Četiri godišnja doba

Orange polka dot border

Njih dvije tjerale su pokćerku da obavlja sve poslove u kući i oko kuće. Jadna djevojčica morala je ustajati vrlo rano kako bi sve stigla obaviti: donijeti vodu iz udaljenog bunara, okopati vrt, pospremiti kuću, oprati rublje u potoku, u šumi skupiti drva za ogrjev, skuhati obilan ručak za maćehu i njezinu kćerku i još svašta. I nikada im nije mogla posve ugoditi, maćeha i kćerka uvijek su bile nezadovoljne.&nbsp;

Djevojčica ih je kod kuće svaki dan čekala. Pripremala im je objede i krevete, ali zla maćeha i kćerka nikad se nisu vratile. Ostala je živjeti u svojoj kući u miru i sreći. Uzgojila je pokraj kuće prekrasan vrt u kojem je svake godine dozrijevalo prekrasno voće i povrće, baš u pravo vrijeme, onako kako priroda nalaže.&nbsp;

Kada se dogodilo čudo o kojem pripovijeda ova bajka, bila je zima. Zima je te godine bila vrlo oštra, hladna, olujna i snježna. Snijeg je bio napadao sve do prozora i nitko ga nije ni pokušavao očistiti.&nbsp;

Iznenada u daljini, između stabala, primijeti tračak svjetla.&nbsp;Kako mu se približavala, svjetlo je postajalo sve veće i blještavije. Osjetila je toplinu i miris dima. Nasred&nbsp;proplanka gorjela je ogromna vatra čiji su vrhovi dodirivali crno nebo. Oko vatre su na krupnim kamenima sjedili dva muškarca i dvije žene različite starosti, u raskošnim odijelima, i tiho razgovarali. Djevojčica ih je izbrojila točno četiri.

Djevojčici je bilo žao što nije stigla zahvaliti godišnjim dobima na pomoći, ali potrčala je kući što je brže mogla. Maćeha i njezina kćerka hrkale su na krevetima pa je djevojčica tiho stavila košaru punu ljubičica na stol te isipala ostalo iz pregače i kaputića. One otvore oči i zanijeme u čudu. Kada su progovorile, progovorile su urlicima:&nbsp; - Što?! Odakle ti?! Gdje si to uzela?! Odmah odgovaraj!&nbsp;

Djevojčica im je ispričala sve u detalje. Iako je u to bilo teško povjerovati, na stolu je ležala cijela hrpa tek ubranih ljubičica. Mirisale su na proljeće!&nbsp;

Zamahnula je rukavom svog srebrnog kaputa i odjednom se na proplanku uskovitla bura, stari borovi počnu se sagibati pod snažnim snježnim vihorom. Vjetar je puhao tako jako da maćehinoj kćeri odleti kapa s glave. Zbog mraka i snježnog vihora nije vidjela ništa ispred sebe pa uzvikne u strahu:&nbsp; - Prestani! Dosta je bilo, čuješ?!&nbsp; Ali bura je samo jačala. Ubrzo je maćehinu kćerku zatrpao snijeg.&nbsp;

– Ne može ljeto doći usred zime, niti prije proljeća. Ljeto ćeš još pričekati. Sada sam ja tu gazda i vladat ću sve dok ne dođe moj brat Proljeće, tek nakon njega će doći ljeto. - Nije me briga što ti kažeš, starice! Tko te uopće pita, vidi kako si sva stara i nemoćna, a praviš se tu važna. Ionako od tebe nema koristi, samo snijeg i led. Hoću ljetne darove, odmah!&nbsp; - A tako, dakle! – još više se rasrdi Zima. Ti bi, znači, ljeto usred zime?!&nbsp;

Odjednom dječak odjeven u svijetloplavi krzneni kaputić, priđe&nbsp;starici i reče:&nbsp; - Zimo, sestro, znam da si sada gazdarica ove šume, ali molim te, dopusti mi da načas uskočim na tvoje mjesto.&nbsp; - Pa kako ću, Proljeće, to učiniti? Znaš da bih rado, ali ne možeš doći prije nego ja završim.&nbsp; - Pogledaj ovu djevojčicu.&nbsp;Često je vidimo u šumi kako po najgorem vremenu skuplja granje za ogrjev. Zar da joj ne pomognemo.&nbsp; - Dobro, neka tako i bude! – vikne zima i snažno udari o tlo svojim golemim ledenim štapom.&nbsp; U tom trenutku bura se stišala, mraz je oslabio i počeo je kružiti meki, suhi snijeg. Zima je dodala štap Proljeću.

Kako se ni drugo jutro nije vratila kući, maćeha krene u šumu tražiti je. Pomislila je, naime, da je njezina kćerka dobila od četiri godišnja doba toliko darova da ih sigurno ne može sve ponijeti, pa se zato i zadržala toliko. 

Ali nije navikla hodati kroz visok snijeg pa je propala u snježno brdo u šumi. Tako su njih dvije ostale u šumi čekati ljeto.&nbsp;

Kćerka se toplo odjenula i krenula prema šumi. Čim se dovukla do ruba šume, već se umorila. Hodala je prema proplanku, a u mislima joj je bio topli krevet s mekim jastucima. Šuma je uranjala u sve dublji mrak pa ju je počeo hvatati strah da se ne izgubi. No upravo u tom trenutku ugledala je tračak svjetla između stabala i grmlja.

