VUKOVAR
GRAD HEROJ
GRAD HEROJ
PRIČA O DJETINJSTVU
Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabsrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost.
Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug.
Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje.
Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše.
Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja.
Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo.
Je li to prvi bicikl ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica?
Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve.
Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti.
Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjastvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?
Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabsrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost.
Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug.
Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje.
Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše.
Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja.
Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo.
Je li to prvi bicikl ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica?
Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve.
Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti.
Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjastvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?
Siniša Glavašević
PRIČA O IGRI
Ako mi se ikada dogodi da me optuže za neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za mene. Učinit će mi njihova ljutnja veliku radost, smatrat ću to osobnom pobjedom nad neusporedivo jačim neprijateljem, mnogo opasnijim od moje neozbiljnosti. Jer sve je igra i najčešće igra skrivača u kojoj je moja uloga ponekad dobra, ponekad i nije, ali ma kakva bila, učinit ću sve što mogu, samo da se preživi.
Zanimljivo je koliko je kratak životni put od djetinjstva do starosti, još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti.
Često me u slijepu ulicu navede misao: zašto čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost? Jer, volio bih vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle svoju vrijednost?
Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto svijet, primjerice, ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima.
Svi ostali prvo bi morali ići u školu za učenje mašte, s posebnim odjelima:
- Mašta za nebo
- Mašta za zemlju
- Mašta za more
Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili ozbiljnost i koji nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat izmislli. Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle pa im podmeću mikrofone „da bi svijet čuo...“. A poslije svega, treba se zapitati što je to svijet imao važno čuti od njih? Zbog takvih nismo slušali ni sebe same pa smo se poslije nalazili tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju.
Priznajem, bojim se toga i ako iako budem mogao, ostavit ću svoje neozbiljnosti na vječno vlastito čuvanje.
Ako mi se ikada dogodi da me optuže za neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za mene. Učinit će mi njihova ljutnja veliku radost, smatrat ću to osobnom pobjedom nad neusporedivo jačim neprijateljem, mnogo opasnijim od moje neozbiljnosti. Jer sve je igra i najčešće igra skrivača u kojoj je moja uloga ponekad dobra, ponekad i nije, ali ma kakva bila, učinit ću sve što mogu, samo da se preživi.
Zanimljivo je koliko je kratak životni put od djetinjstva do starosti, još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti.
Često me u slijepu ulicu navede misao: zašto čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost? Jer, volio bih vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle svoju vrijednost?
Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto svijet, primjerice, ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima.
Svi ostali prvo bi morali ići u školu za učenje mašte, s posebnim odjelima:
- Mašta za nebo
- Mašta za zemlju
- Mašta za more
Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili ozbiljnost i koji nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat izmislli. Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle pa im podmeću mikrofone „da bi svijet čuo...“. A poslije svega, treba se zapitati što je to svijet imao važno čuti od njih? Zbog takvih nismo slušali ni sebe same pa smo se poslije nalazili tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju.
Priznajem, bojim se toga i ako iako budem mogao, ostavit ću svoje neozbiljnosti na vječno vlastito čuvanje.
Siniša Glavašević
Loading...
BLACKOUT POEZIJAKako je nastala blackout poezija?
Riječi za pjesmu napisane su na stranici proznog teksta (Priča o igri i Priča o djetinjstvu, Siniša Glavašević). Zadatak je bio pronaći riječi koje će činiti novu misaonu cjelinu. Odabrane riječi iz teksta trebalo je izdvojiti, zaokružiti, a ostatak teksta zatamniti, odn. oslikati tehnikom i bojom po vlastitom izboru.
Gotov tekst se pretvara u novi pjesnički izražaj u kojem se spajaju likovni izražaj i pjesnička riječ.
Loading...
Loading...
Loading...
Djetinjstvoje
snaga
duše.
Djeca kažu
da
djetinjstvo ne treba potrošiti.
Nemojte
braniti da uživaju u djetinjstvu.
Radost
je igra skrivača
od djetinjstva do starosti.
je igra skrivača
od djetinjstva do starosti.
Djetinjstvo
je
neiscrpna snaga.
je
neiscrpna snaga.
Ljudi
su strah i divljenje.
Oni su duše.
Čovjek
vlastitim mislila sam sebe
zbunjuje.
Djeca vole s osmijehom
s porukama.
Djetinjstvo treba čarobne
kapi jer
prerano odrastu.
su strah i divljenje.
Oni su duše.
Čovjek
vlastitim mislila sam sebe
zbunjuje.
Djeca vole s osmijehom
s porukama.
Djetinjstvo treba čarobne
kapi jer
prerano odrastu.
Djetinjstvo
je hrabrost.
Čovjeku
i duši
vlastitim mislima pokušavam orobiti neku uspomenu.
Nadam
se
da se sjetim
papirića s porukama.
Znam da djetinjstvo
ne treba stati te čarobne životne
kapi kad vidite i sami
nikad ne odrastu.
je hrabrost.
Čovjeku
i duši
vlastitim mislima pokušavam orobiti neku uspomenu.
Nadam
se
da se sjetim
papirića s porukama.
Znam da djetinjstvo
ne treba stati te čarobne životne
kapi kad vidite i sami
nikad ne odrastu.
Djetinjstvo
je hrabrost
čovjeku
cijeli život.
je hrabrost
čovjeku
cijeli život.