Kreativnost je vrlina

Oskar je bio mršav dječak raščupane smeđe kose i s mnogo pjegica na licu. Nije se mnogo razlikovao od druge djece. Najviše se razlikovao od svog najboljeg prijatelja Filipa koji je bio punašan dječak s velikim naočalama. Njih dvoje bili su najbolji prijatelji još od prvog razreda. Oskar je mnogo vremena provodio na internetu. Najčešće je igrao igrice s prijateljima. Oskar je bio jedan od onih koji nisu pazili na svoju zaštitu na internetu. Svoje osobne podatke nije čuvao u tajnosti. Kada bi mu netko rekao da mora čuvati osobne podatke i paziti na svoju privatnost on bi samo odgovorio „Ma dajte, ništa se neće dogoditi. Uostalom, tko bi baš moj digitalni trag pratio?“ Tako je bilo oduvijek i tako je i ostalo. On se uopće nije zamarao svim predavanjima i govorima o elektroničnom nasilju ili pak o tome kako ne smijemo odavati osobne podatke. Jedno jutro, Oskar se probudio iz jako čudnog sna. Sanjao je kako je netko pronašao njegovu adresu i došao ispred kuće. Zaključio je da je to vrlo neobično. Cijeli dan zamarao se oko toga, zašto je to sanjao? Na informatici je ponovno bilo riječi o osobnim podacima. Jedina razlika je da je Oskar ovoga puta vrlo pažljivo slušao predavanje.&nbsp; Došao je i kraj nastave, koju Oskar od razmišljanja o njegovu snu nije pratio. Hodao je tako prema kući kada se odjednom sjetio zašto je sanjao tako čudan san. Jučer kada je surfao internetom, e-mail mu je poslala nepoznata osoba, koja ga je pitala za adresu tvrdeći da se radi o čišćenju kuća! Toga dana niti jednom nije otišao na internet.

No u Doxi-noj školi (Internetu) bilo je strogo zabranjeno lutati www ulicama nakon 5 sati popodne (u njihovom vremenu) jer se tada svi mladi „učenici“ Interneta moraju ići natrag na punjač. Ako želite saznati nešto o gradu Web-u, morate znati da je jedan od zanimljivijih gradova, jer posjeduje dvije ogomne stvari koje nemaju ni mnogo bogatijii gradovi, a to su: „Utičnica“ i „Sat“. Utičnica je nešto poput našeg kreveta:&nbsp;to&nbsp;je mjesto na kojemu se stanovnici Web-a „odmaraju“, tj. provode vrijeme nakon što su bili otvoreni (aplikacije, programi) i tamo&nbsp;se „ažuriraju“.&nbsp;To je vrijedilo samo za odrasle dokumente, podatke i stranice. Dok su novi, kao što je bila i Doxi, morali su do 5 sati popodne doći natrag u Internet. Sat je bio kontrola vremena, stajao je točno u sredini grada i služio je kako bi svaki stanovnik Web-a mogao imati dovoljno vremena da izvrši svoju zadaću&nbsp;kojoj je namijenjenjen da ne bi došlo do kvara. Također je mladim dokumentima i podatcima, koji još nisu sigurni na mreži, strogo zabranjeno dolaziti blizu&nbsp;Sata, a još manje smiju dodirivati ili nešto mijenjati, jer bi tako došlo do kvara sustava. Sve je bilo u redu, do jednog bezazlenog zadatka...&nbsp;

