Zagreb - nekad i danas

Današnja kuhinja i jela Zagreba danas nudi mnoštvo različitih kuhinja, od brzih jela upitnog zdravstvenog do finih, ukusnih i zdravih namirnica koje možemo pripremiti sami kod kuće naučenih od naših starih baka, prabaka, mama i drugih sudionika kulinarskog umijeća u našim obiteljima. Kuhanje danas postaje prava umjetnost iz razloga što pokušavamo pronaći balans između brzog života i kratkog vremena pripreme finih i zdravih jela kombinirajući namirnice koje možemo pronaći na živopisnim tržnicama poput Dolca, Trešnjevke i Utrina, te u trgovinama. Pojedinci na rubnim djelovima grada Zagreba naravno dio hrane uzgajaju kod kuće, poput povrća i voća u vrtovima, domaćih životinja, jaja, mlijeka, sireva, vrhnja idr., no zbog drugačijeg načina života u gradovima, uzgoj hrane na takav način sve je manje prisutan i zabranjen. Neka od današnjih jela koje volimo jesti, a pripremaju se i u mojem domu, nastale su tradicijski poput pohane piletine, zagrebačkog odreska, štrukli, sira s vrhnjem, kobasice, svinjsko pečenje, purica s mlincima, jabuke u šlafroku, orehnjača, krafne, zagrebačka kremšnita. Meni osobno najdraže jelo je pohana piletina s pomesom iako znam da nije baš previše zdravo i kombinacija je tradicijskog s uvoznim jelom. U Zagrebu se danas nalazi poprilično veliki broj raznovrsnih restorana koji nude osim domaćih,&nbsp;bogatu gastronomsku ponudu jela kao npr francuska, engleska, austrijska, španjolska, kineska, tajlandska, japanska, talijanska, balkanska, marokanska, indijska i američka jela i u njih zalaze ne samo ljudi bogatije kupovne moći kao u prošlosti već većina građana koja se zasiti „domaće“ kuhinje i jednostavno poželi probati nešto novo. Današnji tipični zagrebački stol sastoji se od nekoliko sljedova jela, poput predjela (toplog/ hladnog), juhe, glavnog jela i deserta.&nbsp;

NAJSMJEŠNIJE U ZAGREBU - FESTIVAL CEST IS DBEST Najsmješniji događaj u Zagrebu je festival Cest is dBest. Na njemu nastupaju ulični zabavljači iz cijelog svijeta na ulicama Zagreba. Izvode jako smiješne trikove

Božićni kolači bili su različitih oblika, ukrasa i naziva. No najčešće je na stolovima bila orehnjača i makovnjača. Za Badnjak se uvijek postilo, pa se najčešće jela juha od graha, salata od graha ili krumpira, orasi, dok bi se nakon polnoćke obvezno jela hladetina. Bilo je bitno da je stol za blagdana pun, jer je to značilo da će biti tako i cijele godine. Za Božić se obično jela purica s mlincima ili neka druga perad. I u ovom je običaju simbolika našla svoju interpretaciju. S obzirom na to da purica svu zemlju baca nazad, simbolično i sve loše ostavlja iza sebe. Početak magičnog razdoblja smatralo se 12 dana prije Božića, koji su počeli blagdanom svete Lucije. U tom razdoblju smišljali su se razni načini kako proricati sljedeću godinu. Neki su izrezali 12 kriški luka, stavili ih na tanjur i solili. Ako je luk brzo istrulio, takva je trebala biti i godina, ako je zdrav, značilo je to dobru vijest. Mlade su djevojke na Svetu Luciju na papiriće ispisivale 11 muških imena, dok je jedan papirić morao biti prazan. Svaki dan po jedan se bacao u vatru, a ono ime koje bi ostalo na kraju značilo bi ime budućeg muža. A ako je posljednji papirić prazan, sljedeće godine neće se udati. Na Sveta tri kralja božićne pjesme po kućama bi pjevali tzv. zvjezdari – grupa od tri dječaka, koji drže betlehemsku zvijezdu od kartona.

NAJDUŽE - ATLANSKE STUPE Najduže stepenice u Zagrebu su&nbsp;Alanske stube, koje su se nekada zvale i&nbsp;Partizanske stube. Ime su dobile po vrhu&nbsp;na Velebitu. Neki ih zovu i&nbsp;555 stube jer sadrže upravo toliko stepenica,&nbsp;a protežu se na sveukupno 400 metara dužine. Počinju&nbsp;u Jahorinskoj ulici u Mlinovima,&nbsp;a završavaju na kružnom toku&nbsp;Pantovčak / Gornje prekrižje / Šestinski vijenac

NAJRUŽNIJE - DINAMOM STADION Stadion Maksimir&nbsp;je&nbsp;nogometni&nbsp;stadion u&nbsp;Zagrebu. Smješten je u istočnom dijelu grada, nasuprot parka&nbsp;Maksimira. Službeno je otvoren&nbsp;5. svibnja 1912. godine. Preuređivan je nekoliko puta.

