13. novembar - Njegošev dan
crnogorski praznik kulture

LIČNA KARTA: 

Ime i prezime: Petar II Petrović Njegoš 
Datum rođenja : 13. novembar 1813. 
MJesto rođenja: Njeguši, Cetinje, Crna Gora
Datum smrti: 31. oktobar 1851. 
Mjesto smrti: Cetinje, Država Crna Gora 
Zanimanje: Vladar, vladika, pjesnik, filozof

Rade Tomov je rođen 13. novembra 1813. Školovanje je započeo u manastiru Savina kod učitelja Sime Milutinovića Sarajlije. Na vladarski tron Crne Gore stupio je nakon smrti Petra I kao sedamnaestogodišnjak, a za mitropolita je hirotonisan 1833. u Rusiji.
Na početku vladavine ukinuo je guvernadurstvo i učvrstio organe državne vlasti – Senat, Gvardiju i perjanike. Uveo je poreske klase, kako bi osigurao prihode za državnu kasu.
Podigao je vladičansku kuću Biljardu.

U Mlecima je nabavio ćiriličnu štampariju, a 1834. osnovao je prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori.
Na vojno-političkom planu nastojao je, više diplomatskim putem, nego oružjem, da očuva mir i teritorijalnu cjelovitost Crne Gore.
Petar II Petrović Njegoš najznačajnija je ličnost u istoriji crnogorske kulture i književnosti.
Njegova najpoznatija djela su „Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“, „Lažni car Šćepan Mali“.
Umro je 1851.

Loading...

MAUZOLEJ NA LOVĆENU

Loading...

Loading...

Na samom Jezerskom vrhu (1660 m) po želji Petra II Petrovica Njegoša, podignuta je kapelica još za njegovog života. Amanet da u njoj i počiva ispunio je knjaz Danilo, iznijevši sa najviđenijim Crnogorcima njegove posmrtne ostatke na vrh, u carstvo munja. Ali, nisu samo munje remetile vladici vječni san. Jezerski vrh bio je meta prvo Turaka, a potom Austrijanaca, koji su 1916. kapelicu sravnili sa zemljom. Podignuta je nova, 1925, ali se rodila ideja o gradnji monumentalnijeg spomenika, po projektu vajara Ivana Meštrovica.

Loading...

Mauzolej je otvoren 1974. godine.

Jedno jutro, čuo se glas i poklič ispod jezerskog vrha:
"Đe je Rade Tomov? Neka odma ide na Cetinje; zove ga gospodar!" - mladi Rade prebaci vunenu struku preko ramena i spusti se veselo niz Lovćenske strmine pod Orlov Krš.
Pred manastir, naslonjen na svoju srebrnu štaku, visok, skroman i suh, stajao je starac u crnim dugačkim haljinama. Njegova duga brada i kosa nijesu se razlikovale od bijele svile; koža na rukama i licu bila je žuta kao voskom pomazana, oko njega stajali su oružani Crnogorci! - to je bio Vladika i gospodar Crne Gore Petar I (Sveti Petar) - svetac koji još hodi po zemlji - zboraše se tada..

Pred njim je stajao jedan đetić, kakvog je Crnogorka igda odnjihala, i bistrinom i ljepotom i veselim pogledom, sve Crnogorce bješe nadmašio.
"Rade!", reče stari vladika, " blizu je pedeset godina kako upravljam Crnom Gorom, a osamdeset kako nosim ovo grešno tijelo po ovom svijetu. Ja sam sad putnik, kome svaki minut može doć zapovijest da krene sa ove zemlje, a oću bez brige da je ostavim; zato sam namijenio tebe za moga nasljednika.

Petar I Petrović Njegoš, kanonizovan kao Sveti Petar Cetinjski 

Treba da śediš na Cetinje, i da knjigu učiš. Neka bog blagoslovi tebe i svakog Crnogorca, i neka Vam umnoži svaku dobru rabotu!"
Zatim stari vladika zagrli i poljubi svoga sinovca, dvije suze, može biti posljednje, zatreptale su kao dvije kaplje rose u njegovim očima.
Jedna Crnogorska zvijezda u kući Petrovića, u plemenu Njegoša, spušta se da zađe; a druga, isto tako svijetla, podiže se da zasija..

Izvor: Ljuba Nenadović, O Crnogorcima, str. 129

Ko na brdu,ak imalo stoji 
više vidi no onaj pod brdom.

Tvrd je orah voćka čudnovata,
ne slomi ga, al zube polomi!

" Lijevo mi uho sad zapoja,
ja se nadam veselome glasu".
( Gorski vijenac, 950)

U dobru je lako dobar biti,
na muci se poznaju junaci.

Svak je rođen da po jednom umre,
čast i bruka žive dovijeka.

"No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opipaše, pa nestaše a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi..."

Njegoš - Simi Milutinoviću
("Golubica" za 1843-44)