David je krenuo u peti razred. Ujedno, selio se u Samobor s mamom jer su mu se roditelji rastali. Jako se veseli prvom danu u školi, da pronađe nove prijatelje. Imao je prijatelje u Zadru, ali više nisu u kontaktu. Na kraju prvog dana škole, David jop uvijek nije imao nikoga za druženje, ali su ga ubacili u razrednu grupu na Viberu. Pokušao je postati prijatelj jednom dječaku Martinu. Martin je bio zločest i zezao ga, zajedno sa svojim prijateljima. David je bio jako tužan. Nije bio dobar u školi, jer bi po cijele dane igrao Fortnite sam u kući. Mama nije primijetila da je Davidu teško u školi. Jednog dana, David je odlučio odigrati duo fill u Fortnite-u. Upoznao je Ivicu. Ivica je također živio u Samoboru, ali na drugom kraju grada. David i Ivica su postali prijatelji, čak su bili jako dobri prijatelji. Ivica je znao sve osobne informacije o Davidu: gdje živi, u koju školu ide, kako je usamljen i kako mama ne brine o njemu. U nedjelju se održavao cirkus u Samoboru. Ivica je pitao Davida bi li otišli zajedno u cirkus. Ivica je znao da će David prihvatiti ponudu, da napokon sretne svojeg najboljeg prijatelja uživo. Tako je i bilo, David je prihvatio da se nađe s njim. Odlučili su se naći malo prije početka predstave cirkusa na parkingu. Ivica je rekao Davidu da dođe ispred auta njegovog tate. Sve bi to bilo u redu, David i Ivica su se susreli, samo što je Ivica bio odrasli čovjek. Ivica je uzeo Davida u auto. David se više nikada nije vratio. Ivica je bio pedofil.

Jednom, ali ne baš tako davno, u malom gradiću Web-u živjelo je mnogo različitih podataka, obitelji koje su najčešće imale prezimena poput Podatkovići, Dokumentići, Slikovići i Informacijevi. Baš tada, u obitelji Podatković, došlo je vrijeme da njihova najmlađa kćer Doxi prvi put krene do Interneta. Internet je bilo mjesto poput škole, na kojemu su sa svih strana svijeta dolazili različiti videi, podatci, slike, pa baš i novi dokumenti kao što je bila Doxi, da bi postali bogatiji i puni novih spoznaja. Pomalo se i bojala, no strah se ubrzo pretvorio u uzbuđenje kada je napokon ušla u Internet. Nije prošlo ni tjedan dana otkako je na Internetu, a već je zapamtila sva pravila koja im je rekao profesor Com. On je imao iskustva u svome poslu, jer je jedan od najvrijednijh profesora na Internetu. Svakoga dana marljivo radi i šalje ljudima stranice u kojima mogu upisivati podatke, ali uvijek na kraju mora pisati njegovo prezime .com. Doxi je bila vrijedna i marljiva stranica, sve do jednog mračnog popodneva. U Web-u, općenito, vrijeme ide puno sporije od našega. Možda se nama čini da kada nešto upišemo, da se rezultati i svi odgovori samo prikažu u velikoj brzini, no postoji sasvim drugačiji svijet za koji nitko od nas zapravo ne zna. Naša minuta u gradu kao što je Web, traje zapravo 8 sati.&nbsp;Pa kako bi inače svi rezultati pristizali tolikom „brzinom“ da nema vrijednih radnika, različitih programa i aplikacija?&nbsp;

Adriana Benazić - Jutro u učionici informatike

Učiteljica: „Tko će mi nabrojati dva pravila lijepog ponašanja?“ Josip: „Ako pišemo velikim tiskanim slovima to se smatra kao vikanje i nema govora mržnje.“ Javlja se Petar: „Učiteljice, smijem li postaviti dva pitanja?“ Učiteljica: „Naravno Petre“ Petar: „Što je elektroničko nasilje i kako ga spriječiti?“ Učiteljica: „Zanimljiva pitanja. Elektroničko nasilje je komunikacija cyber-tehnologijom koja uključuje verbalno ili psihičko uznemiravanje. Može se spriječiti na način da, ako te nešto uznemirilo, odjavi se sa stranice na kojoj se vršilo nasilje, blokiraj korisnike koji šalju uznemirujuće sadržaje i ne odgovaraj na takve poruke, nemoj ih brisati, već pokaži odrasloj osobi.“ Petar zahvaljuje i javlja se Mirna: „Što je to netiquette?“ Učiteljica: „Draga Mirna, netiquette su pravila lijepog ponašanja na internetu“ Mirna se zahvali, a učiteljica nastavi pitati: „Što je to digitalna sjena?“ Tihana: „To su sve informacije koje su se dijelile na internetu o nekoj osobi, te informacije čine digitalnu sjenu osobe.“ Učiteljica: „Bravo djeco ,bili ste jako dobri danas ,vidimo se sljedeći sat.“ Djeca pozdrave učiteljicu i odlaze iz razreda.