NAJSTARIJA - Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava&nbsp;ili&nbsp;Zagrebačka katedrala&nbsp; Najveća je hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika&nbsp;hrvatske kultrne baštine. Prva je&nbsp;&nbsp;i najznačajnija gotička građevine&nbsp;Hrvatske.&nbsp;Najmonumentalija je gotička sakralna građevina jugoistočno od&nbsp;Alpa. Do potresa i rušenja tornjeva bila je visoka 105 metara, ali sada je visoka 92 metra. A sada nakon potresa i skidanja tornja malo je niža.

NAJRUŽNIJI DOGAĐAJ U ZAGREBU - POTRES Za mene je najružniji događaj koji se dogodio u Zagrebu veliki potres koji se dogodio 22.ožujka 2020. godine. Bilo je jutro i još sam spavao. Potres me probudio i svi smo morali odmah izaći van, iako je bilo jako hladno.&nbsp;

Stara jezgra današnje gradske četvrt Gornji grad – Medveščak, ujedno i grada Zagreba, započela je svoj gotovo tisućljetni razvoj na dva brežuljka, razdvojena potokom Medveščak koji je s podnožja Medvednice tekao prema Savi trasom današnje Medvedgradske i Tkalčićeve ulice. Na istočnom je brežuljku nikao biskupski Kaptol, a na zapadnom naselje Gradec – Grič Početak 19. stoljeća u <a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreb">Zagrebu</a> obilježile su teške gospodarske i političke prilike, siromaštvo i glad. U dvadesetom stoljeću centar grada je izgledao vrlo vrlo slično&nbsp;kao danas, samo nije bilo Arene centra, Mullera… U 21. stoljeću je sve bilo jače. Samo su se stare zgrade rušile u jakim potresima. Ove nove zgrade su se mogle samo urušiti u stvarno jako opasnim potresima. Zagrepčani su čak i krenuli obnavljati Medvedgrad. Zagreb još uvijek izgleda kao prije, i uvijek hoće.

MAJSTORI ILI OBRTNICI U STAROM ZAGREBU Kako u staro doba ne bijaše u Zagrebu tvornica, izradjivali su majstori robu svojom rukom sami ili uz jednoga ili dva pomoćnika. Bilo je za onda majstora, kojih danas više nema, jer su ih iztisnule tvornice ili vrieme. Bilo je »čavlara«, koji su pravili veće ili manje čavle, »iglara« koji su pravili velike i male igle i »gumbašnice«. Kositrene zdjele, tanjure, solenke i drugo kositreno posudje lievali su »kositrari«; kožu ovčju, kozju, vučju, lisičju, dabrovu pristavljali su »irhari«, lukove za strjelice pravili su »lučari«. Oko pojasa i preko ramena nosili su stari naši na vrpci torbicu, koju su zvali »mošnja« i u njoj imali novac, rubac ili drugi koji priručni predmet, te mošnje i seljačke torbe pravili su »mošnjari«, ali sigurno i one mošnje za crkve u koje se ubiru milodari. Dok su se nosili oklopi, cvao je i obrt »oklopnara«, dok su ostruge pravili »ostrugari«, a pojase »pojasari«. Strjelice su kovali »strjelari«, štitove pravili su »štitari«, tulce ili tokove za strjelice »tulari«. Surovu kožu sami su priugotavljali »varge«, prostiji postolari i od nje šivali obuću bez petica za seljake i sirotinju. Bile su to valjda »nestve« od kojih su se poslije razvili »opanci«, a od varga »opančari«, stari hrvatski obrtnici, kakovi su i »čižmari«. One, koji su pekli hljeb zvali su »hljebopeki«, a obično bijahu to žene, ravne današnjim krušaricama. Osim ovih zanatnika, bilo je u srednjem vieku i bačvara ili pintara, brijača, koji nisu samo brijali i šišali, već puštali i krv, stavljali rogove i vadili zube, a bavili su se i ranarničkim poslovima. Bilo je ciglara, češljara, čižmara, gumbara, kamenara, kipara, klobučara, ključara, lokotara ili šporara, kovača, kožara, krznara, krojača, koji su već onda šivali seljačko odielo od »darovca«. Poznati su lončari, mlinari, mesari, nožari, pivari, koji su varili pivo, rešetari.

Dječja igra Nijedno ljetno nije moglo proći bez dječje igre na ulici. Svatko je imao svoj način ubijanja ljetne dosade. Nažalost, dio tih igara se u potpunosti zaboravio a ostale su samo u sjećanjima naših sugovornika. ‘Pikulanje nam je bio omiljeni sport. Iskopala bi se mala rupica u zemlji i onda bi s određene udaljenosti morali pogoditi rupu. Obično bi to bilo 3 do 4 metara. Tko prvi pogodi rupu, osvaja pikulu. Znao sam osvojiti punu vrećicu pikula, a neki bi se plakali jer bi ih sve izgubili.’&nbsp;rekao nam je Franjo.

