Valentinovo

VALENTINOVO

Knjiga ljubavnih pjesama

Hrvatski pjesnici

14. veljače

Dan zaljubljenih - Valentinovo

Dan zaljubljenih ili Valentinovo kao praznik, u Hrvatskoj je prihvaćen početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Na taj dan zaljubljeni se parovi prema tradiciji međusobno darivaju ružama i čokoladnim bombonijerama u obliku srca. Sve oko nas je ukrašeno crvenom bojom, na televiziji se prikazuju ljubavni filmovi, a s radija slušamo romantične melodije.

Povijesno tumačenje ovog praznika vraća nas u 3. stoljeće kada je u Rimu živio biskup i mučenik Valentin. U to je doba, tada vladajući car Klaudije II., odlučio zabraniti brak mladim muškarcima jer je smatrao da su neoženjeni muškarci bolji vojnici od onih koji imaju obitelj. Valentin je htio ispraviti tu nepravdu pa je kao svećenik u tajnosti obavljao čin vjenčanja. Nakon nekog je vremena car Klaudije II. otkrio da Valentin potajno obavlja čin vjenčanja i zbog toga ga je dao pogubiti odsijecanjem glave 14. veljače 269. godine.

Zbog svog plemenitog čina Valentin je proglašen zaštitnikom zaljubljenih, a dan njegove smrti danom zaljubljenih ili Valentinovo.

Osim ove priče, postoje još mnoge verzije koje povijesno objašnjavaju nastanak dana zaljubljenih. Prema jednoj od njih dan zaljubljenih je povezan s parenjem ptica u proljeće.

Uz dan zaljubljenih vezani su i razni običaji širom svijeta. U nekim zemljama djevojke dobivaju odjeću od mladića. Ako djevojka zadrži poklonjenu odjeću znači da će se udati za onoga tko ju je darivao.

Drugdje mladići ispisuju imena djevojaka na papiriće i presavijene ih odlažu u duboki vrč odakle ih nasumice izvlače. Djevojka čije se ime nalazi na izvučenom papiriću trebala bi postati odabranica njihova srca.

Iz svih ovih legendi i priča možemo iščitati glavnu riječ vodilju, a to je ljubav. Ljubav je diljem svijeta potakla mnoge povijesne ličnosti da započnu i vode ratove, dok je danas dan zaljubljenih sinonim za darivanje, a ljubav je potisnuta u drugi plan.
Izvor: http://www.skole.hr/aktualno/vazni-datumi?news_id=142

Samotna ljubav

Antun Gustav Matoš

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi -
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.
- Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?-
- Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
- Ljubav boli, boli, kao život boli,
- Teško, teško onom koji jako voli. -
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

L j u b a v
J o s i p P u p a č i ć