Marco Polo

8.siječnja 2024. g. navršilo se 700 godina od smrti Marca Pola, najpoznatijeg putnika svih vremena i autora 3. najčitanije knjige u povijesti, "Knjige svjetskih čuda". Njegov sedamnaestogodišnji boravak u Kini, na dvoru Kublaj-kana, te sedmogodišnje putovanje do Kine i nazad, do Venecije, zagolicalo je i maštu Kristofera Kolumba, koji je 200 godina kasnije odlučio otkriti mnoge stvari koje je Polo zapisao o Aziji.

N: Znači žene su važne u mongolskom društvu? KK: Žene su nam jako dobre. Brinu o cijeloj obitelji baš kako treba i dobro čuvaju čast svojih gospodara, muževa. Svatko može uzeti koliko hoće žena, pa i sto, samo ako ih može uzdržavati. No prva je supruga najbolja i važnija od svih ostalih. A pošto imamo više žena, imamo i mnogo djece. Čuli ste da ja imam samo sa suprugama 22 sina. Priređujemo velike svadbe kada se ženimo. N: Rekli ste da pijete kobilje mlijeko. Kakvog je okusa? KK: Da, zovemo ga kumis i jako je dobro. Liči na bijelo vino. A radimo i vino od riže i raznih dobrih mirodija. Bistro je, ukusno i opija brže od kakvog drugog vina. N: Pretpostavljam da ni u Vašem društvu nisu svi jednaki. Već ste ranije spomenuli velmože. Po čemu se razlikuju od ostalog naroda? KK: Bogati se od ostalih razlikuju po odjeći – nose raskošne haljine od svile i zlata, samurovine, hermelinskih, lisičjih i vjeveričjih koža. Žive raskošnije, a i vojna oprema im je skuplja. N: Što čini vojnu opremu mongolskih vojnika? Što ih to čini tako uspješnim osvajačima? KK: Većina vojnika naoružana je lukovima, sabljama i buzdovanima, no najviše se služe lukovima. Odlični su strijelci i odlični ratnici. Kraj u kojem žive učinio ih je otpornima na sve zato lakše podnose napore. Ako je potrebno, za kana će otići kamo god treba i mjesecima živjeti samo na kobiljem mlijeku i mesu ulovljenih životinja. A i konji su im otporni – ne treba njima nositi ni ječam ni slamu, oni žive samo pasući travu. N: Znači, na vojnim pohodima nose samo najosnovnije i ništa im više ne treba? KK: Da, nose kožnu burad u kojoj drže svoje mlijeko i lonac u kome kuhaju svoje meso. A nose i maleni šator pod koji se sklanjaju od kiše. N: Marko, u knjizi ste spomenuli da se kan jako brine za svoj narod. Što Vas se posebno dojmilo? MP: Svake godine veliki kan šalje svoje glasnike kroz sve pokrajine da dozna nije je njegov narod pretrpio štetu u svom žitu zbog nevremena ili skakavaca ili kakve druge nedaće. Ako dozna da se to u nekom kraju dogodilo, naređuje da mu se ne uzima danak kojeg mora dati i da se narodu date žita za posijati i jesti. To radi ljeti, a zimi provjerava je li nekome uginula stoka i isto im tako pomaže. A zanimljiva je još jedna stvar koju je veliki kan učinio. Naredio je da se po svim glavnim putovima njegova kraljevstva posadi drveće na udaljenosti od 2 koraka jedno od drugog kako trgovci, poslanici i drugi ljudi koji putuju njima ne bi zalutali. N: Uistinu impresivno. Hvala vam šte ste danas bili moji gosti i što ste nas upoznali s dalekom Kinom i njenim stanovnicima. Vama, kane, želimo ugodan povratak kući, a vas, dragi slušatelji, pozivamo da kupite knjigu Marka Pola, „Knjigu svjetskih čuda“, za koju već mnogi kažu da će biti jedna od najčitanijih knjiga u povijesti. Hvala vam, dragi gosti. KK: Hvala i Vama što ste nas pozvali i ugodno ugostili. MP: Hvala i lijep pozdrav Vašim slušateljima.

