Svjetski dan pripovijedanja

&nbsp;“U današnja vremena kompjuterizacije, tehnološke materijalizacije i socijalnog otuđenja, pripovijedanje bajki i priča doživljava svoj procvat. Živa riječ pripovjedača, prenoseći snažne slike iz svijeta bajki, slike&nbsp;u kojima živi duh čitavog čovječanstva, nanovo oživljuje u dušama djece i odraslih, vraćajući nas na prapočetak i pomažući nam suočavajući se s onim sada, da bismo mogli kreativno živjeti i stvarati novo sutra.”

Jasna Held, profesionalna pripovjedačica bajka

Narrow ruled paper

“Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti.”&nbsp; Miroslav Krleža, Na rubu pameti&nbsp;

„Sva djeca, osim jednog djeteta, odrastu.ˮ James M. Barrie, Petar Pan

,,Sljedećeg dana nitko nije umro.”&nbsp;&nbsp; Jose Saramago, Smrt i njezini hirovi

“Da bih ispričao svoju povijest, moram poizdaleka započeti.ˮ&nbsp; Herman Hese, Demian

Ivan Aralica, Tajna sarmatskog orla

Teško da bi ijedna priča smjela trpjeti početno poglavlje, izdvojeno od glavnoga dijela, u kojemu bi se nagovještavao sadržaj, ako sama u sebi nosi sve važne obavijesti dostatne da bude shvaćena i prihvaćena. Ali neke priče, a među njih pripada i ova što slijedi, bez tog, očito suvišnog dodatka, ne mogu. (...) Uz zbunjena pisca i troma čitatelja za proslov ovoj priči govori i treći, onaj koji niče iz nje same. Ona je građena ili, točnije, ona se zbila na čudan način i postoji ozbiljna opasnost da ju površnost svrsta u bajku, u izmišljotinu. S druge strane, zbila se u prostorima i situirana je u detaljima koji pripadaju prepoznatljivom svijetu, pa se može dogoditi da je poistovjete s dokumentom. Ne zna se što bi bilo žalosnije: ili da je svrstaju među priče sa čudnovatim zgodama, ili da je drže za otisak toliko puta viđenog, dosadnog i neproduktivnog svijeta. A ona bi htjela biti nekom vrstom simbioze bajkovitog i stvarnosnoga, čudo u svakodnevnom ili svakodnevno čudo, pa&nbsp;može biti shvatljivo mišljenje da će s uvodom prije postići cilj nego bez njega.

Tog jutra, četrnaestoga svibnja, nakon sedmodnevnog zajedničkog putovanja prvi sam put sam promatrao zvijezdu Danicu ne znajući da li je Mirta gleda, a ako je gleda, odakle je gleda. Osjećanja su ta neopisiva! Zašto? Zato što svaki pokušaj opisa osjećanja, želeći dosegnuti njegovu snagu, zastranjuje u patetiku i banalnost. Reći ću samo toliko da mi je to jutro bilo vraški teško gledati u zvijezdu samo nekoliko trenutaka. Ništa lakše od tog gledanja nije bi ni trenutak kad smo, pomno obišašvši mjesto nesreće, pretraživši svaki komadić zemlje, uzevši deke i torbake s motorkotača koji je u komadima ležao na zemlji, zaključili da dalje moramo poći bez nje. Moram priznati, ipak mi je bilo lakše nego da smo je našli mrtvu. Odsad ću i ja nju kao Baja Magdelenu tražiti na svim putovima, zemaljskim, gdje se ljudi lako gube i nalaziti je na nebeskim putovima, na zvijezdi Danici, gdje se svi razdvojeni nalaze. Prihvatimo li gubitak kao početak traženja s izvjesnošću nalaženja, ako i uplovimo u samoobmanu, bol ćemo lakše preživjeti.