Bilo je kasno popodne kada je primio uznemirujuću poruku od istog korisnika koji ga je pitao adresu. Poruka je glasila: DAJ ADRESU ILI TI HAKIRAM RAČUN. Oskar je znao mnogo o hakiranju te je odmah nakon što je primio poruku krenuo instalirati razne aplikacije kako mu nitko ne bi mogao hakirati računalo. Slijedećeg dana u školi su ga svi gledali ružno i nitko nije htio razgovarati s njim. Oskar je prišao Filipu i upitao ga zašto se svi ponašaju tako čudno. „Kako si mogao?“ povikao je Filip „Kako si mogao to poslati? Mislio sam da smo najbolji prijatelji!“ Oskar je stajao zbunjeno zureći u Filipa. „N-nisam ništa poslao“ još uvijek zbunjen branio se Oskar. Nakon što je to rekao, Filipu se na licu stvorio zbunjeni izraz. Zgrabio je mobitel i pokazao mu e-mail koji je poslan sa Oskarove adrese. „Ja to nisam poslao!“ rekao je brzo Oskar, „Zato su i ostali ljuti, zar ne?“. Filip ga je samo blijedo gledao. Nakon završetka škole Oskar se uputio u učionicu iz informatike i nadao se da je učiteljica još uvijek tamo. Pokucao je na vrata. Čekao je i čekao, a onda je vrata otvorila učiteljica. „Zdravo Oskare! Trebaš li nešto?“ upitala ga je. „Netko mi je ukrao lozinku e-mail adrese i poslao ružne poruke svim mojim prijateljima“ rekao je brzopleto. Učiteljica je živnula te ga je uputila u učionicu. Razgovarali su, učiteljica je postavljala pitanja, a Oskar je odgovarao. U jednom trenutku učiteljici je ponestalo pitanja pa ga je zamolila da joj pokaže mobilni telefon.&nbsp;

Oskar joj je predao telefon. Ona je nešto petljala po telefonu i konačno ga upitala „Koja ti je trenutna lozinka e-maila, ne brini neću ti provaliti ali moramo je promijeniti prije nego što je promjeni taj nepoznati korisnik“. Oskar joj je rekao lozinku, učiteljica je nastavila tipkati. Nakon nekoliko trenutaka predala mu je mobitel i rekla da utipka novu lozinku. Nakon toga, prošlo je možda desetak minuta i... „Evo, gotovo!“ rekla je učiteljica „Upamti, pazi na svoje podatke i pazi na svoj digitalni trag!“. Oskar je kimnuo glavom i izašao iz učionice. Prošlo je mjesec dana od kada se sve dogodilo. Oskar je manje na internetu i više vani sa Filipom. Kada je na internetu, pazi na svoje osobne podatke i pozorno prati svako predavanje o internetu u školi. Još davno se svima ispričao i sve im objasnio... i tako se sve vratilo u normalu. :)

Ema: Upravo tako! Ipak si nešto i zapamtila, ha? Ana: Očito jesam, haha. I da, oprosti što sam se ovoliko ispričala o mojim zgodama, što ima kod tebe? Ema: Hvala što pitaš, evo ima par stvari koje bih ti ispričala. Ana: Slobodno reci! Ema: Evo, jednoga dana, gledam objave drugih na Instagramu, i odjednom, stigne mi poruka. Uđem u poruku, kad neka osoba sa slikom djevojčice naših godina u poruci piše: “Bok, želiš li biti prijateljica sa mnom? Znaš, ja sam ti vrlo popularna u mojoj školi. Ako želiš, napiši mi svoje ime i prezime i gdje živiš!”. Ana: Ja se nadam da nisi ništa napisala! Ema: Naravno da nisam. Odmah sam shvatila da to nije neka djevojčica koja se želi družiti nego neki prevarant. Blokirala sam taj account odmah. Ana: Drago mi je. Dijeljenje osobnih informacija nepoznatim osobama može završiti vrlo loše. Ema: Da znam. Nikada ne smijemo dopisivati se s nepoznatim osobama. Ana: Da, i nikad nikome ne smijemo dopustiti da nas preko interneta vrijeđa. (čuje se školsko zvono) Ema: U pravu si! Ana oprosti, ali moram ići na sat. Bok, vidimo se! Ana: Vidimo se!