N: Iz Vaše knjige saznajemo da ste na tim putovanjima vidjeli svašta. Možete li nam izdvojiti nekoliko stvari? MP: U Kini postoji jedna vrsta crnog kamena koji se kopa u planinama kao rudača. To kamenje gori kao drvo, a održava vatru čak i bolje od svakog drveta. Kineska rijeka Jang-ce najvažnija je trgovačka arterija Kine, prolazi kroz 16 kineskih pokrajina, a ja mislim da je to najveća rijeka na svijetu. N: Zašto ste, nakon 17 godina boravka ondje, odlučili napustiti Kinu? Je li Vas mučila čežnja za rodnim gradom ili je razlog bio nešto drugo? MP: Naravno da sam čeznuo za Venecijom i Europom, ali veći je razlog bio taj što se Kublaj kan bližio osamdesetoj godini života, a mi nismo znali kako će se prema nama odnositi njegov nasljednik. U više smo navrata molili kana da nam dozvoli odlazak, no on nas je stalno odbijao jer se jako navikao na nas. N: Kako to da je kan u konačnici odlučio dati vam odobrenje za odlazak? MP: Kan je odlučio da mi budemo u pratnji kćerke kralja Manzia koja se trebala udati za perzijskog kana Arguna. Dakle, trebali smo ju otpratiti do Perzije. N: I ovo je putovanje trajalo dugo – 3 godine, zar ne? MP: Da, krenuli smo morskim putem sa 14 brodova i ploveći uz obale Indokine i Indije stigli do Horzuma. Odatle smo nastavili kopnenim putem preko Perzije, gdje smo predali Argun kanu njegovu nevjestu, i Armenije stigli do Trapezunta. U Trapezuntu smo se ukrcali na brod i preko Carigrada stigli u Veneciju nakon 24 godine izbivanja. N: I to povratno putovanje bilo je prepuno novih otkrića i saznanja. Možete li, za kraj, podijeliti s nama što vas se najviše dojmilo na tom dijelu putovanja? MP: Pa evo, na primjer, u Armeniji sam vidio česmu iz koje izvire obilje ulja, ali ono nije dobro za jelo već za gorenje. U Gruziji izrađuju najljepše tkanine na svijetu, od svile i zlata, a tamo sam vidio i najljepše sokolove koje uzgajaju za lov. Najbolje datulje jeo sam u Bagdadu, a uzgajaju ih u njegovoj okolici. Za grad Sabb u Perziji govore da su iz njega krenula tri kralja da se poklone malom Isusu u Betlehemu, a navodno su i pokopani ondje. N: Gospodine Polo, vaše je putovanje uistinu bilo veličanstveno, a knjiga koja je pritom nastala od neprocjenjive je važnosti za razumijevanje života u Aziji. Želimo Vam mnogo zdravlja i sreće u Vašim umirovljeničkim danima i zahvaljujemo što ste gostovali u našoj emisiji. MP: Hvala i Vama što ste me pozvali i zapamtite, sve zapisano u knjizi je istina!

Putovanje Marca Pola u Kinu i nazad te njegove doživljaje s putovanja opisali su, kroz intervju, učenici 6. razreda OŠ Skrad Ivan Ribić (novinar) i Mihael Beljan (Marco Polo). Podatke smo sakupili čitajući djelo Marca Pola "Milion" (ili "Knjiga svjetskih čuda").