‘Gumi-gumi, školica, skrivača… To su bile igre moje mladosti. Danas više nema takve dječje igre. Neko vrijeme čak ne bi vidjela djecu na ulici, no posljednjih godina primjećujem da se opet pune parkovi. Nadam se da ću uskoro u njima čuti poznate zvuke igara koje smo i mi igrali.‘ govori nam Ružica. ‘Mislim da je najpopularnija ljetna igra svih generacija, uvijek bila igra skrivača. Znali smo se pržiti na asfaltu dok bi odbrojavali. Sakrivali bi se susjedima po vrtovima, u sporednim ulicama, pa čak smo se znali zavlačiti ispod parkiranih auta.&nbsp;rekla nam je Ivana.

NAJKRAĆA - ULICA U ZAGREBU, NOVODVORSKA ULICA Ova ulica je dugačka svega 23 koraka odraslog čovjeka. U njoj su se nalazile samo dvije kuće. Sada se radi nova zgrada preko puta tih kuća koja će se protezati uz cijelu ulicu. Novodvorska ulica nekada

SUVENIRI GRADA ZAGREBA - NEKAD I SAD Grad Zagreb trenutno najčešće ima u ponudi suvenire poput majica, kape, zagrebački šestinski kišobran, licitarsko srce, pletere, keramiku... Suveniri koji su se nekada prodavali u Zagrebu prisutni su i danas, a to su:

KOLAČ PAPRENJAK Aromatični kolač paprenjak koji su spremale žene starog Zagreba originalni je suvenir. Neobična je kombinacija sastojaka – meda, oraha i papra. Ovaj originalni suvenir najbolji je podsjetnik na kontraste Zagreba. Danas je paprenjak postao jedan od najpoznatijih Zagrebačkih turističkih suvenira kojeg gosti iz cijelog svijeta odnose u svoje domove kao lijepu i ukusnu uspomenu na Zagreb.

Sadržaj: 1. slike grada 2. zanimanja ljudi 3. običaji 4. suveniri 5. zagrebački specijaliteti 6. zagrebačko naj

ŠESTINSKI KIŠOBRAN Šestinski kišobran je tradicijski kišobran, koji je dio šestinske narodne nošnje i prepoznatljiv je suvenir grada Zagreba. Naziv Šestine nastao je po obvezi, koju su Šestinčani imali prema gospodarima dvorca u Šestinama. Tako se zvala feudalna obveza prema, koja se isplaćivala svakog šestog dana u tjednu. Šestinski kišobrani nalaze se na glavnoj zagrebačkoj tržnici Dolac te služe i kao suncobrani.Dobio je oznaku "Izvorno hrvatsko" Hrvatske gospodarske komore. Ručka kišobrana je drvena, a žice metalne. Šestinski kišobran sastavni je dio nošnje, koja se nosila do 1960-ih godina 20. stoljeća, a od tada polako nestaje iz svakodnevnog života. Šestinska nošnja se danas uglavnom nosi na raznim priredbama i svečanostima, a najviše u folklorne svrhe.&nbsp;&nbsp;

Trg bana Josipa Jelačića - nekad i danas

Kuhinja nekad Stara zagrebačka kuhinja sastojala se od pečene piletine ili svinjetine, kobasica, raznih jela od iznutrica te gulaša. Namirnice su uzgajali sami ili nabavljali od seljaka koji bi dolazili prodati robu na tržnice. Povijest zagrebačkog ugostiteljstva seže još od 13.stoljeća kada su ljudi zalazili u krčme gdje se jelo i pilo. Te krčme su bile vrlo jednostavnog izgleda zemljanog poda gdje su se pripremala stara jednostavna i brza jela poput kaša od ječma, pšenice i zobi s komadićima suhog mesa. Bile su namijenjene prvenstveno trgovcima i obrtnicima koji su dolazili u Zagreb poslovno. Naravno primarna funkcija takvih krčmi je bila konzumacija alkohola (piva i vina, a od 17.stolječa i rakija) i tako do konca 18. stoljeća.

Jedna od prvih modernih zagrebačkih krčmi bila je Lovački rog. (1827. god.)