U sparno jutro, kad umiru noćni leptiri, bosonog, u suknenoj haljini, žedan i pregladnio, na vrelom pijesku išao je propovjednik Serafim. Sve što je imao, razdijelio je sirotinji. Ali, prihvaćajući život kao priliku za darivanje, iako siromašan kao pustinski miš, s darežljivom se dušom osjećao bogat. Ako ovakav osjećaj u nekom upitnost budi, moguć je ili nemoguć njemu se samu prepušta da sudi. Pred vratima Magnezija, u kojemu siromaha koliko i u svakom drugom, dočeka ga žena s četvero djece, kojoj su rekli da dolazi čovjek izuzetno darežljiv, i zamoli Searfima da njoj i njezinoj siročadi, bez oca, krova nad glavom, odjeće i zalogaja kruha, daruje nešto kao što je druge darivao. Ako postupak ovaj u nekom protivljenje budi, ne valja i&nbsp;nije trebalo njemu se samu prepušta da sudi.

Nemajući što da joj dade, a morao je dati, svrati u obližnju kuću i sama sebe ponudi bogatom gospodaru za roba. Pošto se prodao za trideset i dva zlatnika, Serafim ostade služiti kao rob do kraja života, a žena ode odgajati svoju djecu da budu darežljiva prema ljudima, kao onaj što ih je svojom žrtvom izbavio iz neimaštine. Ako dobrota ova u nekomu sumnjičavost budi, istinita je ili izmišljena, njemu se samu prepušta da sudi. Serafim nikad ne osjeti muku što robuje, ni onda kad do njeg dopre priča da je žena, što izađe pred njeg na vratima Magnezija, kurva Kleona, koja unajmi susjedovu djecu da prevari darežljiva čovjeka. “Dobrota je za sve ili je nitko ne će imati, pa je bolje da se i kurve njome koriste nego da je nema”, mislio je čovjek komu je život bio blagodat darivanja. Ako nazor ovakav u nekom zebnju budi vrijedan ili bezvrijedan je, njemu se samu prepušta da sudi.

Paper stack border

»Jedino što sam nastojao raditi u svome životu – i jedino što sam činio više ili manje dobro – jest pripovijedanje pripovijesti.” Gabriel García Márquez

“Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.ˮ Meša Selimović, Derviš i smrt

“Sve&nbsp;sretne&nbsp;obitelji&nbsp;nalik su jedna drugoj, svaka&nbsp;nesretna obitelj nesretna&nbsp;je na svoj&nbsp;način.” Lav. N. Tolstoj, Ana Karenjina

,,Tko ne bi bio sumnjičav kada bi mu neko tvrdio da je cijeli vikend proveo s Bogom, i to baš u nekakvoj kolibi?ˮ William P. Young,&nbsp;Koliba

„Kad se Gregor Samsa jednog jutra prenuo iz nemirnih snova, ugledao je sebe u postelji pretvorenoga u ogromnu bubu.ˮ Franz Kafka, Preobražaj

“Na početku mjeseca srpnja, po neobično toplom vremenu, pred večer, iziđe neki mladić na ulicu iz svoje sobice, koju je bio unajmio kod stanara u S-skoj uličici, te krene polagano, kao da se skanjuje, prema K-nu mostu.” Fjodor M. Dostojevski, Zločin i kazna

Craft paper border

<a href="https://www.youtube.com/watch?v=nWmsoaaGx5I">https://www.youtube.com/watch?v=nWmsoaaGx5I</a>

Bajkopričalica Sandra – iskustvo pripovijedanja

<a href="https://bajkopricalica.com/2020/05/13/iskustvo-pripovijedanja-najbolji-ucitelj/">https://bajkopricalica.com/2020/05/13/iskustvo-pripovijedanja-najbolji-ucitelj/</a>

Na tisuću različitih jezika, u najraznolikijim uvjetima života, iz vijeka u vijek od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koja izlaze u ovome trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema. (…) Ono što je pri tome bitno, to je duh kojim je nadahnuta priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo djelo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svatko priča svoju priču po svojoj unutrašnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvaćanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti. Svatko nosi svoju moralnu odgovornost za ono što priča, i svakoga treba pustiti da slobodno priča.

Priča pokretana ljubavlju &nbsp;

Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njezin oblik i njezinu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkoga oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnoga ljudskog duha. Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. (Ivo Andrić,&nbsp;iz govora prigodom dodjele Nobelove nagrade 1962. u Stockholmu)

Sancho Panza htio je razonoditi svoga gospodara Don Quijotea od La Manche kad je ovaj morao provesti noć bdijući kako bi mogao postati naoružani vitez.