N: No tada ste se odlučili nakratko vratiti nazad, na zapad? MP: Da, vratili smo se u Kazahstan gdje smo trgovali biserima i dragim kamenjem. No ubrzo smo se ponovno vratili na put i krenuli na istok. Naporan je bio put preko Pamirskih planina, stoga smo se jako obradovali kada smo sišli jer je odatle putovanje bilo lakše. A onda smo, kroz istočni Turkmenistan, stigli do grada Loba. N: I tu ste se duže zadržali. Također zbog trgovine ili je razlog bilo nešto sasvim drugo? MP: Ne, nismo stali zbog trgovine. Stali smo kako bismo se pripremili za jedan velik i težak zadatak – za prelazak preko pustinje Lop. N: Vi ste prvi čovjek iz Europe koji je opisao putovanje preko pustinje Lop. Kako je izgledalo to putovanje? MP: Pustinja je ogromna. Ako poznajete prijeke puteve možete ju priječi za mjesec dana, no ako ih ne poznajete onda ćete se mučiti godinu dana. Saznali smo da vode ima na 28 mjesta, ali ta su mjesta dovoljno za samo 50 do 100 ljudi sa životinjama. U pustinji je tišina takva da takvu nigdje nisam čuo. Nema ni ptica ni drugih životinja jer nemaju što jesti. Ali u njoj se događaju čuda. N: Čuda? Kakva čuda? MP: Ako slučajno zaostaneš i želiš dostići svoje prijatelje, čut ćeš u zraku govor sličan govoru tvojih prijatelja. No to je zapravo govor duhova. Čuješ da zovu tvoje ime, odlutaš i izgubiš se. A nekad se u zraku čuje i glazba, naročito lupa bubnjeva. N: Nakon prelaska preko pustinje konačno ste stigli do Kine? MP: Tako je. U ljeto 1275. g. stigli smo do ljetne rezidencije Kublaj kana. N: Kako vas je veliki kan primio? MP: Na dvoru kana bili smo vrlo dobro primljeni. Zato se i jesmo ondje zadržali 17 godina. N: Dakle, Vaš odnos s Kublaj kanom bio je srdačan i prijateljski? MP: Da, ja ga uistinu smatram prijateljem. Vrlo je sposoban, neustrašiv i pametan. Počeo je vladati prije 42 godine i sada ima otprilike 85 godina. N: Što ste radili na kanovu dvoru tih 17 godina? MP: Oh, svašta. Dobro sam naučio tatarski, ali i druge jezike koji su se govorili na dvoru pa me kan slao u razne krajeve Azije kao poslanika.

„Putovanje je kao opijum – hašiš. Tko ga samo jednom okusi, ne može mu se više nikada oteti. Ono mu se zavuče u nerve, prožme ga svega i postane sastavni dio njega samoga, s njim organski povezano. Odreći ga se značilo bi isto što i odreći se svoje ruke, noga ili ma kog drugog dijela tijela.“ MIRKO SELJAN

Knjiga Marca Pola "Knjiga svjetskih čuda" ili "Milijun" treća je najprevođenija i najčitanija knjiga u povijesti, nakon "Biblije" i "Kurana". 

Kublaj kan, mongolski vladar na čijem je dvoru u Pekingu Marko Polo proveo 17 godina obavljajući različite državničke zadatke 

N: Poštovani slušatelji, danas je s nama najistaknutiji svjetski putnik, autor putopisnog djela „Knjiga svjetskih čuda“, gospodin Marko Polo. Dobar Vam dan. MP: Dobar dan. Hvala Vam što ste me ugostili u svojoj radio-emisiji kako bih promovirao svoju knjigu. N: Recite nam, molim Vas, za početak, nekoliko najvažnijih podataka o sebi. MP: Dakle, rođen sam 1254. g. u Veneciji, no moja obitelj potječe s dalmatinskog otoka Korčule koji je pod mletačkom vlašću. Moj otac Nikola i stric Mateo bavili su se trgovinom, često putujući u daleke istočne krajeve. To obiteljsko zanimanje obilježilo je i moj život. N: Prije nego započnemo priču o Vašem putovanju, molio bih Vas da nam ispričate kako je nastala vaša knjiga. Jeste li planirali napisati knjigu ili se to dogodilo slučajno? MP: Ne, nisam planirao napisati knjigu, bila je to slučajnost. Nakon 24 godine vratio sam se kući krajem 1295. g. kao bogat i ugledan čovjek. Naime, prije povratka iz Kine zamijenio sam kineski novac za nakit koji sam donio kući ušiven u odjeću. Otuda bogatstvo. Tri godine kasnije, 1298. g., kao što znate, naša se Venecija zaratila s Genovom i ja sam se u rat uključio kao zapovjednik ratnog broda. No zarobljen sam i to, ni više ni manje, u sukobu pokraj Korčule. Tijekom zatočeništva u Genovi susreo sam svog ratnog druga, književnika Rusticciana iz Pise. Zarobljeničke smo dane kratili razgovarajući o mom putovanju što je Rusticciano smatrao vrlo zanimljivim. I upravo me on nagovorio da zajedno opišemo moje doživljaje – ja sam diktirao, a on je pisao i to na francuskom jeziku. N: Zašto na francuskom jeziku? MP: Zato što je to jezik obrazovanih Europljana koji će čitati moju knjigu. N: Mnogi naši sumještani koji su knjigu pročitali misle da pretjerujete, da su Vaši opisi Kine i života u njoj netočni. Je li to istina? MP: O, uvjeravam vas, da nisam iznio ni polovicu onoga što sam imao prilike vidjeti. Sve što je u knjizi navedeno – točno je. N: Dobro, da krenemo od početka. Kako ste odlučili krenuti na putovanje baš u Kinu? MP: Moj otac Nikola i stric Mateo, kao što sam već spomenuo, bili su trgovci koji su trgovali s Istokom. Kad sam bio dijete oni su poduzeli svoje prvo putovanje u Kinu. Bili su, naime, dio izaslanstva koje je perzijski kan Hulagu poslao mongolskom kanu Kublaju u Peking. Nekoliko godina kasnije vratili su se u Europu, ali tada kao izaslanici Kublaj-kana, noseći njegovo pismo papi u kojem ga je molio da mu pošalje učene ljude koji bi poučavali u njegovu carstvu. I eto, 1271. g. ponovno su krenuli u Kinu s odgovorom pape Grgura X. i dva dominikanca, a pridružio sam im se i ja.