Prva velika civilizacija koja je kročila na obalu Save bilo je Rimsko carstvo. Gradove na granicama carstva podizali su vojnici. Za razliku od Hrvata koji će doći nakon njih, rimski legionari su izabrali desnu obalu Save, na kojoj su podigli Andautoniju. Nakon dvjesto godina, Andautonija je polako potonula u riječno blato. Hrvati su stigli u ranom srednjem vijeku. Iako se ne zna kad je Zagreb rođen, zna se kad je kršten. Kralj Ladislav 1094. godine osniva Zagrebačku nadbiskupiju sa sjedištem u Katedrali na Kaptolu. Kralj Bela IV.&nbsp;1242. godine daje građanima Zlatnu bulu, povelju kojom Zagreb postaje slobodan kraljevski grad s raznim povlasticama. Grad Medvedgrad&nbsp;je sagradio 1254. godine biskup Filip, koji&nbsp;je u njemu pohranio crkveno blago.&nbsp; Kad su Turci zaprijetili banskoj Hrvatskoj, Kaptol gradi bedeme. Hrvatski sabor 1557. godine traži od austrijskog cara da se bolje brine za zagrebačke utvrde i tada se Zagreb prvi put spominje kao metropola. Potres 1590. godine pustoši Medvedgrad koji je tada napušten zauvijek. Stolnu crkvu je 1624. godine zapalio grom i izazvao golem požar. U idućih stotinu godina grad će poharati još četiri požara. Oko izvora Manduševca uklanjaju se vrtovi kako bi se uredio sajmišni trg, današnji Trg bana Josipa Jelačića. Gradec i Kaptol razvijaju živu trgovinu. Zbog trgovačkog suparništva 1667. godine dolazi do sukoba na mostu preko potoka Medveščak, gdje danas stoji ulica Krvavi most. 1771. godine izlazi prvi zagrebački tjednik i to na latinskom jeziku. U prvoj polovici 19. stoljeća počinje se širiti Donji Grad.&nbsp; od osam kilometara na sat. 1850. godine se spajaju Gradec, Kaptol, Nova ves, Vlaška ulica i Horvati. Taj trenutak se može smatrati začetkom modernog Zagreba. &nbsp; (Zagreb, kratka urbana povijest i zlatno desetljeće,&nbsp;Zagreb, 2013., Dugo putovanje na Dolac, Zagreb, 1997. godina)&nbsp;

NAJKRAĆA ŽIČANA ŽELJEZNICA NA SVIJETU – USPINJAČA

Uspinjača za Gornji grad najstarije je prijevozno sredstvo organiziranoga javnog prijevoza putnika u Zagrebu.&nbsp;Donji grad sa Gornjim&nbsp;Uspinjača povezuje&nbsp;svaki dan od 6.30 do 21.50&nbsp;sati.&nbsp;Polazak je svakih deset minuta, a cijena jedne vožnje je 5 kuna. U slučaju potrebe putnici mogu naručiti i hitnu vožnju koja košta 25 kuna. Valjane mjesečne, godišnje, kao i dnevne i višednevne karte vrijede i za vožnju Uspinjačom. U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene javnom prometu, s prugom dugom 66 metara, najkraća je na svijetu. Budući da je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture.

Stari su zanatnici rogožari, koji su od rogoza pleli hasure i »rogožare«, koji bijahu još prije 50 godina u Zagrebu obični, a išli njime na »plac« obično muškarci. Sapunari kuhali su sapun i lievali svieće-lojanice, dok su svjećari ili vošćari lievali valjda samo voštanice; sedlari su pravili sedla; stolari krevete, stolove, klupe, ladice, jer bijahu stolci i ormari u početku nepoznati. Bilo je tokara ili tačkara, tesara, tkalaca, koji nisu tkali samo platno, već i grimiz; kovači bili su i urari i pravili ure za zvonike; užari sukali su konope i pravili špagu; remenare zvali su »vuzdari«, jer su pravili i »vuzde« (vojke). Bilo je zlatara i zlatarija, koji su pravili crkveno posudje i razni ženski nakit. Zvonoljevci lievali su zvonove, ali i »lumbarde «. Stari naši znali su i za gudače ili svirače, krasnopisce i knjigoveže, slikare i rezbare, ali nisu poznali n. pr. medičare, dimnjačare, tapetare, ličilce, pokrivače, limare. Najbrojnije su se izticali cehovi župe sv. Marka, a padale su u oči navlastito za crkvenih obhoda ili »prošecija« svojim zastavama, koje su nosili na čelu svakoga ceha. Prvi ceh bio je špoljarski ili bravarski sa barjakom od crvene svile i slikom sv. Nikole i propetoga Isusa. Ovaj se je ceh zvao »veliki varoški ceh«.

NAJTOČNIJI TOP - GRIČKI TOP

Grički top&nbsp;jedna je od&nbsp;zagrebačkih&nbsp;znamenitosti. Top svakoga dana pucnjem označava podne, a prvi put se takav način označavanja podneva dogodio&nbsp;1. <a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/1._sije%C4%8Dnja"> </a>siječnja 1877.&nbsp;godine na inicijativu gradskog vijećnika&nbsp;Đure Deželića. Prvotno je&nbsp;top&nbsp;bio smješten u zgradi Hidrometeorološkog zavoda.&nbsp;Danas se nalazi u kuli&nbsp;Lotrščak&nbsp;na&nbsp;Griču. Top je mirovao čitavo vrijeme&nbsp;Prvog svjetskog rata, sve do&nbsp;1928. Današnji top peti je po redu i dobiven je od JNA&nbsp;za&nbsp;Univerzijadu 1987<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/1987.">.</a>&nbsp;godine. Dana&nbsp;28. ožujka 2020.&nbsp;godine Grički top prvi je put poslije&nbsp;Prvoga svjetskoga rata&nbsp;prestao obavljati svoju funkciju zbogposljedica potresa<a href="https://hr.wikipedia.org/wiki/Potres_u_Zagrebu_2020."> </a>koji je pogodio Zagreb.