Mario je bio sasvim normalan dječak. Išao je u školu, družio se sa prijateljima i bio doma sa obitelji. U petom razredu je odlučio da će instalirati Instagram jer su ga svi njegovi vršnjaci počeli koristiti. Tako je jednog dana otvorio svoj profil, ali problem je bio što on nije znao što je digitalni trag. Dijelio je malo previše informacija o sebi, na primjer, na profil je postavio svoju adresu, ime i prezime te školu i razred. Krenuo je koristiti Instagram. Većinom se samo dopisivao sa prijateljima, no počeli su mu se javljati i ljudi koje nije ni poznavao. Ti ljudi su ga krenuli vrijeđati i prijetiti mu da će doći kod njega jer je imao adresu prikazanu na profilu. Na početku nije mislio mnogo o tome, ali je krenuo zapažati da su kroz par dana oko njegove zgrade stalno hodali neki isti dječaci i djevojčice. Svi su imali oko 14 godina. Tad se Mario prestrašio. Isti taj dan su mu se javili ti dječaci i djevojčice. On nije znao što da napravi tako da je sutradan o svemu obavijestio svoje roditelje. Oni su bili ljuti na njega jer je instalirao Instagram bez njihovog dopuštenja, a kad su saznali da je stavio i svoju adresu na profil bili su još više ljuti. Na kraju se pokazalo da ti dječaci i djevojčice idu u istu školu kao i Mario, u 8 razred. Njegovi roditelji su upozorili razrednicu o tome, a ona je to rekla pedagoginji koja je popričala sa tim dječacima i djevojčicama. Tako se na kraju sve završilo dobro.

Napokon je osjetila nešto, udarila je u ogromni znak, a na njemu je pisalo da je to „JAKO OPASNA ZONA SATA, AKO PRIJEĐETE GRANICU MOGLI BISTE ZAUVIJEK OSTAVITI DIGITALNI TRAG“ . Uopće nije znala što je „digitalni trag“ jer nije bila sigurna je li to dobro ili loše pa je odlučila razgledati. U početku se pred njom pojavila velika svjetlucava reklama koja ju je upitala za osobne podatke i lozinku. Pošto je bila previše naivna da bi išta posumnjala upisala je svoje puno ime i lozinku. Sve se odjednom počelo tresti toliko jako da joj je pala knjiga Netiquette i otvorila se na točnu stranicu koja je prikazivala zaštitu osobnih podataka. U jednoj joj je sekundi sve bilo jasno, onaj bijeli znak se pretvorio u zlokoban crveni smiješak koji je svjetlio na poprilično zastrašujući način i opet je čula one zlokobne glasove. Pokvarila je sustav toliko da je čula glasove izvana kako viču i bune se. Vrijeme je išlo u svim mogućim smjerovima i brzinama, prvo je išlo prebrzo pa presporo. Glasovi su se približavali pa se još i više prestašila.&nbsp;A onda se sjetila, smije koristiti pravila iz Netiquette, iskoristila je sva moguća pravila.&nbsp;Za one glasove je iskoristila pravilo koje glasi: “Blokiraj kontakte koji šalju uznemirujuće i uvređujuće poruke“.&nbsp;

Flash black

Poslala je svjetlost u Web pa je uspjela blokirati viruse(glasove). Za svoje osobne podatke je iskoristila pravilo: „Zaštiti svoje osobne podatke i ne upisivati lozinke u neprovjerene stranice“, izbrisala je osobne podatke i lozinku i u tom se trenutku vratila ispred Sata. Odmah je potrčala prema ostatku prijatelja koji su je čekali baš ispred i nadali se da će se vratiti . Odmah su je odveli u program za čišćenje od virusa- Antivirus. Naučila je puno lekcija i više nikada nije ponavljala svoje greške.

Utorak, 28.4 2020, jutro u osnovnoj školi Ivo Lola Ribar. Učiteljica: „Bok! Ja sam vaša nova učiteljica informatike. Danas ćemo učiti lekciju pod&nbsp;nazivom „Digitalni trag“. Zna li netko možda što je to digitalni trag ?“ Perica diže ruku. Učiteljica: „Izvoli Perice.“ Perica: „To je trag koji je digitalan.“ Učiteljica si misli i mrmlja: „Joj joj!“ Janica: „Ja mislim da su to sve informacije koje ostavljamo na internetu.“ Učiteljica: „Bravo Janice, sada ćeš dobiti plus iz zalaganja.“ Janica veselo slavi u klupi, a učiteljica nastavlja pitati djecu. Učiteljica: „Djeco, smijemo li dijeliti osobne informacija? Ovoga puta Marija se javlja: „Ne, osobne informacije ne smijemo dijeliti nepoznatim osobama, a tuđe nikako ne smijemo.“ Učiteljica: „Bravo, i ti dobivaš plus kao i svi koji točno odgovore! Kao što je Marija rekla, ničije osobne informacije ne smijemo dijeliti i to pogotovo ne nepoznatoj osobi.“