N: Poštovani slušatelji, dobar vam dan. Danas smo u našoj radio-emisiji ugostili najvećeg svjetskog putnika, čovjeka koji je otputovao sve do daleke Kine i ondje proveo čak 17 godina, gospodina Marka Pola. Dobar Vam dan, gospodine Polo. MP: Dobar dan Vama i Vašim slušateljima. N: Ali gospodin Polo nije u našem studiju sam, s nama je, ni više ni manje, vladar Mongola, gospodar Kine, gospodin Kublaj-kan. Dobar Vam dan, veliki vladaru, i dobro nam došli. KK: Dobar dan. Drago mi je da sam danas ovdje, s Vama i s mojim dragim prijateljem Markom. N: Za početak, recite mi gospodine kane, kako Vas se dojmio Marko Polo. Stigao je k vama kao mladić od 21 godine, a ostao je punih 17 godina. I kao što ste rekli, smatrate ga prijateljem. KK: Marko mi se jako svidio, odmah po dolasku. Prepoznao sam u njemu mladog, bistrog čovjeka koji je na svom četverogodišnjem putovanju stekao iznimno iskustvo. Dobro je znao tatarski jezik i opisujući mi svoje putovanje davao je oštroumne odgovore o zemljama i gradovima u kojima je boravio. Upravo je to razlog da sam uveo u dvorsku službu i svoja poslanstva u razne krajeve Azije. Toliko mi je prirastao srcu da sam u nekoliko navrata odbio njegov zahtjev za odlaskom kući. N: Ali ipak ste mu, nakon 17 godina, dozvolili da se vrati kući, zajedno sa svojim ocem i stricem. Kako to? KK: Ja sam već star, ima preko 80 godina, bliži se kraj mog života. Nisam bio siguran kako će se moj nasljednik odnositi prema Marku. A u isto vrijeme bio mi je potreban, kao pouzdana osoba, u izvršavanju važnog zadatka. N: O kakvom je zadatku bilo riječ, ako smijem pitati? KK: Naravno, nije tajna. Moj rođak, Argun kan, vladar Perzije, odlučio se oženiti kćerkom kralja Manzia te ju je trebalo sigurno otpratiti do Perzije. I ja sam odlučio da će to biti posljednji zadatak kojeg će Marko učiniti za mene. Iz Perzije je lako nastavio put kući. N: Uistinu ste imali puno povjerenja u Marka. Marko, kako ste vi doživjeli susret i prijateljstvo s kanom? MP: Moj prijatelj Kublaj kan je uistinu veliki vladar, a njegovo ime to i znači – „kralj kraljeva“. Naravno, pri prvom susretu imao sam veliku tremu. Čovjek koji slovi kao neustrašiv, pametan i vrlo sposoban prihvatio je susresti se sa mnom. No kako je naš prvi razgovor dalje tekao, tako sam se opuštao i shvaćao da mi je ovaj čovjek ugodan. N: Kana ste opisali u svojoj knjizi i vidim da je opis točan. Napisali ste da je lijepa stasa, srednjeg rasta. Da mu je lice bijelo i rumeno kao u ruže, oči crne i lijepe, a nos lijepo skrojen. Kane, što Vi mislite o ovom opisu? KK: Pa možda me moj prijatelj malo uljepšao. Neki kažu da se sklon pretjerivanju. Zato mnogi niti ne vjeruju svemu što je u svojoj knjizi napisao. MP: Nisam pretjerao. Već sam rekao, a sada ponavljam – nisam u knjizi iznio niti pola od onoga što sam vidio.