Tipična ponuda današnjih tradicijskih jela

LJETO NA SAVI NEKAD I SAD Staro kupalište na Savi

NAJLJEPŠE - ADVENT U ZAGREBU Advent u Zagrebu je tri godine zaredom proglašen najljepšim božićnim sajmom u Europi. Advent je zaista najljepši zbog: puno božićnih lampica, zabavnih sadržaja za djecu, klizališta itd. Advent na Zrinjevcu danas:

ZAGREBAČKI SPECIJALITETI – NEKAD I DANAS Što su to nekada jeli i od kojih namirnica? Jeli su: žgance, puricu s mlincima, kiseli kupus (zelje), gustu juhu, svinjetinu, perad, variva od: korabe, mrkve, krumpira, mahuna, slatke repe, i kiselog zelja, sir, meso i ribu Kako su se proizvodile i kako su dolazili do njih (namirnice)? Proizvodile su se od brašna, a išli su na mlinove po njih. Meso se nabavljalo na selu od ljudi koji su uzgajali životinje. Po kojim specijalitetima se je nekada pamtio? Pamtio se po: štruklima, purici s mlincima, žgancima, kiselom kupusu, krvavicama, šnenoklama, bućnici, orehnjači, makovnjači, pečenoj patki i ajngemahtesu. Što se danas jede i od kojih namirnica? Danas se jede raznolikija hrana, a nekadašnji specijaliteti jedu se u nekim restoranima i rijetko kod kuće. Kako se proizvode i kako se dolazi do njih (namirnice)? Namirnice se danas proizvode industrijski i kupuju se u trgovinama. No još uvijek postoje mlinovi u kojima se može kupiti domaće brašno i tamo ga moja baka kupuje za štrukle i buhtle. Gdje se je to nekada najbolje jelo, a gdje danas? Uvijek se najbolje jelo doma.

Kako su ljudi nekada provodili slobodno vrijeme, kako su se družili Ples je dominirao u javnom društvenom životu Zagrepčana u pokladno vrijeme, kad je bio najomiljeniji način provođenja slobodnog vremena i zabave. U skladu s raspoloženjem, plesovi su se često izvodili pod maskama. Osim u pokladno vrijeme, u Zagrebu se plesalo prigodom većih gradskih svečanosti, tijekom važnijih događanja, nakon glazbenih koncerata, prigodom privatnih večernjih druženja i slično. Zagrepčani su se na plesovima okupljali ne samo radi plesa i plesanja, već da bi prisustvovali i bili dio zagrebačkog društvenog života. Klizačka tradicija u Zagrebu seže do sredine devetnaestog stoljeća. Naravno, nije tada bilo namjenski uređenih površina za klizanje, nego su Zagrepčani odlazili na zaleđene površine savskih rukavaca, peščeničkih barâ, maksimirskih jezera.&nbsp;1874. u Zagrebu je utemeljen prvi klizački klub, za koji je iste godine uređeno klizalište na današnjem Mažuranićevom trgu. Na terenima koji su uređeni 1906. godine u Mihanovićevoj ulici, i zimi i ljeti osjećala se vesela atmosfera. Zimi su terene zaposjedali klizači i klizačice, a za ljetnih mjeseci tereni su korišteni za tenis. Klizačica je klizala sama ili u paru, držeći se pod ruku s mladićem. Tenisačica je spretno igrala drvenim reketom, pritom joj nije smetala ni duga haljina.

Anja: Baka mi je pokazala kako se rade zagorski štrukli koji su jedno od jela hrvatske baštine i dala mi je recept. Ja sam joj pomogla u razvlačenju tijesta.

<a href="https://www.youtube.com/watch?v=DSppKMLnP3g">https://www.youtube.com/watch?v=DSppKMLnP3g</a>

Zagrepčani, sjećate li se ovih nezaboravnih trenutaka?  Ovako je zagrebačka mladež provodila ljeto.

Različite generacije Zagrepčana, godinama su bez klima uređaja uspješno osmišljavale i tražile načine borbe protiv ljetnih vrućina i protiv ljetne dosade.

Nekada klima uređaji nisu postojali, a mobiteli su bili samo za odabrane ili tek SF film, stoga su se Zagrepčani morali snalaziti kako bi se rashladili. Različite generacije Zagrepčana, godinama su bez klima uređaja uspješno osmišljavale i tražile načine borbe protiv ljetnih vrućina i protiv ljetne dosade. Neke su se ideje zadržale i dan danas, dok je dio njih ostao zapečaćen u nekim prošlim vremenima.