Hodala je ravno prema njemu i izašla je na proplanak. Nasred proplanka gorjela je ogromna vatra. Oko vatre su sjedila braća i sestre, njih četvero, upravo onakvi kakve ih je njezina sestra opisala. Tiho su razgovarali.&nbsp;

Dječak je štapom dodirnuo tlo i odjednom se snijeg počeo topiti, šuma je odzvanjala žuborom brzih potočića i ptičjega cvrkuta. Posvuda je mirisalo na… proljeće! Na granama je propupalo mlado lišće, a šumsko je tlo postalo mekano i toplo. Proljeće je pritrčao djevojčici koja je od iznenađenja zastala na mjestu:&nbsp; - Izvoli, draga djevojčice. Nemoj tu stajati, požuri ubrati ljubičice, imamo samo jedan sat, a poslije će šumom opet zavladati sestra Zima.&nbsp; Kada je nabrala puno, puno ljubičica, potrčala je nazad na proplanak da se zahvali čudesnoj braći i sestrama.&nbsp; No, kada se vratila, više ničega nije bilo, ni vatre, ni braće… Šuma više nije bila zaogrnuta mrakom, posvuda se slijevalo nježno, bijelo svjetlo punoga mjeseca. Ni oluja više nije urlala.&nbsp;

ČETIRI GODIŠNJA DOBA

- Tko si, djevojčice? Što radiš ovdje u ovo doba? – upitala ju je starica. - Došla sam ubrati ljubičice za svoju sestru - odvratila je bojažljivo i pokazala praznu košaricu.&nbsp; - Kakve ljubičice?! – nasmijala se starica - Pa zima je!&nbsp; - Znam, - rekla je djevojčica suznih očiju, - ali moja maćeha me je poslala i naredila da se ne vraćam kući bez ljubičica. Moram ostati u šumi sve dok ne dođe proljeće, makar se dotle smrzla i poginula.&nbsp;

Kći se nije ustručavala i odmah je izašla pred njih te se smjestila pokraj vatre da se ugrije. Starica Zima, srdito je upita:&nbsp; - Tko si ti, djevojko? Što radiš ovdje?&nbsp; - Došla sam iz sela, ravno iz svoje kuće! Sinoć ste mojoj glupoj sestri dali cijelu hrpu ljubičica, pa sam i ja došla po darove. Neka mi Proljeće da šumskih jagoda najslađih, zrelih trešanja i vrganja najdebljih. Neka Ljeto doda velikih krušaka i bresaka. Od Jeseni tražim lješnjaka! A od…&nbsp; – O čemu ti to, djevojko? – uzruja se starica Zima.

Jedne takve vrlo hladne večeri, zla je maćeha ustala iz toplog kreveta, pogledala kroz prozor i rekla pokćerki:&nbsp; - Sutra je tvojoj sestri rođendan. Uzmi košaru iza peći, zaputi se smjesta u šumu i donesi joj ljubičice. I da se ni slučajno nisi vratila bez cvijeća, je li jasno?!&nbsp;

- Pa kako da sad odem u šumu usred bure? – reče djevojčica. - U šumi je sad tako mračno i sve je puno snijega. 

Osim toga, zima je, u šumi sad nema nikakvog cvijeća. Ljubičice niču tek u proljeće.&nbsp;

A maćehina kćerka joj na to odgovori:&nbsp; - Ne zanima me, hoću ljubičice za rođendan, da ih upletem u kosu. Da se nisi vratila bez njih! Smjesta da si krenula!&nbsp; Djevojčica je u suzama odjenula svoj tanki kaputić i s košarom izišla kroz vrata. Jedva se probijala kroz visoki snijeg, a snažni naleti ledenog vjetra doslovce su trgale kaput s nje.&nbsp;

U malom selu podno planine živjela je zločesta žena s kćerkom i pokćerkom. Prema svojoj kćeri odnosila se uvijek lijepo, u svemu joj je ugađala, ali pokćerku nije voljela.&nbsp; Kćerka je bila slična majci, vrlo zlobne naravi, a zbog stalnog ugađanja sasvim se ulijenila. Po cijele je dane ležala na mekim jastucima i jela slatkiše.&nbsp;

- Nisi više ništa dobila? – ljutito upita maćeha.&nbsp; - Pa nisam ništa drugo ni tražila… - odgovori djevojčica.&nbsp; - Stvarno si glupača! – uzrujano će maćehina kći. – Srela si sva četiri godišnja doba&nbsp;odjednom i nisi to iskoristila! Da sam ja bila tamo, svašta bih od njih zatražila, i jabuka i krušaka, i bresaka zrelih, najslađih šumskih jagoda i najdebljih vrganja!&nbsp; - Baš si pametna, kćeri moja, - reče maćeha. – Zimi bismo za sva ta blaga na tržnici dobile lijepe novce!

Nismo trebale tu glupaču slati da samo te sitne cvjetove donese. Ionako će do sutra uvenuti. Hajde, kćeri mila, obuci svoju najtopliju bundu i hodi na onaj proplanak, izvuci što više od tih godišnjih doba. Tebe oni neće nasamariti.&nbsp;

Godišnja doba uvijek dolaze jedno za drugim, istim slijedom pa se nikada nije dogodilo da bi ijedno pristiglo prije svog reda. Ipak, u nekom je dalekom planinskom kraju jedna mala djevojčica vidjela sva četiri godišnja doba na okupu. Evo kako se to dogodilo.&nbsp;