Doživljaje Marca Pola u Kini, njegov opis Mongola i njihovih običaja te opis samog Kublaj-kana opisali su, kroz intervju s Marcom Polom i Kublaj-kanom, učenici 6. razreda OŠ Ivanke Trohar iz Fužina, Noa Voloder (novinar), Ivano Delak (Marco Polo) i Cristiano Delak (Kublaj-kan), koristeći, također, djelo Marca Pola "Milion".

N: Vi ste, dakle, kane, nasljednik velikog Džingis kana? KK: Tako je, ja sam peti nasljednik Džingis kana. N: Tatari su jako odani svome vladaru? KK: Da, narod nam je jako odan i ništa im nije teško učiniti za svog vladara. Na primjer, ako vladar umre tijekom vojnog pohoda, u tuđini, njegova vojska nosi njegovo tijelo sve do velike planine Alcay kako bi ga ondje pokopali. N: Zanimljivo. Recite nam, kane, nešto o vašem privatnom životu. Pročitao sam u Markovoj knjizi da nemate jednu nego četiri prave supruge. KK: Naši običaji i naša vjera dozvoljavaju mi da imam 4 žene koje smatram pravim suprugama. Narod njih zove caricama. Svaka od njih ima svoj posebni dvor na kojem živi u pratnji najmanje 10 000 osoba – djevojaka, paževa, konjušara i drugih slugu. N: Tko će Vas naslijediti? KK: Kana nasljeđuje najstariji sin rođen od bilo koje prave supruge. Moj najstariji sin Cinghi kan trebao me naslijediti no on je, nažalost, umro. Osim njega imam još 21 sina, ali naslijediti će me sin moga najstarijeg sina, dakle moj unuk Temur. On je mudar i hrabar i dobro prokušan u više bitaka. Sedmorica mojih sinova već su kraljevi nekih osvojenih kraljevstava. N: To su, dakle, sva vaša djeca? KK: Ne, imam još 25 djece koje su mi rodile moje prijateljice. N: Marko, hoće li kanovi sinovi biti njegovi dostojni nasljednici? MP: Hoće. Svi su odreda mudri, hrabri i razumni. Po tome su slični svome ocu koji je najbolji upravljač naroda i vojske. Učili su od najboljeg. N: Glavni grad mongolske države je Kanbalig, što zapravo znači „grad kanov“ (Peking). U njemu kan ima svoju palaču. Marko, možete li nam ju opisati? MP: Naravno. Kanova palača je uistinu impresivna, opasana bedemima. Na južnoj su strani vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo kada kan prolazi – to su, dakle, samo njegova vrata. Zidovi dvorana i soba u dvorcu presvučeni su zlatom i srebrom, a na njima su naslikane krasne priče o ženama i vitezovima, životinjama i drugim lijepim stvarima. Nešto takvo ja u životu nisam vidio. A i okolica dvorca je prekrasna, prepuna livada i divnih šuma u kojima žive jeleni, srne, vjeverice i druge životinje. U Mongoliji postoje brojni veliki gradovi u kojima živi i po 2 milijuna stanovnika. N: Mongolija je velika zemlja. Može li kan u svakom trenutku znati što se događa u udaljenim krajevima zemlje? Vijesti sigurno do Kanbaliga putuju mjesecima? KK: A ne. Ja želim da svaka vijest do mene stigne što prije. Zato sam osmislio vrlo razrađen sustav prijenosa poruka. Imam glasnike razasute po cijeloj državi, a svaki je od onog drugog udaljen 3 milje i uvijek su u stanju pripravnosti. Glasnici oko tijela nose remen prepun praporaca čija se zvonjava nadaleko čuje i najavljuje drugom glasniku njegov dolazak. Drugi ga glasnik zato dočeka spreman, preuzima poruku i nastavi trčati naredne 3 milje. Na taj način za 1 dan i 1 noć do mene stigne vijest iz daljine od barem 10 dana, a za 10 dana i 10 noći iz daljine od 100 dana.