NAJVEĆE KAZALIŠTE ZA DJECU U ZAGREBU - KAZALIŠTE TREŠNJA Najveće kazalište za djecu u Zagrebu je Kazalište Trešnja. Ovo kazalište nije uvijek bilo najveće, nego je to postalo 1999. godine kada je izgrađena nova zgrada.&nbsp;

Kako smo se nekada osvježavali Mnogi su naši građani kroz ljeto pronalazili različite načine da se osvježe. Svaka generacija imala je svoj način kako se rashladiti vodom. Darko je tako rekao kako u njegovo vrijeme nije bilo vodovoda u svakoj ulici. ‘Moja ulica tada nije imala priključenu vodu pa smo odlazili na željeznog Franceka.&nbsp;Imalo je to neku svoju posebnu čar. Na Maksimiru je bio i jedan privatni proizvođač soda vode, gdje bi se nekada išli osvježiti. Obično je radio domaću fantu i koktu. To su bili okusi kakvi danas ne postoje.‘

Neke od mlađih generacija prisjećaju se kako je kod njih bilo aktualno polijevanje sa “šlaufom” ili polijevanja kantama. Sve generacije kao mala djeca su se, barem jednom kod svojih baka u dvorištu, kupali u kadicama. To su potvrdili gotovo svi naši sugovornici svih generacija.

‘Sjećam se da bi se mogla satima umakati u toj kadici, ali baka mi nikada nije dopustila da ostanem u njoj predugo. Ona bi kuhala ručak u ljetnoj kuhinji ili pekla pekmez o marelica, a mi bi se stalno igrali kraj nje i polijevali se vodom. Naravno, kada smo bili preživahni, uvijek bi nas “našpotala” pa bi se privremeno umirili.‘ rekla nam je Ana.

Grad Zagreb stari je 1000 godina. Imao je jako veliku prošlost. Zagrebačku biskupiju na Kaptolu utemeljio je ugarski kralj Ladislav 1094. kada je započeta i gradnja prvostolnice – crkve sv. Stjepana. Katedrala je dovršena tek nakon 123 godine, 1217., a od tada, zbog potresa i požara, više je puta obnavljana. Zagreb je nastao od 2 naselja: Kaptol i Gradec. 1242. Godine kralj Bela 4. je Zagrebu dao Zlatnu bulu. Kuće su bile od drva, bile su zidine od betona i slično. Gradec su napali Tatari,&nbsp;i baš zato je Zagreb dobio Zlatnu bulu. Između Gradeca i Kaptola je bio potok Medvešćak. U slučaj da se vrate Tatari, napravili su i Medvedgrad koji se porušio u 16. stoljeću zbog jakog potresa. U drugoj polovici 15. i na početku 16. st., u vrijeme najjačih prijetnji turskih osvajača, oko Kaptola su podignuti obrambeni zidovi i kule, velikim dijelom sačuvani do danas. Godine 1334. zagrebački kanonici naseljavaju kaptolske kmetove u blizini svojih domova, sjeverno od Kaptola. Tako nastaje naselje, današnja ulica, Nova Ves, koje je, zajedno s Vlaškom Vesi, također današnjom ulicom, smještenom podno južnih kaptolskih bedema, pod jurisdikcijom Kaptola. Od 14. do 17. stoljeća, Zagreb je važna podgranična utvrda. Barokna obnova grada u 17. i 18. stoljeću mijenja obličje Gradeca i Kaptola. Ruše se stare drvene kuće a podižu raskošne palače, samostani i crkve. Bogatstvu grada pridnose brojni trgovački sajmovi, prihodi od posjeda i mnoštvo obrtničkih&nbsp;radionica. U grad se doseljavaju imućne plemenićke obitelji, kraljevi službenici, crkveni velikodostojnici i bogati trgovci cijele Europe. U Zagrebu su živjeli pravi izumitelji. Tamo je živio izumitelj penkala, i zvao se Slavoljub Penkala, tamo je živio izumitelj kravate i izumitelj najbržeg električnog auta, ali on se tek spominje u 21.&nbsp;stoljeću. U 17.i 18. stoljeću Zagrebu su se dogodile velike nesreće, potresi, požari, bolesti (kuga) i velika glad. Najveći i najstrašniji požar izbio je 1731. godine kada se požar proširio na oba grada. Priče govore da je sve izgorjelo , osim slike Majke Božje u Kamenitim vratima. Zato je danas Majka Božja od Kamenitih vrata zaštitnica grada Zagreba. Popravljaju se stare crkve, grade palače i javne zgrade.&nbsp;

NAJRUŽNIJE MJESTO U ZAGREBU - ODLAGALIŠTE OTPADA JAKUŠEVEC Najružnije mjesto u gradu Zagrebu je ogromno odlagalište otpada Jakuševec koje se nalazi u Novom Zagrebu. Osim što ružno izgleda, s ovog mjesta se širi jako neugodan miris. Ponekad se čak otpad zapali i izbijaju požari na otpadu. To jako zagađuje zrak koji udišemo. Problem je što se odlagalište nalazi u gradu u blizini kuća, a ne izvan grada gdje nema ljudi.&nbsp;

NAJZANIMLJIVIJE ŽIVOTINJE U ZAGREBU, U ZOO VRTU - MORSKI LAVOVI U ZOO vrtu u Zagrebu se najviše djece okuplja oko bazena s morskim lavovima, jer su im oni najzanimljiviji. Najviše ih vole gledati kada ih timaritelji hrane s ribom. Tada morski lavovi plivaju, rone, skaču da bi s ustima ulovili ribu itd. Bude jako zanimljivo.

