošurom htjeli bi približili i naglasili važnost biljke DREN.

Svi slikovni i video materijali korišteni u izradi brošure su autentični učenički radovi.

Drijen spada u rod polugrmova i drveća iz porodice drjenovki. Ime mu dolazi od latinske riječi cornu (rog), zbog čvrstoće i izgleda stabla koje može narasti do 5 metara. Grane su mu ponešto dlakave, zelenkaste ili sivkaste. Stablo drijena je čvrsto i otporno na bolesti i štetočine, te su se od njega izrađivali tradicionalni alati.
Listovi su nasuprotni, jajoliki, jako zašiljeni i nazubljeni, odozdo su svjetliji. Žuti cvjetići drijena izrastaju na dugim peteljkama, pravilni su i četveročlani. Javljaju se prije listanja, već u ožujku, naročito kad je toplije vrijeme. Iako cvijet drijena cvate već u ožujku, njegovi plodovi sazrijevaju tek u jesen. Obično se beru kad su posve sazreli, od rujna do studenoga.
Plod je crvena, duguljasta koštunica, kiselkastog, ugodnog okusa. Raste gotovo svuda, ali ponajviše po suhim, sunčanim, kamenitim stranama svijetlih listopadnih šuma, u zajednici s drugim grmljem i šibljem.

OPĆENITO O DRENJULI

Foto: Marko Jukić

Crtež: Ivan Jeger

Dren uspijeva svugdje, osim u Australiji, a najviše ga ima u srednjoj, centralnoj i jugoistočnoj Evropi i jugozapadnom dijelu Azije. U Hrvatskoj raste nekoliko vrsta, to su , crveni drijen i bijeli drijen ili bijeli svib i svib.
Kao i ostale biljke, dren ima mnoštvo narodnih naziva, od bijele svibovine, drenjaka, drenića, drenovine, drenje, drinike, drina do drinovine. Plod drena narod naziva drenjina, drenjka ili drenjula.
Preferira suha, topla i sunčana mjesta, vapnenačko tlo. Sade ga u vrtovima zbog jestivih plodova, te u parkovima kao ukrasne biljke. Sporo raste no živi preko 200 godina.
Drijen se može saditi samostalno, u skupinama, kao zaštita od vjetra, živica, za sprječavanje erozije te kao međa između imanja.

Crtež: Marko Jukić

Tekst: Svemir Baretić

LEGENDE O DRENU

Cijenjen još od antičkih vremena, kako zbog plodova koji su se koristili u konvencionalnoj ishrani, tako i zbog izuzetno tvrdog drveta. Stari Rimljani su od ovog drveta pravili koplja, a danas se sadi kao živa ograda.
Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5-6 m bila su izrađena od drenovine, kože i metala.
Magično drvo
Prema legendi, naši preci su imali tri „magična" drveta:
- Hrast koji je morao da bude star i koji se zvao zapis, oko koga su se okupljali različitim povodima.
- Tisa, koju su sadili u blizini kuće, a koja je bila simbol dugovječnosti i otpornosti.
- Dren koji su sadili ako ga već nije bilo na mjestu gdje su podizali kuću. Kod nas se kaže: "Zdrav kao dren", pa se vjeruje da je ono obitelji donosilo zdravlje i dugovječnost.

Crtež: Ivan Jeger