N: Koliko ste imali godina kada ste krenuli na to putovanje? MP: Imao sam 17 godina i bilo je već vrijeme da i ja izučim trgovački zanat. N: Kojim ste putem putovali do Kine? Iz Vaše se knjige ne može baš odrediti točan smjer puta. I koliko je putovanje trajalo? MP: Uh, putovanje je trajalo 4 godine. Razlog tome je što smo se u nekim krajevima duže zadržali. Krenuli smo brodom iz Venecije i plovili do Sirije na istočnoj obali Sredozemnog mora. Odande smo put morali nastaviti kopnom. Prešli smo preko Armenije, zatim uz obale Kaspijskog mora, preko Azerbejdžana stigli do Mosula. Plovili smo Tigrisom do Bagdada te dalje do Perzijskog zaljeva, točnije do Hormuza. N: U Hormuzu ste se malo duže zadržali, zar ne? MP: Da, Hormuz je veliki trgovački grad na istoimenom otoku u Iranu. Ondje smo sklopili nekoliko vrlo unosnih trgovačkih ugovora i smišljali kako dalje nastaviti put – kopnom ili morem. Zaključili smo da se ne usudimo ploviti Indijskim oceanom u trošnim kineskim džunkama pa smo odlučili nastaviti put kopnom. Znali smo da nas čeka duže i napornije putovanje, ali smo smatrali da će biti i sigurnije. N: Prije nego nastavimo putovanje dalje, želio bih da se malo zadržimo na onom dijelu Azije kojeg ste obišli. Možete li nam malo opisati što ste vidjeli, kakve ste dojmove stekli? MP: Da, vidjeli smo uistinu mnoge neobične stvari koje u Europi ne biste vidjeli. Na primjer, izvore nafte u Azerbejdžanu, iz kojih istječe toliko ulja da bi se njime moglo odjednom napuniti sto brodova. Ili grad Bagdad, kojeg pamtim kao najveći i najotmjeniji grad Iraka. U njemu se izrađuju prekrasne tkanine od svile i zlata. O Hormuzu, pak, nemam dobro mišljenje. Naime, on se nalazi na vrlo nezdravom podneblju, ogromne su žege i vreline koje donose pustinjski vjetrovi. Ja se nisam nikako mogao naviknuti na to, no stanovnici su problem riješili uredivši u svojim kućama hladionice pomoću kojih stvaraju propuh i tako si olakšavaju boravak ondje. N: Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Dakle, odlučili ste putovanje nastaviti kopnom. Koju ste rutu odabrali? MP: Iz Hormuza krenuli smo na sjever, prema Horasanu. Na tom smo putu morali preći preko velike slane pustinje. Prva tri dana putovanja njome nismo uopće naišli na vodu, a kad smo je nakon toga konačno pronašli, ona je bila zelena, slana i gorka. Saznali smo prije putovanja da se tu vodu ne smije piti, pa niti u malim količinama, jer izaziva probavne smetnje. Stigavši u Horasan gledali smo ogromne planine soli kojima bi se, po mome mišljenju, mogle podmiriti potrebe cijelog svijeta do kraja ovog vijeka. Put smo nastavili uz tok rijeke Amu Darje do planine Badakšana.