(veliki školski odmor, Ana i Ema razgovaraju) Ana: Hej, znaš što sam shvatila jučer? Ema: Što?! Ana: Bilo mi je dosadno pa sam uključila svoj stari mobitel. Ušla sam u YouTube, pa u tražilicu. Ema: Da, i što s tim? Ana: Vidjela sam sve što sam ikada tražila i prisjetila sam se puno zabavnih trenutaka u prošlosti. Bilo je vrlo zabavno gledati stare kanale koje sam gledala prije nekoliko godina. Zbilja mi je uljepšalo dan! Ema: Fora! To ti se zove digitalni trag. Sve što si ikada pretraživala, gledala, komentirala, like-ala uvijek ostaje sačuvano i nikada se ne izbriše. Ana: A što čini skupinu svih digitalnih tragova? Znaš li možda? Sjećam se da smo to učili, ali sam potpuno zaboravila. Ema: Skupina digitalnih tragova zove se digitalna sjena! Ana: O da! Baš sam zaboravna. Zaboravila sam ti reći da sam čitala neke komentare ispod tih videa. Shvatila sam da ljudi nekad znaju biti vrlo nepristojni. Pravila ponašanja na internetu zovu se netiquette, jel'da?

U početku nije odmah primjetila što je to, jer će to ona učiti tek sljedeće godine, ali čula je nešto o tome kada je njezina starija sestra Texta razgovarala s roditeljima. Nije znala što je to zapravo, ali ubrzo je otkrila. Dok je proučavala pravila, iza nje se&nbsp;odjednom začuje piskutavi provokatorski glas kako nešto šapuće. Bio je to dosta zastrašujući prizor, pošto se skoro ništa nije vidjelo, nekavi nepoznati glasovi nisu baš dobrodošli. Prestrašila se pa je brzo uhvatila knjigu i počela polako hodati prema svjetlu. Hodala je i&nbsp;hodala, no činilo joj se kao da se zapravo samo vrti u istom smjeru. Jedino što se mijenjalo bila je glasnoća nepoznatog glasa, postajao je sve glasniji i glasniji i na kraju je uspjela razumjeti što taj glas pokušava reći. Kada je došla dovoljno blizu, ugledala je nekakvu veliku sjenu i raspoznala je da se zapravo ovdje radi o više glasova.“Hahaha, nema pojma što ju je snašlo“, govorio je duboki glas koji je čula s desna. „Joj ti glupi znatiželjni mladi dokumenti“ začula je pomalo zastrašujući visoki glas s lijeva. Bila je pomalo znatiželjna pa je upitala ima li koga. Začula je mnogo više glasova koji su joj se smijali&nbsp;i izrugivali. Sad ju je već bilo strah. Počela je trčati, ali postajalo je sve mračnije. 

Stars pattern

Radove izradili učenici šestih razreda OŠ "Ivo Lola Ribar" Labin u sklopu nastave iz informatike, o sigurnosti na internetu i ponašanju na mreži