NAJLJEPŠI MOST –&nbsp;ZELENI MOST/ŽELJEZNIČKI MOST/MOST SLOBODE

Godine 1939. pokraj staroga željezničkog mosta sagrađen je novi željeznički most.&nbsp; Most je poznat i pod imenom 'Hendrixov&nbsp;most', po grafitu koji se nalazi sa zapadne strane. 2015. g. se pokrenula inicijativa da se most službeno preimenuje, koju su&nbsp;HŽ&nbsp;podupirali.

Antique paper texture

Godine 1844., otvoren je prvi moderni hotel s bečkom kuhinjom i čistim sobama gdje su dolazili i plemići. Bio je to hotel Prunker u Ilici 44, kasnije nazvan hotel Royal.

Omiljena ljetna kupališta Danas Zagreb broji nekoliko lokacija gdje se svaki građanin može rashladiti. Neke od njih bile su popularne i u prošlim vremenima kao što su Bundek i Jarun. Bundek je bio omiljena destinacija za kupanje 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Ovo je bilo omiljeno mjesto mnogih mladih ljudi te su upravo ovdje voljeli provoditi vrijeme ljeti.

Neka popularna kupališta, koja danas više nisu aktualna, bila su dugi niz godina i desetljeća glavna okupljališta Zagreba. Jedno od njih je&nbsp;kupalište na Savi, gdje su se okupljali svi pravi fakini i zagrebačke frajle.

LICITARSKO SRCE Licitarsko srce je šareno ukrašeni kolač od slatkoga tijesta kakav se tradicionalno proizvodi u središnjem i nizinskome dijelu Hrvatske.Također i obrtnik (medičar) koji ga proizvodi izrađuje i druge medenjake, napitke od meda (medica, gvirc), svijeće i zavjetne darove od očišćenoga i prerađenoga voska,te ih prodaje ponajprije na sajmovima i proštenjima. Nekoć se tijesto za licitare utiskivalo u ručno izrađene (drvene) kalupe, a danas se oblikuje u limenim kalupima pa se peče. Boji se voćnim bojama (crvena, žuta, zelena, bijela) i ukrašava šećernom smjesom, ogledalcima i dr. Licitar je najčešće u obliku srca, a može biti i u obliku konja, ptice, gljive, vijenca i sl. Dana 15. studenoga 2010. tradicija pravljenja licitara je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Tradicija izradbe licitara započela je već u srednjem vijeku, a u 16. i 17. stoljeću u mnogim su se europskim samostanima pripravljali kolači i medenjaci s pomoću bogato ukrašenih drvenih kalupa. U istočnoalpskome području, takva je izradba kolača ubrzo prerasla u obrt, koji se postupno proširio i na druga područja srednje Europe i u panonske krajeve Hrvatske. U 18. i 19. stoljeću, u gradovima Zagrebu, Karlovcu, Koprivnici, Samoboru, Varaždinu i drugdje, licitari su bili ugledni obrtnici, a njihovi proizvodi omiljeni među pripadnicima svih staleža.

Zagorska svadba – nekad i danas &nbsp; "I tak je Jožek mene isprosil. Nisu nekad, dete drago, to mladi sami odlučili. Došel je sa svojom familijom pitati i oca i mati za dopuštenje. I tak smo se dogovorili da bumo se oženili po zimi." Prekinula sam svoju sugovornicu i upitala je: "A kak to da su se prije ljudi često vjenčali zimi? Pa danas najviše vjenčanja ima od petog do devetog mjeseca..." "Od proljeća do jeseni je trebalo delati. Napraviti vrt, kositi tranike, pobirati sijeno... Krumpir, kuruza, berba grojzdja. Nije nekad bilo Konzuma. Kaj smo posijali i posadili, to smo jeli i pili." Pa kako je to nekad bilo? Čin vjenčanja je od davnina predstavljao važan trenutak za mladence, ali i za njihovu zajednicu. Svadba je bila prilika za slavlje, druženje, gozbu i ples. Mladić i djevojka (naši budući mladenci) su najčešće živjeli u istom selu, a u puno slučajeva su se upoznali uz pomoć bračnih posrednika. I obitelj je imala važnu riječ u odabiru bračnog druga. Sama prošnja obavljala se nakon dogovorenog i već odobrenog braka. U prošnju je mladić najčešće išao s ocem, ponekad i s budućim kumom. Od djevojke je, u znak pristanka, dobio dar kao simbol zaruka. Nakon zaruka, budući mladenci u pratnji kumova, dogovorili su datum vjenčanja u župnom uredu. Daljnje "aktivnosti" slične su današnjima. Na slavlje su se pozivali prijatelji i rodbina, sakupljala se hrana, pripremali kolači, birala odjeća... Kao što i današnje mladenke veliku pažnju posvećuju pronalasku savršene haljine, i u prošlosti je svadbena odjeća imala važno mjesto u cijelom procesu planiranja vjenčanja. Svakako je trebalo izabrati vrlo svečanu odjeću, ali to je uvelike ovisilo i o materijalnom stanju obitelji mladenaca. Najveću vrijednost su imale tradicionalne narodne nošnje, rukom šivane. U obzir je dolazila i modernija odjeća. Vjenčanica je bila bijela, manje ili više ukrašena. Sa posebnom pažnjom, mladenkine vršnjakinje plele su vjenčić, kojeg je mlada nosila u kosi. Nosila je i dugi bijeli šlajer, danas znan kao veo, i vjerovalo se da štiti od zlih duhova. Mladoženja je također nosio novo, nikad nošeno odijelo, najčešće šivano kod seoskog krojača. Uz sebe su imali kranclere, neudane djevojke i neoženjene mladiće koji su ih pratili u zajednički život.