Marcovi suvremenici nisu u potpunosti vjerovali svemu što je u knjizi opisao, mislili su da pretjeruje. Čak su po njegovu srednjem imenu (Emilio) nazvali najveći broj za koji tada još nisu imali ime, već su ga nazivali "tisuću tisuća" - milijun. Navodno su ga prijatelji molili na smrtnoj postelji da im prizna da je pretjerivao u opisu veličine kineskih gradova i svih velikih stvari koje je opisao, a on im je na to odgovorio: „O PRIJATELJI, UVJERAVAM VAS, DA NISAM IZNIO NI POLOVICU ONOGA ŠTO SAM IMAO PRILIKE VIDJETI“.

N: Zanimljivo i učinkovito. Kod nas u Europi vijesti putuju znatno duže. Osim ove poštanske službe, vi imate još nešto što mi u Europi nemamo – papirnati novac. Od čega ga izrađujete? KK: Da, primijetio sam da vi u Europi imate novac napravljen od metalnih pločica. Naš se novac izrađuje od kore drveta zvanog dud. To je ono drvo na kojem živi buba koja proizvodi svilu (dudov svilac). Dakle, najprije se skine tanka kora koja je između debele kore i drveta i od nje se pravi papir. Različite veličine kore imaju različite vrijednosti. I da, papir je crne boje. N: Sada kad smo to čuli od Vas, konačno vjerujemo da postoji i ovakav novac. Nismo baš vjerovali kad smo pročitali u Markovoj knjizi. Marko, u ovih 17 godina provedenih u Kini, sigurno ste prisustvovali brojnim proslavama. Koje su vam se mongolske svečanosti posebno urezale u pamćenje? MP: Dvije su se svečanosti posebno oduševile – proslava kanova rođendana i proslava početka nove godine. N: Kanov rođendan je slavlje cijelog naroda? MP: Da. Kan se rodio 28. rujna. Taj dan svi ljudi slave kao najveći praznik. Svi se posebno lijepo obuku, a najljepša je haljina kana od žežena zlata. Slično kanu, ali malo skromnije, obuče se 12 000 velmoža i vitezova, a svi nose velike zlatne pojaseve koje im je sam kan poklonio. N: A kako slave početak nove godine? MP: Početak nove godine slave u veljači, a proslavu nazivaju bijela svetkovina. N: Zašto bijela? MP: Bijela je boja Mongolima znak radosti. I na taj dan veliki kan i njegov narod oblače bijele haljine jer ih to čini sličnima njihovim bogovima. Smatraju da će im zbog toga cijela godina biti dobra i vesela. Tog se dana, također, kanu daruju tisuće konja i slonova prekrivenih svilom i zlatom, a svaki nosi nosi kovčeg sa zlatnim i srebrnim predmetima.&nbsp; N: Kad ste već spomenuli bogove, u što vjeruju Mongoli? MP: Vjeruju u boga kojeg zovu Natigaj. Ukazuju mu velike počasti i odaju veliko poštovanje. Izrađuju ga od valjane dlake i sukna i drže u svojim sanducima, a na isti mu način izrađuju i suprugu i djecu. A kada jedu onda i njima mažu usta hranom. N: A kako izgleda svakodnevni život Mongola? Ne žive svi u velikim gradovima, zar ne? KK: Većina Mongola su stočari koji se sele u potrazi za dobrim pašnjacima. Sa sobom nose i svoje kuće koje su okrugle i napravljene od drvenih motki. Zato ih i mogu nositi kako god idu. Kuće su pokrivene pusteninom koja ne promoči. I kola njome pokrivaju kada se sele. N: A šta jedu? KK: Jedu meso – konjsko, kobilje, volovsko, kao i meso divljih životinja i ptica, ali i faraonske jabuke kojih ima u izobilju. Piju kobilje mlijeko. Inače, muškarci su zaduženi za lov i ratovanje, a žene rade sve ostalo jer muškarci ne znaju ništa drugo raditi.

A sada provjeri svoje znanje o putovanju Marca Pola i njegovu susretu s Kublaj-kanom:

<a href="https://create.kahoot.it/share/marco-polo/c4d24bde-b5c5-4e4b-995f-1203b076ea29">https://create.kahoot.it/share/marco-polo/c4d24bde-b5c5-4e4b-995f-1203b076ea29</a>

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.