Sancho mu je htio pripovijedati priče, i to iz sata u sat sve više njih, no vitez se naljutio jer nije mogao podnijeti loš način pripovijedanja svoga nesretnog sluge: izmiješao bi početak i kraj, zapetljao bi se u ustroju.

Chalkboard

,,Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aureliano Buendia sjetit će se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led.ˮ Gabriel García Márquez&nbsp;, Sto godina samoće

“Zovite me Ishmael.”&nbsp;&nbsp; Herman Melville, Moby Dick&nbsp;

„Netko mora da je oklevetao Jozefa K. jer, iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen.ˮ&nbsp; Franz Kafka, Proces

„Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena, bilo je to vrijeme mudrosti, bilo je to vrijeme ludosti, bila je to epoha vjere, bila je to epoha nevjerice, bilo je to doba Svjetlosti, bilo je to doba Tame, bilo je to proljeće puno nade, bila je to zima puna očaja, imali smo sve prije nas, imali smo ništa pred nama, svi smo išli izravno u Raj, svi smo išli izravno na drugu stranu.ˮ Charles Dickens, Priča o dva grada

“Bio je vedar hladan dan u travnju i satovi su otkucavali trinaest.” George Orwell, 1984.

»Zima je ljuta, prsti opadaju s ruke. Urliče bura po kućan i dvorištin, a mećava siplje snigom plastašen ka’ lišćen. Svak se pozatvorija u kuću – suton sa zemlje u’vatija led priklopija, sva kućna čeljad okupila se na kominu uz oganj. Domaćica nastivala pun naramak cipotina, vatra se rasplancala, svak pritiče mrzle ruke i dlane pa se grije... ´Ko će dugu noć prispavat, daj ti, Ivane, gusle, eto ji’ povr’ ambara, u koga je tanko i složito grlo, neka zapiva jednu junašku jedan od vas mlađi´, naredi domaćin. Svak se ominje (oteže), guslača valja umolit, a kad počne, jedva ga moreš zaustavit. Niki valjani guslači po cilu debelu uru naviju gudalon i pripivaju pismu od megdana i junaka. (...) Svak u kući, malo i veliko, sluša ga pomljivo, ne će niko živ ciknut, muškići pušu lulu, a ženske predu kudilju ili pletu u rukan. Kad guslač priduši i opočine, anda slušaoci begenaju ili kudu junaka, divojku, o komu se piva.« kazivanje Frane Ivaniševića (Poljica u Dalmatinskoj zagori)

Reducirati fabulu u pripovjedačkom djelu, može se, ali, ukloniti je sasvim iz djela, ne može. Bez priče pripovjedačkoga djela nema. Nema pričanja bez priče. Oslobodio sam se tih napasti i želje da pod svaku cijenu budem „ukorak s vremenom“. Prigrlio sam priču, suprotstavio se defabulizaciji, iskoristio sve tradicionalno naslijeđe u pričanju priče, potražio uzore u svemu vrijednomu, bilo kad da je nastalo, pronašao put do čitatelja. Ako pričam neku priču, koliko god umješno koristio sredstva pripovijedanja, uvijek je to monotono epsko guslanje. Zašto u jednom trenutku i u razumnoj mjeri epsko guslanje ne bih prekinuo, pa rekao koju mudru o onom što guslam, da čitatelj vidi kako ne

mlatim praznu slamu, kako to što guslam ima dublje, smislenije i sveobuhvatnije značenje. Zašto ne bih, iako riskiram da se moj način pričanja nazove konzervativnim, a moju mudrost mudrovanjem… Kad danas čitam te moje apelativne iskaze, te moje upadice i to moje teoretiziranje – u mojim djelima ili kao citate u knjigama drugih autora – osjećam se manji od njih. Klanjam se pred njima i zahvalan sam konzervativizmu što sam ih u tijeku pričanja priča izrekao. Da ih tada izrekao nisam, nikad ih izrekao ne bih! I Bogu hvala da jesam! Oni su začin i miris, oni su sukus mojih priča. A da o odušku ojađene duše i ne govorim!&nbsp;

Članak Kako pišem, Ivan Aralica

<a href="https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&amp;id_clanak_jezik=183918">https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&amp;id_clanak_jezik=183918</a>

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.