NAJZANIMLJIVIJE - MUZEJ ILUZIJA Muzej iluzija nudi intrigantno vizualno, osjetilno i edukativno iskustvo u zabavnoj avanturi za sve generacije. Kroz atraktivne i zabavne varke, posjetitelji će mnogo naučiti o vidu, percepciji, ljudskom mozgu i znanosti te će moći bolje razumjeti zašto oči vide stvari koje mozak ne razumije. Zamislite da se odupirete gravitaciji u kosoj sobi, kako se osoba s kojom ste došli odjednom smanjuje ili povećava, kako stvarno vidite rupu bez dna, kako poslužujete nečiju glavu na pladnju i sve to ovjekovječujete fotografijom u beskonačnoj sobi! Muzej ima i pametnu igraonicu koja kroz razne didaktičke koncepte i&nbsp;Dilemma&nbsp;igre pretvaraju igraonicu u pravi fitness za mozak, dok muzejski shop nudi 3D rasvjetu, didaktičke igračke za sve uzraste i suvenire, a sve kako bi posjetitelji sa sobom ponijeli iskustvo čuđenja i otkrivanja koje ne prestaje izlaskom iz pravog carstva iluzija!

NAJDOSADNIJA ŽIVOTINJA U ZOO VRTU U ZAGREBU - PAPAGAJSKA KORNJAČA Papagajska kornjača, koja se nalazi u ZOO vrtu u Zagrebu, je najdosadnija životinja zato što najčešće spava i pluta u vodi kao da je uginula. Iako često idem u ZOO vrt, samo sam ju jednom vidio budnu.

Slavlje je najčešće bilo kod kuće, uz bogat stol i mnoštvo zagorskih specijaliteta: sir i vrhnje, jaja, meso, vino, štrukle, krafne, orehnjače i makovnjače... Čini vam se da je to bilo davno? I da je bilo skromno? U usporedbi s današnjim vjenčanjima bilo je skromno. Nije bilo sala za vjenčanje, limuzina, haljina s potpisom, torta na deset katova... Ali bilo je veselja, plesa, druženja. Cijelo selo sudjelovalo je i pomagalo mladima u početku njihovog zajedničkog života.

Kako su Zagrepčani nekada slavili Božić 23. prosinca se slavio tzv. kokošji Badnjak. Taj dan provodili su se razni običaji koji bi osiguravali plodnost kokoši (kokošinjce je imala gotovo svaka kuća na Gornjem gradu sve do 1954. godine). Djeca su kokotala po ulicama i skupljala kukuruz po podu. Božić s borom do stropa okićenim desecima pravih svijeća. Tako se nekad u starim zagrebačkim obiteljima slavilo Isusovo rođenje. No velika jela nije oduvijek bila jedan od prepoznatljivih božićnih simbola. U građanska je kućanstva stigla tek u 19. stoljeću. Prije toga iznad stola se vješao tzv. kinč, zimzeleni vijenac okićen crvenim jabučicama i zlatnim orasima. Na vrh bora jedno se vrijeme postavljao luk umjesto božićne zvijezde. Kada bi proklijao, po klicama bi se vidjelo kakva će biti sljedeća godina. Ako su dugačke i zdrave, godina će biti dobra. Uoči Svetog Nikole na glavnom zagrebačkom trgu obično bi se kupovalo na Nikolinjskom sajmu. Najprodavanije su bile zlatne grančice i tzv. kipeki – figurice za jaslice. Kada bi za blagdane pao snijeg, najčešća mjesta za sanjkanje bila su Duga ulica (današnja Radićeva), Mesnička, Pantovčak, Kamenita ulica. Stanovnici Gornjeg grada i danas se sjećaju brzine kojom su kao djeca s Markova trga ulijetali u Kamenita vrata i redovito nešto porušili, a time i ljutili časne sestre. Na dan 28. prosinca u Zagrebu se slavilo Šibarjevo, u znak sjećanja na stradanje nevine djece koju je dao pogubiti židovski kralj Herod. Ujutro se ukućani žure zateći druge nespremne u krevetu i išibati ih. Tada nastane borba, koja se odigrava po cijeloj kući i dvorištu. Starija braća šibala bi mlađu, obično bi se šibao onaj tko prvi uđe u kuću. Šiba je bila od breze.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.