Jednog popodneva, profesor Com zadao je zadatak Doxi i još par mladih dokumenata da zajedno odu pored Sata, no da ne dođu previše blizu.&nbsp;Trebali su samo proći pored Sata i ući u sustav pored, no nije sve krenulo po planu. Doxi i ostatak dokumenata još nisu znali kakav utjecaj ima Sat&nbsp;na njih. I tako su krenuli do sustava. Samo su trebali uzeti dio podataka koje ih je zatražio profesor Com. Prošli su pored Sata i to po prvi puta. Ostatak dokumenata koji su bili s Doxi su krenuli dalje, no njoj nije bilo dosta samo proći pored njega, željela je znati više. Pošto je bila toliko znatiželjna, morala je pogledati izbliza. Nije čak niti došla toliko bizu, a već je napravila ono što nije smjela. Osjećala da je nešto vuče, poteže, povlači s mjesta u kojem je gledala na Sat. U istom trenutku se našla u nekoj sivoj rupi i nije vidjela ništa osim ogromnih kazaljka i žica. Bila je prestravljena&nbsp;i zbunjena. Sada joj je bilo jasno zašto ih je gospodin Com stalno upozoravao. Okretala se i razmišljala, nije znala što da učini pa je odlučila sjesti na pod i malo se odmoriti, no kada je sjela na pod osjetila je nešto tvrdo, okrenula se i vidjela da je to zapravo jedna velika knjiga. Malo ju je promatrala i shvatila je da je to zapravo Netiquette, knjiga pravila lijepog ponašanja na Internetu!&nbsp;

Ćao, ja sam Marko. Živim u Zagrebu i volim provoditi vrijeme na internetu. Zabavno mi je pisati ljudima. Jednom mi se javila jedna djevojka istih godina kao i ja – 14. Rekla mi je da živi u Zagrebu. Pitao sam je bi li htjela izaći sa mnom i pristala je. Sljedeći dan sam se obukao i izašao, uputio se prema dogovorenom mjestu. Kada sam stigao, bilo je pusto. Napao me neki stariji gospodin. Odvezao me daleko od Zagreba. No, nisu me dugo trebali tražiti jer je netko vidio kako me unosi u kuću zavezanog. Poslije toga sam shvatio kako nije dobro javljati se svima, nego samo onima koje poznajem. Koliko god da sam bio znatizeljan i zaljubljen u tu curu, morao sam razmisliti i shvatiti da je to ipak bio lažni profil.

Flash red

Ivano Bembić - Nasilje preko interneta (strip) Ema Osmić - Zaštita na internetu (priča) Lucija Koroljević - Govor mržnje (strip) Leticija Trinajstić - Limunada (priča) Toni Martinčić - Mario (priča) Elena Krajcar - Zanimljivosti interneta (igrokaz) Toni Franković - Ponašanje na mreži (strip) Adriana Benazić - Jutro u učionici informatike (igrokaz) Nina Belušić - Budi oprezan (priča) Tin Černi - Priča o Davidu (priča) Noa Načinović - Govor mržnje (strip) Manuela Malinarić - U sjeni interneta (priča)

Jednog sunčanog poslijepodneva Ivan i Marta su sjedili na terasi i pričali o tehnologiji uz hladnu limunadu. „Znaš, imam jedan problem“, rekao je Ivan. „Reci.“ rekla je Marta sa zanimanjem. „Sjećaš li se onog Srećka kojega sam upoznao preko Instagrama prije par dana?“ upitao je. „Da, što s njim?“ upitala ga je Marta. „Jučer smo odlučili da ćemo si razmijeniti lozinke naših profila, a nakon što smo ih razmijenili ja sam otišao u kratku šetnju. Ali, kada sam se vratio kući, nisam se mogao ulogirati nazad u svoj profil“, rekao je tužno, „ali, čekaj da čuješ ostatak priče. Danas ujutro sam se probudio i nekim čudom sam se opet uspio ulogirati u svoj profil. Ono što me šokiralo je to da su na njemu bile postavljene slike sa mog Snapchat profila koje su bile stare preko dvije godine, a ispod njih je bilo puno ružnih komentara.“

Marta ga je pogledala u nevjerici. „Ivane, zar ti na satu informatike nisi slušao što nam je učiteljica govorila?! Nikad ne smiješ dijeliti svoju lozinku s ljudima koje poznaješ tek par dana. Usput, što te uvjerilo da možeš vjerovati tom Srećku?“ rekla je nakon par sekundi šutnje. „Iskreno, ne znam. Činio se kao osoba kojoj bih mogao vjerovati“, rekao je tužno. „No dobro, sad barem znaš za ubuduće.“ stala ga je tiješiti. „Marta, stigla je pizza, dođite unutra.“ Na vratima terase se pojavila Martina mama. „Okej, mama! Ivane, dođi, kasnije će nam možda ostati vremena, pa ću ti pokazati kako da napraviš novi profil i deaktiviraš stari,“ rekla je Marta. „Može!“ rekao je Ivan sa smješkom.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.