Loading...

CRVENE STINE

Pri samom kraju toka Cetine, brze i zelene krške rijeke, diže se Mosor, planina siva od kamena. Nema bogatih šuma kakve bi priličile takvoj planini. Smjestila se na desnoj obali Cetine, pa onako svisoka, djeluje kao da je čuva i gleda. Taj pogled je jednako kamen kao i sama planina. Sve oluje, koje se valjaju prema selima raspršenim podno Mosora i druge strane Cetine, krenu s vrha planine. Mračne i pune munja, gromova i strašnog vjetra pa prijete poljima i trudu težaka. A tamo gdje se ljube dno Mosora i nemirna Cetina, stijene su nešto drugačije. Od samog dodira tih moćnih i hladnih stijena sa bistrom, bučnom vodom, stijene se promijenile, a na tom dijelu Cetina smirena teče prema sljedećem opasnom slapu. Čudno je i vidjeti usred tog sivila stijene koje se nježno crvene boje kriju u tom surovom kanjonu. I baš u tim stijenama mnoštvo je pećina i izvora koji za velikih kiša krenu u visokim slapovima u sam kanjon. Ljudi su oduvijek gledali prema Mosoru kako bi se pripremali za kakvo nevrijeme, ali nekako su znali da i planina gleda njih. Znali su oni da kamen nema oči i da tamo visoko mogu živjeti samo vile o kojima znaju od kada znaju za sebe.

1

Nije se narod bojao vila. U njih se samo ne treba dirati. One imaju svoje zakone koje običan čovjek i ne treba razumjeti. Samo ih poštovati. Mala Mare je bila lijepa djevojčica. Još dok je bila mala, vidjelo se da je spretnija od drugih. Kad je trebalo spasiti iz vode ili s kamena neku kozu ili janje ili prevest natovarenog konja preko potoka, ona je tu bila prva. Njeni svirci od jasena su najljepše svirali, iako su joj prstići bili mali za izradit tako nešto, pa bi ona svirala i već tako mala pjevuckala po ledinama dok je čuvala blago. Nije ju majka puno vikala jer je Mare bez straha pomogla prati vunu u Cetini. Nije se bojala ni preko stranputica sama otići kući. Usput bi nalazila najljepše cvijeće i davala ga majci. Uvijek je, dok bi plesala, svirala i umirivala konja pod teretom, imala osjećaj da je netko gleda. Često bi se okrenula, ali nije bilo nikog. Imala je osjećaj da taj pogled nije iza nje, nego iznad nje. Nije se ježila od tog pogleda, nego bi još uprla svoj pogled prema gore, prema planini, ne bi li ugledala tko je gleda. Rasla je Mare i došlo je njeno vrijeme da skupa s drugim curama pleše u kolu. Plesala je ona, pjevala i glasno se smijala.

1

Nije se narod bojao vila. U njih se samo ne treba dirati. One imaju svoje zakone koje običan čovjek i ne treba razumjeti. Samo ih poštovati. Mala Mare je bila lijepa djevojčica. Još dok je bila mala, vidjelo se da je spretnija od drugih. Kad je trebalo spasiti iz vode ili s kamena neku kozu ili janje ili prevest natovarenog konja preko potoka, ona je tu bila prva. Njeni svirci od jasena su najljepše svirali, iako su joj prstići bili mali za izradit tako nešto, pa bi ona svirala i već tako mala pjevuckala po ledinama dok je čuvala blago. Nije ju majka puno vikala jer je Mare bez straha pomogla prati vunu u Cetini. Nije se bojala ni preko stranputica sama otići kući. Usput bi nalazila najljepše cvijeće i davala ga majci. Uvijek je, dok bi plesala, svirala i umirivala konja pod teretom, imala osjećaj da je netko gleda. Često bi se okrenula, ali nije bilo nikog. Imala je osjećaj da taj pogled nije iza nje, nego iznad nje. Nije se ježila od tog pogleda, nego bi još uprla svoj pogled prema gore, prema planini, ne bi li ugledala tko je gleda. Rasla je Mare i došlo je njeno vrijeme da skupa s drugim curama pleše u kolu. Plesala je ona, pjevala i glasno se smijala.

RAZUMIJEM ŠTO SLUŠAM

Koja se planina spominje u bajci?

Kakve su boje stijene gdje se ljubi dno Mosora i nemirna Cetina?

Što su ljudi vjerovali?

Kakva je bila djevojčica Mare?

Zašto je Mare gledala prema Mosoru?

RAZUMIJEM ŠTO SLUŠAM

Koja se planina spominje u bajci?

Kakve su boje stijene gdje se ljubi dno Mosora i nemirna Cetina?

Što su ljudi vjerovali?

Kakva je bila djevojčica Mare?

Zašto je Mare gledala prema Mosoru?

Njeno pjevanje i smijeh su odjekivali, pa joj se činilo da se nekad stapaju sa hučanjem rijeke, pa se svi zvukovi odbijaju o Crvene stijene na drugoj strani. I nekad joj se činilo da bi se vratili do nje, ali drugačiji, sa riječima koje nije razumjela, tihom pjesmom koju nije poznavala, ali joj bile nekako mile. Činilo joj se kao tajna koju treba čuvati, ali ne strašna tajna koja opterećuje nego kao poseban dar kojeg ne smije izgubiti ni dijeliti. Takvih trenutaka u Marinim danima bilo je sve više. Tihi šapat ju je pratio dok je sama plesala i pjevala. A taj šapat je bio mekan, topao… Ponekad bi prepoznala tihi razigrani smijeh. Riječi nije razumjela. To se nikada nije događalo dok je bila s drugima. Najjasnije je bilo kad bi jašući na konju, išla na pašu ili pojilo. Šum vjetra bi se pretvarao u poznati zvuk nepoznatih riječi i veseli smijeh.